22 Sep 2006

Ramazanska druženja 2006. godine: Hazreti Poslanikove, a.s., vrline

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Ebu Hamid el-Gazali
Kategorija(e) tekstova: 

Hvala Allahu koji sve stvori pa uljepša to što stvori, i salavat neka je na sejjida našeg, Muhammeda, alejhisselam, na njegov Ehli-bejt, i selam nek je svaki!

Jer ti si, zaista, najljepše ćudi. (Kur’ān, sura el-Kalem, ajet 4.)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u dovi bi govorio:

Allāhumme hassin halkī ve hulukī – „Bože, uljepšaj moj izgled i moj ahlak!“

Također bi govorio i:

Allāhumme džennibnī munkerātil-ahlāk –  „Bože, odagnaj od mene loće ćudi!“

Pošto mu je uzvišeni Allah usavršio njegovu ćud, svjetlost od njega počela se razljevati na sva ostala stvorenja.

***

Opisujući Božijeg Poslanika, Svoga miljenika i krunu svemira, hazreti Gazali u svome Ihjā’u prenosi nam, između ostalog, sljedeće:

Pejgamber, a.s., bijaše najobazriviji čovjek, najhrabriji, najpravedniji, najviše sklon praštanju. Ruka njegova nikad nije dotakla ruku žene koja nije u njegovu vlasništvu, s njim u bračnoj zajednici ili mu rod s kojim se ne može ženiti. Bijaše hazreti Pejgamber, a.s., najdarežljiviji čovjek, ni jedan dinar (zlatnik), niti dirhem (srebrenjak), kod njega nije prenoćio. Kad bi mu šta preostalo a ne nađe nekog kome bi to dao, pa ga noć iznenadi, ne bi se vraćao kući dok ne bi to udijelio onom ko potrebuje. Od onog čime ga Allah opskrbi u hrani, ne bi uzimao više nego što može biti dovoljno za godinu dana, i to od najprostijih datula i ječma. Sve ostalo dijelio bi na Allahovu putu. Ni šta mu ne bi bilo zatraženo a da on to ne da. Opet, i na tu godišnju fasungu vraćao se i iz nje drugima izdvajao, dotle da je često i on sam dolazio u potrebu prije nego što godina istekne, a da mu ništa drugo ne dođe.

Sam sobom je obuću svoju prošivao, odjeću svoju krpio, ukućanima u njihovim poslovima pomagao, meso sa njima komadao. Bijaše najstidniji od svih ljudi. Nikome nije piljio u lice. Odazivao se na poziv i roba i slobodna čovjeka. Primao je poklon makar bio i gutljaj mlijeka, ili pak zečiji but. To bi nečim nagradio i darovano pojeo. Međutim, sadaku nije jeo. Nije se oholio odazvati na poziv ropkinje i siromaha. Srdio bi se samo zbog svoga Gospodara, nikad zbog sebe. Sprovodio je istinu makar i na njegovu štetu bila, ili štetu njegovih ashaba.

Od gladi bi na svoj stomak vezao kamen. Jeo bi ono što ima. Nije odbijao ono što se zadesi, niti se sustezao od hrane koja je bila halal.

Odazivao se na svadbenu gozbu, obilazio bolesnike, prisustvovao dženazama, među neprijateljem je išao sam, bez čuvara. Bijaše najponizniji čovjek, najšutljiviji, bez da se oholi, najrječitiji bez da duži, najvedrijega lica. Od ovoga svijeta nije ga ništa zanosilo. Oblačio bi što se zateci, jedanput plašt, drugi put jemenski prugasti ogrtač, treći put vuvenu džubu. Ono što bi bilo dopušteno to bi i oblačio.

Posjećivao bi bolesnike u najudaljenijim dijelovima Medine. Volio je (lijepe) mirise, a zazirao od neprijatna mirisa. Družio se s fukarom (sirotinjom) i jeo sa siromasima. Odavao je čast dobročiniteljima u njihovu ahlaku, dok je ljubaznošću održavao veze s uglednicima. Čuvao je rodbinske veze bez da ih izdvaja nad onim koji su bolji od njih.

Ni prema kome nije bio osor. Primao je ispriku onog ko mu se dođe ispričati. Šalio se, ali samo istinu je govorio. Smijao se, ali ne usiljeno. Dizali bi na njega glas ali on je saburio.

Imao je nekoliko muznih deva i ovaca čijim mlijekom se prehranjivao i on i njegova porodica. Imao je i nekoliko sluga i sluškinja, no nije se nad njima izdizao niti u hrani niti u odijevanju.

Nije mu vrijeme prolazilo u poslu koji nije za uzvišenog Allaha, ili nečemu što mu bijaše nužno za vlastitu dobrobit. Izlazio bi u vrtove svojih ashaba. Nije omalovažavao siromaha zbog njegova siromaštva i nemoći, niti je cijenio posjednika zbog njegova posjeda. I ovog i onog je na jednak način pozivao uzvišenom Allahu.

***

Bilježi se kako Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije nikoga od vjernika izgrdio a da mu to ne bijaše svojevrsnim keffāretom (otkupom) i milošću. Također, nikad nije prokleo nijednu ženu, niti ijednog slugu. Jedanput, dok bijaše u bici, kazaše mu: „Kad bi (ih) samo prokleo, Allahov Poslaniče!“ On na to reče:

Ja sam poslat kao milost. Nisam poslat kao proklinjač!

Kad bi od njega zatražili da prouči dovu protiv nekoga, bilo muslimana ili nevjernika, općenito ili posebno, on bi dovu protiv njega okrenuo u dovu za njega.

Nikad svojom rukom nije nikoga udario, osim na Allahovu putu. Nikad se ni za šta nije svetio što bi mu bilo podmetnuto, osim kad bi se trgao Allahov hurmet (svetost). Nikad mu nije ponuđeno da bira između dvije stvari a da nije odabrao onu lakšu, osim ako u tome bijaše kakav grijeh ili kidanje rodbinskih veza. Tad bi se toga klonio više nego iko. Nikad mu nije došao slobodan čovjek, rob ili ropkinja, a da on nije skočio udovoljiti njihovoj potrebi. Enes, r.a., kazuje: „Tako mi Onog koji ga je poslao s istinom, nikad mi ni za šta što mu ne bijaše po volji nije rekao:

'Zašto si to uradio?', niti su me počele koriti njegove supruge a da im on nije rekao:

'Ostavite ga! Tako je bilo zapisano u Knjizi i Kaderu.'“

Nije mu smetao ležaj. Ako bi mu prostrili on bi legao, a ako mu ne bi ništa prostrli, legao bi na zemlju.

Od njegova ahlaka bijaše i to što je prvi nazivao selam onom koga sretne. Ako bi mu se neko iz određene potrebe usprotivio, on bi osaburio sve dok se sam ne udalji. Ako bi ga neko uhvatio za ruku, on je ne bi izmicao sve dok onaj prvi svoju ruku ne izmakne. Kad bi sreo nekog od ashaba prvi bi krenuo da se rukuje. Uzeo bi ga za ruku i čvrsto stisnuo.

Ne bi ustajao niti sjedao bez da spomene Allahovo Ime. Niko mu nije prišao dok on bijaše u namazu, a da namaz ne skrati, okrene se onom ko mu je došao i upita ga ima li kakvu poterebu. Kad mu udovolji njegovoj potrebi onda bi se vratio namazu. Uglavnom je sjedio podvivši noge i položivši ruke na njih, kao kad se hoće puzati. Mjesto gdje on sjedi nije se razlikovalo od bilo kojeg drugog mjesta njegovih ashaba, i to zato što je sjedao gdje bi bilo mjesta. Nikad nije viđen kako među ashabima pruža noge, kako ih ne bi skučavao, osim ako bi mjesto bilo prostrano. Uglavnom je sjedio okrenut prema Kibli.

Iskazivao je ikram (čast) onome ko bi mu došao, dotle da bi katkad i svoju vlastitu odjeću prostirao nekom s kim nije ni u kakvim rodbiskim vezama, da ovaj sjedne na nju.

Nikomu se nije okrenuo a da ne bi pomislio kako je on, hazreti Pejgamber, prema njemu najplemenitiji. Svakom s kim bi sjedio poklanjao je pažnju i okretao svoje lice. Njegovo sjedenje, slušanje, govor, svekolika prefinjenost, obraćanje onom pored sebe i cjelokupno sijelo bijaše sa stidom, poniznišću i emanetom. Uzvišeni Allah kaže:

Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. (Ālu Imrān, ajet 159.)

Svoje ashabe je iz počasti i srca da im privuče zvao po kun’jama. (Poznato je kako je npr. hazreti Aliju jednom oslovio kao Ebū turāb kad ga je vidio kako leži u zemlji (turāb). El-Hakim bilježi od Ibn Mes’uda kako ga je Poslanik, s.a.v.s., prozvao Ebu Abdurrahman (otac Abdurrahmanov) iako nije imao djece. Kun’je je davao i ženama koje su imale djecu, dok je i onima bez djece nadjevao kun’je. To je čak radio i djeci kako bi im srca njihova razgalio. Et-Taberani bilježi od Ebu Bekre kako je jedanput sišao iz Taifa s mladom devom (bekre) na što mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „E sad si Ebu Bekre!“ Ibn Madže od Aiše, r.a., bilježi kako je upitala Poslanika, s.a.v.s.: „Svakoj od žena dao si neku kun’ju osim meni“, na što je Poslanik, a.s., rekao: „E ti onda Umm Abdullah.“)

***

Od svih ljudi najteže se srdio a najbrže zadovoljan bio. Prema ljudima bijaše najdobrostiviji, od svih ljudi prema njima najbolji, od svih ljudi njima najkorisniji. U njegovu se društvu nisu dizali glasovi. Kad bi ustao sa sijela rekao bi:

Subhānallāhumme ve bi-hamdike, ešhedu en lā ilāhe illā Ente, estagfiruke ve etubu ilejke – „Slava Tebi Bože moj, zahvalom Tebi, nema boga osim Tebe, od Tebe oprosta tražim i Tebi se kajem.“

Potom bi rekao kako ga je tim riječima podučio Džibrili-emin, a.s.

***

Hazreti Pejgamber, a.s., bijaše najreječitiji čovjek, najslađega govora.

Kad bi govorio ne bi dužio. Nije brbljao. Govor mu je bio poput nanizanih perli. Aiša, r.a., je jedanput kazala: „On nije poput vas razvlačio s govorom. Njegov govor bijaše kratak, a vi, sada, kad pričate, odveć rastežete (previše govorite).“ Od svih ljudi govor mu bijaše najjezgrovitiji. S takvim čim došao mu je i Džibril. I pored sažeta govora obuhvatio bi sve što je nakanio reći.

Glas mu bijaše krupan, i od svih ljudi najprijatniji. Mnogo je šutio. Govorio bi samo kad je potrebno. Nije govorio nepodopštine. Istinu bi govorio i u veselju i u srdžbi. Okretao se od onog čiji govor ne bijaše lijep. Kad bi bio prinuđen da govori o nečem što mu se ne sviđa govorio bi metonimijom (aluzijom).

***

Kaže se kako se Poslanik, a.s., od svih ljudi najviše smiješio. Bijaše najmekše duše, osim kad bi mu dolazila objava, govorio o Sudnjem danu ili ljude u hutbi opominjao. Kad bi se radovao i bio zadovoljan niko od ljudi ne bi imao takvo zadovoljstvo. Kad bi vazio, vazio bi s ozbiljnošću. Kad bi se ljutio, a nije se ljutio osim za Allaha, ne bi se smirio dok se stvar ne riješi. Tako bijaše i u svim ostalim stvarima.

***

Poslanik, s.a.v.s., jeo je ono što bi se zateklo. Najviše mu se sviđalo jesti ono što bijaše na dafefu, a dafef je ono oko čega ima mnogo ruku.

Često kad bi sjeo da jede sastavio bi koljena i stopala, govoreći:

Ja sam rob. Jedem kao rob i sjedim kao rob.

Nije jeo vrelu hranu. Govorio je:

Ona (hrana) je bez bereketa. Allah nas ne hrani vatrom. Zato je ohladite!

Jeo je ispred sebe. Jeo je s tri prsta. Katkad se služio i s četiri prsta. S dva prsta nije jeo. Za takvo jedenje je rekao:

To je šejtansko jedenje.

Hazreti Poslanik, a.s., je jeo hljeb od neprosijanog ječemenog brašna. Također, jeo je krastavice sa svježim datulama i solju. Od svježeg voća najviše su mu se sviđale lubenice i grožđe. Imo je običaj da lubenicu jede s hljebom i šećerom, a katkad i svježim datulama. Volio je tikvu, govoreći:

To je biljka moga brata Junusa, mir neka je na njega.

Aiša, r.a., pripovijeda kako joj je Poslanik, a.s., govorio:

Aiša, kad stavite lonac da se kuha, pojačajte u njemu s tikvom. Ona je ta koja tješi srce tužnoga.

Od začina je volio sirće.

Nikad nije kudio hranu. Ako bi mu se svidjela, jeo bi je. Ako mu se ne bi svidjela, ostavio bi je. Ako bi mu se šta gadilo, ljutnju ne bi prebacivao na drugoga. Ono što mu se gadilo bijaše gušterača i slezena, iako ih nije zabranjivao da se jedu.

Prstima je potirao sahan, govoreći:

Zadnji dijelovi hrane nose najviše bereketa.

I same prste je nakon jela oblizivao, dotle da mu pocrvene. Nije potirao ruke od bošču sve dok svaki prst ponaosob ne obliže, govoreći:

Ne zna se u kojem dijelu hrane je bereket.

Kad bi pio, pio bi u tri cuga, i svaki put bi spomenuo Božije Ime, a na njihovu kraju zahvalio Allahu, tri puta. Vodu bi polahku pio, ne naglo. Što bi ostalo od pića davao je onom zdesna od sebe.

U svojoj kući bijaše stidniji od oslobođenog roba. Nije im (ukućanima) dosađivao s željama za hranom. Ako bi mu šta dali da jede on bi i jeo. Ono što bi mu dali to bi prihvatio. Čime bi ga pojili to bi i pio. Katkad je i sam ustajao i sebi hranu i piće spremao.

***

Allahov Poslanik, s.a.v.s., bijaše najdobrostiviji i najdarežljiviji čovjek. U mjesecu ramazanu bijaše poput vjetra koji ne ostavlja ništa (uz sebe). Hazreti Alija kad bi opisivao Allahova Poslanika, s.a.v.s., kazao bi: „Bijaše najvelikodušniji, najširokogrudniji, najiskreniji, najpouzdaniji, najblaže naravi i najplemenitijega druženja. Ko bi ga iznenada vidjeo, osjetio bi strahopoštovanje, a ko bi ga duže poznavao, zavolio bi ga. Onaj ko ga opisuje rekao bi: 'Nikad ni prije ni poslije nisam vidjeo nekog poput njega.'“

Jedanput su mu donijeli 90.000 dirhema, on ih stavi na hasuru, uze ih i poče da dijeli. Nijednog prosijaka nije vratio sve dok se hasura nije ispraznila. Jedanput mu je došao neki čovjek iščući od njega, a hazreti Pejgamber mu reče:

Nemam ništa, ali se nagodi s Alijom. Ako šta dobijemo podijelit ćemo.

Omer reče: „Božiji Poslaniče, Allah te nije zadužio onim što ne možeš podnijeti.“ Poslanik, a.s., na to iskaza negodovanje, a čovjek reče: „Udijeli i ne strahuj od Posjednika Arša (Prijestolja) da će te snaći siromaštvo.“ Na to se Poslanik, a.s., nasmiješi i na njegovu licu se pokaza radost.

***

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio i najodvažniji i najhrabriji čovjek. Alija, r.a., kazuje: „Mogao si nas vidjeti na dan Bedra kako se sklanjamo uz Vjerovjesnika, s.a.v.s., dok on bijaše od sviju nas najbliži neprijatelju i toga dana najžešči.“ Također je rekao: „Kad bi se bitka rasplamsala, i strane sudarile, zaštitu smo tražili kod Poslanika, a.s., a ne bijaše nikog bliže neprijatelju od njega.“

Uz svoj visok položaj Božiji Poslanik, a.s., bio je najponizniji čovjek. Ibn Amir kazuje: „Vidio sam ga kako na sivu devu baca kamičak, niti je udara, niti tjera, niti na nju viče.“

Obilazio je bolesnike, pratio dženaze, odazivao se pozivu roba, popravljao obuću, krpio odjeću i zajedno sa svojim ukućanima obavljao kućne poslove. Ashabi pred njim nisu ustajali jer su znali da on to ne voli. Prolazio je pored djece i nazivao im selam.

Hazreti Aiša rekla mu je: „Allah te učinio mojim iskupljenjem, jedi naslonjen! Tako ti je lakše.“ On na to sage svoju glavu dotle da skoro zemlju dotakne, i reče:

Ne, ja jedem kao što rob jede, i sjedim kao što rob sjedi.

Njegov amidža Ebu Talib ga je opisao u stihovima:

Bijel, da oblaci njegovim licem kišu daju,

hranitelj siročadi, zaštitnik udovica, svi to znaju.

Imao je najljepše i najsjajnije lice.

Sallallāhu alejhi ve alā ālihī ve sellem!

Ocjena: