16 Oct 2004

Ramazanska druženja 2004. (drugi dan)

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

 Približi se Čas i raskoli Mjesec!

 

(Kur’an, Mjesec, 1.)

 

Živjeti svakodnevni život, bilo stojeći čvrsto na tlu bilo “lebdeći u oblacima”, prije svega znači osjećati sebe. Koliko god jako prisutni bili radost, žal ili bol čovjek ih osjeća isključivo kroz sebe. Ako je barem djelomično radostan svjestan je radosti; ako je barem malo bolestan zna za bol.

Upravo uslijed vlastitoga osjećaja radosti ili bola čovjek bîva ponukan na djelo, na rad koji će ga postaviti na željeno mjesto u odnosu na bol.

Često je nemoguće da pojedinac sâm ispuni ovakav zadatak pa se ljudi među se udružuju, surađuju, ne bi li lakše i brže došli do traženoga rezultata. Može zvučati isuviše pesimistički ali je sigurno da rad barem većine ljudi nastaje kao rezultat neke želje toga pojedinca a koji ju, po vlastitoj procjeni, može ostvariti samo tim putem, baš tim poslom koji radi.

Pa da li je, onda, čovjek stvarno licemjeran?! Ne mora značiti. I hazreti Poslanik, alejhisselam, dostavljao je Poslanicu jer je osjećao/vjerovao da mu je to dužnost ali se ne može reći da je bio, tobejarabi, licemjer jer je u dostavljanju Poslanice osjećao, svojevrsno, olakšanje.

Nije licemjeran čovjek koji nastoji ispuniti svoju želju ukoliko time sve svoje umijeće i snagu usmjerava u pravcu za koji smatra da će donijeti korist i nekome drugome. Istinski licemjer je čovjek koji svoju želju nastoji ispuniti “preko leđa” drugih ostavljajući, pritom, dojam kako to što čini ne čini za sebe već za nekoga drugoga.

Priznati da nas u nekom djelu “ima” ali također uz nas staviti i “drugoga” nije uopće licemjerstvo. Ne treba žuriti sa samokorenjem – licemjer sam jer u ovome što činim vidim korist za sebe. Ne, ako vidimo korist “samo za sebe” a postupcima kao da govorimo kako to nešto činimo i za drugoga, e, to je licemjerstvo.

Ludo bi bilo za nas svakodnevne, prosječne, ljude da u činjenju dobrih djela ne “vidimo sebe”. Požrtvovanje koje bi išlo do te mjere da svu svoju aktivnost usmjerimo isključivo prema dobru drugih odlika je vanredno jakih ličnosti, kakve su bili prije svega i uglavnom poslanici i vjesnici, alejhimusselam.

Poslanik Muhammed, alejhisselam, na Mi‘radžu nije hama baš ništa iskao za sebe, iskao je za druge. No, stupanj na kojemu čovjek postaje u tome sličan hazreti Pejgamberu, alejhisselam, ne može odmah biti dostignut. Za to su potrebni vrijeme, upornost i strpljivost.

Približi se Čas. Po predaji, Poslanik, alejhisselam, rekao je da su njegovo poslanstvo i blizina Sudnjega dan tako bliski kao dva prsta koja se nalaze jedan do drugoga na istoj ruci; kažiprst i srednji prst (od Sehl ibn Sa‘da, bilježe Buharija i Muslim).

Približi se Čas, ali ne kao nešto apstraktno, nedodirljivo, daleko, već kao nešto konkretno, blizu, poput Muhammedova, alejhisselam, poslanstva. Ako čovjek istinski u ovaj ajet vjeruje (a vjernik u njega mora vjerovati jer je jedan od uvjeta vjerovanja vjerovanje u posljednju Božiju Objavu – Kur’an) onda ga treba u sebi i osjećati.

Rekli smo da čovjek nešto primjećuje tek kada to nešto osjeti na sebi; često kažemo “na svojoj koži”. Tako zna da postoje radost, tuga, sjeta, bol, olakšanje. Sada je pitanje: Koliko nâs stvarno osjeća snagu i istinu ovoga ajeta: Približi se čas?!

Približavanje Časa daleko je od čitanja i zadivljavanja knjigama koje govore o “predzancima Sudnjega dana”, o “kraju svijeta”, “tajnama koje će se pred Sudnji dan otkriti” i slično. Istina, postoje mnogobrojni kur’anski ajeti i Poslanikovi, alejhisselam, hadisi koji govore o predznacima Sudnjega dana. Ali ovo što danas susrećemo na predavanjima, nekim hutbama, u štampi te u prevedenim i napisanim knjigama nikako ne ide u pravcu u kojemu bi trebalo.

Kada Kur’an govori o predznacima Sudnjega dana, uvijek ističe neku praktičnu vrijednost za čovjeka, ne samo informativnu, naprimjer:

Ljudima se približava računa njihova sviđanje

a oni u nemaru okreću glave!

 

(Kur’an, Vjerovjesnici, 1.)

 

Kada hazreti Muhammed, alejhisselam, govori o Sudnjemu danu, također ističe praktičnu vrijednost, kako za osobu koja se o Sudnjemu danu raspituje tako i za sve druge do kojih ta predaja dođe, naprimjer:

A šta si ti pripremio za Sudnji dan?

 

(hadis bilježi Buhari)

 

S druge strane, kako ljudi bîvaju “filovani” samo informacijama o predznacima Sudnjega dana, bez ikakve dublje i iskrenije želje za izvlačenjem pouka, svjedoci smo razvoja dvije stvari.

Prve, razvoja takozvane “apokaliptične teologije muslimana”, teologije koja je cilj sama sebi, čiji se komentari na predzanke Sudnjega dana uglavnom svode na: stoga, braćo, čuvajmo se; ili teškoli se nevjernicima. Kur’an, azimušan, i poslanik Muhammed, alejhisselam, nisu formirali nikakvu apokaliptičnu teologiju, niti su dali smjernice za njen razvoj. Ona je, to treba biti jasno, produkt novoga doba i ljudima čini samo kontrauslugu.

Druga pojava kojoj smo svjedoci jeste razvoj svojevrsnoga praznovjerja kod vjernika a koje je nastalo izravno pod uticajem “apokaliptične teologije”. Pored slušanja informacija o predznacima Sudnjega dana, često smo izloženi i “ekskluzivnim otkrićima” urota uperenih protiv muslimana i islama. Nažalost, nije pogrešno reći da islam i muslimani imaju neprijatelje ali gomila “tek otkrivenih” urota trebala bi, u najmanju ruku, baciti sumnju na osobe i pokrete koje iza tih “otkrića” stoje.

Kur’anska i sunnetska poduka ima za cilj skretanje pažnje na nešto bitno uz istodobno uputstvo čovjeku kako da postupi, kako da nevolju izbjegne.

Istina da Približi se čas, treba prije svega pogoditi čovjekovo srce i potresti čovjekovu dušu a ne samo zainteresirati čovjekov razum i raspaliti čovjekovu maštu.

Činjenica da se približi Čas, u nama treba probuditi zdravu zabrinutost, nikakvo praznovjerje, i učiniti da se srce čovjeka vjernika raspolovi na dvije polovine: polovinu koja je bliska i zaljubljena u Allaha, i polovinu koja je bliska i zaljubljena u Ovaj svijet. Baš kao što se desilo i sa Mjesecom u doba hazreti poslanika Muhammeda, alejhisselam:

i raskoli Mjesec!

 

Jer čovjekovo je srce poput mjeseca: ako se okrene Suncu Objave i ljepote Poslanikovoga, alejhisselam, Sunneta dobije svjetlost i toplinu kojom zrači; svjetlost i toplinu u kojoj ično uživa, njome se ponosi, ali i kojom zrači drugome, naročito onome koji je sâma zemlja, tijelo bez mudre odluke okretanja milostivosti dragoga Boga.

Vjernik, kao i Mjesec, u tami općega grijeha i nezadovoljstva pojedinca, putokaz je grješniku. Taj grješnik kada pogleda u noć prvo će viditi Mjesec pa tek ako Bog da ujutro Sunce. Dakle, prvo što će ga nasmijati, obradovati, ugrijati i posvijetliti mu put bit će Mjesec.

I raskoli se Mjesec! Srce svakoga čovjeka bit će slomljeno. Odlazak s Ovoga svijeta, bilo naš, bilo voljene osobe, rastanak s voljenom osobom, bio on kratak, duži ili stalan, lomi čovjekovo srce. Kada nastupi “čas” bilo čega – ovozemnoga rastanka, smrtnoga rastanka, Sudnjega dana, srce se polovi i mora da bira – ili zadovoljstvo Uzvišenoga i stvarni trajni lijek od tuge ali koji sporo djeluje, ili slijeđenje procjena razuma nepodržanoga Objavom, koje momentalno omogućava “ispuhivanje”, trenutno iskaljivanje bijesa, ali koje vode u stalni bol i povredu drugoga.

Kada nastupi “čas”, i kada se čovjeku srce raskoli na dvoje – na ljubav prema Allahu i na ljubav prema nečemu/nekome drugome; drugim riječima, kada čovjek osjeti tugu u grudima, najbolje mu je da postupi kao hazreti Jakub (Jakov), alejhisselam, da se okrene dragome Bogu sa svom sjetom i tugom i neka kaže:

قاَلَ إنَّمَا أشْكُوا بَثِّي وَ حُزْنِي إلَي أللهِ وَ اَعْلَمُ مِنَ اللهِ مَا لاَ تَعْلَمُون.

 

Kāle innemā eškū bessī ve huznī ilallāhi ve a'lemu minellāhi mā lā ta'lemūn.

 

(Reče: “Ja žal svoju i muku svoju iznosim Allahu! A od Allaha znam ono što vama znano nije.” 12:86)

 

Allah dragi je iz Svoje mudrosti dao da svaki rastanak proizvodi tugu. No, ne treba padati u depresiju. Tugu treba podijeliti, i ona je sadaka, i, konačno, jedino i ima smisla ako je s drugim podijelimo.

Većina nas kada je zadovoljna ne primjećuje one usamljene, tužne ljude, ili ih primjećuje ali ih nastoji izbjeći. Ali ako im priđemo, ako ih na jedan neupadljiv i blag način oslovimo i nastojimo orazgovoriti, mogli bismo, ako Bog da, na Sudnjemu danu na Poslanikov, alejhisselam, upit: A šta si ti pripremio/pripremila za Sudnji dan, odgovoriti:

Pripremih ono što me časni Kur’an i tvoj prelijepi Sunnet naučiše, nastojah drugome pomoći, s drugim tugu podijeliti.

Tuga je kušnja od jedinoga Allaha, jedno od manifestiranja Njegove mudrosti koje ide u korak sa raskolom čovjekova srca. Na dva se načina tuzi može odgovoriti.

Ako je riječ o nama, valja se dragome Allahu okrenuti i Njemu sav jad kazati, poput Jakuba, alejhisselam.

A ako je riječ o drugome, treba mu pokušati pomoći ali ne praznim i napamet naučenim vazovima već otvaranjem vlastitoga srca kako bi u njega unišao barem dio tuge naše sestre ili brata. A za to je često dovoljno šutljivo i strpljivo stajanje uz sestru/brata.

U oba slučaja sigurno smo bliži dragome i jedinome Allahu, uslijed tuge a kroz raskol srca zbog nastupa “časa”. A hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:

Stvarno, Allah, dž.š., ljubi svako tužno srce.

 

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu ed-Derdā’, a bilježi Taberani)

 

A o tuzi se može uz Božiju pomoć još mnogo toga reći.

Ocjena: