9 Nov 2004

Ramazanska druženja 2004. (dvadeset i šesti dan)

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio: S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

Hazreti Sulejman, alejhisselam, bijaše pogođen takvim razvojem događaja. Kao odan i Bogu dragome blizak rob, i drugima je htio samo najbolje.

Stupanj nečije vjere ne mjeri se onime što taj neko priča ili onime što se o njemu priča. Za nas, onoliko koliko nas Uzvišeni na Ovome svijetu duži, znak da nekoga možemo slijediti kao primjer u vjeri jeste pomoć, iskreno prijateljstvo, koju ta osoba pruža drugima, njegova samilost i želja za pomoći svim vjernicama i vjernicima.

A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. - Allah je doista silan i mudar.

 

(Kur’an, Pokajanje, 71.)

Hazreti Sulejman-pejgamberu, kao zemaljskome kralju, ni najmanje nije smetalo što ga Belkisa ne posluša. Ali Sulejmanu, Allahovome robu, srce je pucalo jer je znao da postoji opasnost da to kompletno silno kraljevstvo od Sābe bude uništeno uslijed neposluha prema Božijoj naredbi.

Hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, napisao je pismo za kraljicu od Sābe i njen narod. Pozvao je hudhuda i uručio mu pismo za Belkisu.

“Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjerat ćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.”

 

(ajet 37.)

 

Ponovno hazreti Sulejman-pejgamber, znajući da je kraljica od Sābe mudra, razborita, žena, šalje pismo i odašilje poruku naizgled obične prijetnje ali, ustvari, veoma opasne sadržine.

Kada čovjek prijeti drugome čovjeku, što je veoma loše, prijeti mu vlastitom snagom, vlastitom moći što je glupo jer, kako smo vidjeli, sve što imamo samo je posuđeno, nije naše.

Ono što smo stekli samo su sjene istinskoga postojanja koje je kod dragoga Boga. Zato je logično da ako prijetimo da prijetimo s Božijom kaznom.

E sad, s Božijom kaznom možemo prijetiti samo ako smo poslanici ili ako smo dobili nekakvo nadahnuće s tim da, ako je riječ o ovome drugome, moramo biti svjesni da ta poruka koja nam je došla iz “višega svijeta” ima ograničen domet i da ni za koga drugoga nije obvezujuća osim za onoga ko ju je dobio i onoga na koga se izričito odnosi.

U pismu koje hazreti Sulejman-pejgamber ponovno šalje Belkisi, kraljici od Sābe čija će mudrost na kraju u svom svjetlu doći do izražaja, prijeti se Božijom kaznom jer je izaslanicima Belkisinim postalo jasno da sve što čini hazreti Sulejman-pejgamber čini po Božijemu nalogu.

Stoga je rekao da će im dovesti vojske “kojima se neće moći oduprijeti” (lā kibele lehum bihā). Hazreti Sulejman-pejgamber aludira na nevjerovatno velik broj vojnika, onaj broj koji može okupiti samo Božja naredba.

U Kur’anu se kaže:

 

Kad bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih očigledno sve dokaze sabrali (kubulen), - oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio, ali većina njih ne zna.

 

(Kur’an, Stoka, 111.)

 

I u tome je ajetu upotrebljen pojam istoga korijena k-b-l (q-b-l), što označava veliku brojnost, enormnu. Nama je najlakše to prevesti sa “sve”.

Ono čega se veliki naš hazreti Sulejman-pejgamber plaši jeste kazne koja ih može stići jer mu se nisu pokorili. Takav je istinski vjernik, brine za druge. Ne ističe vlastiti ego, svoje “ja”. Voli drugoga i voli da i drugi uspije kod dragoga Allaha kao što je uzvišeni Gospodar dao njemu da uspije.

A za neposluh Božijoj odredbi slijedi kazna, također velika. Na to je hazreti Sulejman-pejgamber aludirao:

 

A ljude, kada im dolazi uputa, odvraća od vjerovanja i od toga da od Gospodara svoga mole oprosta samo zato što očekuju sudbinu drevnih naroda ili što čekaju da ih snađe kazna na očigled svega svijeta (kubulen).

 

(Kur’an, Pećina, 55.)

 

Čujemo kako mnogi raspravljaju: Ako je dragi Bog sve unaprijed odredio, trebam li se ja truditi i za šta; ako se trebam truditi onda dragi Bog nije sve odredio… i tako dalje.

To su besmislice, stvari o kojima raspravlja putena, nesavršena, tamna, hladna, ozebla, sebična i zapuštena duša. To je znak da vjerovanje čovjeku još nije omililo, da mu srce još uvijek ne pronalazi smiraj pri spominjanju dragoga Boga.

Stoga se, svjesno ili nesvjesno, takva osoba i okreće nekome drugome, čeka, pita, izravno ili “okolo kôle”, za savjet. A, ustvari, ono što želi je muštuluk, dobra vijest, sretna i vesela najava bliskoga i skoroga spasa.

Na taj način treba postupati onaj ko misli da ima sposobnosti, da ima pravo druge savjetovati, držati predavanja i, što je danas aktualno, kurseve i tečajeve; uživo i putem interneta.

Često se događa suprotno, na predavanjima se “zalutale” osobe kritikuju, stalno se zastrašuju bez uporednoga spominjanja ljepota, naslada i veselja koje je mogu obuzeti na putu približavanja dragome Bogu.

Svako svojim govorom, čak i samo pojavom, odaje nutrinu svoje duše – ako je dobar vjernik, Bogu dragome blizak, ostavlja trag smirenosti na drugome i najavljuje samo fino i lijepo.

Ako je kakav površan vjernik, govorljiv ali neiskren, plaši, kritikuje i ostavlja kod drugoga trag nasilja, nelagode, kako mi kažemo “crnjaka”.

Iskren vjernik, osoba bliska dragome Bogu, kada opominje to čini na naljepši način, sigurno i jednostavno, bez kompliciranja.

U Kur’anu je, između ostaloga, želeći se ukazati, da ponovimo – između ostaloga – jer ne može niko ograničiti poruku bilo kojega ajeta, želeći se, dakle, između ostaloga, ukazati da postupak poslanika, Božijega glasnika, mora biti “obojen” upozorenjem ali da u njegovome pristupu mora prevladavati radost, optimizam, rečeno:

Mi šaljemo poslanike samo zato da donose radosne vijesti i da opominju. A nevjernici se raspravljaju, služeći se neistinama, da bi time opovrgli Istinu, i rugaju se dokazima Mojim i Mojim opomenama.

 

(Kur’an, Pećina, 56.)

Zato se hazreti Sulejman-pejgamber nije “zaletio” u rat protiv kraljevstva Sābe, i zato Belkisi ne prijeti sobom.

Veliki hazreti Sulejman, alejhisselam, uporno Belkisu na najljepši način opominje ali joj kroz vlastiti primjer pokazuje svu slast vjerovanja, pokoravanja i robovanja dragome Allahu, Jedinome.

Tako hudhud krenu po drugi put u kraljevstvo Sābe, odnijeti Belkisi drugo pismo.

Ocjena: