25 Feb 2004

Muharremska predavanja '04. - peti dan

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi Rabbil 'Âlemîn!

Allâhumme salli 'alâ Muhammedin ve 'alâ Âli Muhammed

        Bogu dragome hvala, evo dočekasmo i polovinu mâtema, danas je peti dan. Sjećanje na hazreti Husejinasve je snažnije. Bliže se deveti (tâsû‘â’) i deseti dan (‘âšûrâ’), još jedna godišnjica svirepoga zločina nadPoslanikovim Ehl Bejtom, alejhimusselam.

        Govoreći općenito o duhovnome putu (sejrus-sulûk) kojim duhovni putnik (sâlik) korača možemo čuti kako je put podijeljen na nekoliko duhovnih staništa – mekâmâ. Nešto smo o tome i govorili prethodnih dana.

        Ako se sjećate, rekli smo da ih skoro svi derviški redovi, izuzev džilvetijskog, vide kao sedam. Ovo je, rekli bismo, klasična podjela.

        No, želimo li nešto reći o stanjima u kojima se čovjek nalazi odnosno o stanjima kroz koja neupitno prolazi za vrijeme kročenja svakim mekâmom, tada ta stanja, s obzirom da imaju određenu trajnost, mogu nekom djelovati kao mekâmi. Stoga su mutesaviffuni (učenjaci tesavvufa, sufizma) o ovim fenomenima govorili također kao o mekâmima.

        Razlika između ove podjele i tzv. klasične podjele jeste što je svaki mekâm od onih sedam sastavljen od mnoštva stanjâ (hâlova) dočim nam ova druga podjela govori o svakome hâlu posebno.

        Ovih staništa ima nekoliko. Neki učenjaci spominju i broj od pedeset a neki i mnogo veći. Stanja/mekâmi koja se spominju  u klasičnome tesavvufskom djelu “Kitâbul-Lum‘ ”, autora Sirâdžuddîna Tûsîja, jesu: tevba,ver‘zuhdfakrsabrtevekkulridâmurâkabakurbmehabbahavfredžâševkunstume’nînamušâheda ijekîn.

        Svako stanje ima svoje specifičnosti, svako je zanimljivo po sebi. No, ovaj put ćemo se samo kratko osvrnuti na stanje strpljivosti – sabur (sabr).

        Radi podsjećanja, naša riječ “sabur” dolazi od arapske riječi “şabr” koja ima mnoštvo značenja. Možda je najinteresantnije značenje “gorki sok”. Znajući iz života da ima veliki broj situacija u kojima je, barem tako mislimo, nemoguće se strpjeti, a, opet, znajući da nam Kur’an i Muhammedov, alejhisselam, Sunnet strpljenje preporučuju, i to u svakoj prilici, čini se da ovo značenje, kako mi to kažemo, “pogađa u sredinu”.

        Kada smo žedni sok nam treba ali njegova gorčina kao da nam žeđ još više povećava tj. gorčina nam žeđ gasi ali nam ne dâ da se istodobno i nasladimo.

        Osaburiti na nečemu, makar imali prâvo da žustro reagiramo, znak je velikoga imana (vjere) kod čovjeka. Jedini Bog voli mir, dobro, pa voli i kada čovjek sprečava svaki sukob, makar, kao što rekosmo, i imao pravo da reagira. Naravno, reagiranje odnosno pravo na osvetu, ukoliko je stvarno riječ o opravdanome postupku, ima svoju ulogu u životu osobe ali strpjeti se na nepravdi, ne iz kukavičluka već radi Allahovoga zadovoljstva, utiče na povećanje čovjekova položaja kod dragoga Boga. U Kur’anu se kaže:

“Strpljivima će se naknada dati bez svođenja računa.”

(Kur’an, sura Skupovi, ajet 10.)

        Toliko dragi Bog voli mir da strpljivima obećava nagradu na Sudnjemu danu i to bez gledanja na eventualna loša djela osobe.

        Neki će sada reći: “Da li to znači da čovjek može biti loš, činiti šerijatski nedozvoljena djela, a samo treba osaburati (strpjeti se) i ući će u Džennet, unatoč zlu koje je napravio?”

        Naglasak treba staviti upravo na riječ “samo” jer je nemoguće da osoba osaburi na mnoštvo neprilika ukoliko nema čistu dušu, a čistu dušu ima osoba koja je pokorna dragome Allahu. U Kur’anu je rečeno:

“Spasit će se ko je očisti.”

 

pa ako čovjek ima čistu dušu, koja ga vodi spasu na Drugome svijetu, onda je nemoguće da krši Šerijat.

        Kada su hazreti Džunejda upitali šta je to sabur on odgovori:

        “Sabur je podnošenje nečega što čovjek ne voli, sve u ime Allaha dragoga, i sve dotle dok to ‘ne voli’ ne prestane biti mrsko čovjeku.”

        Hazreti Ibrahim Havvâs rekao je da mnogo ljudî propadne ne mogavši osaburati na nečemu. Takvi ljudi uvijek zapitkuju, traže uzroke u svemu i, u bîti, na njih se i oslanjaju pa kada ih produhovljen čovjek posmatra čini mu se kao da su ti ljudi uzeli uzroke za svoja božanstva.

        To ne znači da je čovjeku o uzrocima problema zabranjeno razmišljati ali mu je sigurno zabranjeno zaboraviti na Allahovu kušnju, na Allahovu moć zbog koje Jedini nekada dadne nevolju samo zato da pokaže da je moćan. Zauzvrat, svome robu nudi ogromnu nagradu ako se strpi. Jer strpljiva osoba zna da iza svega stoji dragi Bog a nestrpljiva osoba okreće se samo onom “opipljivom”. Sve izvan toga doživljava kao fantaziju.

        Postoji jedna zanimljiva predaja o hazreti Šiblîju. Jedne prilike neki čovjek stade pored hazreti Šiblîja i upita ga:

        “Koje je strpljenje najteže podnijeti?”

Šibli reče:

        “Strpljenje u ime Allaha.”

        “Ne”, reče čovjek.

        “Onda, strpljenje radi Allaha.”

        “Nije ni to”, opet odgovori.

        “Strpljenje sa Allahom”, reče Šiblî.

        “Ne”, odgovori ovaj.

Na to se hazreti Šiblî rasrdi i reče:

        “Pa, teško ti se, koje onda?”

Čovjek reče:

        “Strpljenje bez Allaha!”

Hazreti Šiblî na to vrisnu tako jako da je malo falilo da mrtav padne.

        Strpljenje u ime Allaha teško je odvojiti od strpljenja poradi naše korisiti, pa premda je i ono pohvalno vjerovatno se nalazi na najnižoj ljestvici. Ipak, i ono je od oznakâ vjernika.

        Strpljenje radi Allaha govori nam o većoj deredži (stupnju) duhovnosti čovjeka. Ovdje je strpljenje kojim se želi Allahova blizina, Allahovo zadovoljstvo, znato izraženo u odnosu na strpljenje u kojem imamo neke ovozemaljske koristi, pa je ovaj stupanj teže i dostići.

        Strpljenje sa Allahom znak je velikoga vjernika. Štagod da ga zadesi on ili ona svjesni su da je to od Gospodara te svaku bol i muku prepoznaju kao mogućnost dobivanja veće nagrade na Ahiretu, Drugome svijetu.

        Ali, strpljenje bez Allaha označava istinskoga Allahovoga roba koji je mnogo nevoljâ u životu iskusio, Jedinome se jako približio a potom, na Njegovu zapovijed, ponovo se od Njega djelimično udaljio ne radi neposluha (masijeta) već da bi bio od pomoći drugim, svima nama, ne bi li nas podržao na duhovnome putu. Ovaj stupanj nesumnjivo je najveći.

        Često se nađemo u položaju da nas zadesi nekakva nevolja. Tačno je da svi tada smatramo kako je ono što je nas zadesilo nešto najgore te da nema veće nevolje od naše. Uvijek su tu opravdanja za nas: lahko je njoj ili njemu ona ima to i to ali ovo moje, ovo je nemoguće podnijeti. Sjetimo se da nam valja ispiti taj “gorki sok” želimo li se Njemu približiti.

        Svaki belaj (nevolja) koji nas zadesi nema cilj ništa drugo doli naše jače vezanje za Allaha. Jednostavno, zar nije očito da se svi ljudi Boga dragoga više sjećaju u bolesti nego kada su zdravi. I Allah dragi rekao je:

“Uistinu je čovjek stvoren malodušnim:

kada ga zadesi kakvo zlo stalno moli,

a kada ga zadesi kakvo dobro – nepristupačan je.”

(Kur’an, sura Stepeni, ajeti 19. i 21.)

 

        Prenosi se da je jedne prilike hazreti Zun-Nûn el-Misrî obišao svoga prijatelja koji se teško razboljeo. Zatekao ga je u postelji. Razgovarajući sa njim, prijatelj bi svako malo zastenjao: “Allah, Allah!” Zun-Nûn mu reče:

        “Znaš, ne može se smatrati Njegovim prijateljem onaj ko ne osabura na Njegove udarce.”

Prijatelj mu odgovori:

        “Ne može se smatrati Njegovim prijateljem onaj ko se Njegovim udarcima ne naslađuje!”

        Šokantno, jel’de? Čovjek uopće nije stenjao iz bola već iz ljubavi što mu Jedini posvećuje naročitu pažnju bacivši ga u iskušenje kako bi ga Sebi još više približio.

        Nema osobe koju u životu nešto teško ne zadesi. Sjetimo se kur’anskoga ajeta koji kaže:

“Zar oni ne vide da bîvaju kušani jednom ili dvaput godišnje?!”

(Kur’an, sura Pokajanje, ajet 126.)

 

        Ono što vjernika stvarno odlikuje nad drugim ljudima jeste strpljenje Allahovim davanjem i želja za što skoriji povratak Njemu. Ispijajući “gorki sok” čovjek pije onoliko koliko mu je dovoljno za dosezanje Allahove blizine.

Ocjena: