23 Jun 2003

Religijski konzervatizam: Feministička teologija kao sredstvo borbe protiv nepravednog tretmana žene u muslimanskim društvima (II dio)

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Riffat Hassan; Prijevod: Omer Bajramović

 

1. Da li je žena odgovorna za “Pad” Čovjeka?

Muslimani, jednako kao jevreji i kršćani, na gore postavljeno pitanje uglavnom odgovaraju potvrdno, iako takav odgovor nema podlogu (jamstvo) u Kur’anu.

Na ovom mjestu treba istaći da se značenje epizode “Izgona” značajno razlikuje od biblijskog značenja iste epizode. Za početak, dok se u Postanku (3. dio) ne daje objašnjenje zašto zmija iskušava Evu, ili Adama i Evu zajedno, u Kur’anu se u brojnim ajetima jasno navodi razlog zbog čega Šejtan (ili Iblis) pokušava da prevari ljudski par u Džennetu.(13)

Odbijanje Šejtana da se pokori Božijoj naredbi da učini sedždu Ademu, a.s., proizilazi iz njegova uvjerenja da on, kao biće stvoreno od vatre, posjeduje suštinsku superiornost u odnosu na Adema, a.s., biće stvoreno od zemlje. Kada ga Bog, dž.š., osudi zbog arogancije i progna u stanju bijedne prezrenosti, Šejtan prkosno “izaziva” Boga, dž.š.: on će dokazati Bogu, dž.š., da su Adem, a.s., i njegovo potomstvo nezahvalni, slabi, lahko zavodljivi pa stoga ne zaslužuju čast koju im je Bog, dž.š., dodijelio.

Ne pokušavajući da sakrije svoje namjere da se okomi na ljudsku vrstu “sa svih strana”, Šejtan traži - i dobiva odgodu (kazne) - do “Dana roka utvrđenog”. Ne samo da je dobio odgodu, već mu Bog, dž.š., govori da slobodno koristi sve svoje obmane (lukavštine) i vojske (snage) u nastojanju da zavede ljude, pa će se pokazati ko su mu stvarni sljedbenici.

Kosmička drama tako započinje, otkrivajući vječno neprijateljstvo između principa dobra i zla, u kojoj učestvuju ljudska bića obdarena slobodnom voljom, stalno birajući između “pravog” i “krivog” puta.

U perspektivi kur’anskog kazivanja, ono što se dešava sa ljudskim parom u Džennetu je samo nastavak (posljedica) prethodne epizode o šejtanskoj nepokornosti Bogu, dž.š. Tako, iz kur’anskih ajeta (koji opisuju taj događaj) saznajemo da je ljudskom paru bilo naređeno da se ne približava “Drvetu” kako se ne bi ogriješio prema sebi.

Zavedeni od strane Šejtana, nisu se pokorili Božijoj naredbi. Međutim, 23. ajet sure al-A’raf pokazuje njihovo priznanje da su sami sebi učinili nepravdu i iskreno traženje Božijeg oprosta i milosti. Rečeno im je da “napuste” Džennet i da “se spuste” na Zemlju, ali u svom obraćanju Kur’an koristi dvojinu samo jednom (sura Taha:123 ajet); u ostalim slučajevima se koristi množina koja ukazuje na više od dvije osobe, što je uglavnom protumačeno kao da se odnosi na čitavo čovječanstvo.

Sa aspekta teologije Kur’ana (islama), naredba Ademu, a.s., i njegovom Potomstvu da napuste Džennet, ne može se smatrati kaznom, jer je Adem, a.s., još ranije bio predodređen da bude Božiji namjesnik na Zemlji (sura al-Bekara:30 ajet).

Zemlja nije mjesto progonstva, već je Kur’anom označena kao boravište i izvor opskrbe ljudskom rodu.(14) To znači da, striktno gledajući, nema dogme o “Padu” (čovjeka) u Kur’anu (islamu). Ono na što se kur’ansko kazivanje fokusira jeste moralna sloboda izbora s kojom se ljudski rod susreće kada biva izložen alternativama dobra i zla. Ovo postaje jasno ako se razmisli o sljedeća dva ajeta (al-Bekara: 35 i al-A’raf: 19) u kojima se kaže:

 

“… i ovom se drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete.”

 

Drugim riječima, ljudskom paru je rečeno da će se ogriješiti prema sebi ako se prikuče (zabranjenom) “Drvetu”. Govoreći o korijenu riječi “zulm” Toshihiko Izutsu kaže:

“Osnovno značenje riječi 'zulm' je, po mišljenju mnogih autoritativnih leksikologa, 'stavljanje stvari na pogrešno mjesto'. U moralnom smislu to bi prvenstveno značilo 'prekoračiti dozvoljene granice i zloupotrijebiti (zakinuti) pravo neke druge osobe'. Ukratko i uopšteno govoreći 'zulm' znači činiti nepravdu u smislu prelaženja (dozvoljenih) granica i ugrožavanja nečijih prava.”(15)

Prelazeći granice koje je uspostavio Bog, dž.š., ljudski par postaje odgovoran zbog nepravde koju su sami sebi počinili. Ovaj “zulm” je posljedica preuzete odgovornosti (tj. dara slobodne volje) odabira između dobra i zla. Kako je to istakao Ikbal, kur’ansko kazivanje o “Padu” nije direktno povezano sa pojavom prvog čovjeka na ovoj planeti. Prava svrha tog kazivanja jeste da ukaže na čovjekovo uzdizanje od primitivnog stanja primarnih nagona do nivoa samosvijesti i slobodnog izbora, nivoa koji čovjeku daje mogućnost sumnje i neposlušnosti. “Pad” sam po sebi ne znači moralnu izopačenost; to je put čovjeka od nivoa osnovne svjesnosti do prvog odbljeska samosvjesnosti… isto kao što i Zemlja, shodno kur’anskom svjetopogledu, nije mjesto patnje i zatvora za moralno izopačeno čovječanstvo, osuđeno za prvobitni grijeh.

Prvi čovjekov čin neposlušnosti je u isto vrijeme i njegov čin slobodne volje; i upravo zbog toga je, shodno kur’anskom kazivanju, Ademu, a.s., bila oproštena njegova neposlušnost… biće, čija su djela u potpunosti predodređena kao kod mašine, ne može biti izvorom dobrote. Iz toga slijedi da je sloboda nezaobilazni uslov dobrote. Ali sam dar slobodne volje, koji mogućava ograničenom egu da bira, donosi veliki rizik jer sloboda izbora dobrog podrazumijeva u isto vrijeme i slobodu izbora onoga što je suprotno dobru.

Taj rizik ukazuje na to da Bog, dž.š., neizmjerno vjeruje čovjeku; sada je na čovjeku da opravda to povjerenje.(16)

Iako u Kur’anu ne postoji osnova za dogme o “Padu” i “Primordijalnom grijehu”, veza između epizode opisane u Postanju (3. dio) i učenja o “palom” čovječanstvu i griješnoj (zabranjenoj) seksualnosti, koja je imala ogromnu ulogu u promoviranju mita o zlom karakteru ženskog roda u kršćanskoj tradiciji, postoji također i u svijesti mnogih muslimana i bila je uzrokom izuzetno negativnog uticaja na živote miliona muslimanki.

Komentar A. A. Mevdudija - trenutno jednog od najutjecajnijih islamskih učenjaka - koji slijedi je pokazatelj kako razmišlja, ako ne svi, onda većina muslimana:

“Seksualni nagon je najveća slabost ljudskog roda. Iz tog razloga je Šejtan izabrao ovu slabu tačku za napad na neprijetelja i skovao plan za udar na njihovu čednost. Kao prvi korak u ostvarivanju tog plana trebalo ih je (ljude) izložiti njihovoj golotinji; otvoriti im vrata bestidnosti i zavesti na “put” seksualnosti. Čak sve do danjašnjeg dana, Šejtan i njegovi učenici koriste istu šemu u pokušaju da uklone osjećaj čednosti i stida kod žene, i ne mogu se nadati nikakvom “napretku” (u ostvarivanju svojih planova) osim ako ženu ne izlože i ne izvrgnu svemu i svačemu”(17)

Iako žigosanje žene kao “kapije šejtanskog utjecaja”(18) nipošto nije bila namjera kur’anskog kazivanja o “Padu” čovjeka, muslimani, jednako kao jevreji i kršćani, su koristeći ovo kazivanje davali oduška svojim muško-šovinističkim osjećanjima. Ovo je sasvim jasno s obzirom na konstantnu popularnost nekih “hadisa” kao što su:

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ”Poslije mene neće biti većeg iskušenja (nesreće) za muškarce od žena.”(19)

Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

“Dato mi je da vidim Džennet i otkrio (spoznao) sam da su ljudi tamo u većini siromasi (na dunjaluku), i otkriven mi je Džehennem pa sam vidio da većinu stanovništva tamo čine žene.”(20)

Abu Said al-Hudri prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Svijet (dunja) je sladak i zelen (zavodljiv) i zaista će vas Allah, dž.š., postaviti za namjesnike (na Zemlji) da vidi kako ćete se ponašati. Stoga se sačuvajte ženske zavodljivosti: zaista su žene bile uzrok prvog iskušenja sinova Israilovih”.(21) 

2. Zašto je žena stvorena?

Kur’an, koji u kontekstu svojih kazivanja o stvaranju i “Padu” ne diskriminira ženu, ne podržava shvatanje mnogih muslimana, jevreja i kršćana, da je žena stvorena ne samo od čovjeka već i “za čovjeka”. Da je Božija kreacija u cijelosti “mudro” (al-Hidžr:85) a ne “da se zabavljamo” (al-Anbija’:16) stvorena, jeste jedna od najvažnijih tema u Kur’anu. Čovječanstvo, koje čine i muškarci i žene, je stvoreno u “skladu najljepšem” (at-Tin:4) i obavezano na pravednost koja zahtjeva poštivanje “Huquq Allah” (Božijih prava), jednako kao i “Huquq al-‘ibad” (prava stvorenja). Kur’an jasno pokazuje da su čovjek i žena ne samo potpuno ravnopravni pred Bogom, dž.š., već su i “jedni od drugih” kao i “zaštitnici” jedni drugih.

Drugim riječima, Kur’an ne stvara hijerarhiju u kojoj su muškarci smješteni iznad žena, niti stavlja muški i ženski rod u neprijateljski položaj. Oni su stvoreni kao ravnopravna stvorenja Sveobuhvatnog, Pravednog i Milostivog Boga, dž.š., koji je zadovoljan da (muškarci i žene) žive zajedno u harmoniji i pravdi.

Uprkos kur’anskoj tvrdnji o ravnopravnosti spolova, muslimanska društva (u principu) nisu nikad tretirala jednako muškarce i žene, naročito u pogledu braka. Fatima Mernisi je s pravom primjetila:

“Jedno od obilježja koje razdvaja polove u muslimanskim društvima je “polje” (oblast) djelovanja, što utiče na specifičnu podjelu rada i stvara posebne koncepcije društva i moći. Takva vrsta razdiobe određuje položaje, zadatke i “autoritarne uzore(obrasce).”

Ograničena na mnogim područjima, žena je bila materijalno opskrbljena od strane muškarca čiji je posjed bila, dok je s druge strane bila obavezana na potpunu poslušnost i izvršavanje svojih seksualnih i reproduktivnih obaveza. Čitav sistem je organizovan tako da se muslimanska “umma” pretvara u društvo u kojoj muški dio populacije posjeduje (između ostalih stvari) ženski dio. Muškarci (muslimani) su uvijek imali veća prava i privilegije od muslimanki, uključujući i pravo ubistva žena. Muškarac je time osudio ženu na jedan vid “ograničene i umjetne” egzistencije  na fizičkom i na duhovnom planu.

Uzrok odbijanja da se prihvati ideja o ravnopravnosti spolova u muslimanskim društvima jeste duboko ukorijenjeno vjerovanje da su žene - koje su stvorene inferiorne (iz rebra muškarca) i naginju zlu (pomažući Šejtanu da “pokvari” Božanski naum za Adema, a.s. -uglavnom stvorene da služe (u odnosu na njih) superiornim muškarcima.

Navodna superiornost muškaraca koja prožima islamsku (kao i jevrejsku i kršćansku) tradiciju, bazirana je ne samo na hadiskoj literaturi, već i na popularnim tumačenjima nekih kur’anskih ajeta: dva kur’anska ajeta (an-Nisa:34 i al-Bekara:288) su najčešće citirana da se podrži (ideja) mišljenje po kome su muškarci”jedan stepen” iznad žena. Prvi od njih u Mevdudijevom prijevodu originalnog arapskog teksta glasi:

“Muškarci upravljaju ženama jer je Allah, dž.š., odlikovao jedne iznad drugih i jer oni (muškarci) troše svoje imetke (za izdržavanje žena). Dobre žene su pokorne (Allahu, dž.š.), čuvaju tajne (zato što Allah, dž.š., čuva njih). A one (žene) za koje se bojite da će biti nepokorne, savjetujte ih, ostavite ih u posteljama (ne prilazite im) i istucite ih; a ako vam se pokore, ne iznalazite protiv njih nikakva načina (da im učinite nasilje). Zaista je Allah uzvišen i velik.”

(Preuzet prijevod Čaušević-Pandža više odgovara intenciji Mevdudijevog prevoda od Korkutovog prevoda, pa je stoga korišten u prijevodu prethodnog ajeta - op.prev.)

  Zaista je teško prenaglasiti negativan utjecaj koji je uvriježeno razumjevanje citiranog ajeta imalo na živote muslimanki. U nekim mojim drugim radovima sam detaljno analizirala ovaj ajet da pokažem u čemu se sastoji pogrešna interpretacija. Naprimjer, ključna riječ u prvoj rečenici je”qawwamun”. Ova riječ se najčešće prevodi kao vladar ili upravitelj. Proglašavajući muškarce “vladarima” žena, uspostavlja se i u islamskom “ummetu” hijerarhija vrlo srodna onoj koju uspostavi Sv. Pavle i njegovi sljedbenici u kršćanskoj tradiciji.

Lingvistički, riječ “qawwamun” se odnosi na one koji se brinu za opskrbu i uzdržavanje. U svom tumačenju ovog ajeta, dokazala sam da je uloga ekonomskog opskrbitelja žene dodijeljena muškarcu samo u kontekstu rađanja djece - uloge koja pripada samo ženama. Namjera ovog ajeta nije da muškarcu podari apsolutnu moć nad ženom, već zaštita i olakšica ženi, da i pored važnih zadataka kao što su rađanje i odgajanje djece, ne bude dodatno opterećena ulogom opskrbitelja.

Korijen riječi”daraba” koja se najčešće prevodi kao “udariti” jeste jedan od najčešće korištenih korijena riječi u arapskom jeziku, sa vrlo širokim spektrom značenja. To što je velika većina prevodilaca-koji su eto kao slučajno svi muškarci - prevela ovu riječ sa “udariti” jasno pokazuje njihovu sklonost ka društvu koje je uspostavljeno i kontrolisano po mjeri muškarca.

Drugi kur’anski ajet, koji je (najčešće) citiran da se podrži ideja o navodnoj superiornosti muškarca, odnosi se na “iddet”- period od tri mjeseca koji je žena dužna čekati (prije nove udaje) nakon proglašenja razvoda. “Prednost” koju muškarci imaju s obzirom na ovaj propis, jeste činjenica da oni ne moraju čekati ovaj period (3 mjeseca) jer za razliku od žena ne mogu postati trudni. (Svrha tro-mjesečnog perioda čekanja je potvrda da žena nije trudna).

Intencija ovog ajeta jeste da osigura pravedan tretman (žene), naglašavajući kako će “u skladu sa nepristrasnim principom žena imati svoja prava i dužnosti”.

Razumijevanje Kur’ana kroz prizmu hadisa je, po mom mišljenju, glavni razlog krivog čitanja i tumačenja mnogih ajeta koji su korišteni da se porekne ravnopravnost i pravedan tretman žene. Hadis koji slijedi je često citiran da uzdigne muškarca do nivoa “magazi huda” (boga u zemaljskom obliku):

Došao Poslaniku, s.a.v.s., čovjek sa svojom kćerkom pa reče: “Ova moja kćer odbija da se uda”. Poslanik, s.a.v.s., reče:

”Poslušaj svog oca”. Ona (kćerka) reče: “Tako mi Onoga Koji te je poslao sa istinom, neću se udati dok me ne obavijestiš o pravima muškarca nad njegovom ženom.”

Poslanik, s.a.v.s., odgovori: “Da je dozvoljeno ijednom ljudskom biću da učini sedždu nekom drugom stvorenju, ja bih naredio ženi da učini sedždu svome mužu jer je u tome Božija milost za nju.” Kćerka reče: “Tako mi Onoga koji te je poslao sa istinom, nikad se neću udati!”.(24)

Razumljivo je da religija, tako striktno monoteistička kao islam, ne može dopustiti bilo kojem ljudskom biću da obožava drugo do Boga, dž.š. Ovaj hadis, međutim, stvara utisak da je želja, ako ne Boga, dž.š., onda barem Poslanika, s.a.v.s., da žena sedždom iskazuje svoju pokornost mužu. S obzirom da svaku riječ, djelo ili poticaj od strane Poslanika, s.a.v.s., muslimani u principu smatraju svetim, ovaj je hadis imao snažan uticaj na status žene muslimanke.

Kako se, međutim, ovakav hadis može pripisati Poslaniku, s.a.v.s., koji je istakao princip “Tawhida” (Božijeg jedinstva) kao temelj islama, ostaje potpuno neshvatljivo. 

3. Bilješke uz rad

14.”Obnova vjerske misli u islamu”, str.84

15.Izutsu,Toshihiko “Struktura etičkih termina u Kur’anu” (Tokio; Keio Institut za filozofske studije, 1959) str.152-153

16.”Obnova vjerske misli u islamu” str.85

17.A.A.Mevdudi, “Semantika Kur’ana”, Tom 2(Lahore; Islamske publikacije Ltd,1976)str.16

18.Ovaj izraz je upotrijebio Tertulijan(165-225),  Crkveni otac sa područja Sjeverne Afrike

19.Sahih al-Buhari, str22

20.Sahih Muslim, str.1431

21.Ibid

22.Mernissi Fatima, “Ispod vela”( Cambridge: Schenkman Publishing Company, 1975), str.103

23.”Semantika Kur’na” str.321

24.Khan, Sadiq, Hasan “Husn al-Uswa” str.281

Ocjena: