27 Jun 2003

Religijski konzervatizam: Feministička teologija kao sredstvo borbe protiv nepravednog tretmana žene u muslimanskim društvima (III dio)

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Riffat Hassan; Prijevod: Omer Bajramović

 

1. Sažetak

Prethodni navodi su pokazatelji načina razmišljanja koje je utjecalo na stvaranje temeljnih teoloških pretpostavki na osnovu kojih (u principu) razumijevamo pitanje statusa žene u muslimanskom društvu.

Ono što, međutim, treba naglasiti jeste da su ove pretpostavke proizvele ozbiljne negativne posljedice i implikacije - teorijske i praktične - za žene muslimanke tokom cjelokupneistorije islama, pa sve do danas.

U isto vrijeme, potrebno je posvijestiti da Kur’an, najvažniji izvor islama za muslimane, ne diskriminira ženu uprkos tužne i gorke istorijske činjenice da su se sve vrste (jevrejske, kršćanske, grčke, beduinske i dr.) predrasuda uvukle u islamsku tradiciju, uglavnom preko hadisa, i potkopale izvornu intenciju Kur’ana da ženu oslobodi statusa “pokretne imovine” ili inferiornog bića, što bi je konačno učinilo slobodnom i ravnopravnom muškarcu.

Pored toga što naglašava da je pravda identična kad su u pitanju muškarci i žene, Kur’an, jasno i dosljedno, potvrđuje ravnopravnost žena kao i njihovo temeljno pravo da ostvare sav ljudski potencijal koji djele sa muškarcima.

Ustvari, ako se ne posmatra kroz prizmu patrijarhalnog tumačenja, Kur’an ide i dalje od samog potvrđivanja jednakosti, iskazujući posebnu pažnju (brigu) ženama, ali i ostalim ugroženim kategorijama u društvu. Povrh toga, uspostavlja posebne zaštitne mjere da bi zaštitio specifične ženske biološke funkcije kao što su: nošenje, rađanje, dojenje i odgajanje potomstva.

Bog, dž.š., koji govori putem Kur’ana, okarakterisan je Pravednim (pravednošću), pa je jasno označeno u Kur’anu da Bog, dž.š., neće učiniti “zulm” (nepravdu, nasilje, tiraniju ili loše djelo). Iz toga proističe da Kur’an, kao Božija Riječ, ne može biti izvorom ljudske nepravde, pa se i nepravdi kojoj su izložene muslimanke, ne smije izvorište tražiti u Božijoj Riječi.

Cilj islama kojeg Kur’an promovira jeste uspostavljanje mira, a to je jedino moguće u uslovima pravde i jednakosti. Na ovom mjestu značajno bi bilo napomenuti da je najveći broj kur’anskih propisa usmjeren na uspostavu pravednih (i harmoničnih) porodičnih odnosa. Ovo upućuje na zaključak, implicitan u mnogim kur’anskim propisima, da ako čovjek uspije u uspostavi pravednih odnosa u svojoj kući, poštujući prava svih - djece, žena i muškaraca - može se nadati da to isto ostvari i u društvu, pa i u svijetu kao cjelini.

Bolje rečeno, Kur’an označava porodicu kao mikrikosmos “ummeta” i cjelokupne svjetske zajednice, naglašavajući značaj pretvaranja porodice u “utočište mira” kroz uspostavu pravednih odnosa.

Po mom sudu, formiranje nečega što Zapad naziva “feministička teologija” u okviru islamske tradicije, je svakako najvažnije da bi se oslobodilo, ne samo žene muslimanke, već i muškarce od nepravednog društvenog poretka i načina razmišljanja (vjerovanja), koji ravnopravne odnose među njima čine nemogućim. Vrlo je važno da aktivistkinje ženskog pokreta (muslimanke) shvate da u sadašnjem svijetu islama uspostavljeni zakoni u ime islama ne mogu biti promjenjeni samo političkom akcijom, već prezentiranjem i korištenjem jakih vjerskih argumenata.

Profesor Fazlur Rahman je jednom rekao da tragedija današnjih muslimana proističe iz činjenice da muslimani koji razumiju modernost ne shvataju islam, jednako kao i muslimani koji razumiju islam ne shvataju suvremenost.

Po mom mišljenju veća tragedija proistječe iz činjenice da je islam na globalnom planu (kako to jasno pokazuje i ova konferencija) reprezentovan od strane dviju ekstremnih grupa - jedna predstavlja islam u vrlo uskim i konzervativnim terminima, dok druga islam predstavlja kao učenje u potpunoj oprečnosti sa onim kako se u modernom svijetu na Zapadu shvataju ljudska prava.

Većina obrazovanih muslimana koji, po mom mišljenju, teže radije napretku nego konzervativnosti, najčešće su marginalizovani iako su upravo iz te kategorije ponikli reformatori sazlužni za oslobađanje islamskog svijeta od kolonijalizma. Može se reći da niti ektremna desnica, niti anti-religiozne grupe (koje su sebi prisvojile brigu o ljudskim pravima u muslimanskim društvima) stvarno predstavljaju većinu muslimana koji su religiozni bez fanatizma, ograničenosti i težnje prema nasilju i terorizmu. 

2. “Ispadanje iz tračnica “ savremene žene i značaj poznavanja vlastite historije

Santayana je jednom oštroumno primjetio da su oni koji ne poznaju vlastitu historiju predodređeni da je ponavljaju. Ističući istu ideju na drugi način, jednom mi je jedan islamski učenjak rekao:

"Ako putuješ negdje vozom i poslije nekog vremena shvatiš da voz ide u neželjenom pravcu, nije moguće da se istog momenta vratiš na željenu tračnicu. Prvo se moraš vratiti na tačku na kojoj se dogodilo skretanje, da bi se onda uputila u pravom smjeru. Žene, uopšteno govoreći, moraju spoznati tačku (u historiji) na kojoj se desilo to “iskakanje iz tračnica”, ako žele da imaju priliku povratiti status (koji im pripada) u društvu.

Uvjerena sam da je feministička teologija pravo sredstvo koje će im pružiti mogućnost (i snagu) da se bore protiv nejednakosti i nepravde kojima su izložene već duže vrijeme.

3. Muslimanka: paradigmatska promjena od na-zadne do na-predne

“Konferencija o Stanovništvu i Razvoju” održana u organizaciji UN-a u Kairu (Egipat) septembra 1994.g., bila je veoma značajna prekretnica u podizanju globalne svjesnosti u vezi brojnih pitanja koja su od suštinskog značaja za život žena. Konferencija je bila posebno značajna za muslimanke (koje su učestvovale u rekordnom broju) i zbog činjenice da je održana u jednoj od najvažnijih prijestonica islamskog svijeta.

To što se održavala u “susjedstvu” univerziteta Azhar, najstarijeg univerziteta u svijetu, čije “fetve” (pravne presude ili mišljenja) imaju posebnu važnost među muslimanima, samo povećava značaj jedne ovakve konferencije.

Tokom otvarajuće sesije, tri profesora (muškarca) su, kao predstavnici Azhara, izložili ono što je označeno “islamskim shvatanjem” pitanja “religija, stanovništvo i razvoj”. Samo mali dio njihovih izlaganja, međutim, odnosio se na “stanovništvo i razvoj”, što je bila stvarna tema konferencije.

Nakon konstatacije da se islam ne protivi planiranju porodice ali da dozvoljava abortus samo u slučaju spašavanja majčinog života i zdravlja, govornici su se usmjerili na pitanje statusa žene u islamskoj tradiciji. Svrha ove panel-prezentacije od strane uglednih predstavnika jednog od najprestižnijih univerziteta u svijetu, očito je bila da preduhitri diskusiju po pitanju statusa muslimanke tako što će “pojasniti” islamski stav (o tome) zapadnim medijima (koji stereotipno opisuju muslimanku kao jadnu i potlačenu) ali i samim muslimankama.

Intervencije iz publike su, međutim, pokazale sumnjičavost prisutnih žena s obzirom na činjenicu da nijedna žena nije učestvovala u panel prezentaciji (uvodnoj sesiji) profesora sa Azhara.

Žene su zahtjevale ”podjednako vrijeme” (za iznošenje svojih stajališta) pa su to i dobile, čak i više - u narednim danima kad su brojne sesije održane u okviru NGO Foruma (Foruma nevladinih organizacija), žene su imale vrlo zapaženu ulogu samostalno izlažući i razmatrajući razne teme koje se tiču žena.

Identifikacija žene sa njenim tijelom, radije nego sa intelektom ili duhom, je uobičajena pojava kod mnogih vjerskih, kulturnih i filozofskih tradicija. Međutim, iako je žena tradicionalno bila identificirana sa njenim tijelom, ona se nije smatrala i “posjednikom” tog istog tijela.

Pitanje, ko kontroliše (posjeduje) tijelo žene - muškarci, država, Crkva, zajednica ili same žene - je bilo jedno od najvažnijih pitanja koja su se nametala tokom konferencije.

Činjenica da su muslimanke na takav način izazvale tradicionalno stajalište, ne samo po pitanju identifikacije žene sa tijelom, već i po pitanju kontrole ženskog tijela, ukazuje na to da žene više nisu “kategorija bez boje i okusa” i da su spremne ustati u odbranu svojih stajališta. Sada je već općeprihvaćeno da se pitanja koja se u prvom redu tiču ženskog tijela, kao što su kontracepcija i abortus, ne mogu razmatrati izvan jedne šire perspektive u kojoj se sagledava razvoj žene kao ljudskog bića.

Konferencija u Kairu, međutim, bila je više usmjerena na pitanja “stanovništva” pa time i pitanje tijela, nego na pitanja “razvoja” koja bi tretirala kompletnu osobu.

Izazov za sve žene, a naročito za muslimanke, je promjena od nazadnog umnog sklopa, po kojem žene moraju stalno braniti svoje pravo na kontrolu vlastitog tijela (susrećući se sa jakom opozicijom patrijarhalnih struktura i različitih sistema mišljenja i ponašanja), prema naprednom (aktivnom) umnom sklopu, koji će im omogućiti da konačno počnu same o sebi govoriti kao o potpunim i autonomnim ljudskim bićima sa umom i duhom (a ne samo tijelom).

Kako muslimanke - koje su (Kur’anom) zajedno sa muškarcima određene da budu Božiji namjesnici na Zemlji - vide svrhu svog postojanja (života)?

Sama negativna reakcija na zapadnjački model “oslobođenja čovjeka” nije dovoljna, pa je stoga u okviru napredne (proaktivne) orijentacije potrebno odrediti ciljeve i smjernice.

Pitanje od presudnog značaja koje zahtijeva ozbiljno promišljanje jeste: koja vrsta modela ili različitih modela ljudske samorealizacije može biti razvijena u okviru normativnog islama, uzimajući u obzir ideal, ali i realnost savremenog islamskog svijeta?

Voljela bih da kažem koju riječ i onim grupama koje se bave pitanjem ljudskih prava u islamskom svijetu, a koje su usvojile stajalište o nespojivosti ljudskih prava sa islamom, pa tako i neophodnosti napuštanja islama da bi se žene mogle osloboditi represije i razvijati.

Po mom sudu, prosječna muslimanka u svijetu ima tri osobine: ona je siromašna, nepismena i živi u ruralnoj sredini. Ako ja, kao aktivista ljudskih prava, želim osvjestiti (“osloboditi”) jednu ovakvu prosječnu ženu, koja živi na prostoru od Ankare do Džakarte, neću moći uspjeti u tome govoreći joj o Dekleraciji o ljudskim pravima UN (1948.), jer joj to ništa ne znači. Ali, sasvim je moguće dospjeti do srca, uma i duše ove žene podsjećajući je na pravednost i milostivost Gospodara, i da kao stvorenje takvog Gospodara ima pravo na pravedan tretman i zaštitu od svakog oblika represije i poniženja.

Sve ovo govorim zato što sam često gledala oči onih muslimanki koje žive u beznađu i bespomoćnosti, kako “ožive” onog trenutka kada shvate da postoje stvarne mogućnosti za razvitak u okviru svjetopogleda koji uređuje svijet  u kojem žive.

Na kraju nešto treba reći i o slici koja se na Zapadu stvara o ženi u islamu, a nešto i o ulozi zapadnih medija u svemu tome.

Još od 70-tih godina ovog stoljeća na Zapadu raste interesovanje o islamu i muslimanima. Veći dio ovog interesa je, međutim, usmjeren na nekoliko pitanja, kao što su “islamsko buđenje”, “islamski fundamentalizam”, “afera Salman Rušdi”, “žena u islamu”, zapostavljajući tako pokušaj dubljeg razumijevanja kompleksnosti i različitosti u “svijetu islama”.

Nije samo izbor pitanja (koja bude jake emocije i među muslimanima i na Zapadu), već i način na koji se tretiraju, to što budi sumnju u ispravnost motiva koji uzrokuju povećanje interesa za islam i muslimane na Zapadu.

S obzirom na količinu i intenzitet negativnih impresija o islamu  i muslimanima, smještenih u “kolektivnom nesvjesnom” Zapadne civilizacije, nije nikakvo iznenađenje da se (nakon pada Sovjetske imperije) “svijet islama” vidi kao novi neprijatelj, čak i nerazumljiviji i nepristupačniji od prethodnog. Sistematsko oslikavanje islama kao religije proširene mačem i “svetim ratom” i muslimana kao nazadnih barbara, bijesnih fanatika i prevrtljivih nasilnika, je dovelo, u posljednje vrijeme, do alarmantnog povećanja broja napada na muslimane (verbalno, fizički i psihološki) u mnogim zemljama Zapada.

S obzirom na tu količinu mržnje i averzije prema islamu i muslimanima, koja (generalno gledajući) dolazi sa Zapada, neprestani izlivi simpatija (koji također dolaze sa Zapada) prema muslimanki izgledaju, barem površno gledajući, zapanjujuće kontradiktorno. Zar nisu muslimanke također sljedbenice islama? Zar i muslimanke također ne trpe raznovrsne napade na islam i muslimane?

Samo rijetke od nas mogu zaboraviti brutalna spaljivanja Turkinja od strane njemačkih kriminalaca, kao i nemilosrdna silovanja Bošnjakinja od strane srbijanskih vojnika.

Kako je savremena predodžba o ljudskim pravima nastala na Zapadu, u sekularnom miljeu, muslimani generalno, a muslimanke posebno, uvijek se nađu u neprilici kada organizuju ili učestvuju u raspravi o ljudskim pravima, bilo da se to događa u muslimanskim zemljama ili na Zapadu.

Pozivajući se na vlastito životno iskustvo, muslimanke koje su počele zagovarati i aktivno se boriti za ljudska prava, osjećaju jaku diskriminaciju prema ženama u gotovo svim muslimanskim zemljama, diskriminaciju koja traje od kolijevke do groba. Zbog toga su se mnoge od njih na različite načine potpuno otuđile od islamske kulture. Ovaj osjećaj otuđenosti često vodi do ljutnje i gorčine prema vladajućim patrijarhalnim strukturama i običajima u muslimanskim društvima.

S druge strane, muslimanke često imaju podršku i simpatije sa Zapada sve dok se smatraju buntovnicama i disidentkinjama “svijeta islama”. Ali, prije ili kasnije, mnoge od njih počinju shvatati da se, bez obzira na sve probleme sa kulturom muslimana, također ne mogu (usljed velikog broja razloga) identifikovati sa sekularnom zapadnom kulturom. Ova ih spoznaja dovodi do toga da se, bar za izvjesno vrijeme, osjećaju usamljeno.

Zapadnjački mediji i literatura su mnogo pažnje posvetili jasno vidljivoj i opipljivoj represiji nad ženama. Malo se pažnje pridaje, međutim, dubokom osjećaju žalosti i duševne boli savremenih (samosvjesnih) muslimanki koje se bore da očuvaju vjerski identitet i ličnu autonomiju, suočavajući se , sa jedne strane, s tvrdoglavom upornošću tradicionalista u muslimanskim zemljama, i u isto vrijeme, sa imperijalizmom zapadne, sekularizirane kulture.

Dok se Zapad konstantno žali na “buđenje islamskog fundamentalizma”, sasvim malo pažnje i podrške se posvećuje naprednim muslimanima koji su ustvari precizniji uzorak onoga što se naziva “glavna struja” savremenog islama, nego konzervativni muslimani (desnica) ili sekularisti (ljevica).

Čak i nakon Iranske revolucije i “islamizacije” sve većeg broja muslimanskih društava, mnogi zapadni analitičari još uvijek ne vide islam kao religiju sposobnu da se interpretira na jedan suvremen način, i da bude izvorom oslobođenja muslimana.

Još veći problem je njihovo odbijanje da uvide centralni značaj koji islam ima u životu većine muslimana - svjetskoj zajednici koja se procjenjuje na preko milijardu pripadnika - koji se radije izjašnjavaju “vjernicima” nego “nevjernicima”.

Prinuđeni nekim činjenicama savremene historije, neki od sociologa na Zapadu, počinju da tretiraju islam kao jedan od bitnih faktora koji se moraju uzeti u obzir - zajedno sa političkim, ekonomskim, etničkim, socijalnim i drugim faktorima - u planiranju i procjeni razvojnih projekata. Ovakav pristup, iako bolji od prethodnog koji potpuno isključuje uticaj religije, još uvijek nije potpuno adekvatan za razumijevanje i rješavanje mnogih pitanja u islamskom svijetu.

Islam, po mom sudu, nije samo jedan od faktora koji utiče na živote muslimana. On je matrica (baza) na kojoj su utemeljeni svi drugi faktori.

Ne vjerujem da je moguće pronaći bilo kakav validni model samoaktualizacije u muslimanskom društvu (i za muškarce i za žene) izvan okvira normativnog islama, okvira koji je izveden iz učenja Kur’ana i Sunneta.

Isto tako, ne vjerujem da može biti bilo kakva razumna i konstruktivna dijaloga između “svijeta islama” i Zapada, bez stvarnog uvida u to šta islam znači za živote miliona muslimana.

Ocjena: