10 Feb 2005

Muharremska predavanja 2005. godine (Prvi dan)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil-‘ālemine!

Allahumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā Āli Muhammed!

 

Bogu jedinome hvala, evo, dočekasmo i ovu Novu hidžretsku godinu. Danas je prvi dan blagoslovljenoga mjeseca muharrema, prvog mjeseca u hidžretskoj, lunarnoj, godini. Kao i prije, s Božijom pomoći nastojat ćemo i ovih prvih deset dana mjeseca muharrema provesti zajedno, uz kraća predavanja.

Deseti dan ovoga mjeseca nastupa Dan Ašure (Jevmi-Ašura, Jevmu Āšūrā), dan u kojemu su se desili mnogi značajni svetopovijesni događaji, i dan u kojem su ubijeni, i to na zvjerski način, hazreti Husejin, unuk našega hazreti Pejgambera, alejhisselam, i veliki broj članova hazreti Muhammedove, alejhisselam, porodice (Ehlul-Bejt).

Odgovor na pitanje: Zašto je bitno baš svake godine podsjećati se na pogibiju hazreti Husejina i velikoga broja članova hazreti Ehli-Bejta, najbolje pružaju riječi hazreti imama Džafera Sadika: “Svaka zemlja je Kerbela, a svaki dan je Dan Ašure.” Kerbela je ime mjesta gdje su se hazreti Husejin i članovi hazreti Ehli-Bejta junački suprotstavili mnogobrojnijem neprijatelju i na kraju izgubili i svoje živote.

Ovo je poruka za svaku muslimanku i muslimana, nepravda se možda može trpjeti ali se nikako ne smije prećutati, a pogotovo ne podržati; nijedan razlog to ne može opravdati.

Kada se čovjek odluči nešto učiniti, zna se desiti da mu iskrsne nešto drugo, da bude “nadahnut” na nešto drugo, pa odustane od svojih prvobitnih planova i na kraju malo zakasni u realizaciji planiranoga.

S Božijom pomoći, ovaj mjesec muharrem malo ćemo se družiti s kur’anskom surom “et-Tūr” (Gora). Kao i sve druge, i ova sura je predivna i nudi mnoge poruke svojim svetim sadržajem. Objavljena je u Meki, i ima četrdeset i devet ajeta. Hazreti imam Nāblusī kaže da ko sanja ovu suru, da je vidi ili čita, ako Bog da upotpunit će mu se blizina s uzvišenim Gospodarom, i(li) sretno će se udati/oženiti.

Radi lakšega praćenja i radi lakšega kretanja nekim tumačenjima njenih ajeta, ako Bog da u govoru ćemo je uvjetno podijeliti na osam cjelina.

Sura Tūr, kao i kompletan Kur’an, čovjeku govori veoma suptilno ali otvoreno. Počinje veoma nježno, kao što se i Uzvišeni prema čovjeku manifestira uvijek kroz nježnost. Potom prednost daje odgojnoj crti te kori nevjernike i upozorava na njihov loš završetak. Potom im sugerira da se promijene kazujući o ljudima srećnim na Drugome svijetu (ahiretu) i nudeći savjet – kako su to ti srećni postali srećni.

Potom nas sura Tūr usmjerava sadašnjemu obliku života i življenja pa nas podučava da nevjernici, tvrdoglavi neposlušnici, uvijek prkose i prigovaraju dobrim Božijim robovima, Božijim prijateljima – evlijama. Iako je već jasno da Tekst tretira istinske nepokajnike, uzvišeni Allah, iz Svoje prevelike, nemoguće mjerljive, milosti, kao da mu je žao, ponovno se obraća nevjernicima pa im postavlja pitanja na koja oni ne mogu drugačije odgovoriti doli priznavanjem Njega za svoga Gospodara.

Pred kraj, sura Tūr smiruje istinske Muhammedove, alejhisselam, duhovne nasljednike, koji čeznu da svi ljudi postanu vjernici i pokore se jedinome Gospodaru, objašnjavajući im da moraju znati da ima tako nepopravljivih nevjernika da ih jednostavno nikako vjernici ne mogu popraviti.

Kako sve to razumjeti, kako sada shvatiti poziciju nevjernika koji je nepokoran ali ga Uzvišeni i dalje kroz život pomaže, ako ništa a ono podarujući mu život, zabranjujući hazreti Azrailu, alejhisselam, meleku (anđelu) smrti, da nepokorniku dušu uzme; kako da ovu vječnu dilemu, i temu kojom neznalice i varalice zbunjuju ljude i otežavaju im život i vjeru, vjernik riješi, odgovara poslednja cjelina, osma.

Više nego predivno, milo, nježno, sjetno, sura Tūr veličanstveno progovara, otkriva beskrajno milosne Božije Riječi:

Tako mi Gore

(ajet 1.)

 

Uzvišeni, premilostivi i jedini Gospodar se zaklinje. A čime? Gorom. Ali ne bilo kojom gorom. Riječ je o Gori Sinajskoj. Mjestu na kojemu je uzvišeni Gospodar s našim hazreti Musaom (Mojsijem), alejhisselam, razgovarao. Mjestu na kojemu vječna, istinska, nepokorljiva, nemjerljiva, neuhvatljiva i neukrotiva ljubav progovori, sve oko sebe u prah pretvori. Od neviđene ljubavi jedinoga, velikog, Gospodara prema čovjeku, prema stvorenju, hazreti Musau, alejhisselam, i svim ljudima, planina ne izdrža već se u prah pretvori a naš dragi hazreti Musa, alejhisselam, koga dragi Bog, kao i sve ljude, mnogo i neizmjerno voli, u nesvjest pade, u ašku (voljenju) se izgubi:

I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče:

“Gospodaru moj, ukaži mi se, da Te vidim!”

“Ne možeš Me vidjeti”, reče, “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjet ćeš Me!”

I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče:

“Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi (Subhāneke tubtu ilejke ve ene evvelul-mu’minīn)!”

(el-A‘rāf, 143.)

 

Valja pričekati do odlaska na Drugi svijet, i, ako Bog da, nakon ulaska u Džennet (Raj) vidjet ćemo našega Gospodara “kao što se vidi Mjesec o uštapu”, kako veli naš hazreti Muhammed, alejhisselam.

Kada neko voli, voli svoju ljubav i očima da gleda, njenom milinom da se naslađuje. Hazreti Musa, alejhisselam, ne mogaše otrpiti, nije mogao čekati “toliko”, pa, iako je vjerovatno znao, da mora pričekati odlazak na Drugi svijet, silna ljubav progovori iz njega, i sve oko sebe sravni i iz svijesti izbaci. Ostao je samo uzvišeni Allah. Eto, tako jedini Gospodar vidi onoga koga je stvorio – neizmjerno i silno ga voli. A ima i stvorenja koji nastoje na tu ljubav uzvratiti. Njih uzvišeni Allah mnogo voli i cijeni, ističe koliko voli da su svi ljudi takvi pa kaže:

O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, -

pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.

(el-Māida, 54.)

 

Eto i odgovora onima koji prigovaraju borbi hazreti Husejina i članova Ehli-Bejta. Niko to ne voli, ali nekada je nužno suprotstaviti se; često na to čovjeka nagna splet okolnosti.

Pa kako čovjek da ne posluša, makar sasluša, svoga Gospodara kada mu ovako počinje govoriti – rječnikom ljubavi i sjete.

i Knjige u retke napisane

(ajet 2.)

 

Kao i na drugim mjestima, i ovdje Kur’an plijeni i svojom ljepotom. Riječ je o posebnoj vrsti rime sedž‘: vet-Tūr, ve Kitābim-mestūr.

Uzvišeni ne odustaje od izražavanja Svoje ljubavi prema Svojim stvorenjima, ne stidi se reći čovjeku da ga voli, kao što se ne stidi za primjer uzeti i “mušicu ili nešto sićušnije od nje”.(el-Bekara, 26.)

Jedini se zaklinje Levhi-Mahfuzom, Pločom pomno čuvanom, na kojoj je zapisano sve šta je bilo, i sve šta će biti. Levhi-Mahfuz podsjeća na mīsāk, prebivstvujući ugovor između jedinoga Allaha i svih nas, Njegovih stvorenja:

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe:

“Zar Ja nisam Gospodar vaš?” –

oni su odgovarali:

“Jesi, mi svjedočimo!” –

i to zato da na Sudnjem danu ne reknete:

“Mi o ovome nismo ništa znali”…

(el-A‘rāf, 172.)

 

Levhi-Mahfuz podsjeća na Allahovu milost, koji je prilikom stvaranja sâm Sebi naredio:

Milost Moja nadvlađuje srdžbu Moju!

(bilježe Buharija i Muslim)

 

Levhi-Mahfuz podsjeća na predivan kraj sretnih:

A ti, o dušo smirena,

vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On s tobom zadovoljan,

pa uđi među robove Moje,

i uđi u Džennet Moj!

(el-Fedžr, 27.-30.)

 

i na neizmjernu nagradu koju će dobiti za njegovanje ljubavi prema uzvišenome Bogu dragome:

“Mi smo zaštitinici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imat ćete,

 

bit ćete počašćeni od Onoga koji prašta i koji je Milostiv.”

(Fussilet, 31., 32.)

 

Uzvišeni nas voli više nego što možemo to i predočiti. Tako nastavlja i dalje:

na koži razvijenoj

(ajet 3.)

 

Nježno, polahko, pronicljivo i lijepo, hazreti Ibn Abbas, po uzoru na svoga učitelja premiloga hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, shvata da Uzvišeni sada Svoj govor usmjerava i na ovaj naš život, na nešto što svaki čovjek može vidjeti, osjetiti, čak i opipati.

Sve ono što je zapisano u Levhi-Mahfuzu, sve upute i smjernice, priče o jedinoj istinskoj ljubavi, koncizno se izriču i pretaču na papir, tako se i fizički, materijalno, približujući čovjeku.

Jedini iz svoje nevjerovatno velike, ogromne, ljubavi prema čovjeku, hazreti Ademu (Adamu), alejhisselam, našemu ocu i tako svima nama, objavljuje Poslanice – Suhufe; potom ih objavljuje i prvacima, sejjidima, njegovoga potomstva, njima, po jednoj predaji, stotinu dvadest i četiri hiljade. Na kraju svu silinu objavljivanja sukusira u Kur’anu, koji je jedini potpuno sačuvan, i svakome danas dostupan u formi knjige – Mushafa.

Sve je Uzvišeni prilagodio čovjeku, samo da bude fin, odgovoran, poslušan i pun ljubavi; samo da voli druge, svoje sestre i braću, da pomaže drugima, da im služi. A koliko se samo čovjek oholi.

Realno, koliko znamo poslova, djela, koje ne volimo učiniti: pozdraviti se s nekim siromahom, jesti sa njim; sa njim sjesti, popričati, pozvati ga na sijelo; pomoći onome ko teške poslove radi kako bi komad hljeba kupio sebi i svojoj porodici, iskreno se drugima nasmješiti, odvojiti za druge vrijeme iako smo i sâmi veoma zauzeti?!

Stid nas je, a Uzvišeni se ne stidi sličnih stvari. Iako je samo jedan, Stvoritelj svake stvari (el-En‘ām, 102.), ne stidi se čovjeku, prznici i neposlušniku, reći da ga voli, pomagati mu kada je u nevolji, liječiti ga kada je bolestan, sve mu stvoreno podrediti.

Veličina vjere (imana) i učenosti (iluma) ogleda se u dubini spoznaje jedinoga Gospodara, a kako Gospodar pomaže čovjeku, i iskreni i potpuni vjernik doslovno hita pomoći drugima.

Allah je na pomoći čovjeku, sve dok je čovjek na pomoći svome bratu.

(bilježi Muslim)

 

Jedini ponovno ljubavlju progovara čovjeku, i ponovno “nebesko” poredi sa “zemaljskim”:

i Hrama poklonikâ punog (Bejtul-Ma‘mūr)

(ajet 4.)

 

Za Bejtul-Ma‘mūr se kaže da je Kaba meleka. Oko nje non-stop meleci kruže i u nju novi ulaze. Kaže se da se Bejtul-Ma‘mūr nalazi iznad zemaljske Kabe.

Hadžije i osobe koje obavljaju umru (hodočaste Kabu izvan vremena hadža), ničim prisiljeni hrle u Meku da vide Kabu, da se Jedinome i na taj način pokore, oko Kabe kruže zamišljajući susret s uzvišenim Gospodarom na Sudnjemu danu. Kamen spušten iz Dženneta – Hadžerul-esved, ugrađen u jedno ćoše Kabe, ljube ili dotiču, potvrđujući prebistvujući mīsāk i iskazujući želje da ih Jedini primi pod Svoje okrilje na Sudnjemu danu, na Danu kada “drugoga okrilja neće biti, osim Njegovoga” (bilježi Muslim).

A iznad hadžija tavaf (kruženje) čine meleci. Mole se svome Gospodaru slaveći Ga, i moleći ga za ljude – vjernike da ojača, a nevjernike da uputi na pravi put. Svjetlost oko Bejtul-Ma‘mūra nije moguće niti opisati niti podnijeti, ljepotu kao snijeg bijelih meleka nigdje drugo nije moguće vidjeti, a njihov silni zikir (zazivanje Allaha Njegovim lijepim Imenima), nigdje drugo nije moguće ćuti.

Hazreti Suhejlī kaže da se Bejtul-Ma‘mūr nalazi iznad sedmoga neba koje se zove el-‘Arūbā’. Kada se želi reći da je supruga umiljata i puna ljubavi prema svome suprugu, kaže se ‘Arūba. A hazreti Pejgamber, alejhisselam, prošao je i sedmo nebo.

Hazreti Vehb ibn Munebbeh kaže:

Ko kaže: “Subhānallāhi ve bi hamdihī” (slavljen je Allah, Njemu neka je hvala), dobit će svjetlost koja ispunjava sve između el-‘Arūbā’a i el-Harībā’a (el-Harībā’ je sedma Zemlja).

 

Kao što zemaljska Kaba ima Bejtul-Ma‘mūr, tako i čovjek kojega vidimo preko viđenja njegovoga tijela ima srce i dušu. Pa kako pravi hadžija, osoba koja se iskreno odazvala na Allahov poziv: Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti (Ālu ‘Imrān, 97.), riječima “Lebbejkallāhumme, lebbejk” (Odazivam ti se, Allahu moj, odazivam), osjeća prisustvo, svjetlost, Bejtul-Ma‘mūra, tako i istinski vjernik osjeća drugoga, vidi u njemu dušu i šansu, priliku, za njegov popravak, kao što uzvišeni Allah, iako sve zna šta će biti, ljude neprestano upozorava, upućuje i prašta im.

Kada neko govori o duši, srcu, ne treba razmišljati “kako li ta duša i srce izgledaju”, već pogledajmo druge oko sebe – to su te duše i ta srca. To su te “skrivenitosti” i “neobičnosti” koje nas interesiraju. Pred očima su našim, zovu nas da ih upoznamo, da im pomognemo i olakšamo, ali se rijetko odazivamo, nešto bismo drugo. Može zvučati čudno, ali tu “skrivenu” i “nepoznatu” dušu susrećemo svaki dan. Ta “mistična duša” je čovjek pored nas.

Tako hazreti Ibn Abbas kaže da Bejtul-Ma‘mūr može biti i sinonim za zemaljsku Kabu jer je uzvišeni Allah naredio da je svake godine hodočasti sedam stotina hiljada hodočasnika. Ako ne bude toliko ljudi, broj se namiri hodočašćenjem meleka.

i svoda uzdignutog

(ajet 5.)

 

Treba obratiti pažnju na Božiju brigu prema svakome čovjeku. Niko neće ostati, kako naši stari kažu, “muhtać” – u potrebi; ni prema kome neće biti učinjena nepravda. Uzvišeni voli svaku dušu, svakoj duši pomaže, samo što svaka duša neće Njega da voli.

Jedini nam skreće pažnju na brigu prema nama, sve nam je podređeno. Svod je uzdignut iznad nas, kako bi bili zaštićeni. Samo nerazumna osoba ne uviđa koliko je uzvišeni Allah zaštitio čovjeka, koliko ga je silno obilježio kako bi svima dao do znanja da mu je čovjek, ti i ja, najdraže biće.

Dušu nam je zaštitio srcem, srce nam je zaštitio tijelom, tijelo nam je zaštitio krovom kuće, krov kuće nam je zaštitio nebom, nebo nam je zaštitio drugim nebom, drugo nebo trećim, treće četvrtim, četvrto petim, peto šestim, šesto sedmim, sedmo Džennetom, Džennet Morem Arša (Božijega Prijestolja), More Arša sâmim Aršom, a On se “uzdigao” nad Aršom – pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! (el-Mu’minūn, 14.)

i mora napunjenog, -

(ajet 6.)

 

Posljednji ajet prve cjeline sure Tūr polahko nas uvodi u narednu cjelinu koja govori o kazni koja čeka neposlušnike, nevjernike. Iako je ljudima sve dato, ipak neki među njima ne žele dragome Bogu robovati, drugim ljudima pomagati i dobra djela činiti.

“More napunjeno” (el-Bahrul-Mesdžūr) jeste More koje se nalazi iznad sedmoga neba, kaže hazreti Ibn Abbas, a ispod Arši-Rahmana (Prijestolja Svemilosnog). Ovo more naziva se el-Hajevān (Život), jer će njime uzvišeni Allah oživiti ljude na Sudnjemu danu.

“El-Bahrul-Mesdžūr” znači i more koje će se pretvoriti u vatru, odnosno, kako veli hazreti Ibn Abbas, za neke će biti vatra, a za neke voda koja će gasiti Džehennemsku vatru. U suri et-Tekvīr (Prestanak sjaja), također u šestome ajetu, kaže se:

i kada se mora vatrom napune (ve izel-bihāru sudždžiret)

 

Hazreti Alija i hazreti Ikrime kažu da je dubina toga Mora koliko između sedam nebesa i sedam zemalja, a voda mu je gusta.

Eto, pročitali smo i nešto malo rekli o prvome dijelu sure Tūr. Da se podsjetimo, Jedini se zaklinje Gorom, Knjigom u retke napisanom, na koži razvijenoj, Hramom poklonika punim, svodom uzdignutim i morem napunjenim.

Kako početak, dolazak, Nove hidžretske godine budi još jaća sjećanja i ćutanja prisustva našega voljenog hazreti Pejgambera, alejhisselam, navest ćemo i tumačenje hazreti Abdul Azīza Mekkīja, kojega bilježi hazreti Ismail Hakkī, u svome tefsiru.

Allah uzvišeni zaklinje se Gorom, a gora je planina, brdo, pa kao da se misli na hazreti Muhammeda, alejhisselam, jer je hazreti Muhammed, alejhisselam, za svoj ummet kao planina – učvršćuje ga u vjeri, kao što planine učvršćuju Zemlju.

Uzvišeni se zaklinje i Knjigom u retke napisanom a na koži razvijenoj, što se može shvatiti i kao Mushaf, zapisani Kur’an, vječni Allahov Govor.

Jedini se zaklinje i Bejtul-Ma‘mūrom, Kućom punom počasti i slave, a hazreti Muhammed, alejhisselam, bio je poput kuće u kojoj se Božije Ime vazda zaziva i hvali.

Zaklinje se naš Gospodar i svodom uzdignutim. A zar hazreti Muhammedova, alejhisselam, glava nije bila uvijek uzdignuta – među ljudima, na Zemlji, ponosno je Gospodara svoga hvalio, a na nebesima ibadetom i zikrom svakoga meleka iznenađivao?!

Na kraju, uzvišeni Allaha zaklinje se i morem napunjenim, a hazreti Pejgamberovo, alejhisselam, srce bilo je poput korita mora nepreglednoga – puno ljubavi prema uzvišenome Allahu, dželle šanuhu, i Njegovim stvorenjima. Uvijek je imao vremena i za obožavanje dragoga Boga, a i za pomoć i suosjećanje s drugima.

Hvala jedinome Gospodaru, što nam podari takvoga Poslanika, alejhi ve ala Alihisselam.

Ocjena: