9 Jun 2005

Destrukcija Mekke i Medine

Objavio: znaci
Napomena: 
Preuzeto sa Weba, priredio: Fekir I.
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. UVOD

Koji god hadžija posjeti sveta mjesta, koja svakom muslimanu i muslimanki leže u srcu, primjetit će kako Mekka i Medina nisu onakvi kakve je viđao na starinskim slikama u svojoj mahalskoj džamiji. Ta dva najsvetija grada dobila su izgled jednog velikog gradilišta, što po sebi i ne bi bilo loše da to gradilište ne podsjeća na nekakav ogromni otvoreni kop u kojem se rovi „gdje se stigne“. To je samo jedan segmenat problema koji nanovo otvara pitanja monopola nad muslimanskom baštinom.

Još od vremena časnih ashaba, pa tabi’na, pa svih generacija nakon njih, i pored teških trenutaka, nije se desilo ono što se desilo u 90 posljednjih godina. Pažnja i ljubav prema Pejgamberovom, alejhisselam, rodnom gradu Mekki, mubarek gradu njegova mezara, Medini, mubarek džamijama koje sagradi njegov Ehli-Bejt i najdraži ashabi, kuća u kojoj je rođen hazreti Pejgamber, mnoge druge kuće i mjesta koja nam kazuju i podsjećaju na mubarek događaje iz Poslanikova, alejhisselam, života, te konačno, turbeta njegova roda, majke, oca, djece, časnih ashaba i mnogih drugih, sva ta pažnja i edeb stoljećima su njegovani. Svi ti mubarek znakovi i mjesta danas su brutalno zatrti, iz tobože opasnosti od širka i pozivom na Poslanikov Sunnet.

Tekst koji slijedi izraz je jednog osjećaja, boli koju osjećaju mnogi muslimani širom svijeta, a tiče se najsvetijih gradova islama. Osnovni cilj jeste ponovno aktualiziranje statusa Mekke i Medine, pa makar to bilo i iz jedne male Bosne.

Predmet ovog teksta nužno otvara i neka druga pitanja. Prema njima, on će biti podijeljen u šest dijelova:

  1. O vehabizmu ukratko.
  2. Dokaz da je kaburima evlija i dobrih ljudi dozvoljeno prilaziti i mezar doticati radi bereketa.
  3. Dokaz da mubarek mjesta i turbeta velikana nemaju nikakve veze sa širkom (pripisivanjem druga Uzvišenome, mnogoboštvom) i da se mogu podizati.
  4. Nekadašnji izgled Mekke i Medine.
  5. Povijest rušilačke agonije i današnji izgled Mekke i Medine.
  6. Zaključne misli

2. O VEHABIZMU UKRATKO

Teorija o „izvornom i jedinom ispravnom islamu“ uvedena je kroz pokret poznat kao „Ehlut-tevhīd“, kasnije nazvan po svome osnivaču „vehabizam“, pokret koji se veže uz reformatora Abdul-Vehhaba, koji je živio u 18. stoljeću a bijaše porijeklom iz Nedžda (centralni dio današnje Saudijske Arabije). Ukratko, Abdul-Vehhab uvodi učenje o „izvornom i jedinom ispravnom islamu“, borbu protiv „novotarija“, povratak životu časnih pređa (selefi-salih), anatemisanje tesavvufa i derviša kao džavolske sile, itd. Uporedo s tim, čvrsto se veže uz bogatu porodicu Āl Sa‘ūd iz Nedžda.

U svom vjerskom učenju Abdul-Vehhab se poglavito poziva na autoritete iz 14. stoljeća, Ibn Tejmijju (umro 1328.) i Ibn Kajjim el-Dževzijju (umro 1350.). U samome početku njegov pokret sigurno je i imao mnoge pozitivne crte, kao što bijaše borba protiv nepismenosti, otvaranje novih škola, itd., no vremenom će biti žestoko zloupotrijebljeno i nakaradno razvijano. Praktikanti njegovih ideja sebe će oslovljavati selefijama, od riječi selef kojom se imenuju prve generacije muslimani, misleći time na njihovo vjerno slijeđenje, a ne slijeđenje kasnijih generacija (halef) za koje se i najviše veže uvođenje novotarija.

Njegov nauk kao službeno učenje prihvata porodica Āl Sa‘ūd i malo po malo zauzima pozicije u regionu, da bi konačno proglasili državu davši joj ime po imenu svoje familije. Onaj ko se bar ovlaš upozna s poviješću Arabije toga doba, biva odveć jasno kako porodica Āl Sa‘ūd „novo vjersko učenje“ uzima samo kao paravan, instrument „novih velikih reformi“, sredstvo zadobivanja vlasti, masku iza koje kriju naklonost prema dunjaluku i odbojnost prema Pejgamberovu, alejhisselam, Ehli-bejtu koja se ne smije priznati.

Šta to danas karakterizira vehabizam? To je pokret kojeg karakteriše suhoparnost, bukvalnost, nedostatak osjećaja za cjelinu, manjak osnovnog edeba kojeg je časni Poslanik, s.a.v.s., toliko njegovao, sklerotičnost, apsolutna isključivost, a sve u ime lijepog islama. Gdje god se pojave njegovi nosioci, nažalost pojavi se i nemir, napadno propagiraju i ni na kakav edeb (kulturu) se ne obaziru. Lahko se uvjeriti koliko danas samo belaja u svijetu nanose baš muslimanima. A uvijek se nađu pojedinci koje je lahko vrbovati i mentalno i duhovno indoktrinisati. Obično to bivaju osobe sa slabim predznanjem o islamu, koji iznova u život kreću na nov, bombastičan način, a ustvari, tako siromašan i opasan. Zar može biti normalno da u Saudijskoj Arabiji, u bilo kojoj knjižari, mogu se naći samo „pravovjerne knjige“. „Krivovjerne knjige“ čuvaju se u posebnim prostorijama, a da bi im se pristupilo, potrebno je imati posebnu dozvolu koja se dobiva samo ako je u pitanju neki istraživački rad.

Tu su uvijek i „šejhovi“, autoriteti koji revnosno tumače kako je to živio Poslanik, alejhisselam, i njegovi ashabi. Reklo bi se, kao da su živjeli sa njim! Makar i da jesu živjeli! I Ebu Džehl je živio sa njim, pa opet to samo po sebi ne znači da je shvatio Polsanikov, alejhisselam, život i islam uopće. Slušajući njihove vazove, u ušima ostaju sljedeći izrazi, koji se iznova i iznova usrdno opetuju: „Tako nije radio Poslanik“, ili „to je slab hadis“, ili „to je novotarija“, itd. Skoro preko noći, i mnogi hadisi koji veliki klasični autoriteti i hafizi hadisa smatraše autentičnim sad se ocjenjuju slabima. Kad se neko pozove na neki od neprikosnovenih autoriteta, oni kažu: „Vratimo se Kur’anu i Sunnetu!“, a kad sami posežu za argementacijom rado citiraju „svoje“ autoritete, dakle samo one koje sami prihvataju. I za lijepi fikh Ebu Hanife, koji se napajao na samim izvorima mudrosti i koji je doživio generaciju ashaba, vehabijski učenjaci kažu da nije u skladu sa Sunnetom! Da nas Allah sviju uputi na pravi put! 
 

3. DOKAZ DA JE KABURIMA EVLIJA I DOBRIH LJUDI DOZVOLJENO PRILAZITI I MEZAR DOTICATI RADI BEREKETA

1)     Davud ibn Salih bilježi: „Guvrener Medine Mervan ibnul-Hakem jednog dana ugledao je čovjeka kako lice svoje spušta na vrh kabura hazreti Pejgambera, s.a.v.s., pa mu reče: 'Hej čovječe, znaš li šta radiš?!' Kad mu se približi, vidje da je to Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., koji mu reče: 'Da, došao sam Poslaniku a ne kamenu.'“ Hadis bilježi Ahmed i drugi. Njegove riječi „a ne kamenu“ ukazuju kako je još u njegovo vrijeme bio izgrađen od kamena.

2)     Muslim u svom Sahihu u poglavlju o odijevanju navodi hadis Esme bint Ebi Bekr, r.a., koja kazuje: „Ovdje je ogrtač (džube) Allahova Poslanika, s.a.v.s., kojeg je čuvala hazreti Aiša sve dok nije umrla. Iza njene smrti preuzela sam ga ja. Pejgamber ga je imao običaj oblačiti, a mi smo ga oprali za slučaj bolesti kako bi se kroz njegov bereket tražilo izlječenje.“ Imam en-Nevevi u komentaru na ovaj hadis kaže: We fī hādel-ḥadīt delīl ‘alā istiḥbābit-teberruk bi-ātāriṣ-ṣāliḥīn we tiyābihim – „U ovom hadisu dokaz je kako je lijepo tražiti bereketa kroz (materijalnu) ostavštinu dobrih ljudi i njihovu odjeću.“

3)     Imam Zehebi u djelu Mu‘džemuš-šujuh kaže:

„Upitali su Ahmed ibn Hanbela o dodirivanju Poslanikova, a.s., kabura i njegovu ljubljenju na šta je on rekao kako u tome nema ništa loše... Ako se postavi pitanje zašto to nisu radili ashabi, odgovor je kako su oni uživo gledali časnog Poslanika, izravno uživali u njegovoj prisutnosti, ljubili ga u ruku, međusobno se borili za ostatke vode iza njegova abdesta, skupljali dlake njegove kose na dan Oprosnog hadža, itd. Mi koji nismo imali te sreće ostaje nam da ljubav prema njemu iskažemo i kroz zijaret njegova kabura, čak i ljubljenje...“

4)     Imam Zehebi u Sijeru kaže kako je Abdullah, sin Ahmed ibn Hanbela, kazao: „Vidio sam svoga oca kako dlaku koja je pripadala Poslaniku, s.a.v.s., stavlja na svoja usta i ljubi je. Vjerujem da ju je također stavljao i na oči...“

5)     Što se tiče džamije u kojoj se nalazi mezar nekog od evlija, ili se džamija nalazi pored njega, poznat je hadis u kojem se kaže kako se u džamiji Hif (Hīf) nalaze mezari 70 vjesnika. Hadis bilježi et-Taberani u svomKebiru i el-Bezzar s vjerodostojnim lancem prenosilaca.

6)     El-Hatib u Tarih Bagdad (Povijest Bagdada) kaže kako je čuveni Šafija rekao: „Kunem se kako tražim bereket preko Ebu Hanife (innī le-eteberrek bi-Ebī Ḥanīfe) i mezar mu zijaretim svaki dan. Kad god imam kakvu potrebu, klanjam dva rekata namaza, odem do njegova kabura i zamolim Allaha za ispunjenja potrebe. Ne prođe dugo a potreba biva ispunjena.“

7)     Kadi Muhammed Sena’ullah kaže kako se u Pejgamberovu, a.s., hadisu u kojem kaže kako su prijašnji narodi kaburove svojih vjerovjesnika uzimali za bogomolje, očito misli na njihovo uzimanje kao kible, ili obavljanja molitve izravno na njima samima.

8)     Poslanikov, a.s., hadis Lā tedž‘alū qabrī ‘īden pogrešno je prevođen „ne uzimajte moj kabur mjestom svetkovine!“ Ispravan prijevod sasvim je suprotan: „Ne učinite moj kabur ‘īdom!“, a „‘īd“ znači obilježavanje nečega u tačno određeno vrijeme. Prema tome, hadis bi značio kako Poslanikov, a.s., mezar treba često posjećivati, ne samo jedanput godišnje. Inače, mnogo je hadisa koji potiču na zijaret (posjetu) Poslanikova,alejhisselam, kabura.

4. DOKAZ DA MUBAREK MJESTA I TURBETA VELIKANA NEMAJU NIKAKVE VEZE SA ŠIRKOM I DA SE MOGU PODIZATI

Omiljena tema kod vehabija, a dobiva se dojam da njihovi učenjaci ne znaju o čemu bi drugom raspravljali, jesu mezarja i turbeta, koja, po njihovome  učenju, treba sravniti sa zemljom kako bi se, tobože, sačuvala čista vjera i kako se ne bi palo u zamku širka!

Tačno je kako je Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu zabranio dizanje građevina iznad nečijeg kabura. No zašto je to Poslanik, a.s., rekao, kojim povodom, u kojem kontekstu, u kojoj vremenskoj prilici, itd., vehabijski učenjaci ne raspravljaju. Bitno je sjesti u buldožer i rušilački krenuti u mezarje, i to kakvo mezarje! A ovdje govorimo o mezarlucima Mekke i Medine. Da ashabi koji su živjeli uz Poslanika, a.s., nisu razmišljali i osjećali kako to razmišljaju vehabije svjedoče sljedeće činjenice:

1)     Prva vrsta turbeta među ashabima jeste ono Jahja ibn Mu’azu, koji inače bijaše Poslanikovim, s.a.v.s., bratom po mlijeku. Poslanik, a.s., je njegov kabur obilježio ogromnim kamenom. Hadis koji uz taj događaj ide bilježi Ebu Davud i drugi.

2)     Poznato je kako je hazreti Fatima velikim kamenom obilježila mezar hazreti Hamze kako bi ga mogla dostojanstveno zijaretiti, a taj zijaret imala je običaj obavljati petkom.

3)     I sam Ševkani, autoritet na kojeg se vole pozivati vehabije, priznaje kako su časne pređe (selefi-salih) dizali visoka turbeta, tj. odignuta od zemlje, iako prema njemu to nije dokaz kako takav postupak nije haram.

4)     Što se tiče hadisa koji se vezuje uz hazreti Aliju u kojem stoji kako je on naredio da se turbeta sruše, može se kazati sljedeće:

·        Ibnul-Dževzi u svom Tahkiku kaže: „U tom hadisu misli se na visoka turbeta prenaglašene dekoracije.“

·        Es-San‘ani u Subulus-selamu kaže kako ogromna većina uleme smatra da izdizanje turbeta i njihovo natkrivanje nikako ne može biti haram, već u najgorem slučaju manji mekruh (mekruh tenzihen).

·        Konačno, i hazreti Alijin iskaz ima svoju težinu s obzirom na okolnosti u kojima je rečen. Ne može se specifična okolnost jednog specifičnog vremena automatski preslikavati u drugo vrijeme, bez sagledavanja svih faktora. Najjači dokaz da stvari treba upravo tako posmatrati jeste sljedeće:

5)     Nakon ulaska muslimana u zemlje Iraka, Šama i Egipta, nikome nije ni padalo na pamet da ruši postojeća turbeta nad kaburovima pređašnjih vjerovjesnika. Ashabi ih nisu dirali.

6)     U Buharijevu Sahihu stoji kako je udovica Hasan ibn Hasan ibn Alije iznad njegova mezara podigla šator koji je ostao stajati punu godinu dana.

7)     Slučaj Ebu Ejjuba Ensarije, radijallahu anhu, kojeg smo već naveli.

8)     Ebu Davud u svom Sunenu navodi predaju hazreti Aiše koja je kazala: „Kad je umro Negus (kralj Abesinije) rečeno nam je (od Poslanika, s.a.v.s.) kako bi na njegovu mezaru trebala stalno sijati svjetlost.“

9)     Veliki učenjak Abdul-Gani en-Nablusi u svom djelu Kešfun-nur an ashabil-kubur između ostalog veli kako se i „lijepa novotarija“ (bid‘a ḥasene) koja je u skladu s osnovnim intencijama Šerijata može oslovljavati sunnetom. U tom smislu je, veli en-Nablusi, dopušteno i dizanje turbeta nad mezarima velikih učitelja, evlija i dobrih ljudi, kao i prekrivanje njihova kabura plaštom, stavljanja turbana i sl., ako je cilj toga da se u očima običnog svijeta pobudi poštovanje, kako sahibija dotičnog kabura ne bio bio omalovažen.

10)Konačno, poznato je kako je Pejgamber, alejhisselam, u početku svoje poslaničke misije zabranjivao neke stvari koje je kasnije, kad se islam učvrstio i vjera ojačala, ponovo dozvolio. Takvo naprimjer bijaše posjećivanje mezarja koje je Poslanik, a.s., u početku zabranio, da bi kasnije to derogirao riječima ... fe zūrūhā– „... pa posjećujte ih (sad)!“ Takvo primjerice bijaše i zapisivanje hadisa koje je Poslanik, s.a.v.s., u početku Božije objave zabranio. Ulema kaže kako je razlog tome bila Poslanikova, a.s., bojazan da se njegove riječi, tj. hadisi, ne bi miješale s kur’anskim tekstom koji se također zapisivao. Kad je te bojazni nestalo, Poslanik, a.s., je dozvolio da se njegove riječi zapisiju, pa su još za njegova života nastale manje zbirke hadisa. Takvih primjera ima još.

U tom kontekstu moglo bi se razumijevati i pitanje turbeta. Duh džahilijjeta, predislamskog neznanja, u početku islama još uvijek je živio među mnogim Arapima. Podizanje visokih građevina iznad nečijeg mezara kod mnogih je moglo oživjeti neke od elemenata mnogobožačke prošlosti. Svaki rizik trebalo je isključiti. Situacija kasnije bila je drugačija. A Allah najbolje zna! 
 

5. NEKADAŠNJI IZGLED MEKKE I MEDINE

Od vremena ashaba, kroz vijekove i vijekove, sve do početka XX vijeka, muslimani su brižno čuvali i njegovali ostavštinu svojih svetih gradova Mekke i Medine. Postojala je neka vrsta posebne pažnje i obzira prema tim gradovima o čijoj svetosti niko ne spori. Brižno se čuvao svaki trag Poslanikova, a.s., življenja u tim gradovima, i života njegovih ashaba. Posebna pažnja posvećivana je i starinskim mezarjima Mekke i Medine u kojima bijahu pokopani članovi Poslanikova Ehli-bejta, njegove časne supruge, ashabi, itd. Mezarja su vijekovima održavana s posebnom pažnjom. Najpoznatije takvo mezarje u Medini jeste Džennetul-Beki’, a u Mekki Mu’alla. Tačno se znalo ko je gdje sahranjen. Posebno su čuvana i održavana i mjesta na kojima je Poslanik, a.s., običavao boraviti, njegova kuća u kojoj se rodio, kuća u kojoj je odsjeo po dolasku u Medinu, itd.

                                                            

Džennetul-Beki’ prije 1925.

 

Mezaristan Mu’alla u Mekki, prije 1925. U njemu stajahu turbeta hazreti Hatidže, Pejgamberove majke hazreti Amine, njegova djeda Abdul-Muttaliba, Ebu Taliba i drugih.

Kuća u kojoj je rođen hazreti Pejgamber, alejhisselam. Danas je ona srušena i na njenom mjestu izgrađena velika biblioteka.

6. POVIJEST RUŠILAČKE AGONIJE I DANAŠNJI IZGLED MEKKE I MEDINE

Područje Hidžaza, obalna oblast zapadne Arabije u kojoj se nalaze Mekka i Medina, uvijek su kroz povijest imali poseban status ma ko imao službenu vlast nad tim područjem. Na svetost i bereket tog područja posebno se pazilo. Ništa se nije naglo radilo. Taj lijepi edeb njegovan je sve do dolaska vehabija, a oni u Hidžaz provaljuju dva puta. Ovaj drugi bit će i najkobniji.

Krajem 18. stoljeća vehabije u nekoliko navrata pokušavaju ući u Hidžaz. Godine 1802. uspijeva im da uđu u grad Taif, prolijevajući pritom nedužnu krv muslimana. Već iduće godine polazi im za rukom da uđu i u Mekku. Tom prilikom ruše turbeta, historijske spomenike, pa čak i malu kupolu nad vrelom Zemzem. Tri godine kasnije rušilački ulaze i u Medinu. Povijesničari kazuju kako ni jedna džamija pored koje su prošli nije bila pošteđena. U zadnji tren odustali su od rušenja i samog Poslanikova, a.s., turbeta. Narednih nekoliko godina hadžijama iz Iraka, Sirije i Egipta bio je zabranjen ulazak u sveta mjesta. Kralj Al Sa’ud je postavio uvjet: „Ko želi obaviti hadž mora prihvati vehabizam. U suprotnom bit će tretiran kao nemusliman.“ Rušilačke aktivnosti nisu im bile dovoljne. Kralj je opustošio riznicu Poslanikove, a.s., džamije u koju se hadžije stoljećima donosile vrijedne darove. Blago je iskorišteno u vlastite svrhe.

Konačno, pod pritiskom muslimana iz čitavog svijeta, osmanlijski halifa nalaže da se u Mekki i Medini ponovo uspostava regularna vlast i vrati normalno stanje. Tako Muhammed Ali paša uz pomoć lokalnih plemena ponovo vraća prijašnje stanje i anulira vehabijsku vlast. Samo u Kairu je slavlje trajalo pet dana. Hadžije su ponovo mogle slobodno ići na hadž. Godine 1818. obavljena je rekonstrukcija islamskog nasljeđa. Dodatna rekonstrukcija obavljena je i 1848. i 1860. godine.

Međutim, Osmanlijsko Carstvo bilo je na svome izmaku. Zapadne kolonijalne sile grabile su što se još moglo ugrabiti. Situaciju u Arabiji iskoristile su, ko drugi doli vehabije. Ponovo upadaju u Mekku 1924. godine. Kao i prošli put, iza sebe ostavljaju pustoš.

Malo ko da je bio pošteđen. Avn ibn Hašim, tadašnji upravitelj Mekke, između ostalog bilježi: „Teško da je bilo i jednog drveta a da pored njega nije ležalo jedno ili dvoje mrtvih tijela.“ Već iduće godine, 21. aprila 1925., do temelja se ruše Džennetul-Beki’, a onda i ostala mezarja, turbeta, islamsko nasljeđe. Jedino turbe hazreti Pejgambera, a.s., biva pošteđeno. No sama Poslanikova, a.s., džamija pretrpila je bombardovanje. Pod velikim pristiskom muslimana kralj Ibn Sa’ud daje obećenje kako će područje Hidžaza staviti pod multinacionalnu upravu. Obećanje nije nikad ispunjeno.

Šokirani muslimani organiziraju 1926. proteste širom svijeta. Muslimani Indije donose čak i rezoluciju kojom se gnušaju na počinjene zločine u svetim mjestima. Veliki protesti održani su i Iraku, Iranu, Egiptu, Turskoj i Indoneziji. Međutim, situacija je ostala nepromijenjena sve do danas. Ustvari, i ono malo znakova koji su ostali da nas podsjećaju na velike događaje iz vremena Poslanikova, s.a.v.s., vremena sistematski se nastavljuju razarati. Takav je primjer i sa brežuljkom na brdu Uhud na kojem su stajali Poslanikovi, a.s., strijelci u bici na Uhudu. Hadžije koje su išle na hadž nekoliko prošlih godina kažu kako je brežuljak skoro sravnjen, uklonjen mu trag. Slično je i s hendekom oko Medine kojeg je i sam Poslanik, a.s., svojim mubarek rukama kopao. Zasut je zemljom i na njemu izgrađene zgrade. Primjera je mnogo. Navest ćemo samo nekoliko spomenika koji su danas uništeni:

·          El-Mu‘alla – veliko staro mekkansko greblje. Sravnjeno sa zemljom.

·          Kabur hazreti Have u Džiddi.

·          Kabur Poslanikova, a.s., oca u Medini.

·          Kuća žala (beytul-ahzan) hazreti Fatime u Medini.

·          Džamija Selmana Farisija u Medini.

·          Džamija Redž‘atuš-šems u Medini.

·          Pejgamberov, alejhisselam, dom u Medini u kojem je živio nakon Hidžre.

·          Kompleks (mahhalla) porodice Benu Hašima u Medini, porodice Poslanikove, a.s.

·          Kuća hazreti Alije u kojoj su rođeni Poslanikovi, a.s., unuci Hasan i Husejn, r.a.

·          Kuća hazreti Hamze i mezarje boraca na Uhudu.

                                                                         

 

Džennetul-Beki’ danas. Mezarje u kojem je sahranjeno skoro 7000 ashaba, Poslanikov sin Ibrahim,  njegov unuk hazreti Hasan, mnogi članovi Ehli-bejta, i mnogi drugi.

Džennetul-Beki’ danas.

7. ZAKLJUČNE MISLI

Život je pokazao i pokazuje da ništa ne valja naglo raditi. Takva je bila praksa i hazreti Pejgambera,alejhisselam. Niko ne spori da je teški grijeh obožavati mrtve, ne’uzubillah. Također, niko neće spriječiti devijacije u vjeri, ako ih nedaj Bože ima, rušenjem turbeta. Ali nije u pitanju samo rušenje turbeta. Tu je čitavo jedno satiranje muslimanske mubarek baštine, nepokazivanje nikakve pažnje prema njoj, odsustvo osjećaja, i to sve u ime vjere. Da li je to muslimanima potrebno?!

Druga stvar, možda najbitnija u ovom trenutku, jeste ponovno aktualiziranje statusa Mekke i Medine. Nije to nikakva nova ideja. Ta dva grada treba da imaju posebnu autonomiju, posebnu upravu. Ne mogu oni pripadati državi koja nosi ime jednog plemena. Kolika je to bila samo hrabrost dati državi ime Saudijska Arabija!!! Neka se i zove tako, ali bez Mekke i Medine! Ti gradovi pripadaju svim muslimanima svijeta, i ne može se u njima provoditi idelogija jedne male skupine, i to da trpe milioni hadžija. Ako je hadž jedan od pet islamskih šarta, što će reći da svi muslimani imaju pravo uživati u hurmetu i bereketu svetih gradova, onda im se ti plodovi ne mogu nasilu oduzimati. Tim više, što je ideologija vehabizma nasilno ušla i u Mekku i u Medinu. Ako i vehabije pripadaju ehli-sunnetu (stara, nezahvlana podjela na sunnije i šiije), a ehli-sunnet itekako uvažava princip šure(međusobnog dogovaranja u stvarima upravljanja), onda ga treba i primjenjivati.

Ako bi čak uvažili i onu staru imperijalističku floskulu jahkumul-arebel-arebu („Arapima treba da vladaju Arapi“) koju su Englezi ubacili spočetka XX stoljeća kako bi Arapi protjerali Turke, pa tako ovi njima lakše zagospodarili, kad bi samo i isključivo arapski svijet iskazao svoj stav u toj šuri, vehabija „ne bi ni bilo“. Usudili bi se reći da bi bili u manjini čak i u samoj Saudijskoj Arabiji, zemlji koja zauzima najveći prostor onoga što je još od Poslanika, a.s., poznato kao Džezīretul-’areb („Poluotok Arapa“).  

Prema tome, pitanje statusa ovih gradova treba što prije konkretizovati i tražiti njihov novi status u kojem oni neće biti ni vehabijski, ni sunnijski, ni šiijski, već jednostavno - muslimanski. 
 

8. ELEKTRONSKI IZVORI

1)     www.sunnah.org/fiqh/domes_on_graves.htm

2)     www.ezsoftech.com/islamic/baqi.asp

3)     www.coej.org/islamic_resources/yawm_e_gham.htm

Ocjena: