17 Feb 2005

Muharremska predavanja 2005. godine (Osmi dan)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

 

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil-‘ālemin!

Allahumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā Āli Muhammed!

 

Elhamdulillah, evo nas, Božijim emerom, u osmome danu mjeseca muharema, osmome danu nove 1426. hidžretske godine. Jedini nam je omogućio, odredio, da još živimo pa nam valja razmisliti šta ćemo pokušati, s Njegovom pomoći, u ovoj godini uraditi. Nešto što će nas Njemu, Jedinome, približiti…

Znaš, kažem često sebi… čudno je to… čovjek želi dragome Allahu služiti, želi slijediti Sunnet hazreti mubarek lijepoga mirisnog Muhammeda, alejhisselam, želi blizak njegovome Ehli-Bejtu, alejhimusselam, biti, želi njegove prijatelja, ashabe, Allah s njima zadovoljan bio, oponašati. Ipak, kada razgovara s drugim nema osjećaja, lahko na svoju sestru/brata podvikne, lahko im zamjeri.

Misli da je sto posto u pravu pa, ne osvrćući se na način, ne razmišljajući, odnosno ne misleći da li će i koliko nekoga povrijediti, sipa iz sebe prijekore, kritike, prigovore; sipa iz sebe sav otrov koji može u duši svojoj pronaći. Nakon toga, potpuno bezosjećajno, ode u džamiju klanjati. Nije ni razmišljao: da li je moj brat, možda, danas postio? Da li je moj brat danas, možda, više nego inače, osjetljiv? Možda je moj brat/sestra danas razmišljao o uzvišenome Gospodaru i prepao se za svoju sudbinu, pa sam mu samo stanje pogoršao? Ili se danas, jer je mjesec muharrem, naprimjer, sjećao hazreti Pejgambera, alejhisselam, nevolja koje su ga pogađale, pa mu je sve to teško palo a ja ga još napadoh?

Subhanallah, ovo su dani matema, dani u kojima je ubijen Muhammedov, alejhisselam, unuk, hazreti Husein, i veliki broj porodice hazreti Pejgamberove, alejhisselam, Ehli-Bejt, a krivnjom muslimana odnosno ljudi koji su govorili da su muslimani, možda se nisam trebao nad mojim bratom/sestrom iživljavati? Ali avaj, malo o ovome razmišljamo.

Kada se obraćamo drugome gledamo vlastito raspoloženje: ako smo “naoštreni” za raspravu, napadat ćemo; ako smo tužni, izbjegavat ćemo svakog. Ni ne pomišljamo na stanje onoga kome se obraćamo, pa naše prigovaranje za nas nije problem, štaviše, to je dobro djelo, a kako se onaj drugi osjeća danas i još sluša ono što na njega sipam, to me ne interesira. A Muhammed, alejhisselam, lijepo, sućutno, opominje, kako bilježi Muslim:

Musliman je onaj od čije su ruke i jezika mirni drugi muslimani, a muhadžir je onaj ko napusti ono što mu Allah zabranjuje.

 

Ma ko će još na to da misli… moram ja sebe isprazniti, pa šta ostane za ibadet.

Oni koji su izostali sigurno će reći kada pođete da plijen uzmete: “Pustite i nas da vas pratimo!” da bi izmijenili Allahove riječi. Reci: “Vi nas nećete pratiti, to je još prije Allah rekao!”, a oni će reći: “Nije tako, nego, vi nama zavidite.” A nije ni to, već oni malo šta razumiju.

(el-Feth, 15.)

 

Šta, onda, vjernik da radi: s jedne strane, oko njega su također vjernici ali koji ga non-stop grde, koji mu ne daju da misli svojom glavom, da osjeća svojim srcem, da voli koga hoće; s druge su strane nevjernici, ne daju mu prakticirati ono što srcem ćuti; pa kada razmisli, šta mu je raditi?

A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe i vidimo i štitimo; i veličaj i hvali Gospodara svoga kad ustaješ,

(ajet 48.)

 

Eto šta nam preporučuje, kakav nam izlaz nudi pretposljednji ajet sure s kojom se, elhamdulillah, evo već osmu noć, družimo, sure Tūr.

Sabur (strpljenje), zikr (slavljenje i veličanje uzvišenoga Allaha) i fikr (razmišljanje o Božijoj milosti koja je uvijek tu, koja nas prati od kada smo stvoreni, preko našega rođenja, dan danas pa sve do proživljenja i Dana suda).

A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga… Sve što će ti se desiti već je određeno, još u prebivanju, Ezelu. Možeš na to odgovoriti na tri načina.

Prvo, možeš se protiv toga, ne‘uzbillah, pobuniti, prigovoriti dragome Bogu na takvoj odredbi. Time se buniš protiv jednoga od osnova vjere, spomenutoga u Kur’anu, da se sve događa s Božijom odredbom. S obzirom da time nećeš ništa dragoga Boga “zakinuti”, šta dobivaš?

Drugo, možeš sve pasivno promatrati. Pustiti da sve teče, ne raditi ništa i čekati svoj kraj; time sebi još više otežavati i čekati, a šta?

Treće, možeš se strpjeti, dragome Bogu pokajati, zamoliti Ga za oprost i pomoć, pokušati, s Njegovim imenom, od sebe kušnju otkloniti. Tada ćeš biti upisan/a u strpljive, a uzvišeni veli:

“samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.”

(ez-Zumer, 10.)

 

Hazreti Ruzbihan Bakli Širazi, kako navodi njegove riječi hazreti Ismail Hakkī, vjerniku skreće pažnju na dio ajeta kojim Uzvišeni tješi Svoga poslanika Muhammeda, alejhisselam.

Poslanstvo, i uopće rad na Božijemu putu – vjerovanje i činjenje dobrih djela i pomaganje drugima, teško je na Ovome svijetu, među ovim ljudima. Mnogi te ezijete (uznemiravaju i napadaju), žele ti nametnuti svoj plan, svoje razmišljanje. Nekada bi i posrnuo, ali tada se vratiš munadžatima (“šaputanjima”) sa svojim Gospodarom, vratiš se Kur’anu i razmišljanju o životu hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, pa shvatiš, osjetiš, značenje Božijih riječi: Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati (73:5).

Kur’an ti ne da da pokoriš svoj duh, da slobodu duše koju ti je Jedini podario založiš, prodaš nečijemu hateru, makar taj neko bio i vjernik:

To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige: onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitinika ni pomagača;

 

a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, - ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.

(en-Nisā’, 123., 124.)

 

Eto, u jednome trenu ode naše tumačenje drugih: pred njih se stavlja da čine dobra djela i ući će u Džennet, a šta je sa mnom? Valja se preispitati, razmisliti o svojim postupcima: Uvijek sam mislio da trebam nešta drugima govoriti, a jesam li razmišljao trebam li im pomoći? I tu se mjeri naša vjera i ljubav prema dragome Bogu i Njegovome Poslaniku, alejhisselam.

Uzvišeni nam poručuje da, makar mi to i ne znali, i ne osjećali, On nas štiti: Mi tebe i vidimo i štitimo. Hazreti Ismail Hakkī navodi dvije predivne predaje, dva predivna događaja.

Prvi se tiče hazreti šaha Edhema. Neki su ljudi išli kada im se na putu ispriječi lav i neće da se vrati. Prepadoše se, brže-bolje se povukoše i odoše do šaha Ibrahima ibn Edhema. Kada je čuo šta se desilo, krenu sa njima i, stvarno, lav je još uvijek stajao na putu. Šah Edhem mu priđe i reče:

“Slušaj ti, ako ti je propisano šta vezano za nas, uradi to, u protivnome, miči se, odlazi.”

Lav se pokunji i ode.

Druga predaja tiče se hazreti Ibrahima el-Havāssa. Putovao je jednom i na putu ga zadesi noć te se skloni u obližnju ruševinu, kako bi se zaštitio od zvijeri, razbojnika i nevremena. Međutim, kada je ušao, ugledao je na zemlji sedam kostiju. Silno se preplašio da mu ko šta ne naškodi.

Odjednom, čuo je kao neki glas, koji mu je govorio:

“Ibrahime, ne boj se. Oko tebe je sedamdeset hiljada meleka (anđela) koji te štite.”

I hazreti šah Edhem i hazreti Ibrahim el-Havāss, učili su neke dove, ali stalno, redovno, zbog kojih ih je Jedini štitio.

Hazreti Ismail Hakkī navodi hadis u kome se kaže da ko jutrom bude redovno proučio tri puta “e‘ūzu billāhis-Semī‘il-‘Alīmi mineš-šejtānir-radžīm”, a potom tri posljednja ajeta kur’anske sure Hašr (Progonstvo), uzvišeni Allah će za tu osobu zadužiti sedamdeset hiljada meleka koji će ju čuvati.

Isto treba učiti i noću, nakon akšama.

i veličaj i hvali Gospodara svoga kad ustaješ… hazreti Ibn Abbas nam poručuje željno, kako mi to kažemo: “odmah udara u glavu”; slavi i veličaj svoga Gospodara čim se ustaneš iz postelje, čim ustaneš na sabah-namaz.

Još je jutro, sve je još relativno mirno. Niko te ni na šta ne nagoni, već ti svojevoljno, jer te nešto iznutra ispunjava, ustaješ, prekidaš san, da bi o svome voljenome Gospodaru razmišljao, da bi Ga veličao i slavio. Naravno, Njemu to ne treba, ali zbog toga unutarnjega ispunjavanja, to treba tebi.

I ne samo jutrom, već na kojemu god mjestu bio (mekām), u kakvome god se stanju nalazio, hvali Gospodara svoga koliko si to u mogućnosti. Ako sjediš na sijelu, kada ustaneš; ako hodaš, kada staneš; ako stojiš, kada sjedneš, i sve tako.

Hazreti Ebu Hurejre prenosi od našega hazreti Pejgambera, alejhisselam:

Ko bude na kakvome sijelu, pa na njemu se bude svašta i svakako govorilo, ako kaže prije nego što krene otići:

 

“Subhānekallāhumme ve bi hamdike, ešhedu en lā ilāhe illā Ente, estagfiruke ve etūbu ilejke”

 

(Slavljen si, moj Allahu, hvala neka je Tebi, svjedočim da nema božanstva osim Tebe, oprost od Tebe tražim i Tebi se kajem)

 

bit će mu iskupljenje za ono što je govorio.

 

Kada je jedna od naših majki vjernika, hazreti Aiša, upitana kako je hazreti Muhammed, alejhisselam, otpočinjao svoj noćni namaz, noćno klanjanje, odgovorila je:

“Kada bi ustao, donijeo bi deset tekbira (Allāhu ekber), deset puta bi se zahvalio dragome Allahu (elhamdulillāh), deset puta bi Ga veličao i isticao Njegovu božanstvenost (subhānallāh ve lā ilāhe illallāh), oprost bi zatražio deset puta (estagfirullāh), i proučio bi:

Allāhummagfirlī, vehdinī, verzuknī, ve ‘āfinī

 

(Allahu moj, oprosti mi, uputi me, opskrbi me, i pređi preko postupaka mojih)

 

a potom bi se dragome Allahu utjecao od tjeskobe na Sudnjemu danu.”

i noću Ga veličaj i kad se zvijezde gube.

(ajet 49.)

 

Hazreti Ibn Abbas nastavlja: do noći i nakon što noć padne – klanjaj podne, ikindiju, akšam i jaciju, i kad se zvijezde gube, dakle, dva rekata sabahskih sunneta.

Kako znamo, kada je jedan nomad došao hazreti Muhammedu, alejhisselam, i rekao mu da će samo klanjati propisane namaze, ništa više i ništa manje, hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je ashabima, kada je nomad otišao:

Ako ispuni ono što je rekao, vidjeli ste džennetliju.

 

Nomad je govorio shodno svome hālu (stanju), pa mu je shodno tome i odgovoreno. Svako od nas ima drugačiji hāl, i svako od nas ima drugačije obaveze. Jedino što nam je svima zajedničko od propisa namaza, jesu pet namaza: sabah, podne, ikindija, akšam i jacija, te vitr-namaz.

A ko želi biti još sigurniji, mora još povećati ibadet, kako se kaže u časnome Kur’anu:

A ko drage volje dâ više, za njega je bolje.

(el-Bekara, 184.)

 

Tako nam bilježi hazreti Ismail Hakkī, jedan čovjek došao je hazreti Pejgamberu, alejhisselam, i upitao ga:

“Allahov Poslaniče, alejhisselam, daj mi nešto što će mi garantirati da ću biti s tobom u Džennetu.”

Na to naš hazreti Pejgamber, alejhisselam, reče:

Obaveži se da mnogo sedždu činiš.

 

To je garant drugovanja s hazreti Pejgamberom, alejhisselam, i na Ovome i na Drugome svijetu. Nigdje nema pametovanja, utjerivanja drugih u nevjerstvo i laž, mučenja drugih… valja često klanjati, pored propisanih namaza, da bi bili, koliko toliko sigurni, da bi koliko toliko imali nadu, za ulazak u Džennet.

Tako se završava, četrdeset i devetim ajetom, sura Tūr. Kako smo rekli, sva je objavljena u Meki, ima, dakle, četrdeset i devet ajeta, a hazreti Fejrūzābādī dodaje i da ova sura ima osam stotina i dvanaest riječi, a hiljadu i pet stotina harfova (slova).

Ako Bog da, s Božijom pomoći, sutra ćemo nešto progovoriti općenito o hazreti Ehli-Bejtu, kako to već nalaže naša lijepa tradicija.

Ocjena: