19 May 2003

O prstenu

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

Nošenja prstena na ruci tradicija je mnogih naroda. U većini slučajeva, poput kraljevske krune, on je bio simbol moći, vlasti, ugleda, određenog ugovora, pripadnosti izvjesnoj zajednici, itd. U starim tradicijama često je znao nositi i svojevrsna magična svojstva. Tradicija islama također dobro poznaje i priznaje običaj nošenja prstena. Iako konstitutivna Tradicija ovom običaju ne pridaje neki poseban značaj, on je ipak ostao da nosi izvjesnu snagu i svoju vlastitu simboliku. Et-Tirmidi prenosi hadis u kojem stoji kako će se čudesna životinja, ed-dabbe (njena pojava spada u jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana) pojaviti s prstenom pejgambera Suleymana, a.s., i štapom Musaa, a.s. Štapom će obilježavati lica vjernika, a dodirom prstena žigosati nosove nevjernika, tako da će svako znati ko kome pripada. 
 

2. Pravni propisi

Prema Sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., muškarcima je strogo zabranjeno (haram) nositi prsten od zlata (jedan od znakova oholosti). Također, Poslanik, s.a.v.s., je zabranio (pokudio) da se prsten nosi na palcu, kažiprstu i srednjem prstu, dok ga je dozvoljeno nositi na prstenjaku (domalom prstu) i malom prstu (hadis biježi Taberani u svom Mu‘džemu od Ebu Musaa, a isti se prenosi i od h.Alije). El-Beyheqi od Ibn ‘Umera prenosi kako Pejgamber, a.s., nije samo zabranio nošenje prstena od zlata, već i od željeza. Od Ebu Bureyde se prenosi kako je Poslanik, s.a.v.s., rekao nekom čovjeku: ''Šta ja to vidim na tebi ukras stanovnika Vatre (tj. gvožđe)!'' Također, Muslim i Ibn Madždže u svojim zbirkama hadisa prenose od Ibn ‘Umera kako je Poslanik, s.a.v.s., zabranio i da se oponaša gravura njegova prstena, a na Poslanikovu prstenu, koji bijaše od srebra, bilo je urezano Muhammedun resulullah (Muhammed, Allahov poslanik). Sukladno Poslanikovu, a.s., hadisu, najefdalniji (najkorisniji) materijal za prsten jeste srebro. Dakako, načelno su dozvojeni i svi drugi materijali osim zlata i željeza. Čak se bilježi i jedan hadis od h.Alije (prenosi ga ez-Zendžeweyh sa slabim senedom) u kojem stoji da onaj ko nosi prsten od topaza (el-yaqutu-l-asfer) bit će sačuvan od kuge. Od h.Alije se prenosi kako je Poslanik, a.s., svoj prsten nosio na desnoj ruci, dočim je njegov kamen (koji inače bijaše habešijskog porijekla) bio okrenut unutrašnjosti dlana. El-Buhari od Enesa prenosi da je i sam ''kamen'' (mjesto Poslanikova, a.s., pečata) bio od srebra. Ebu Dawud i Ibn Madždže bilježe u svojim zbirkama hadisa da je Poslanik, s.a.v.s, prije ulaska u zahod ostavljao (skidao) prsten. 
 

3. Poslanikov, s.a.v.s., prsten

Et-Taberi u svojoj Povijesti od Ibn ‘Abbasa bilježi kako je Poslaniku, s.a.v.s, pošto je krenuo pisati pisma vladarima susjednih zemalja u kojim ih poziva u islam, neki čovjek rekao kako ti vladari ne primaju pisma koja nisu zapečačena. Pejgamber, a.s., je potom naredio da mu se od željeza napravi jedan prsten (koji bi služio i kao pečat), pa kad ga je stavio na prst, dođe mu Džibril i reče da ga baci, te ga on baci. Naredi potom da mu se napravi prsten od bakra, pa kad i njega stavi na prst Džibril mu opet reče da ga baci. Konačno, naredi da mu se napravi prsten od srebra, i tek njega melek Džibril odobri. Na prstenu je bilo urezano u tri reda Muhammedun resul Allah. Nakon Poslanikove, a.s., smrti prstenom se kao pečatom nastavio služiti Ebu Bekr, r.a., nakon Ebu Bekrove smrti ‘Umer, r.a., a nakon ‘Umerove smrti ‘Utman, r.a. Kod ‘Utmana je bio šest godina a onda mu je iz ruke ispao u bunar Eris, dvije milje od Medine, jedan od bunareva s najmanje vode. 
 

4. Prstenje prve četverice halifa

Od Ibn ‘Abbasa se prenosi kako je upitao Mu‘awiyu o prstenu Ebu Bekra es-Siddiqa, a on mu je odgovorio da je na njemu bilo ugravirano ‘abdun delil li-Rabbin Dželil (ponizni rob Veličanstvenom Gospodaru). Hadis ovaj se bilježi u zbirci ed-Dibadž, dočim Ibn Ketir veli da je njegov isnad (lanac prenosilaca) nejasan. Od Muhammed ibn el-Mutewekkila se prenosi da je na prstenu ‘Umer ibnu-l-Hattaba bilo urezano kefa bi-l-mewti wa‘izan ya ‘Umer (O Omere, dosta ti je smrt za vaiza). Ova predaja je također zabilježena u ed-Dibadžu, a bilježi je i Ibn ‘Asakir u Historiji Damaska. Ibn ‘Asakir u Historiji Damaska od ‘Amr ibn ‘Utman ibn ‘Affana prenosi da je na prstenu trećeg halife bilo ugravirano amentu bi-l-ledi haleqa fesewwa (Vjerujem u Onoga koji je stvorio (koji stvara) pa upotpunio (pa upotpunjava)). Konačno, u vezi prstena h.Alije (‘Ali) postoje tri verzije njegove gravure. Ed-Deynuri bilježi od Dža‘fer ibn Muhammeda koji prenosi od svog oca kako je na h.Alijinu prstenu bilo urezano ni‘me-l-Qadirullah (divan li je Moćni Allah). S druge strane, od Ibn ‘Abbasa se prenosi (hadis bilježi Ahmed ibn Hanbel i Hatib Bagdadi u Historiji Bagdada) kako je na h.Alijinu prstenu bilo urezano subhane men fehhareni bi-enni lehu ‘abd (slava Onome Koji me ponosnim učinio time što sam rob Njegov). Taj prsten h.Alija je dao čovjeku koji je tražio sadaku. Naime, Ebu Derr el-Giffari, r.a., pripovjeda: ''Jednog dana smo klanjali podne namaz s Poslanikom, s.a.v.s. Neki čovjek u nevolji je zatražio od ljudi pomoć, no nitko mu ne dade ništa. Čovjek podiže ruke prema nebu, govoreći: ''O Bože!, budi svjedok da mi u Poslanikovoj džamiji nitko nije dao ništa.'' Alija, r.a., je bio u klečečem položaju u namazu, te pokaza prstom na čovjeka koji uze njegov prsten i ode. Poslanik, s.a.v.s., promotrivši scenu, podiže svoju glavu prema nebu, te reče: ''O Bože!, moj brat Musa je Tebi zavapio: 'A moj brat Harun je rječitiji od mene, pa pošalji ga sa mnom kao mog pomoćnika da potvrđuje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem.'(Usp. Kur’an, 28, 35). O Bože!, ja sam isto tako Tvoj Poslanik; raširi mi dušu i olakšaj mi zadaće i neka Alija bude moj vezir i pomagač!'' Ebu Derr, r.a., kazuje: ''Riječi Poslanika s.a.v.s nisu bile još ni dovršene, kada je ajet (gore naveden) bio objavljen.'' Iza ovoga je, veli Ibn ‘Abbas, h.Alija dao da mu se na (novi) prsten ureže el-mulku lillah (vlast pripada Allahu). 
 

5. Vjenčani prsten

U razmjeni prstenja među supružnicima prilikom čina vjenčanja nema nikakve obligatnosti u islamskom pravu. Nošenje vjenčanog prstena spada u obični adet, tj. običajnu tradiciju. 

Ocjena: