12 Nov 2004

Ramazanska druženja 2004. (dvadeset i deveti, posljednji, dan)

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio: S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

Evo, s Božijom pomoći, dočekali smo i posljednji dan ovogodišnjega mjeseca ramazana. S jedne strane, život će se, ako Bog da, vratiti “u normalu”. S druge strane, trebali bi biti tužni jer se već od večeras, ako Bog da od akšama, šejtani oslobađaju a broj meleka na Zemlji se smanjuje.

S Božijom pomoći ostalo nam je ovo, evo već poduže, kazivanje o susretu hazreti Sulejman-pejgambera, alejhisselam, i Belkise privesti kraju. U neku ruku, i krâj toga kazivanja trebao bi nas rastužiti jer označava kraj našega ramazanskoga druženja.

“Ja ću ti ga donijeti” –

reče Ifrit, jedan od džinna –“

 

Ifrit je, kaže hazreti pir Abdul Kadir Gejlani, bio nevjerovatno veliko, krupno, stvorenje.

“prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš”

 

na kojoj trenutno sjediš i presuđujueš u sporovima između Božijih stvorenja.

Kako smo već nekoliko puta rekli, hazreti Sulejman-pajgember imao je određeno vrijeme u kojemu je donosio presude u sporovima među ljudima. Jučer smo rekli da je vidio Belkisinu povorku dok je sjedio na svome prijestolju.

 

ja sam za to snažan i pouzdan.”

 

(ajet 39.)

 

Pouzdan jer ne smije prevariti hazreti Sulejmana jer, kako smo već čuli, hazreti Sulejman-pejgamber imao je potpunu vlast nad svim stvorenjima.

Znamo da je Belkisin prijesto bio ukrašen biserima, dragim kamenjem, merdžanima, zlatom i srebrom.

Pored toga, Ifrīt ističe i svoju snagu te jasno stavlja do znanja da će prijesto Belkise, makar on bio i ogroman, lično donijeti u hazreti Sulejman-pejgamberovu palaču.

Ifrīt je vrsta za ljude nevidljivih stvorenja. Osnova riječi dolazi od arapskoga glagola ‘a-f-r, što znači “baciti na tle”, “tresnuti o tle”, “valjati”, “izmiješati”, odnosno “kretati se pa stati”. Na našemu jeziku Ifrīt se kaže “zloduh”, ali i “vragolanko”, kao što za neko dijete kažemo: “E, jes’ šejtan…”.

Hazreti Ismail Hakki navodi da mu ime govori o njegovome ponašanju, pa kao da jednim svojim rogom tresne o tle a potom ga u prašini valja.

Ime ovoga Ifrīta bilo je Zekvān (Dekvān), a drugi kažu da se zvao Kevzī (Kevdī), odnosno Istahar (Işţahar).

Bio je predvodnik (sejjid) džinna, a prije toga bio je najnepokorniji hazreti Sulejman-pejgamberu.

Dar koji je uzvišeni Allah podario Ifrīru bio je da je mogao staviti svoju nogu tako daleko da, ako je želio, mogao je staviti dokle bi mu dosezao pogled. Tako je rekao hazreti Sulejman-pejgamberu, alejhisselam:

“Stavit ću svoje noge dokle me pogled nosi i doći ću ti s prijestoljem.”

Na to hazreti Sulejman reče:

“Želim još veći keramet od toga.” Dakle, želi da se to još brže uradi.

“A ja ću ti ga donijeti” –

reče onaj kod koga je bilo znanje iz Knjige.

 

(ajet 40.)

 

Zvao se Āsif ibn Berhijjā ibn Šu‘jā’, odnosno, Āsif ibn Berhijjā ibn Hāla. Mati mu se zvala Bātūrā.

Hazreti Sulejman, alejhisselam, proglasio ga je svojim vezirom (ministrom). Lično ga je odgajao još od malih nogu. Uzvišeni Allah stvorio ga je da u svome životu koristi, da bude od pomoći, Sulejman-pejgamberu.

Bio je dobar čovjek, iskren i vrlo učevan. Stalno je učio Božije knjige i listove objavljene hazreti Ibrahimu, alejhisselam, i hazreti Musāu, alejhisselam.

Poznavao je i najveće Allahovo Ime (Ismullahi el-A‘zam) koje, kada Ga se njime doziva, Uzvišeni dovu (molbu) usliša. Hazreti pir Abdul Kadir kaže da je to najveće Ime: jā Hajju, jā Kajjūm (O Ti Živi, o Ti koji sve obdržavaš).

“prije nego što okom trepneš.”

 

(ajet 40.)

 

Hazreti Pīr prenosi da je hazreti Alija rekao:

“(Najveće Allahovo Ime) jeste ono koje kada Ga njime dozivaš bude ti odgovoreno, kada njime tražiš bude ti dato. To ime je: Jā zel-Dželāli vel Ikrām (O ti posjedniče veličanstva i časti).”

Na ovu je ponudu hazreti Sulejman-pejgamber pristao.

Asif ustade, uze abdest, učini sedždu dragome Allahu i uputi Mu dovu zazivajući Ga Njegovim najvećim Imenom. Reče:

“Jā Hajju, jā Kajjūmu!”

Tad najednom nestade prijestolja Belkisinoga, nestada sa lica Zemlje, a potom se pojavi kod Sulejman-pejgamberovoga prijestolja.

Kaže se da se Belkisino prijestolje pojavilo ispod mjesta na koje je inače Sulejman-pejgamber stavljao svoje noge. Kada su vidjeli da se prijestolje pojavilo, džinni rekoše hazreti Sulejmanu, alejhisselam:

“Zar je Asif mogao donijeti prijestolje a nije donijeo Belkisu?”

Asif reče hazreti Sulejmanu:

“Dovest ću ti je.”

Hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, naredi da mu se sagradi dvorana popločana staklom. Pod njom je tekla voda a bī presvućena mirisom miska. Iz najvišega dijela dvorane mogla se vidjeti bistrina vode.

Potom je hazreti Sulejman-pejgamber naredio da mu se donese njegov prijesto i postavi na sred dvorane. Naredio je i da se donesu stolice za njegove prijatelje pa i to uradiše. Tada i on i njegova svita sjedoše.

Na stolicama su sjedili po redu, prvo ljudi, potom džinni pa šejtani. Tako je hazreti Sulejman, alejhisselam, inače radio. Kada bi želio putovati, sjeo bi na svoju stolicu a njegova svita na svoje, potom bi naredio vjetru da zapuše a on bi ih nosio po Zemlji i nebu.

Kao i današnji kraljevi, i hazreti Sulejman imao je vrijeme prijema. Kada to vrijeme nastupi, naredi Asifu da mu dovede Belkisu. Asif uradi kao i prethodni put, pod abdestom učini sedždu, zazva Božije najveće Ime i dovede Belkisu.

Neki, opet, misle da taj čovjek nije bio Asim već Dabba ibn Udd, a neki kažu da je ustvari riječ o hazreti Hidru, alejhisselam.

I kad Sulejman vidje da je prijesto već pred njega postavljen, uzviknu:

“Ovo je blagodat Gospodara moga”

 

(ajet 40.)

 

Kao iskren Božiji rob, hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, osjetio je u svojoj duši nemir. Osjetio je da mu nije baš svjedeno što pored njegove silne moći jedan od njegovih podnika tako lahko i tako brzo može učiniti jednu tako krupnu stvar.

Odmah je prepoznao da  u srcu otvara put nezahvalnosti prema Božijim blagodatima kojima je bio obasut, i on i otac mu hazreti Davud-pejgamber, alejhisselam, pa požuri ta vrata propasti zatvoriti:

“koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.”

 

(ajet 40.)

 

ne žuri sa kaznom već svakome stvorenju uvijek daje šansu za iskupljenje, za iskazivanje kajanja i povratak Božijemu okrilju, Božijoj plemenitosti, ljubavi i milosti.

Upravo u opisanome događaju o kerametu jednoga iskrenoga Božijega roba nalazi se možda jedna od najvećih poruka za nas, danas u vremenu stalnih kazivanja i “utrkivanja” ko je veći učenjak, ko je veći evlija.

Da razmislimo, i pored toga što su džinni prefinjenoga nematerijalnoga tijela te se, s toga, mogu kretati brzo, ići gdje god hoće, biti na nekoliko mjesto skoro istodobno, jedino je čovjek, gruboga fizičkoga tijela, sklon grijehu i nepokornosti ali sklon i iskanju oprosta i plaču za Božijom milošću, u stanju imati jedan takav keramet, izvesti nešto tako veliko.

Svu svoju snagu čovjek crpi iz svjesnoga iskazivanja slabosti u odnosu na Gospodara. Pa što je slabiji ustvari je jači. Što pred Gospodarom više na tle pada, plačući od Njega milost, oprost i spas moli, to je pred stvorenjima i samim sobom jači, stamenitiji, ponosniji.

Nije nam potreban “pedigre” dobroga vjernika, ili vjernika koji dolazi iz vjerničke porodice. Lijepo je i to imati ali ono što je bitno jeste snaga naše vjere prema jedinome Gospodaru, ljubav u srcima prema Allahu, Njegovome Poslaniku, Ehli-bejtu, Muhammedovim, alejhisselam, prijateljima (ashabima), i svim stvorenjima.

Asif je ustvari bio običan čovjek ali je kroz poštivanje iskrenoga Božijega roba i kroz gajenje nevjerovatno velike ljubavi prema Allahu ispunio zadatak na kojemu mu je zavidio, ali u zdravome smislu, čak i veliki hazreti Sulejman, alejhisselam.

Žalost je velika uslijed rastanka uz kraj mjeseca ramazana pa, s Božijom pomoći, završetak kazivanja o hazreti Sulejman-pejgamberu, alejhisselam, i hazreti Belkisi dat će se ako Bog da sutra, prvi dan Ramazanskoga bajrama, kako bi tako još bar neko vrijeme proveli zajedno.

Ocjena: