15 Feb 2005

Muharremska predavanja 2005. godine (Peti dan)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil-‘ālemine!

Allahumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā Āli Muhammed!

Vani je napadao velik snijeg, ovoga petoga dana mjeseca muharrema. Nastava u školama, srednjim i osnovnim, prekinuta je, na fakultetima još nije. Studenti su stariji od učenika i mogu malo više podnijeti.

S druge strane, nastavnici, učitelji i profesori ne prekidaju sa aktivnostima. I dalje će održavati međusobno veze, dolaziti u školu i pripremati se za, ako Bog da, nastavak procesa poduke.

Kako se već unaprijed ocjenjuje, bit će nadoknade časova, bilo u danima predviđenim za pauzu (vikend), bilo na ljeto, produženjem nastave. Profesori ocjenjuju da učenici ne smiju ostati bez pouke. Da su stariji, sposobniji i da stanuju bliže profesorima, odnosno školi, nastava se ne bi ni prekidala.

Rastanak zna doći iznenada, ali nekada je moguće nešto tako naslutiti. Ko osluškuje život, nastoji paziti na išarete, mnoge stvari, s Božijom dozvolom i uputom, može naslutiti. Tako su i neki učitelji naslutili prekid pouke.

Iako je, logički razmišljajući, učeniku potrebna pouka, okolnosti u kojima učenik živi nalažu prekid poduke, nužnost kraćega, nepredviđenoga, odmora. Za neke, koji ionako nisu bili zagrijani za učenje, ovaj kraći prekid može značiti potpuni prekid.

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, pozivao je uzvišenome Gospodaru. Iako su ljudi bili tvrdoglavi i uporni, Poslanik, alejhisselam, nije odustajao. Tako je i sa njegovim, alejhisselam, istinskim duhovnim nasljednicima – dozvolom uzvišenoga Allaha pozivaju Pravome putu, nastoje dati svoj maksimum ali, ako ljudi ostanu uporni u negiranju, nalaže im se prekid pozivanja Istini, prekid podučavanja razumijevanju vjere.

Kao i hazreti Pejgamberu, alejhisselam, u njegovo vrijeme, tako i njegovim vārisima (duhovnim nasljednicima) teško pada neposluh i tvrdoglavost ljudi. Najrađe bi, iako osjećaju veliki zamor, nastavili s pozivanjem Jedinome. Ali, ako stvari budu tako jasno definirane da se nazire trajni neposluh pojedinaca, valja im okrenuti im leđa.

Na ove stvari ukazuju naredni ajeti sure Tūr – hazreti Muhammed, alejhisselam, pozivao je ljude da vjeruju u jedinoga Boga i u istinitost njegova, alejhisselam, poslanstva, te na činjenje dobrih djela. Međutim, pojedinci su ostali uporni u negiranju, pa ih Uzvišeni kori i tješi našeg hazreti Pejgambera, alejhisselam.

Može nekome zvučati fatalistički ali čovjek treba voditi računa, jer je život takav, da mora imati granicu u svemu (već smo ovo spominjali), tako i u žrtvovanju na Božijemu putu a za dobro drugih:

Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno opominjao ih ti ili ne opominjao – oni neće vjerovati.

(el-Bekara, 6.)

 

No, ko poziva Putu Gospodara svoga ne treba gubiti nadu jer će uvijek biti onih, makar i mali broj, koji će jedva dočekati da nešto blagoslovljeno čuju, nešto što će ih podsjetiti na vrijeme Prebivanja (Ezel) i vječni zov Božije ljubavi.

Tako, s jedne strane, Pejgamberov, alejhisselam, vāris (duhovni nasljednik) zna da ima onih koji jednostavno neće da vjeruju, neće da slušaju, te ih prestaje poučavati, a, s druge strane, zna da ima onih koji jedva čekaju da čuju makar riječ od njega. Stoga se i odlučuje ostaviti nezahvalnike i tvrdoglavce (mada za njih i dalje moli Jedinoga) a više, jače, okrenuti se dobrim i poslušnim vjernicima.

Zato ti opominji, jer ti, milošću Gospodara svoga, nisi ni prorok ni lud.

(ajet 29.)

 

Hazreti Pejgamberu, alejhisselam, naređuje se i daljnji poziv na put jedinoga Gospodara, iako mu Ebu Džehl, Velīd ibn Mugīre i njihovi prijatelji uporno prigovaraju, veli hazreti Ibn Abbas.

Kukolj među zdravim žitom ne smije biti razlog prestanka kupljenja žita, ali se mora izdvojiti. Najjednostavnije ga je izdvojiti odvajanjem žita, i njegovim njegovanjem. Kada je već postao kukolj, ne može se vratiti u žito. Ali zato, žito, zbog kukolja, može propasti. Prioritet, iako oštar, veoma je jasan.

Allah uzvišeni Poslanikovome, alejhisselam, vārisu (duhovnome nasljedniku, istinskome učenjaku) daje da osjeti Njegovu blizinu, daje da se uvjeri u istinitost Muhammedovoga, alejhisselam, poslanstva. Pejgamberov, alejhisselam, vāris osjeća nevjerovatan miris Muhammedove, alejhisselam, pažnje, s njime duhovno komunicira i nastoji na njega, alejhisselam, maksimalno u svemu ličiti.

To je Božija milost, koju On daje onome kome On hoće. A vārisovo je samo da poziva Kur’anu i Poslanikovome, alejhisselam, Sunnetu. Ne svojoj viziji islama, ne svojim ograničenim shvatanjima već beskrajno milosnim valovima Božijega hidajeta (upute), magfireta (oprosta) i rahmeta (milosti). Po tome se razlikuje istinski vāris od jednoga da‘ije (osobe koja radi na širenju islama shodno svojim mogućnostima i razumijevanjima).

Poslanik, alejhiselam, njegov hazreti Ehli-Bejt, alejhisselam, hazreti ashabi, radijallahu anhum, svi dobri, te čestiti i iskreni vjernici nisu proroci. Ko je iskren u pozivanju vječnome spasu i oprostu, taj se ne zanima za sutra jer sutra već može biti kasno. Vāris i iskreni mu’min nastoje u konkretnome trenu učiniti maksimalno što se može, uzdajući se i u mogućnost dorade sutra. Ali oni toliko vole uzvišenoga Allaha i sva Njegova stvorenja da im teško pada i oči navečer sklopiti, po danu se smijati, za sebe a ne i za njih moliti, da su uvijek u mislima sa svojim Gospodarom, moleći ga suzama da oprosti drugima. Tako je radio hazreti Pejgamber, alejhisselam, i tako radi i njegov, alejhisselam, vāris. Sve drugo je, nekda više, nekada manje, blisko sebičnosti.

Naravno, nije sebično za sebe moliti, ili za sebe i svoje najdraže, no, shodno hadisu kojega bilježi Muslim:

Niko od vas neće biti potpun vjernik sve dok mu ljubav prema Allahu i meni bude veća od ljubavi prema svemu drugome.

 

ko istinski voli uzvišenoga Gospodara i Njegovoga Poslanika, alejhisselam, nije miran jer vidi druge, mnoge, kako lutaju.

A ne lutaju samo nevjernici; i mnogi vjernici, svojom tvrdoglavošću, površnošću i grubošću, odbijaju od sebe dahove Božije milosti, ezijete (uznemiravaju) druge vjernike i od sebe tjeraju Poslanikove, alejhisselam, vārise. A ko zna, možda je neko koga viđaš svaki dan u džamiji Poslanikov, alejhisselam, vāris?!

Niti hazreti Pejgamber, alejhisselam, niti njegovi sljedbenici nisu ludi. Razum im nije isključen već im je srce progovorilo i ne da im zaboraviti na druge. Ali im ne da ni zaboraviti na uzvišenoga Gospodara. Uvijek su između munadžata (izravnoga šaputanja) Gospodaru i moljenja Njegove milosti za druge. Jesu čudni, ali nikako nisu ludi.

Zar oni da govore: “On je pjesnik, sačekat ćemo da vidimo šta će mu suđeno biti.”

(ajet 30.)

 

Ako je čovjek stvarni pjesnik, ako ima talenat ali i gleda na svijet oko sebe drugačije od drugih, zahvaljujući talentu koji mu je Jedini podario, ne traži novac, niti nagradu za svoje pjesme. Živi skromno ali iznutra ispunjen. Mada ima i nekih koji se na pjesmama bogate.

Također, pjesnik je majstor riječi. Govorničkom sposobnošću u stanju je ružno predstaviti lijepim a lijepo ružnim. U stanju je drugima istinu predstaviti kao neistinu a neistinu kao istinu.

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, jeste drugima kazivao Kur’an ali je stvar u tome da ga nije on smislio – samo je prenosio ono što mu se objavljuje. Objava je ta koja je plijenila srca, činila da nasilnici među ljudima postanu janjad među vukovima.

Kao ni jedan Božiji poslanik, alejhimusselam, ni hazreti Pejgamber, alejhisselam, nije za dostavljanje Objave uzimao nikakvu nagradu. Za razliku od pjesnika, Božiji poslanik pored unutarnjega zadovoljenja osjeća i obavezu, pa Objavu dostavlja kadgod mu se naredi, makar bio bolestan, tužan, usamljen ili neshvaćen.

Ebu Džehl, Velid ibn Mugīre i njihova svita osjećaju da hazreti Muhammed, alejhisselam, ima nešto u sebi. Odlučuju sačekati, vidjeti šta će život učiniti s hazreti Pejgamberom, alejhisselam.

“Pa čekajte”, reci ti, “i ja ću zajedno s vama čekati!”

(ajet 31.)

 

Ni ne slute na šta su se odlučili. Taj “život”, za koji čekaju da vide šta će učiniti s Božijim Poslanikom, alejhisselam, to vrijeme života samo je jedno od Allahovih robova. Ono će učiniti s hazreti Muhammedom, alejhisselam, ono što mu dragi Bog naredi. A u čekanju proći će im život, a šta onda?

Kada Uzvišeni čovjeku otkrije ili dadne nagovještaj ko je vāris njegovoga mjesta i vremena, valja mu odmah reagirati jer već sutra vāris može otići, ne zato što mu je to ćejf već što mu to Jedini može narediti. Kako čekati nečiju smrt, kako neko zna da će od nekoga duže živjeti?! Taj je i prorok i lud!

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, svakako zna da će jednoga dana umrijeti, pa mu je svakako čekati. Za to vrijeme poziva Uzvišenome. Tvrdoglavci nemaju kada nečemu se većem posvetiti jer stalno čekaju Poslanikovu, alejhisselam, smrt kako bi krenuli sa životom. I tako, dok su čekali njegov kraj, stigla ih je njihova smrt. Niko od njih nije nadživio hazreti Pejgambera, alejhisselam, ističe naš hazreti Ibn Abbas.

Vāris se, kao i ru’ja, istinit san, pojavi odjednom i kratko bljesne. Ne uhvatili se čovjek za nj, veliko je pitanje hoće li dobiti drugu priliku. A dočekati svoju smrt bez prepoznavanja osobe duhovno najbliže hazreti Muhammedu, alejhisselam, znači veliki gubitak i mahanu.

Da li im to dolazi od pameti njihove (ahlāmuhum) ili su oni inadžije tvrdoglave?

(ajet 32.)

 

Njihova pamet nije bilo kakva; ona predstavlja njihovo viđenje realnosti (ahlām). Takvome viđenju stvari, kada čovjeku nije jasno to što vidi, faraonove sluge za vrijeme našega hazreti Jusufa (Josipa), alejhisselam, pridodali su pojam “zbrkano”:

“Zbrkanih li snova (adgāsu ahlām)!”, rekoše oni, “mi snove ne znamo tumačiti.”

(Jūsuf, 44.)

 

Sreća njihova pa je među njima bio jedan koji je boravio uz Božijega odabranika, koji je prepoznao, na svome slučaju, istinitost njegovoga odabira, i koji je bio dovoljno smion progovoriti pred faraonom:

“Ja ću vam protumačiti san, samo me pošaljite!”

(Jusūf, 45.)

 

Znao je da i njega čeka loš kraj ne uhvati li se za skute Božijega odabranika, hazreti Jusufa, alejhisselam. Kako bi bio glup da se ušutio i povjerovao da njegovo izbavljenje iz zatvora u kojemu je prethodno bio s našim hazreti Jusufom, alejhisselam, nema nikakve veze s hazreti Jusufovim, alejhisselam, poslanstvom. Ovako, ugrabio je bljesak koji mu se pokazao i bio posrednik ne samo u svome spasu već u spasu cijeloga Egipta.

Zar oni da govore: “Izmišlja ga!” Ne, nego oni neće da vjeruju;

(ajet 33.)

 

Krug se polahko zatvara. Nije ispravno druge zamarati idejama da se čovjek ne treba truditi, da mu je svejedno trudio se u vjeri ili ne trudio. Sâm čovjek, svaki pojedinac, ima snagu pokoriti se Uzvišenome ili Mu, ne‘uzubillah, prkositi. Stoga, ko neće da vjeruje, treba ga se kaniti, ne skroz ali dovoljno dugo da svoju pomoć usmjerimo onima koji žele Jedinome se približiti.

zato neka oni sastave govor sličan Kur’anu, ako istinu govore!

(ajet 34.)

 

Neki su, budale, i pokušali, neki i dan danas pokušavaju. Zanimljivo, ne mogu podnijeti blizinu Poslanikovoga, alejhisselam, vārisa a žele imitirati, ne‘uzubillah, njegovoga Stvoritelja.

I nije samo ovo jedina stvar koja začuđuje. Ako Bog da, vidjet ćemo sutra na šta još oni koji neće da vjeruju ne obraćaju pažnju.

Ocjena: