15 Oct 2004

Ramazanska druženja 2004. (prvi dan)

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

 “I baci svoj štap!” Pa kad ga vidje da kao zmija gmiže,

okrenu se i ne vrati se.

“O Musa! Priđi i nemoj se bojati! Ti si od onih sigurnih!”

 

(Kur’an, Kazivanje, 31.)

 

Koliko je god mudro čekati s donošenjem bitnih odluka, čovjek nekada jednostavno ne može odoljeti pritisku koji dolazi iznutra, koji ga tjera na uranjeni iskorak.

Sve što je kadro, sve što je u mogućnosti, činiti iskorak stalno se dvoumi: Da li to da učinim sada, ili da još čekam?

O svemu treba dobro promisliti ali se nekada treba prepustiti tome unutarnjemu osjećaju, ukoliko nas goni prema dobru ali ne dobru kakvim ga mi ocjenjujemo već dobru o kojemu svjedoče naše suze i osmijeh na licu drugoga.

“I baci svoj štap!” Poznato mi je bilo da se štap, između ostaloga, tumači kao čovjekov fizički, materijalni oslonac; sve ono što ga, ukoliko se čvrsto i slijepo za to prihvati, odvaja od jedinoga Allaha.

Pored toga, ima jedna veoma bitna stvar na koju ovaj dio navedenoga ajeta skreće pažnju – baci svoj štap. Na putu ka Božijoj blizini, čovjek mora prvo izliječiti, nabolje popraviti i promijeniti sebe. Tek nakon toga, ako mu je tako uopće suđeno, ima se okrenuti drugome, onome na koga ga sudbina (kader) naputi.

Kada krene k nama očita i izraženija nego ikada milost od jedinoga Boga, suvišno je i neukusno pogledati na štapove drugih. Kome to ne treba Božija milost?! A okrečući se drugima upravo tome Božijemu rahmetu (milosti) okrećemo leđa, kao da se nas ne tiče, sve u želji, vjeruj – lažnoj, da pomognemo drugome.

Ne mora uvijek značiti da je bijeg od Milosti posljedica naše samodopadnosti. Svako, pa i okorjeli griješnik, razmišlja. Okrenuti se punim bićem Milosti samo je početak. Većinu plaši ono što slijedi.

Pa kad ga vidje da kao zmija gmiže, okrenu se i ne vrati se. Miost tjera ono najgore iz nas a u nama budi ono najbolje – vječiti dar Božije ljubavi i osjećaj lahko dokučivoga spasa na Drugome svijetu.

Svaki je čovjek griješnik, i to je ono zanimljivo u čovjeku. Ali nije svaki griješnik zreo u sebi okriti Božiji dar. Naravno, niko to ni ne može učiniti bez izravne Božije pomoći, ali neki griješnici jednostavno odbijaju Božiju pomoć.

Čovjekov strah od sebe, čovjekov strah od izražavanja i priznavanja onoga što je u njemu nagovara ga na okretanje leđa Milosti koja mu dolazi. Ko još voli definitivno se uvjeriti da nije baš tako dobar, poslušan, moralan i bezrezervno shvatiti da su položaji poslanika i vjesnika, dobrih ljudi i vjernika, daleko, daleko od njega?!

Ali i poslanici i vjesnici, pogotovo dobri ljudi i vjernici, opisani u Kur’anu i Muhammedovome, alejhisselam, Sunnetu bili su prije svega ljudi. Pošto su bili ljudi, bili su skloni i griješenju. Makar rijetko ali ipak bi i poslanici i vjesnici načinili grješku; ne znam, možda i nesvjesno jer veliki su to ljudi bili, ali im je upravo time i olakšano poslanstvo – ljudi oko njih svojim su se očima uvjerili da potpuno savršenstvo pripada samo dragome Bogu – el-kemālu lillāhi vahdeh!

Kažu da je hazreti Šafija dok je sastavljao odnosno diktirao svoje djelo “Risāla”, malo, malo pa svome učeniku koji je svaku njegovu riječ zapisivao govorio:

“Nije, nije. Stani, ispravi. Ovako treba...”

Učenik, k’o učenik, volio je puno svoga učitelja. Vjerovao je da je hazreti Šafija vanredno pobožan i veoma mudar i pametan pa se svemu tome čudio: Kako neko poput hazreti Šafije može toliko griješiti?

I ne mogaše izdržati pa samo što htjede učitelja za to upitati hazreti Šafija sâm reče na glas:

“Ee, Allah, Allah. Mučim se, razmišljam o velikim problemima, nalazim odgovore a stalno griješimo – i ja dok diktiram i ovaj moj student dok zapisuje. Nema sumnje, to je dokaz da je Kur’an od Allaha jer samo Božija knjiga i Božiji diktat ne mogu grješke imati.”

Pa nikada, ni u kojemu slučaju, ma šta god uradio, čovjek jednostavno ne smije zaboraviti na dva kur’anska ajeta, ma ko god on bio:

Primit će Allah kajanje onih koji loše djelo učine iz neznanja, a onda se čim prije pokaju, njima će Allah oprostiti. A Allah sve zna i mudar je.

 

(Kur’an, Žene, 17.)

 

Ti reci: “O robovi moji koji ste pretjerivali prema sebi,

pred Allahovom samilošću nemojte očajavati!

Allah će zbilja sve grijehe oprostiti!

On grijehe prašta i samilostan je!

 

I Gospodaru svome vratite se

i predani Mu budite

prije nego vam kazna dođe,

poslije pomognuti biti nećete!

 

I slijedite najljepše što vam se

od Gospodara vašega objavljuje

prije nego vam iznenadna kazna dođe

a vi ni ne osjetite...”

 

(Kur’an, Skupine, 53.-55.)

 

S iskrenom, ali stvarno iskrenom, željom za sučeljavanjem s onim lošim što našom slobodnom voljom u sebi nakupismo, i od srca spremni biti pokriveni Milošću koja se spušta, postajemo kao hazreti Musa (Mojsije), alejhisselam: odlučni, hrabri, pouzdani, vjerni i iskreni, pa možemo čuti nježni ali moćni zov koji nas doziva jedinome Allahu: “O Musa! Priđi i nemoj se bojati! Ti si od onih sigurnih!”

Nismo sigurni ako pobjegnemo. Nismo sigurni ni ako okrenemo leđa. Nismo sigurni ni ako se pretvaramo da nas Milost ne dotiče. Znamo mi, i to vrlo dobro znamo, da je ona uvijek tu kod nas, da nas čeka. I čekat će nas sve dok smo živi. Ali smrt, što ne smijemo nikada zaboraviti, dolazi sigurno, a i nenadano. Možda baš onda kada se odlučimo prepustiti se Milosti. Stoga valja k Milosti pohititi.

Eto, jedinome, dragome Bogu hvala, u prilici smo dočekati još jedan najsnažniji iskaz i najbljestavije manifestiranje Milosti koji se događaju svake godine jedanput.

Po određenju dragoga Boga, polahko ali, što se ne smije previdjeti, veoma brzo ulazimo i prolazimo kroz plašt Oprosta. To nam je peškeš od Boga. A na peškeš je lijepo uzvratiti. Tek tada se može reći da nam je odnos prema Bogu iskren.

Najjača milost i najljepše otkrovenje ponovno nam je stiglo kao Božiji dar ljubavi. A na nama je prihvatiti ga na najljepši način: postom radi Boga, klanjanjem radi Boga, davanjem sadake radi Boga. Barem ovaj put sve mora biti samo radi Boga, a zbog nas.

Tijelo, koje je Božiji dar čovjekovoj duši, potrebuje medicinu. U životu na Ovome svijetu tijelo se troši, oboljeva a duša to osjeća. Obaveza je vjernika svakoj bolesti tražiti lijek. Lijeka jedino nema za starost i za smrt.

Također cijeli život ali naročito u jednome periodu godine, duša zahtijeva lijek za sebe. Uvijek je u pitanju liječenje tijela, organa, organizma. A za dušu postoje samo pilule i uglavnom neiskrene sućuti. Sve vrijeme duša traži da se i njoj lično posveti vrijeme, da i ona osjeti početnu gorčinu i odbojnost lijeka a kasniju slast izlječenja.

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže:

Liječite vaše bolesnike sadakom (iskrenim udjeljivanjem).

 

(Ibn Hibban, od Ebu Umāme)

 

Većini je teško, mučno, dijeliti drugima. A upravo iskreno dijeljenje lijek je svake duše.

Dijeli se novac, imetak, ali i osjećaji, briga, vrijeme, strpljenje i zdravlje. I mnogo drugoga. Što više stvari dijelimo s drugima više ćemo biti i zdraviji, i zadovoljniji, i sretniji, i sigurniji.

Eto, i na ovo nam Jedini olakšava. Učinio je da dočekamo mjesec ramazan u kojemu se šejtani (đavli) okivaju, sputavaju, pa ostajemo samo sa onim lošim u sebi.

Najlakše se izliječiti odgovaranjem Božijim propisima i dijeljenjem sebe s drugima.

Oni imućni, znat će kako su plodonosno okončali život u ovome mjesecu ramazanu kada na koncu mjeseca izračunaju: koliko su od sebe iskreno i nesebično udjeljivali, koliko su sa siromasima sjedili i iftarili, koliko su često prolazili pored narodnih kuhinja pred iftar i gledali ljude koji stoje u redu čekajući jedan obrok, jelo za koje se ne mogu sami pobrinuti ali jelo koje su zaslužili jer su radi jedinoga Boga od onoga svojeg “malo” ili čak “ništa” udijelili.

A oni manje imućni znat će na kraju mjeseca ramazana da li su uspjeli osjetiti miruh plašta Milosti u protekome vremenu: koliko su bili ponosni ali ne gordi, koliko su na dragoga Boga u samoći mislili, koliko su jako i često i taj jedan obrok dnevno za koji nemaju dovoljno sredstava s imućnijima dijelili, zahvaljujući se jedinome Bogu na toj nafaci (opskrbi) i moleći Ga da najljepšom nagradom dariva svakoga ko se njih u ovome mjesecu sjetio.

Svi smo griješni, svi smo puni mahana. Ali eto, jedinome Bogu po hiljadu puta hvala, imamo priliku u narednome periodu dočekati i osjetiti šta to istinska Milost jeste.

Merhaba ti, šehri-ramazane!

Ocjena: