5 Nov 2004

Ramazanska druženja 2004. (dvadeset i drugi dan)

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio: S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

Hazreti Mevlana dalje nastavlja:

A sa istoka to Sunce nema ništa osim čistoga Ruha, kod njega kad sija razlike nema između noći i dana.

 Kada izađe nastane dan, a noć ne ostaje biti noć kad ono bljesne.

Kako može praška biti imam (predvodnik) Suncu? Tako je (manevijsko) Sunce (imam onih) razumom obdarenih (ulul-elbāb).

Kada Sunce tako jako sija, oko (bitak) pred njim je nemoćno, zbunjeno.

 

Čini nam se da je samo praška pred svjetlošću Arša (Prijestolja), pred silnom svjetlošću Arša koje kraja nema.

 

Čini ti se da je praška, siromah, koji oslonca nema, ipak, besar (srčani vid) stekao je moć od Stvoritelja.

 

Kemija (Stvoriteljeva), samo jedno od (Njegovih) dobročinstava, pala je na dim pa tako nasta zvijezda.

 

Eliksir vatre koji stišan bijaše u njemu, bačen bī na tminu pa je preinači u Sunce.

 

Alkemija čuda dala je svakoj ovoj neznatosti posebnosti mnoge, a sve samo jednim djelom.

 

Pa na osnovu ovoga zaključi, ti što tragaš, (kako bī) s ostalim zvijezdama i draguljima Ruha.

 

Osjetilni vid slab je pred Suncem, zato traži Božanski srčani vid. Pronađi ga!

 

Sve dok ne oslabe pred tim vidom, zrake Sunce što se javljaju kao iskrice.

 

Taj vid je vid svjetlosti, (osjetilno Sunce) je vatra, a vatra pred svjetlošću samo je duboka tmina.

 

Tako nam hazreti Mevlana završava kazivanje o tome kako je to izgledalo kada je Belkisa, mudra kraljica od Sābe, na Sulejman-pejgamberov, alejhisselam, poziv da se preda Bogu, da se okrene robovanju Njemu, odgovorila kroz pokušaj, kroz test, potkupljivanja tada na Zemlji najvećega i najodanijega Allahovoga roba.

Kakvo je ustvari to istinsko Sunce? Šta se time želi reći?

To je svjetlost koja se rodi i sija u čistoj duši vjernikovoj, i to stalno, i noću i danju. A, opet, koliko god te duše čiste bile nikada ne mogu prekriti svjetlost koja im dolazi. Nikada ne mogu upiti svu svjetlost. Uzvišeni Gospodar svjetlost će svakoj duši slati sve do njene smrti. A kada smrt duši dođe:

prestaju njena djela…

 

(hadis bilježi Muslim)

Nakon smrti, nakon čovjekova preseljenja na Drugi svijet, na ahiret, njegovo stanje bit će mu predočavano jutrom i večeri, baš kao što je imao mogućnost gledati zbilje, stvarnosti, svih stvari uz pomoć prosvijetljenoga, srčanoga vida, također jutrom i večeri:

Kada čovjek umre, njegovo boravište u budućem životu predočava mu se jutrom i večeri: u Džennetu ako je jedan od stanovnika Dženneta, a u Vatri ako je od stanovnika Džehennema.

 

(hadis bilježi Buharija)

 

Svjetlo koje sija u duši iskrenoga vjernika, dobroga čovjeka, dolazi od svoga Izvora a, kao što smo već vidjeli:

Allah je svjetlost nebesa i Zemlje.

 

(Kur’an, Svjetlost, 35.)

 

Pa kada vidimo da osjetilno Sunce izlazi i zalazi, da će jednome proći, da će ga nestati:

Kada Sunce sjaj izgubi…

 

(Kur’an, Prestanak sjaja, 1.)

 

a da istinsko Sunce sjaji noć i dan, bez prestanka, onda stvarno to “veliko” Sunce na nebu nije ništa drugo doli praška pred stvarnim Suncem, kao što smo svi mi, kako veli hazreti Mevlana za sebe, “samo praška pod nogama Muhammedovim, alejhisselam”.

Čovjekovoj duši ne treba osjetilno Sunce pored Božijega Sunca. Samo, našim prljanjem srca ne damo prodrijeti odnosno ne damo sâmi sebi uspeti se na uzvisinu s koje možemo biti obasjani Božijim Suncem.

Stoga nam je iz Svoje milosti uzvišeni Allah podario Sunce na nama najbližemu nebu, kako bismo se njime grijali, gledali i podsjećali na njegov Izvor.

Hazreti Mevlana nam govori da je dragi Bog od ničega ne samo stvorio nešto, već je od ničega stvorio najveće i neviđene ljepote. A sve to “samo jednim potezom”, ni sva ta silina za Njega ne predstavlja ništa. Ni čovjekovo stvaranje za dragoga Boga nije nikakva težina:

Zar ne znaju da je Allah – koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji nije, stvarajući ih, iznemogao – kadar da oživi mrtve? Jeste, On sve može.

 

(Kur’an, Ahkaf, 33.)

 

Hazreti Belkisa imala je sve na dunjaluku (Ovome svijetu). Za nju je najveće što je vidila Sunce, stoga mu je i robovala. Do susreta s hazreti Sulejman-pejgamberom, alejhisselam, nije otvarala vid svoga srca. Otvorila joj ga je tek malehna ptica hudhud s velikom viješću koja joj stiže.

Dragi Allah svakome šalje hudhuda, naše je da ga prepoznamo, da se ne uzoholimo vlastitom snagom, ljepotom, položajem, bogatstvom i pameću. Jer sve to ne vodi nas društvu nekog iskrenog Božijeg roba, ne vodi nas, u konačnici, ljepoti Božije blizine.

Naravno, duhovni hudhudi najviše lete našim dušama upravo u ovome najblagoslovljenijemu mjesecu, mjesecu ramazanu. Valja nam ih iščekivati, valja nam vrata naših srca pootvarati.

Kada se otvore sva vrata naših duša, u svakoj zvijezdi, u svakome stvorenju, u svakome čovjeku prepoznat ćemo trag Najsavršenijeg Majstora. Nakon toga bit će nam svejedno ko nam se obraća. U svemu ćemo slušati melodični pjev hudhuda.

S Božijom pomoći, sa ovim druženjem napravit ćemo stanku u kur’anskome kazivanju o susretu Belkise, mudre kraljice od Sābe, i hazreti Sulejman-pejgambera, aljehisselam.

Uveliko je nastupila posljednja trećina mjeseca ramazana, koja sobom donosi noć vredniju od hiljadu mjeseci. Za njom vjernik mora tragati. Ako Bog da, sutra ćemo vidjeti razlog ovoga prekida.

Ocjena: