17 Feb 2005

Muharremska predavanja 2005. godine (Sedmi dan)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil-‘ālemin!

Allahumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā Āli Muhammed!

Allah, Allah, Allah! Uistinu je Allahova milost velika!

A Kur’an smo učinili lahkim, na jeziku tvome, da bi oni pouku primili,

 

zato čekaj, i oni će čekati!

(ed-Duhān, 58., 59.)

 

Božije Riječi objavljene su prvi put još za vrijeme prvoga čovjeka na Zemlji, ma kako god to davno bilo, za vrijeme života našega oca hazreti Adema (Adama), alejhisselam, i naše matere hazreti Havve, po kojima smo svi sestre i braća, bez obzira priznavali mi to ili ne, osjećali mi to ili ne.

Potom je objavljivano najvećem nakitu Zemlje – Božijim poslanicima, alejhimusselam. Potom su Riječi posljednji put objavljene našemu posljednjemu poslaniku, hazreti pejgamberu Muhammedu, alejhisselam, prije skoro hiljadu i pol godina.

Tako davno, i još na arapskome jeziku, a čovjek na našim prostorima otvori Kur’an i, iako je riječ o prijevodu, razumije šta mu Gospodar njegov poručuje, osjeća svetost i neopisivost kur’anskoga izraza. Iako davno, iako na jednome jeziku za cijeli svijet, svako, ko god iskreno priđe mubarek Kur’anu, osjeti ljepotu, shvati šta mu se poručuje: A Kur’an smo učinili lahkim, na jeziku tvome. Na jeziku koji ću, budem li iskren, shvatiti jer je upućen i sâmome meni, tiče se izravno mene i moga hala (stanja). Allahu ekber!

I ovaj, Božijim emerom, sedmi dan mjeseca muharrema, sedmi dan nove hidžretske godine, novoga podsjećanja na našega plemenitog Poslanika, alejhisselam, koji je prošao sve i svašta bez nas, družimo se sa surom Tūr. Hazreti Ahmed Mustafa, alejhisselam, prošao je sve te kušnje tako davno, da silinu mukâ koje je doživio mi uglavnom ne osjećamo. Ostaje samo podsjećanje, ne bismo li mu se duhovno približili, i zadovoljstvo Jedinoga stekli.

Ali, ne vrijedi. Ima ljudi koji neće da slušaju, neće da poslušaju, ne žele da shvate da ne mogu sve znati, da je Sunnet uzvišenoga Gospodara da uvijek ima učeniji od učenijega, pobožniji od pobožnijega, i pametniji od pametnijega. Kada bi svi to iskreno shvatili ne bi bilo problema. Kažemo iskreno jer i kada neki povjeruju u to, ponovno se okrenu sebi pa traže nekoga “svog” ko je najučeniji i najpobožniji. Naizgled, izvanjski, ostavili su sebe, ali, ustvari, gledajući bīt reagiranja, vidimo da se ponovno sebi okreću.

I kad bi vidjeli da komad neba pada, rekli bi: “Oblaci nagomilani!”

(ajet 44.)

 

Hazreti Ibn Abbas veli: i kada bi mušrici iz Meke vidjeli dio neba kako na njih pada jer se odlomio uslijed njihove tvrdoglavosti, laži koje šire, laži na dragoga Boga, nevjerovanja u istinitost Muhammedovoga, alejhisselam, poslanstva, opet se ne bi nimalo popravili. Mislili bi da se to kiša sprema pasti, da je to za njih ustvari blagodat jer su tako “pošteni”, “iskreni” i “velikodušni”.

Subhanallah, Poslanik, alejhisselam, kada bi vidio da se gomilaju oblaci, ustao bi i počeo se, sav nemiran, vrtiti po sebi. Kada bi ga upitali zašto to radi, šta mu je, odgovorio bi:

“Ne znam da li su ono oblaci Božije milosti koji kišu donose, ili je ono kazna koja nam se sprema!” Allahu ekber! E sad, to je Sunnet. Brinuti se, strahovati za sebe, za svoju sudbinu i na Ovome i na Drugome svijetu jer ne možemo nikada znati, nikada nismo sigurni, da li su nam prihvaćeni namaz, post, dobro djelo. A iskreno, ko prakticira ovaj Sunnet? Ma jok, lakše je drugome prigovarati. “Nema veze za mene, ja imam dobrih djelâ, bit ću spasen.” Subhanallah, kada bi nekome ovo ispričali rekli bi ljudi da je taj čovjek lud jer se hazreti Pejgamber, alejhisselam, plašio kada bi vidio gomilanje oblaka. A ko od nas ne misli poput tog čovjeka?!

Nedavno vidjeh lijep komentar hazreti Gazalija. Hazreti Gazali naveo je hadis:

Čovjek je u vjeri svoga bliskoga prijatelja.

 

Tumačio ga je na razne načine, želeći, prvenstveno, skrenuti pažnju da čovjek dobro pazi s kim se druži. Hazreti imam Sevrī je rekao da je samo gledanje u lice glupaka-bezobraznika, upisani grijeh. Onda iznenada, hazreti Gazali kaže:

“A ako je tvoj bliski prijatelj dobri, Bogu dragome blizak, pa onda se druži sa što većim brojem takvih.”

Ponovno poziv na zajedništvo, na druženje. Poziv da se prestane pametovati, ugoniti u nevjerstvo i širiti mržnju. Čovjek je u vjeri svoga bliskoga prijatelja. A ako ugoniš druge u nevjerstvo, nemaš teoretske mogućnosti ni dobiti ih za prijatelja, niti imaš vremena potražiti nekoga drugog ko će te podržati na putu istine.

Zato ih pusti dok se ne suoče s Danom u kome će pomrijeti (jus‘akūn),

(ajet 45.)

 

Na početku ove sure Tūr s kojom se, Bogu dragome hvala, družimo evo već sedmi dan, Uzvišeni se zaklinje gorom. Vidjeli smo da hazreti Ibn Abbas kaže da se misli na Sinajsku goru. U govoru o Sinajskoj gori saznali smo, podsjetili se, kako je naš hazreti Musa (Mojsije), alejhisselam, tražio od uzvišenoga Boga da mu se manifestira/pokaže (tedžellī). No, nije mogao izdržati ni Božije manifestiranje brdu pa:

 

Musa se onesviješćen (sa‘ikan) strovali.

(el-A‘rāf, 143.)

 

Također, u suri ez-Zumer (Skupovi), kaže se:

I u rog će se puhnuti, i umrijet će (fe sa-‘i-ka) onī na nebesima i onī na Zemlji, ostat će samo oni koje bude Allah odabrao; poslije će se u rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati.

(ez-Zumer, 68.)

 

Kako kaže hazreti Pejgamber, alejhisselam, u hadisu kojega prenosi hazreti Ebu Hurejre, prvi će Muhammed, alejhisselam, ustati nakon puhanja u rog drugi put. Vidjet će hazreti Musaa, alejhisselam, kako stoji; ne zna da li je hazreti Musa, alejhisselam, prije njega ustao. Ponovno se, znači, govor o “onesvješćivanju” (sa-‘i-ka) vraća na hazreti Musaa, alejhisselam.

To “onesvješćivanje na smrt” zadesit će svakoga, pa je bolje moliti Jedinoga da nas zadesi iz ljubavi prema Njemu još za ovoga života, nego Mu nepokoran biti i onda dočekati “drugi put” i čekati, bez nade za “pomilovanje”.

Hazreti Omer je, u jednome simpatičnome odgovoru hazreti Pejgamberu, alejhisselam, a kako to bilježi hazreti Ismail Hakkī, upitao Allahovoga Poslanika, alejhisselam, da li će čovjeku koji je mrtav i leži u kaburu (grobu) biti vraćena pamet kako bi znao šta se dešava, kako bi razumio šta ga čeka. Nakon što je hazreti Pejgamber, alejhisselam, potvrdno odgovorio i naveo mu da će tako znati ili ne znati pravilno odgovoriti na pitanja dvoje meleka u mezaru – Munkira i Nekīra, hazreti Omer reče:

“Ja znam ko mi je Gospodar. Ako Bog da, ja ću njih upitati: ‘Ko je vaš gospodar?’ ”

Ko bude Jedinome neposlušan, i u tome tvrdoglavo ustraje, lahko se može desiti da još na Ovome svijetu doživi “onesvješćivanje na smrt” ali kao kaznu:

Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Mūsāa su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: “Pokaži nam Allaha!” Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula(ehazethumus-Sā‘ika). Poslije su, kada su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo im i to oprostili, a Mūsāu smo očitu vlast dali.

(en-Nisā’, 153.)

 

Pa da izaberemo, jer nam je Jedini dao pravo izbora, ili munja ljubavi prema uzvišenome Allahu, ili munja kazne uslijed nepokornosti prema Allahu, Jedinome.

Danom kada im lukavstva njihova nimalo neće koristiti i kada im niko neće pomoći.

 

A za sve nasilnike i druga će kazna prije one biti, ali većina njih ne zna.

(ajeti 46., 47.)

 

Prokleti Ebu Džehl (Neznalica) prije Objave se zvao Ebu Hakim (Mudrac); hazreti Bilal Habeši je prije Objave bio rob, a nakon objave hazreti Poslanikov, alejhisselam, mujezin. Ko se uzoholi nad osobom koja je u potrebi, nad osobom koja je siromašna, nad osobom koja nema “zaleđa”, Objava, Božije Riječi, gurnu ga u neznanje i prokunu.

S druge strane, ko se, makar bio u društvu “niko i ništa”, odazove pozivu od dragoga Boga, ko srce “salavatom ispuni”, postat će jedna od najdražih osoba hazreti Poslaniku, alejhisselam. Makar bio i siromašan, bez ovih i onih diploma, takav čovjek najviše će druge podsjećati na hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam.

U komentaru “Mesnevije”, hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić naveo je jedan sjetan i lijep događaj. Kada je naš hazreti Muhammed, alejhisselam, preselio na ahiret, hazreti Bilal nije više dolazio, nije se vraćao, u Medinu.

Nakon nekoga vremena došao je u Medinu. Ustao je na sabah i popeo se na Poslanikovu, alejhisselam, džamiju da prouči ezan. Kada su Medenlije čule njegov glas, nisu mogli sakriti niti obuzdati silne suze koje su im potekle jer ih je njegov glas podsjetio na hazreti Muahammeda, alejhisselam, sjetili su se njegovoga plemenitoga, mubarek, lika i prelijepe pojave. Svi su sabah klanjali u suzama.

Allahumme, salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā Āli Muhammed!

Nikome znanje, sâmo po sebi, nije garant da će biti sačuvan od Božije kazne, da će biti počašćen manevijetskim (duhovnim) društvom hazreti Pejgambera, alejhisselam. Kako kaže hazreti Ismail Hakkī, mora se voditi računa da imaju dvije vrste znanje.

Jedna vrsta je ono znanje koje ti treba djelimično, koje ti je samo sredstvo razumijevanja postupanja na Ovome životu. To je znanje o Božijim granicama – hudūd. Tim znanjem bavi se fikh (islamsko pravo) i uzmaj ga samo ili da poučiš druge ili da saznaš kako se trebaš ponašati u namazu, za vrijeme posta, kako obaviti hadž, kako se s ljudima družiti i slično.

Ne uzimaj ovo znanje u ogromnim količinama, osim ako ne misliš biti drugima učitelj, jer uzimati i puniti srce ovim znanjem a samo da bi drugima “pametovao”, samo da bi stekao slavu, da bi te ljudi hvalili, ravno je budalaštini i otkriva svu tvoju pokvarenost.

Druga je vrsta znanja spoznavanje dragoga Boga. Nje uzmi koliko god možeš. Naravno, potreban je vodič, Poslanikov, alejhisselam, duhovni nasljednik (vārisi-pejgamber), i postupnost, ali, u osnovi, ove se vrste znanja nikako ne možeš zasititi.

Neki pitaju: Kakva je to osoba “vāris”; u hadisu je rečeno samo da su učenjaci nasljednici poslanikâ, alejhimusselam?

Naglašava se “vārisi-pejgamber” (Poslanikov, alejhisselam, duhovni nasljednik) jer ima učenjaka koji žele samo slavu, novac, koji su puni znanja kao informacijâ ali kojima su pohlepa i žeđ za slavom začepili puteve duha vjere pa od njih nemaš neke velike koristi. Štaviše, mogu te i izluditi i odvesti u grijeh.

S druge strane, kada se kaže “vārisi-pejgamber”, misli se na stvarnoga učenjaka, na nekoga ko nema nikakav drugi cilj osim milost za sve ljude, koji druge poziva dragome Bogu jer mu se to iz dubine njegova srca naređuje, koji iz srca plače svaki put kada se spomene ime hazreti Muhammeda, alejhisselam.

Takvi uglavnom nemaju “diploma” i titula, njih poznaju stanovnici nebesa, i njih hazreti Pejgamber, alejhisselam, izravno odabira. Učenjak izvanjskih dimenzija nauke islama (‘ālimuz-Zāhir) i učenjak unutarnjih dimenzija nauke islama (‘āimul-bātin) uopće ne moraju biti dvije osobe. Ne znači da onaj ko se posvetio zahiru nema spoznaju batina, i obratno. Ali je sigurno da iskreni Muhammedov, alejhisselam, duhovni nasljednik, vārisi-pejgamber, ne pokazuje svoje znanje radi slave, novca i broja pristalica, već zato što mu hazreti Pejgamber, alejhisselam, put za to “otvara”, po diktatu uzvišenoga Gospodara.

Dobro upućen u stvari i zahira i batina, zna da je kaburski azab (kazna u grobu) težak i strašan, a od njega je džehennemska kazna neuporedivo gora. Da nas Jedini i Milosni od njih sačuva! Amin! A kazna će uslijediti i zbog stvari kao što su nepranje nakon obavljanja i male nužde, i ogovaranje ljudi.

Hazreti Muhammed, alejhisselam, često je učio ovu dovu:

Allāhumme, innī e‘ūzu bike min ‘azābil-kabri ve min ‘azābin-nāri, ve min fitnetil-mahjā vel memāt, ve min fitnetil-mesīhid-dedždžāl.

(Allahu moj, utječem Ti se od kazne u kaburu, od kazne Vatre, od kušnje živih i umrlih, i od kušnje mesiha Dedždžala.)

 

Amin, ja Rabbi, amin, bi rahmetike ja erhamer-Rāhimīn!

Hazreti Ismail Hakki navodi da pet stvari s Božijom dozvolom spašavaju vjernika od strahota, kušnje i kazne u kaburu (grobu).

Prva je bdijenje na Allahovim granicama, makar noć i dan.

Druga je da čovjek bude ubijen na Božijemu putu, da se trudi na tome putu nastojanja i zalaganja doprinijeti da Allahova Riječ bude gornja, pa da mu Jedini propiše edžel (smrtni čas) u tome stanju. Nikako da se sâm ubije, ili da sâm, nerazmišljajući, u smrt odleti.

Treća je učenje sure Mulk (Vlast), jer ko je uči svake noći neće mu kušnja moći naškoditi.

Četvrta je da osoba umre, naravno ne da sâma sebi naškodi, od bolesti trbuha, tj. direje (proljeva).

I peta je da umre, naravno, ponavljamo, ne da se ubije ili da aktivno, nepromišljeno i nešerijatski, doprinese svojoj smrti, u određenome trenutku. Naime, u hadisu, kako navodi hazreti Ismail Hakkī, kaže se da ko umre na dan ili noć Džume, bit će spasen od kaburskoga iskušenja.

Molimo Uzvišenoga da budemo od spasenih! Amin, amin, amin!

Ocjena: