12 Mar 2003

Muharremska predavanja 2003. (Deveti dan)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 U posljednja dva predavanja razgovarali smo o hazreti Abdul Kadiru i istakli neke njegove preporuke vezane za hod duhovnim putem (Sejrus-suluk). Budući da je hazreti Pîr osnivač derviških redova te pročelnik kaderijskoga derviškog reda, poslušajmo danas nekloliko njegovih definicija različitih pojmova.

O božanskim nadavanjima (mevārid ilāhijja) i šejtanskim (đavolskim) prilazima (tavārik šejtānijja)

            Kada je jedne prilike upitan da objasni božanska nadavanja i šejtanska prilaženja, hazreti Pîr, između ostaloga, reče:

“Božanska nadavanja (inspiracije, upute, stanja) dolaze isključivo shodno spremnosti osobe da ih prihvati. Ne odlaze od osobe zbog nekoga razloga, ne uzimaju neki poseban oblik niti se javljaju u neko posebno vrijeme.

Šejtanska prilaženje, s druge strane, upotpunosti su suprotna svemu rečenome za božanska nadavanja.”

O ljubavi (mehabbet)

            Kada je upitan za ljubav, šejh Abdul Kadir reče:

“To je uznemirenost srca. Inspirirana je Voljenim (Mahbub), a u odnosu na nju Ovaj svjet doima se poput obruča ili pogreba. Ljubav je opijenost bez odgovarajućega otrežnjenja. To je potpuna odanost Voljenome, u svakome vidu, javno i tajno, to je prirodni impuls.

Ljubav znači sljepilo prema svemu osim Voljenome, u smislu zabrinutosti. Ona je sljepilo čak i prema Voljenome ali u smislu izuzetno velikoga poštovanja prema Njemu.

Zaljubljeni (Muhibbun) previše su opijeni da bi se mogli otrijezniti osim izravnim viđenjem Voljenoga. Previše su bolni da bi mogli biti izlječeni osim viđenjem Onoga koga ljube. Previše su uznemireni da bi ih neko moga utješiti izuzev njihov Gospodar. Ne mogu pronaći bijeg osim zazivanjem Njega (zikr). Nikome se ne odazivaju osim Njegovome glasniku.”

O dosezanju Allahove jednoće (tevhîd)

            Kada bijaše upitan objasniti spoznaju Allahove jednoće, hazreti Pîr odgovori:

“Odražava se reagiranjem nutrine čovjekove svijesti, i skrivenim sadržajem najdubljega unutarnjega bîvanja (sirr), nakon raspaljivanja božanske Prisutnosti (hadret).

Odražena je dijelom srca koji se nalazi izvan granica mislî, uzdizanjem do najvišega stupnja vezanja (visal), prodiranjem u zastore veličanstva, napredovanjem bliskošću do vezanja, daljnjim kretanjem ličnom posvećenošću uz kombiniranje napuštanja obje dimenzije bîvanja, Ovoga i Onoga svijeta, skidanjem dvaju sandala, stjecanjem oba svjetla, te ostavljanjem svih svjetova podno nevjerovatnih bljesaka približavanja.”

O spoznaji (marifa)

            Upitan o spoznaji koja se postiže izravnim iskustvom (marifa), hazreti Abdul Kadir reče:

“To je uvid u značenja tajni skrivenih mjestâ misterijâ, i prepoznavanje vidljivoga znaka Gospodara Istine u svemu što postoji, gledanjem svakoga elementa kao odraza Njegove jedinosti (vahdanijja).

To je postizanje spoznaje Zbilje (Stvarnosti) uz napuštanje svake stvorenosti, kada Vječni (el-Bākī) na nju ukaže Svojim gospodstvom (rubūbijja).

Ona je prepoznavanje traga vječnosti (bekā) na koji Vječni (el-Bākī) upućuje veličanstvom božanstvenosti (ilāhijja), gledanjem okom srca.”

O duhovnoj aspiraciji (himmet)

            Kada ga je neko upitao o duhovnoj aspiraciji, Šejh odgovori:

“To znači potpuno ogoljenje osobe s aspiracijama (željama), u svakome dijelu njenoga bića. U slučaju niskoga ‘ja’ (nefs), riječ je o odvajanju od voljenja Ovoga svijeta. U slučaju duha (rūh), riječ je o odvajanju od vezanosti za Onaj svijet. Po pitanju srca (kalb), riječ je o oslobađanju od svih željâ suprotnih Božijoj volji. Po pitanju najdublje unutarnjosti (sirr), riječ je o oslobođenju od i najmanjega obraćanja pažnje na stvoreno, čak i kratkim pogledom i bljeskom.”

O najvišemu stupnju zazivanja Boga (zikr)

            Kada je upitan o najvišemu stupnju zazivanja Boga, hazreti Abdul Kadir reče:

“To je ono što pritisne srce naredbom Gospodara, uzvišen je On, kada On to htjedne, uz ostanak vječne Božije brige za osobu (ināja).

Zazivanje sjećanjem (zikr) stalan je, postojan i svemu odoljevajući. Ne dodiruje ga zaborav, ništa ga ne remeti jer su osjeti, instikti i mislî uključeni u njega.

To je stalni zikr (zikr kesîr) Gospodara Istine. Najbolji vrsta sjećanja je ona prouzročena znacima Vlasnika svega i Dominirajućega (el-Melik el-Džebbār), koja prodire da najdubljega jástva (sirr).”

O potpunome oslanjanju na Allaha (tevekkul)

            Upitan za potpuno oslanjanje na Allaha, hazreti pîr Abdul Kadir Gejlani reče:

“To je zaokupljenost najdubljega ‘ja’ (sirr) Allahom, uzvišen je On, uz napuštanje svega osim Njega. Kada neko sve svoje povjerenje položi na Gospodara, zaboravi na sve drugo na šta se dotada oslanjao, zbog i radi Njega, upotpunosti od Njega postane ovisan. Tada se uzdiže od sramote nebîvanja (fenā) ka apsolutnome povjerenju.

Apsolutno povjerenje (tevekkul) znači uzdizanje od sjaja oka izravnoga spoznavanja (marifa), njadubljim ‘ja’, ka skrivenoj misteriji stvarî određenih sudbinom. To je čvrsto vjerovanje, temeljeno na stvarnoj uvjerenosti (hakīkatul jekīn), postignuto na način izravnoga motrenja jer je ono zapečaćeno biljegom Istine i time imuno na svaku suprotnost uvjerenosti.”

Drugi put, o ovome je rekao:

“Potpuno povjerenje (tevekkul) jeste stvarnost (hakīka) poput stvarnosti iskrene odanosti (ihlās). Stvarnost iskrene odanosti znači prijenos aspiracijâ (željâ, himmeta) od nagrada (za učinjeno djelo) ka samim djelima. Ista je stvar i sa apsolutnim povjerenjem u Boga, jer ono znači napuštanje lične moći radi oslanjanja na Gospodara svih gospodara (Rabbul erbāb), velik je On.”

Potom je nastavio govoriti:

“Mladiću, koliko ti se samo puta govorilo ali nisi slušao! Koliko si samo puta čuo ali nisi shvatio! Koliko si samo puta shvatio ali nisi ništa učinio! Koliko si samo puta nešto učinio ali nisi bio iskren te se nisi utopio svi svojim bićem u iskrenu odanost!”

O pokajanju (tevba)

            O pokajanju, Šejh reče:

“Pokajanje je tôk kada Gospodar Zbilje, uzvišen je On, gleda Svojom drevnom i predbîvajućom pažnjom (ināja) Svoga roba, usmjerava tu pažnju ka njegovome srcu, i lagahno ga oslobađa privlačeći ga sebi, udaljujući ga od pokvarenih željâ.

Duh se povinava, srce i razum slijede, pokajanje (tevba) upotpunosti je postignuto, i sve postaje vladavinom Allaha, uzvišen je On.”

O Ovome svijetu (dunjā)

            Kada su ga jedno prilikom upitali za dunjaluk (Ovaj svijet), Šejh reče:

“Izbaci ga iz svoga srca u svoju ruku, kako te ne bi mogao zavesti.”

O tesavvufu (sufizmu)

            Kada ga je neko upitao za tesavvuf, Šejh, Allah s njime neka je zadovoljan, reče:

“Derviš je ona osoba koja radi ono što Gospodar, Istiniti, hoće da bude predmet želje te osobe. Derviš odriće se Ovoga svijeta, kako bi svijet njemu služio, i dijela u njemu namijenjenoga njegovim potrebama. Tako doseže svrhu življenja na Ovome svijetu, prije dolaska na Onaj svijet, jer njegovo doboro garantira Gospodar.”

Da nas uzvišeni Gospodar učini Sebi bliskim! Amin!

Ocjena: