23 Dec 2004

Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje) III dio: Životni plan koji je zacrtan vijestima o Isra'u i Mir'adžu

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Životni plan koji je zacrtan vijestima o isra'u i mi'radžu

Ponovo se vraćajući predajama u vezi sa događajem isra'a i mi'radža, koje se navode u časnom Sunnetu, možemo reći da je događaj isra'a i mi'radža pomenut u brojnim predajama; neke od njih su pouzdane (sahih), a neke dobre (hasen). Njih navode pojedini autoriteti hadiske nauke, neka ih prati Allahovo zadovoljstvo. Neki od njih navode ono što drugi ne navode. Te predaje su podudarne u onome što je suštinsko, a međusobno nisu oprečne u pojedinim svojim detaljima. Neki ih navode u sažetoj, neki u srednjoj, a neki u dužoj formi. Za sve njih postoje brojni lanci predaje, tj. različiti su prenosioci koji ih prenose. Ali, i pored toga, forma predaje u svojoj suštini ostaje jedna. Dakle, suština ima mutewatir[1] predaju. Ako prihvatimo stav imami Ibn Hazma, po kojem se mutewatirom smatra ono o čemu postoje dvije predaje, onda se pod mutewatir, u velikoj većini, podvode i pojedini detalji. Svemu tome treba dodati i činjenicu da je suština o tom događaju navedena i u časnoj Knjizi (tj. Kur'anu).

Ovim hoćemo reći da mi, kada govorimo o tome da isra' i mi'radž predstavljaju životni plan, i kada njegove konture katkada uzimamo iz pojedinih detalja i pojedinih dijelova (iz predaja o isra'u i mi'radžu), u svemu tome imamo čvrstu podlogu te da ćemo se u razradi tog plana držati osnove iz onog što se navodi u predajama.



[1] Mutewatir je takav hadis kojeg u svakoj generaciji, počev od generacije ashaba pa dalje, prenosi više prenosilaca, tako da je nemoguće posumnjati u njegovu istinitost. (prim. prev.)

2. Pokajanje

U predajama koje navodi El-Buhari i drugi, kazivanje o isra'u i mi'radžu počinje sa otvaranjem grudi. Jedna od predaja koja o tome govori je i ona koju navodi imami Ahmed, sa nizom prenosilaca do Enes ibn Malika, koji veli:

"Ubejj ibn Ka 'b je kazivao da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: 'Rastvorio se strop moje kuće - u to vrijeme bio sam u Mekki i spustio se Džibril te mi otvorio moje grudi. Zatim ih je izaprao zemzem-vodom, a zatim donio zlatni leđen napunjen mudrošću i vjerom (imanom) te mi njegovu sadržinu sasuo u grudi, a potom ih zatvorio.' "

Ovaj događaj u odnosu na nas treba da predstavlja pokajanje. Naime, ono što je za Allahovog Poslanika, s.a.w.s., bilo čišćenje grudi, koje se u njegovom životu desilo nekoliko puta, to u odnosu na njegove sljedbenike treba da predstavlja pokajanje.

Činjenica je da život jednog muslimana na njegovom putu ka Allahu počinje sa pokajanjem. Nema toga stupnja (deredže) koji bi prethodio pokajanju.

Kada govorimo o ovom pokajanju mi pod tim po drazumijevamo iskreno pokajanje (tewbei nesuh). Uzvišeni Allan veli:

O vi koji vjerujete, iskreno se pokajte Allahu.[1]

Time Uzvišeni upućuje na to da je pokajanje koje se traži ustvari, iskreno pokajanje. A da bi pokajanje bilo ispravno i iskreno trebaju biti ispunjeni određeni uvjeti. Te uvjete spominje imam En-Newewi u svojoj mubarek knjizi Rijadu-s-salihin, gdje kaže:

"Pokajanje za svaki grijeh je obaveza (wadžib). Ako je u pitanju grijeh između roba (čovjeka) i Uzvišenog Allaha i ako on nije u vezi sa pravom nekog od ljudi, onda su za pokajanje        potrebna tri uvjeta, i to:

1. da prestane sa griješenjem,

2. da se kaje zbog učinjenog grijeha, i

3. da čvrsto odluči da tako nešto više nikada neće ponoviti.

Ako se izostavi neki od ovih uvjeta, pokajanje nije ispravno.

Ukoliko je, pak, grijeh u vezi sa pravom nekog od ljudi, za pokajanje su onda potrebna četiri uvjeta: pomenuta tri i, kao četvrto, da regulira pravo oštećene osobe. Tako, ako je u pitanju imetak ili tome slično, treba da ga vrati njegovom vlasniku; ako je nekoga potvorio i tome slično, treba da mu omogući ostvarenje prava ili zatraži oprosta; ako je nekoga ogovarao, od njega treba da zatraži halala.[2]

S obzirom da je pokajanje prva stepenica na putu onih koji se uspinju ka Allahu, s obzirom da je ono obavezno za svaki grijeh, jer se njime brišu i eliminiraju prethodni grijesi, te s obzirom da ono čovjeka, neposredno nakon što ga izvrši, podiže na nivo nevinosti, prečišćenosti i čistote, islam na pokajanje toliko i podstiče. Tako Uzvišeni Allah, naređujući nam ga, veli:

I svi se Allahu pokajte, o vi koji vjerujete, da biste bili spaseni.[3]

  

Otvorivši oba krila kapije iskrenog pokajanja, stilom punim milosti i blagosti, Uzvišeni veli:

Reci: - O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.[4]

   

Uzvišeni, doista, prašta sve grijehe, ali uz pokajanje, On u narednim ajetima, usmjeravajući muslimane na pravi put, veli:

 

I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe, - poslije vam niko neće moći u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati.[5]

 

     Na kur'ansko usmjeravanje ka pokajanju, čiji stil je oličenje milosti i blagosti, nadovezuje se navod jednog od podužih kudsi hadisa,[6] gdje Uzvišeni Allah kaže:

''O, Moji robovi, vi griješite i noću i danju, a Ja praštam sve grijehe, pa molite Me za oprost i Ja ću vam oprostiti."

             

Na sve to se nadovezuju Vjerovjesnikovi, s.a.w.s., hadisi, kao npr.:

"Zaista Allah Svoju Ruku pruža noću da bi oprostio onome ko griješi danju, a pruža je danju da bi oprostio onome ko griješi noću."

       

Allahov Poslanik, s.a.w.s., priznaje da je griješenje nepore civa činjenica, pa veli:

"Svaki Ademov sin je griješnik..."

Međutim, on upućuje na sredstvo koje pojedinim griješnicima daje prednost u odnosu na druge i koje čini da oni budu rangirani po dobru, pa veli:

"...a najbolji griješnici su oni koji se kaju."

Imam El-Kušejri je rekao:

"Jedna od finesa u vezi sa mi'radžom jeste (Vjerovjesnikova) čistota, koja karakteriše njegovo prvotno stanje te noći, shodno pojedinim predajama koje smo ranije spomenuli, gdje se navodi da ga je Džibril, a.s., odnio na (vrelo) Zemzem, otvorio mu grudi i (zemzem-vodom) izaprao njegovo srce. Vjerovjesnikovo, s.a.w.s., srce je otvoreno dva puta: prvi put u vrijeme njegovog djetinjstva, dok je još bio pod okriljem (svoje dojilje) Halime, a drugi put je to bilo u mi 'radžskoj noći. U tome da je od njegovog tijela bilo izapirano samo srce ima više naznaka, kao što su:

- srce je organ spoznaje,

- ono je organ ljudskog tijela koji, ako je zdrav, zdravo je i čitavo tijelo,[7]

- ono je organ očevidnosti i svjedočenja[8]

- pored (Istine) u njemu niko ne bi trebalo da ima udjela, (tj.ono u potpunosti treba biti posvećeno Hakku),

- upozorenje ummetu na važnost čistoće srca."

Ako otvaranje grudi, koje je prethodilo ovom značajnom događaju, događaju isra'a i mi'radža, u odnosu na nas jeste pokajanje, ono za nas također predstavlja i jasnu smjernicu da sa pokajanjem pribjegavamo Uzvišenom Allahu prilikom otpočinjanja iole vrijednog posla. Ono nam je smjernica da sa pokajanjem tražimo utočište Allaha prilikom kupovine i prodaje, sklapanja braka, gradnje kuće, polaska na put...

Pokajanje u ovakvim prilikama nije pokajanje za učinjeni grijeh, već traženje utočišta kod Allaha i zauzimanje kod Njega, Uzvišenog, radi što boljeg pročišćenja duše i čistoće srca, da se uz Njegovu pomoć otklone nepravilnosti, postigne uspjeh i sačuva od griješenja. Ono je, dakle, način približavanja Allahu posred stvom dobrog djela, zvanog pokajanje ili tewba.

     



[1] Kur’an, 66/8

[2] ''Ako nekoga ogovara, od njega treba da zatraži halala''. Može li se i smije li se tako nešto halaliti? Od Ibn Abbasa, r.a., se prenosi da mu je neki čovjek povrijedio čast, pa mu je došao, rekao šta je učinio i zatražio od njega da mu halali, na što mu je Ibn Abbas rekao: ''Sačuvaj me Bože od toga da ja halalim (dozvolim) ono što je Allah haramio (zabranio)! Allah je zabranio da se vrijeđa čast muslimana i ja to ne mogu halaliti, nego – neka ti Allah oprosti.'' Šejh Ali El-Hawass – Allah mu se smilovao – je rekao: ''Murida (učenika) u njegovom duhovnom usponu zaustavlja jedino to ako ogovara nekog od muslimana. Ko padne u tako iskušenje neka prouči El-Fatihu, El-Ihlas, El-Felek i En-Nas i neka sevap od toga pokloni osobi koju je ogovarao. Ja sam sanjao Allahovog Poslanika, s.a.w.s., i on mi je to na snu rekao.'' I rekao je: ''To ogovaranje i taj sevap će, na Kijametskom danu, doći pred Allaha, pa se nadamo da će ono njime biti nadoknađeno.'' (prim.prev.)

[3] Kur’an, 24/31

[4] Kur’an, 39/53

[5] Kur’an, 39/54-55

[6] Kudsi-hadis je onaj hadis u kojem Vjerovjesnik, s.a.w.s., prenosi ono što je rekao Uzvišeni a što nije sastavni dio Kur’ana. (prim. prev.)

[7] Shodno hadisu: "U Ademovom sinu (tj. u čovjeku) postoji jedan organ koji, ako je zdrav, zdravo je i ostalo tijelo, a ako je nezdrav, nezdravo je i ostalo tijelo, a taj organ je srce." (prim.prev.)

[8] Shodno ajetu: ‘’Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali oči nisu slijepe, već srca u grudima.’’ – Kur’an, 22/46. (prim. prev.)

3. Cilj životnog plana

Neko bi odmah mogao pitati za cilj, te kazati: "Ako je početak islamskog puta pokajanje, šta je onda njegov krajnji cilj?"

Bez ikakvog dvoumljenja ili sumnje, mi odgovaramo: "Mimo Allaha nema krajnjeg cilja!"        To stoga što je Allah, Slavni i Uzvišeni, taj koji za pro ni cljivog vjernika predstavlja krajnji cilj. Allah je jasno obznanio da se, na kraju, stiže Njemu, Slavnom, kad kaže:

 

A konačni cilj je (dolazak, odnosno povratak) tvome Gospodaru.[1]

 

Izražavajući osjećaj spram Allaha, Ebu Seid El-Harraz, neka je Allah zadovoljan s njim, veli: "Svaki tvoj gubitak onoga što je od Allaha, izuzev Allaha, je lahak, a svaki tvoj dobitak, izuzev Allaha, je neznatan."

Kad čini seobu (hidžru), vjernik se seli Njemu, Uzvišenom:

Idem svome Gospodaru reče On će mene kuda treba uputiti[2]

Kad bježi, vjernik bježi Njemu, Uzvišenom. A Allah i naređuje da se bježi Njemu, pa veli:

 

Pa bježite Allahu[3]

Kad ide, vjernik ide Njemu:

 

Idem svome Gospodaru[4]

A i putovanje o kojem mi govorimo, tj. isra' i mi'radž, završava sa dolaskom Uzvišenom Allahu. Ono je, dakle, putovanje koje je okončano istinskim ciljem, a taj cilj je Allah, tako da je njime ostvareno ono:

A konačni cilj je (dolazak, odnosno povratak) tvome Gospodaru.

Kad govorimo o onome šta čeka putnika na njegovom putu do ovog konačnog cilja, imajući u vidu preostalu distancu do konačnog cilja, mi ustvari govorimo o Božanskom čuvanju i pažnji spram onoga koji slijedi taj put, s tim što to Božansko čuvanje i pažnja počinje još sa prvim korakom, oličenim u traženju oprosta. A Allah, Slavni i Uzvišeni, nam naređuje da tražimo oprosta, objašnjavajući nam kakvi su rezultati koji iz toga proizilaze, rezultati koji nisu ni mali ni neznatni već izuzetno veliki. Uzvišeni veli:

 

Tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilatu slati, i pomoći vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.[5]

Uzvišeni također veli:

 

Molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu obilnu i dat će vam jošveću snagu, uz onu koju imate.[6]

I što god čovjek više odmiče na putu ka Allahu, to se prema njemu sve više pojačava Božanska zaštita i pažnja. A kada na kraju stigne do Njega, Uzvišenog, tada dobiva za to odgovarajuću pažnju i zasluženu zaštitu, i na dunjaluku i na ahiretu:

I neka se ničega ne boje i ni za čim ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu - Allahove riječi niko ne može izmijeniti - to će, zaista veliki uspjeh biti.[7]

Dolazak do ovog konačnog cilja, to jest do Uzvišenog Allaha, ne znači postizanje duhovne stabilnosti već on, naprotiv, s jedne strane, znači eliminaciju duhovne uznemirenosti i pometnje, eliminaciju brige za opskrbom, eliminaciju straha od smrti i eliminaciju svega onoga što čovjeka odvraća od Allaha ili, u dubini duše, odvraća njegovu misaonu usredotočenost. S druge, pak, strane, dolazak do pomenutog cilja ima značenje neprestanog duhovnog uspona, nepresušnih izljeva Božanske darežljivosti i kontinuiranog spoznavanja.

lako je dospio do pomenutog cilja, Allahovom Poslaniku, s.a.w.s., se, i pored toga, naređuje da traži:

Gospodaru moj, ti znanje moje proširi.[8]

Kod Allahovih štićenika (evlija) povećanje znanja obično podrazumijeva povećanje sreće. U tom smislu, jedan od onih koji su Ga spoznali je rekao: "Mi smo u takvoj sreći za koju kad bi saznali vlastodršci napali bi nas sa sabljama."

Boja sreće tu poprima boju spoznaje. Svaka spoznajna kapija ima zaseban okus, pa prema tome i zasebnu slast, ako se za izražavanje onog što je na ovom stupnju može upotrijebiti izraz slast. Blaženstvo te spoznajne kapije traje do kapije koja je slijedi, a ona koja je slijedi ima svoj zaseban okus, pa prema tome i zasebnu slast. To je ovosvjetski džennet, u svoj svojoj uzviženosti, ljepoti i veličanstvenosti.

Allahove štićenike imetak ne zastire od Allaha. Oni katkada mogu imati obilje imetka, ali ih on ne odvraća od Allaha, kao što ni Sulejmana, a.s., njegova vlast nije odvraćala od Allaha, a katkada im bude ponuđeno veliko obilje, pa mu oni ne pridaju neki poseban značaj.

Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao:

"Bilo mi je ponuđeno da biram da li da budem vladar-poslanik ili, pak, rob-poslanik, pa sam ja odabrao da budem rob-poslanik."

Govoreći o tom slučaju, koji se vezuje za Allahovog Poslan ika, s.a.w.s., imami Ebu Seid El-Harraz veli: "Dok je jednom prilikom bio kod Vjerovjesnika, s.a.w.s., Džibril, a.s., se najednom promijenio. Naime, u tom momentu je s neba sišao jedan melek, koji do tada nije slazio. Objašnjavajući promjenu svog stanja, Džibril, a.s., je rekao: ''Pobojao sam se šta bi taj dolazak mogao da znači''. Melek je, međutim, prišao Vjerovjesniku, s.a.w.s., i rekao: ''Ovo su ključevi zemaljskih riznica zlata i srebra, koje će za tebe biti nepresušne do Kijametskog dana, a time ti nimalo neće biti umanjeno ono što imaš kod Allaha''. Međutim, Vjerovjesnik, s.a.w.s., se nije odlučio za to, već je rekao: ''Povremeno ću gladovati a povremeno se zasićivati."

Allahove štićenike od Allaha ne odvraćaju ni tjelesni užici. Kako i bi kad se oni neprestano naslađuju veličanstvenijim i vrijednijim užicima. Oni su takvi da ih od Njega ne zastiru ovosvjetska uživanja, ma kakva ona bila. Radost njihovim srcima pričinjava bliskost sa Uzvišenim Allahom, uz Kojeg oni nalaze sreću, staloženost, mir i bezbjednost.

Nastavit će se, ako dragi Allah dadne...

 



[1] Kur’an, 53/42

[2] Kur’an, 37/99

[3] Kur’an, 51/50

[4] Kur’an, 37/99

[5] Kur’an, 71/10-12

[6] Kur’an, 11/52

[7] Kur’an, 10/62-64

[8] Kur’an, 20/114

Ocjena: