23 Oct 2004

Ramazanska druženja 2004. (deveti dan)

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio: S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

Predivni Kur’ani-kerim pun je savjeta, pomoći nama koji smo u potrebi. Iščitavati ga treba što češće i što iskrenije ne bismo li obogatili naše iskustvo i pronašli spas na Ovome i na Drugome svijetu. Sve je u Kur’anu napisano samo trebamo otkriti ono što nam treba, a zo to su potrebni iskrenost, upornost i strpljivost. Uzvišeni veli:

A svaku stvar pobrojali smo Knjigom.

 

(Kur’an, Vijest, 29.)

 

Neke pouke i poruke Kur’an časni ponudio nam je u vidu priča, kazivanja. Jedna od tih priča jeste kazivanje o susretu hazreti Sulejmana, alejhisselam, i Belkise, kraljice od Sabe.

Kazivanje o njihovome susretu nalazimo u kur’anskoj suri “Mravi” (en-Neml), od dvadesetoga do četrdeset i četvrtoga ajeta. S Božijom pomoći, pogledat ćemo kako nam Kur’an o tome priča, i šta nam to kazivanje poručuje. Oslonit ćemo se na komentar hazreti pīra Abdul Kadira Gejlanija i hazreti Ismaila Hakkija Bursevija.

Sura “Mravi” objavljena je hazreti Pejgamberu, alejhisselam, u Mekki. Ima devedeset i tri ajeta (stavka). U njoj je upotrebljeno hiljadu stotinu četrdeset i devet riječi, a četiri hiljade sedam stotina devedeset i devet harfova (slova).

Hazreti Sulejman, alejhisselam, išao je sa svojom vojskom iz Mesdžidul-Aksâa (Jerusalema) u Jemen. Vojska mu je bila sastavljena od svih živih bića: ljudi, džinna i životinja:

I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džinni i ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni.

 

(ajet 17.)

U Jerusalimu je završio s podizanjem Hrama a potom otišao u Mekku da obavi hadž. Zadržao se tamo jedno vrijeme, molio se dragome Bogu i tražio oprost grijeha i spas na Drugome svijetu.

Prenosi se da je tom prilikom, želeći se što više približiti uzvišenome Gospodaru, zaklao kao kurban pet hiljada deva, pet hiljada goveda i dvadeset hiljada ovaca. Nakon toga uputio se za Jemen.

Kao što je poznato, došli su i prošli Dolinom mravâ (Vādin-neml):

i kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgaze Sulejman i vojske njegove, a  da to i ne primijetite!”

 

I on se nasmija glasno riječima njegovim i reče:

“Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!”

 

(ajeti 18., 19.)

 

Premda je bio kralj, vladar, imao silnu vojsku, velik imetak, hazreti Sulejman, alejhisselam, nije se uzoholio. Data mu je i mudžiza razumijevanja i govorenja sa životinjama. Koliko bi nas samo zloupotrijebilo taj dar?! Ipak, hazreti Sulejman-pejgamber znao je ko mu je sve to dao i samo se Njemu i obraćao.

Bez obzira na sve, hazreti Sulejman, kao i hazreti Muhammed, alejhisselam, u svakoj prilici pored sebe molio je dragoga Boga i za druge, za svoje najbliže i za sve vjernike. Stoga gornju dovu, navedenu u Kur’anu, treba često učiti:

رَبِّ أوْزِعْنيِ أنْ أشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتيِ أنْعَمْتَ عَلَيَّ وَ عَليَ واَلِدَيَّ وَ أنْ أعْمَلَ صاَلِحاً تَرْضاَهُ وَ أدْخِلْنيِ بِرَحْمَتِكَ فيِ عِباَدِكَ الصّاَلِحيِنْ.

 

Rabbi, evzi‘nī en eškure ni‘metekelletī en‘amte ‘alejje ve ‘alā vālidejje, ve en a‘mele sālihan terdāhu, ve edhilnī birahmetiKe fī ‘ibādiKes-sālihīn.

Na put do Jemena išli su velikom, bezvodnom pustinjom. Vojska je nakon jednoga vremena jako ožednjela pa su ga zamolili da negdje pronađu izvor kako bi se osvježili. U hazreti Sulejmanovoj, alejhisselam, vojsci svako je imao svoj zadatak, svoju dužnost.

I on izvrši smotru ptica, pa reče:

“Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan?!”

 

(ajet 20.)

 

Pupavac (hudhud) imao je poseban zadatak kojim ga je hazreti Sulejman-pejgamber zadužio, a, opet, shodno njegovoj posebnosti, a svako živo biće, pa tako i svaka osoba, ima svoju posebnost kod uzvišenoga Gsopodara. Samo je rijetko ko prepoznaje.

Ljudi uglavnome “lete” dostići ono što je u modi, što je trenutno popularno pa nemaju vremena ispitivati sebe, u sebi pronaći tu posebnost kojom je uzvišeni Gospodar svakoga različito darivao.

Kada bi tražili vodu, hudhud bi uzletio na nebo i odozgor pogledao na zemlju. Dragi Allah je pupavcu dao sposobnost da s neba uoči vodu skrivenu u zemlji kao što, naprimjer, mi gledamo u vodu kroz čašu. Tada bi se hudhud obrušio na to mjesto i na njega spustio svoj mubarek kljun. Šejtani (đavli), njih je hazreti Sulejman-pejgamber držao pod vlasti, požurili bi do toga mjesta, otkopali izvor, napunili mjehove za vodu i odnijeli džinnima, ljudima i stoki da piju.

Ovaj ajet, između ostaloga, otkriva kako istinski vladar stalno mora voditi brigu i o najmanjemu detalju, i o, naizgled, najbezvrednijemu podaniku. Upravo zbog onog Božijeg dara datoga svakoj osobi, svakome biću, dara ljubavi i miruha Božanskoga prisustva.

Koliko god kralj bio moćan, silan, ako je pravi ne smije zaboraviti ni na koga iz svoga kraljevstva. Slično je i sa istinskim učiteljima. Na prvi pogled može se činiti da pravi učitelj nekome daje prednost u odnosu na nekoga drugoga. Ali, sagledali se sve na kraju, ustvari on, po Božijemu nadahnuću, svakome daje onoliko koliko mu je potrebno, ne koliko bi taj, odnosno svako od nas, želio. Mnoge stvari želimo a one nisu dobre po nas, i obratno:

Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. –

Allah zna, a vi ne znate.

 

(Kur’an, Krava, 216.)

 

Svaki čovjek bit će pitan za ono za šta je zadužen: za svoju porodicu, za svoj džemat (društvo), za svakoga čovjeka ponaosob, bez obzira na nečiju vjeru jer nas dragi Bog sudbinom upućuje na nekoga: ne biramo gdje ćemo se roditi, ne biramo u kakvom ćemo se društvu roditi. Možemo birati samo kako ćemo se s ljudima među kojima živimo ophoditi, kako im pomoći, ako ne znaju pokazati im put ka uzvišenome Gospodaru.

Svi ste vi čuvari i svi ste odgovorni za svoje potčinjene. Imam (predvodnik) čuvar je i odgovoran je za svoje potčinjene. Čovjek je čuvar svoje porodice i odgovoran je za nju. Supruga je čuvar u kući svoga muža i odgovorna je za to. Sluga je čuvar u kući svoga gospodara i odgovoran je za nju. Svi ste vi čuvari i svi ste odgovorni za ono što vam je povjereno na čuvanje!

 

(hadis prenosi Ibn Omer, a bilježi Buharija)

No, prije svega, čovjek će biti pitan za sebe, za svoje srce – da li ga je dovoljno ulaštio, da li je svoju dušu očistio. Pa kako je svako od nas vladar našega tijela i srca uvijek bi svako trebao voditi računa o svemu, o svakoj promjeni koju na sebi osjeti.

Ne postoji “nevažno”, postoji samo preče od prečega. A svaka promjena u našemu raspoloženju i ponašanju nastala je kao posljedica nečega što smo rekli ili učinili, ili nečega čemu smo prisustvovali.

“Mala” stvar odvest će većoj a veća u nepovrat. Istinski kralj, vladar, kao i hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, uvijek vodi računa o svemu za šta će odgovarati. Ne postoji nešta nebitno.

Hazreti Sulejman, alejhisselam, potom pozva zaovjednika svih ptica, a to je ždral (el-Kurkī), i upita ga gdje je hudhud. Ždral reče:

“Ne znam gdje je otišao, a od mene nije dopuštenje tražio.”

Hazreti Sulejmana, alejhisselam, to naljuti pa reče:

“Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!”

 

(ajet 21.)

 

Velika je opasnost kada se vladar naljuti na potčinjenoga. Ako je potčinjeni u krivu, svašta loše može da mu se desi. Tako je i sa nama, ako, ne daj Bože, na Sudnjemu danu ne prevagnu naši namazi i dobra djela nad nemarom i zlom koje smo počinili… Kako samo strašno zvuče riječi koje će uzvišeni Gospodar izreći o najlošijim ljudima i džinnima na Sudnjemu danu:

Ostavite Meni onoga koga sam izuzetkom učinio!

 

(Kur’an, Pokriveni, 11.)

 

Da nas dragi Allah sačuva! Amin!

Ždral poleti i leteći sretnu hudhuda. A šta je to ustvari pupavca namamilo da ode bez pitanja?

Ocjena: