27 Feb 2004

Muharremska predavanja '04. - sedmi dan

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi, elhamdu lillâhi Rabbil 'Âlemîn!

Allâhumme salli 'alâ Muhammedin ve 'alâ Âli Muhammed!

        Jučer smo vidjeli šta nam u svojim nadahnutim stihovima poručuje šejh Muhammed Hirm el-'Umrûsî. Pjesma je podugačka ali ju je vrijedilo saslušati. S božijom pomoći, danas bismo se kratko osvrnuli na neka značenja pročitanih stihova, tek toliko da nešto progovorimo, u dočeku, evo, sedme noći svetoga mjesecamuharrema.

        Na samome početku šejh 'Umrûsî skreće nam pažnju da slijedimo Šerijat. Bez obzira smatrali sebe tradicionalistima, dervišima, šiijama, selefijama ili vehabijama svima nam je obaveza držati se užeta Šerijata. U Kur'anu čitamo da ko nevjeruje u idole a vjeruje u Allaha, Boga dragoga, taj se drži za najčvršće uže. Kako vidimo, Šejh Hirm to uže vidi kao Šerijat.

        U tradicionalnim definicijama Šerijata kaže se kako Šerijat sačinjava niz pravilâ, normî, niz, dakle, dozvolâ i zabranâ, kojim nas Jedini želi Sebi približiti. Svojim propisima želi nam omiliti stvari Njemu drage a omrznuti stvare koje je stvorio ali kao kušnju ljudima, da bi to bio dokaz za ili protiv svakoga od nas – hoćemo li se zabranjenoga kloniti ili ne.

        U islamskoj disciplini usûlul fikh (osnove razumijevanje cjelokupne vjere) raspravlja se i o tome da li su neke stvari, tretirane propisima, okvalificirane kao dobre ili loše, takve sâme po sebi, dakle po svojoj bîti, ili su takve po Šerijatu.

        Mnogi učenjaci ovo promatraju s naučnoga stanovišta pa ako je naučno dokazano da neka stvar šteti tada se ta stvar okarakterizira kao loša po sebi, po svojoj bîti. Ovo ne smije biti mjerilo jer nauka danas otkrije nešto a sutra nešto drugo. Pored toga, nismo dobili naredbu Jedinoga da naučnim postupcima (metodama) dokučujemo osnovne intencije Šerijata (mekâsiduš-šerî'a). Stoga je kvalificiranje stvari najbolje vršiti shodno naputcima Šerijata.

        Može se, tako, reći da je jedna skupina ljudi (određena rasa, narod, nacija...) općenito sklonija zlu negoli drugi. Ali, samo na osnovu naučnih, povijesno-političkih, činjenica ne smije se zaključiti da je ta skupina loša po sebi. Na ovo bi imali pravo tek ukoliko nađemo neki šerijatski dokaz.

        Primjeri koji se najčešće navode jesu svinjetina i incest. Poznato je da Šerijat zabranjuje konzumiranje svinjskoga mesa. Pitanje je: da li je svinjsko meso loše po sebi ili na osnovu šerijatske zabrane?

        Ukoliko čovjeku prijeti glad, a nema ništa drugo jesti doli svinjsko meso, ne samo da mu je dozvoljeno već mu postaje obavezom pojesti onoliko koliko je nužno, dakle ne prejedati se ili uživati u jelu.

        S druge strane, ukoliko osoba boravi na jednom prostoru s osobom s kojom se ne smije vjenčati (mater, otac, brat, sestra…) eventualna prijetnja od nestanka njene loze nikada neće prouzročiti da joj osoba koja joj je haram (zabranjena) postane halal (dozovljena). Jednom riječju, ništa ne može opravdati dobrovoljni i svjesni incest.

        Uzevši ovo u obzir moglo bi se zaključiti da je, konkretno, svinjsko meso zabranjeno na osnovu Šerijata, a da je incest loš sam po sebi.

        Malo smo se udaljili od teme.

        Stihovi nam, dalje, govore da stalno činjenje zikra (sjećanje na Allaha zazivanjem Njegovih lijepih Imenâ) u čovjeku može probuditi stanovite moći, neobične sposobnosti koje drugi nemaju. Naprimjer bolju memoriju, vedrije raspoloženje, veću pronicljivost, dublju koncentraciju i slično.

        Kada osoba ovo primjeti odmah se treba sjetiti da je uzrok toga manifestiranje odnosno odrazi, kod nekoga jači kod nekoga slabiji, lijepih Božijih Imenâ u njenome srcu. Ništa od tih sposobnosti nije njeno/njegovo. Zazivanjem lijepih Imenâ ojačali smo vlastitu duhovnost. Oni koji to nisu kadri učinti u nedostatku su pa je naša obaveza nastojati im pomoći. I to je jedina dozvoljena upotreba tih moćî.

        Nipošto čovjek ne smije na ovaj način stečene duhovne moći iskoristiti za ovozemaljske naslade, naročito one Šerijatom zabranjene. Konačno, zar upravo činjenjem zikra nismo i bježali od Ovoga svijeta a žurili Gospodaru? Stoga nema smisla sada bježati od Gospodara a žuriti dunjaluku (Ovome svijetu). Učinimo li to, smatrajmo se licemjerima (munâficima). Hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je:

“Kod koga se nađu slijedeća četiri svojstva taj je licemjer, a ko ima barem jedno od njih taj ima jedno od svojstava licemjera i bit će takav sve dok ga se ne riješi: kada mu se šta povjeri iznevjeri, kada priča laže, kada šta obeća ne ispuni i kada se svađa svaku granicu prelazi.”

 

        Pa ako Gospodar povjeri čovjeku neke moći koje ovaj nije prije imao, ako mu ih podari na čuvanje kako bi njima pomogao drugima, a ovaj to iznevjeri pa ih iskoristi za nešto drugo, zar to nije svojstvo munâfika (licemjera, dvoličnjaka)?

        Trudi se kada s drugim priča stalno spominjati Boga, čini se kao da samo o Bogu dragome misli, a ustvari laže, to što govori drugima samo su riječi, u njima Allahovoga traga odavno nema. Takva osoba laže na Allaha, a i to je svojstvo licemjera.

        Ljudima oko sebe obećava siguran put do Gospodara. Budući da se udaljio od Šerijata, to obećanje iznevjerit će, pa se i tako uvrštava među munafike.

        A tek ako takvu osobu napustiš… mira ti neće dati. Pošto si ga jedno vrijeme slušao on/ona pomisli da tobom upravlja, da si njegovo vlasništvo pa sada kada odlaziš – drvlje i kamenje. Ne samo da svaku granicu prelazi već te nastoji do kraja iskoristiti, granicu je prešao kada se predstavio kao osoba kompetentna za vođenje druge osobe. Govorio je da je muršid-i kâmil (potpuni vodič), varis-i pejgamber (nasljednik Poslanika, alejhisselam) a ništa od toga nije. Kako kaže hazreti Mevlâna (Dželâluddîn Rûmî), samo je malo okusio neke hâlove (neka stanja) velikana, njima još ne vlada već oni vladaju njime.

        Ovako često dolazi do zloupotreba i tesavvufa a i islama uopće. Ne znajući, čovjek voli i počinje obožavati sebe, a za to je Poslanik, alejhisselam, rekao da je mali širk, odnosno skriveni širk, skriveno obožavanje drugoga (sebe) mimo dragoga Boga. Takvi ljudi ne mogu biti vodiči na duhovnome putu.

        Tu i tamo osjeti nešto pa, želeći valjda skrenuti na sebe pažnju, krikne ali ne iz hâla već iz želje da se pokaže. A od njega sam samo gori ja ako i ja  počnem krikati pa umjesto iskrenoga uzvika koji dolazi iz čovjeka opijenog aškom (ljubavlju) čuje se samo deranje koje mnoge ljude od tekijâ i medžlisi zikira (mjestâ na kojima se čini zikr) odbija.

        Sve je to obmana koja u čovjeku čuči pa nam šejh Muhammed veli da je to stvarna glupost. Baška je onaj koji glumi ali je još gori onaj koji ga imitira.

        Ima li kakve koristi od priče ako u čovjeku srce truhne? Čovjek priča o lijepome a kada ga nešto u “žicu” dirne odmah otkrije svoje stanje pa pogrdama i psovkama od janjeta, mehlema za ranu, pretvori se u vuka, odnosno uličnog psa – na tebe laje iz čista mira a ti ne znaš da li da na njega vikneš, da te se prođe, ili da mu daš šta da pojede, ne bi li te ostavio na miru.

        Ali, u njemu čuči prokleti Iblis, njemu je otvorio putove, pa je pitanje da li će se zadovoljiti samo s onim što mu daješ ili će poletjeti i za tobom. Možda mu se tvoje meso čini slađim?!

        Ovim smo se primakli do jedne izuzetno bitne teme a to je stvarni šejh i lažni šejh, stvarni derviš i lažni derviš. Pitanje danas, a i uvijek je bilo, veoma aktuelno. Šejh ‘Umrûsî o tome nam govori u preostala dva dijela pjesme koju smo čuli.

        To zahtijeva naročitu pažnju pa ćemo o tome, ako Bog da, nešto više reći sutra. Da nam je Jedini na pomoći.

Ocjena: