8 Mar 2003

Muharremska predavanja 2003. (Peti dan)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Upitan je hazreti Alija o nečemu. U tome trenu, nešto mu naumpade te uđe u kuću a potom izađe ogrnut ogrtačem i u cipelama. Neko mu reče:

“Zapovjedniče vjernika, kada te neko za nešto upita djeluješ kao nepristupačni put.”

Hazreti Alija odgovori:

“To je zato što krijem tajnu, a onaj koji krije tajnu nema pravo na vlastito mišljenje.”

Potom spjeva:

 

Kad teškoćama pritisnut bîvam

tajne njihove samo nazarom otkrivam.

 

Sijevne li munja oblaka koji nema kišni dar

manifestiranje stvarnosti ne može otkriti besar.

 

Kopreni skrivenosti Naredbi donesenih davno

mišljenje navlačim, stavljam razmišljanje ispravno.

 

Asme‘a imam, sječivo od sablje veće

kao kamile putnikâ, sve okolo sebe ono sijeće.

 

To je jezik kao erhabijska rika i ciča

ili kao jemenski mač oštri, o kojemu svako priča.

 

I srce, kada ga potakne brigâ jecaj

sve još pojača, baš k’o što to čini bisera sjaj.

 

Slijepo slijeđenje puta uopće me ne kači

nisam kao drugi ljudi – šta je ovo, ono, šta to znači.

 

Već sam sablja britka, za ono što je bilo

objašnjavam, na vidjelo iznosim, sve što se nekada skrilo.

* * *

            Hazreti Alija bio je poznat po učenosti i punoj sposobnosti nasljeđivanje Muhammeda, alejhisselam. Poznato je da ga je Muhammed, alejhisselam, nazvao kapijom grada znanja, a samoga sebe gradom znanja.

            Hazreti Alija bio je poznat i po tome što je svakome odgovarao na svako postavljeno pitanje, precizno i jasno; bez imalo zamršenosti u odgovoru. Zato nas gornja predaja može malo zbuniti. Navedeno kazivanje govori nam o jednoj specifičnoj vrsti pitanjâ, na koja odgovori ne mogu biti dati javno, a, radi sigurnosti, daju se na jedan naročit način, čime se provjerava da li je osoba koja očekuje odgovor “dorasla” poruci.

            Svako čuvanje tajnî predstavlja, htjeli mi to priznati ili ne, vid muke, tegobe, pa premda je veoma pohvalno po islamu čuvati tajne, ne odavati nikome povjerene sadržaje, većina razboritih ljudi osjeća jedan teret prilikom primanja poruke, bilo da ona dolazi od neke osobe, bilo da joj je izvor ‘Alemul gajb (Svijet skrivenoga).

Budući čovjek nikada nije upotpunosti siguran da li je stiglo pravo vrijeme otkrivanja neke tajne kao i da li je osoba kojoj smjera otkriti tajnu upravo ona odgovarajuća, svaki nosilac tajne nastoji “provjeriti” podobnost osobe kojoj je povjerava. Jedan od tih naročitih vidova prenošenja tajnî jeste nazar-pogled.

Nazar bi značio takvu vrstu pogleda koji prodire u samu srž čovjeka, a, opet, snagom duhovnoga, unutarnjega, pogleda (besira). Tako nam nazar uz podršku besire služi za introspekcijski (unutarnji) pogled koji će, na osnovu predočenoga, pružiti pravu sliku stvarnosti. U Kur’anu se kaže:

“A zašto ne uperuju nazar na deve – kako su to one stvorene?”

(88:17)

            Na ovome mjestu, Kur’an nas upućuje ne na promatranje devâ kao takvih već na njihovu srž – stvaranje po kojemu egzistiraju. Obračajući pažnju na to, spoznajemo odraz našega Gospodara.

            S druge strane, o besaru Kur’an veli:

Besari Ga ne spoznaju, a On spozaje besare.”

(6:103)

Citirani ajet govori nam o nastojanju izravnoga viđenja Allaha duhovnim očima, pa se kaže da je to nemoguće a sâm Allah, budući je On stvoritelj svega, zna za tu našu namjeru. Jednom riječju – besar odnosi se na duhovno, unutarnje, gledanje stvari, a nazar na fizičko, izvanjsko, gledanje stvari.

            Shodno rečenome, iz Allahove mudrosti skrivena hvala Boga može biti nikako nevezana za čovjeka; tu mudrost osoba koja se služi samo nazarom ne može dokučiti. Postojanje i sâm smisao skrivenoga manifestiranja lijepih Božijih Imenâ a koje se ne usmjerava ka čovjeku, ostaju za nazar skoro nevidljivi.

            Želimo li tajnu nekome otkriti, moramo dobro razmisliti da li je ta tajna baš njemu upućena – da li nam je osoba koja nam se povjeri ostavila takve upute koje dozvoljavaju otkrivanje njene tajne baš toj osobi; i da li je baš sada pravo vrijeme za to, i da li trebamo otkriti kompletnu tajnu? A kako kaže jedan poduži hadis:

“Ko sakrije vjernika, Allah će njega sakriti (neku njegovu mahanu) na Drugome svijetu.

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, a bilježi Muslim)

 

            Odlučimo li se, na osnovu svega rečenoga, otkriti nekome tajnu tada moramo nastojati prenijeti je baš onako kako smo je i mi čuli, vidjeli ili pročitali; ne smijemo ništa na to dodavati jer se čuvač tajni smatra osobom podobnom za  prihvatanje, očuvanje i identično prenošenje poruke, kako veli Kur’an:

“Allah vam naređuje da predate emanete (povjereno) onima kojima pripadaju...”

(4:58)

            Kako kaže hazreti Alija, ovakav pouzdan vid prenošenja poruke siječe stvarnost poput najoštrijega mača. Kod Arapa, pojam izuzetno britke sablje predstavlja asme‘, oštri mač kojega pjesnici često porede sa jezikom sposobnih retoričarâ.

            Kada osoba koja je dostojna primiti čuvanu tajnu tu poruku čuje, u njenim duhovnim ušima ona odjekuje kao rika devâ i to onih najplemenitijih, budući joj je porijeklo ‘Alemul gajb; u arapskome jeziku riječerhabij označava najplemenitije deve.

            Kao što rekosmo, primanje tajne označava ustvari jedan napor pa ako je osoba uistinu dostojna nositi tajnu tada je i ona, kao i osoba koja joj prenosi tajnu koju je i sâma jednom od nekoga drugoga dobila, doživljava i kao brigu. Kada sve to padne na srce, ono, budući je dobilo lijek iz svijeta u kojemu nema lažiranja, svo zatreperi, napne živce nekoliko trenutaka, prouzroči glavobolju a potom i zablista u čistoti i veličini Allahove slave.

            Postoji, naravno, jedan period u čovjekovu životu, i to ga, više ili manje, prati cijeli njegov život, kada čovjek razmišlja isključivo logički, kada traži savjet od drugoga; kao što kaže i Muhammed, alejhisselam:

“Vjera je savjetovanje...”

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Temim ed-Dari, a bilježi Muslim)

 

            Mnogo je pouzdanije uvijek “tražiti” odgovor od dragoga Boga za svaku priliku jer tada sigurno nećemo pogriješiti. Ovo je teško, za svaki korak očekivati Allahov ajet (znak), ali pojedinci, kao hazreti Alija, ovo prakticiraju; stoga ih se i ne može nazvati imme‘atima (mukallidima, slijepim sljedbenicima).

            Oni su “sablja britka” jer čuvanjem i prenošenjem tajnî nikada ne lažu, bilo da im je tajnu povjerio čovjek, bilo da su “medij” između ‘Alemul gajba i Ovoga svijeta.

Da nas dragi Allah učini povjerljivim i pouzdanim baštinicima Njegovih tajnî! Amin!

Ocjena: