24 Jul 2004

Allahovo svjetlo

Objavio: znaci
Napomena: 
Dio iz knjige istog autora ''Snagom vjere do savršenstva duše'', autora Munira Gavrankapetanovića
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Allahovo svjetlo

Dragi mladiću, djevojko, čovječe, ti koji vjeruješ, tebi govorim...

Nalaziš se u svijetu koji te okružuje u svoj svojoj čudesnoj raznolikosti. Na svakom koraku susrećeš život koji nastaje, traje i gasi se. Smrt, nijemi svjedok čuda, svakodnevno, u svim mogućim oblicima prolazi, bliže ili dalje, pored tebe. Kao da te želi upozoriti na ozbiljnost svih događaja koji se zbivaju.

Zastaje ti dah pred sitnim bićima, koja otkrivaš mikroskopom, diviš se letu ptice, neumornom i plodonosnom radu pčele. Nemaš dovoljno riječi kojima iskazuješ svoje čuđenje pred složenošću mozga ili neshvatljivom građom ljudskog oka. Razmišljaš u noći o beskrajnim nebeskim prostorima, kad se pred tobom na vedrom nebu ukaže bezbroj zvijezda. Razmišljaš o ogromnim nebeskim tijelima, koja nepogrešivo i tačno plove kroz svemir u začuđujućoj tajnovitoj harmoniji. Vjerovatno, bar mišlju, pokušavaš da se upustiš u prostore vremena, svemira i svega onog što se nalazi iza toga. Posigurno se pitaš: šta je to vrijeme? Otkada i dokada je sve ovo, sav ovaj život koji nas okružuje? Pitaš se otkuda dolaziš i kuda ideš. Pokušavaš prodrijeti u bit i smisao beskonačnog.

Ali zastaješ, zastaješ, kao što su bezbrojni mnogi prije tebe zastajali umom i mišlju svojom. Zastaješ, kao što će ubuduće bezbrojni zastajati. Um čovječiji zastao pred zastorom koji se ne može proći. Iza njega je tajna, vječni nijemi zid, neprekidna šutnja.

Osjećaš, sigurno, usamljenost, napuštenost, možda izgubljenost u bespuću neznanja i nerazjašnjivih tajni. Možda te hvata strah pred neizvjesnošću života, pred čudom smrti i nezaobilaznim grobom koji sve ljude, pa i tebe očekuje...

Međutim, znaj, sigurno znaj: niko nije napušten, niko nije sâm, niko nije izgubljen...

Davno, vrlo davno, od prvog čovjeka Adema, a.s., pa kroz čitavu povijest Zemlje, Milostivi Allah, dž.š., Tvorac svega, u neizmjernoj Svojoj dobroti darivao je ljudskom rodu Svoju Veliku Poruku, Veliku Nauku, u kojoj obznanjuje tajnu i svrhu života, put vječne sreće i spasa. Objava nauke je dolazila preko niza časnih i odabranih ljudi, Božijih poslanika, sve do posljednjeg poslanika Muhammeda a.s. On prenese Kur'an, koji će kao svjetlo Allahovo do konca svijeta obasjavati ljudski rod. Ta Velika Vijest bi objavljena u Mekki, u Arabiji, pustinjskoj i tajnovitoj zemlji, u VII stoljeću po Isau a.s. Tada Arabijom vladahu bezobzirni bogataši, robovlasnici, oholi i nadmeni silnici. Živjeli su u raskoši i obilju, a većina naroda tavorila je u neimaštini. Nemoral, orgije i ludačko pijančenje, bijaše osnov njihovog življenja. Služili su ih robovi i ropkinje, svedeni na položaj poslušnih životinja. Novac je gospodario dušama i tijelima. Zlato je postalo predmet obožavanja i jedina vrijednost. Laži, prevare, krađa, ogovaranja, potvaranja, razvrat - carevali su u tom bolesnom društvu. Bijeda, glad i zaraze uništavali su siromašni svijet. Zakopavana su tek rođena živa ženska djeca. Sve čovječno, sve plemenito što krasi čovjeka kao biće osobitog položaja na Zemlji, bijaše gotovo potpuno prekriveno velom zaborava. Stanovnici Arabije pali su na najniže stepenice ljudskog dostojanstva. Kameni kumiri vladali su dušama idolopoklonika. Tmasti tmurni oblaci nadvili su se nad horizontima ljudskih dobrih nastojanja, vrlina i plemenitih pobuda. I u takvom crnom i teškom dobu rodio se u Mekki Muhammed, sin Abdullahov, od roda Hašimova iz plemena Kurejš. U moru zla i poroka, kao rijetka luča svjetla, rastao je i razvijao se. Nasuprot silnoj premoći snaga mraka, živjaše Muhammed, plemenit, skroman, dobar, hrabar, krepostan i blag. Prozvaše ga Emin, to jest Vjerni, Pouzdani, Pošteni, zbog odlika njegovog karaktera. Oženi se, isto tako, dobrom i plemenitom. ženom, časnom i poštenom Hatidžom. Kad se Muhammed a.s. približio četrdesetim godinama života, poče se osamljivati u pećini na brdu Hira, u blizini Mekke.

Muhammeda a.s. je mučilo zlo koje je vladalo Mekkom i čitavom Arabijom. Boljele su ga opačine i zloća koji vladahu svud. On je na brdu Hira, u tišini pećine, u punoj osami nalazio svoj mir. Satima je gledao daleke horizonte, plavetnilo neba danju i sjaj zvijezda u noćnim tminama. Ponirao je u dušu prirode kroz travu i cvijet, kroz hod mrava, kroz pauka i njegovu mrežu. kroz pticu u letu. Muhammed a.s. je postepeno počeo da se bliži istini, koju još nije mogao shvatiti. Njegova duša plemenita i velika, spremala se da primi Veliku Spoznaju, Sigurno Znanje, Otkrov zastora sa Velike Tajne. To bijaše volja Allahova dž.š. I jedne noći, uoči dvadesetsedmog dana mjeseca Ramazana, pred Muhammedom a..s. zamišljenim i utonulim u duboke misli, odjednom bljesnu Svjetlo, zasja pećina... Muhammed a.s. uzdrhta, podiže ruku, da zakloni oči. Svjetlost se pretvaraše u lik. Muhammed a.s. začu jasno riječi: "O Muhammede, sine Abdullahov! Ja, melek Džibril donosim ti od Allaha, Gospodara Svijetova Radosnu Vijest. Odabran si za Allahovog poslanika."

Melek zatim pokaza Muhammedu a.s. kako da uzme abdest. Potom ga pozva da uči, a kad Muhammed a.s. odgovori da. ne zna učiti, Džibril poziv ponovi, a Muhammed odgovaraše da ne zna. To se ponovi tri puta. Zatim Džibril poče govoriti:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Uči, u ime Gospodara tvoga koji stvara, Stvara čovjeka od zakvačka! Uči, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji poučava čovjeka onom što ne zna.(Kur'an, 96: 1-5)

Svjetlo Džibrilovo poče polahko da gasne, a lik tiho nestajaše. Muhammed a.s. sav u drhtanju, u čudnoj groznici iz pećine požuri kući da sa Hatidžom, vjernom ženom, podijeli uzbudljivu Veliku Vijest. Hatidža se u prvi mah uplaši vidjevši uzbuđenog i zadihanog supruga. Ali, kad joj Muhammed a.s. ispriča što je vidio i čuo, Hatidža se obradova , radosna zbog velike milosti koja obasja plemenitog i dobrog Muhammeda a.s. Ni trena ne posumnja u istinitost Velike Vijesti. Znala je Hatidža dobro kako divno i veliko srce ima Muhammed a.s. i kakve ga sjajne vrline krase. Muhammed a.s. imao je zaista sva svojstva da bude nagrađen poslanstvom. I zato Hatidža obradova Muhammeda a.,s. svojim iskrenim vjerovanjem: "Tako mi Onog, u čijoj je moći moj život, ja sam potpuno sigurna da si ti, uistinu, dobio Objavu i da si postao Božiji Poslanik." I tako Muhammed a.s. u Hatidži dobi prvog odanog pristašu, prvu muslimanku novog doba. Događaj, u pećini Hira potpuno obuze Muhammeda a.s. Sav je bio u plamenu uznositom. "Uči, u ime Allaha...Uči u ime Allaha..." zvonilo je u Muhammedovim a.s. ušima. Allahova Riječ obuzela je cijelo njegovo biće. Muhammed a.s. je predavao svoj život velikoj misiji. Veliku Vijest, Radosnu Vijest, primio je u svoje vjerničko srce s plemenitim ciljem da je objavi ljudskom rodu. Allahova riječ i poruka poče se prenositi iz srca Muhammedova a.s. u srca dobrih ljudi: čestitog Alije, dobrog Ebu Bekra, plemenitog Bilala... Vjera u Alaha kao divno svjetlo poče otklanjati tminu idolopoklonstva. Islam se poče širiti, ali tajno, skriveno, gotovo šapatom. Narednih dana i noći, narednih sedmica i mjeseci prenesena je Velika Poruka po izbama, po trgovima, po pustinjama i oazama. ''O Zejde. sine Harisov, o Osmane, o Zubejre, o Hamza, čuli su se povici... Došla je Velika Vijest, radost za svakog čovjeka. Muhammed, sin Abdullahov, (neka je Alahova Milost na njemu), obdaren je Allahovim poslanstvom, sa svetom misijom da islam objavi ljudskom rodu.'' A šapat, tihe riječi su išle, pitale: "A što propovijeda Muhammed, sin Abdullahov, kakvu poruku nam on donosi od Tvorca svega živog i neživog?" Iz srca u srce, kao bistri potok proticahu Velike Riječi. Muhammed a.s. propovijeda čistu vjeru u Jednog Boga. Poručuje da nema drugog božanstva osim Allaha dž.š. poručuje ljudima da budu braća, da budu dobri prema roditeljima, bližnjim, da budu kreposni, čestiti, plemeniti, skromni, hrabri i ponosni. Muhammed a.s. poručuje ljudima da višak imetka dijele siromašnim, poziva na pravedan postupak, preporučuje oslobađanje robova, poziva da se cijeni čovjek i ljudsko dostojanstvo, da se poruše kumiri, da Ka'ba postane čista, da se uspostave Allahovi zakoni među ljudima. Muhammed poziva na preporod ljudskog roda, na veliki pohod ka Miru, Ljubavi i Spasu na oba svijeta. On otkriva tajne života, objašnjava sve što je bilo neznano. pokazuje što je smisao življenja. Muhammed resulullah poručuje da je Allah povjerio čovjeku veliku misiju na zemlji: da čovjek postane čovjek, da čovjek dosegne najveće duhovne visine, da čovjek postigne najveću moguću sreću.

I zato Muhammed resulullah poziva na put ka svjetlu i savršenstvu duše, da čovjek jednog dana kada, smrtni čas dođe, smireno može stati pred Stvoritelja i reći mu: "Bože moj dragi, sve što jesam jedino Tebi zahvaljuljem. Bože Veliki, Tebi, i samo Tebi se sav potpuno predajem. Dajem Ti svoju dušu, svoje misli, svoje srce. Nastojim da sav moj život, sva moja snaga, sve moje riječi i djela, budu na tvome putu. Podari mi Svoju Milost na Danu konačnog suda." A Allah, potpuno predanim, pred smrtni čas govori:

"A ti, o dušo smirena, Vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On s tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!" (Kur'an, 89: 27-30)

I tako se čovjeku rasvjetli zora Allahove Nauke, Sigurne Spoznaje. Istina Allahovih riječi dopre do ljudskih srca. Allahovo svjetlo osvjetli ljudske duše. Kroz Kur'an, Allah govori, poziva ljude na Spas. Da li ljudi čuju glas Sigurne Istine? Islamska Nauka pita, meleki pitaju, pa i sva priroda pita: Hoćeš li, čovječe, pružiti svoje ruke ka Miru, Sreći, i Spasu? Hoćeš li pokušati da budeš potpuni, pravi čovjek? Hoćeš li ispuniti svoj život smislom i svrhom, koje prelaze granice smrti i sežu u vječnost? Hoćeš li da dosežeš najveće stepene duhovnog savršenstva? O čovječe, ti kojeg je Allah, dž.š. stvorio u najljepšem obliku, kojem je podvrgao sve što je na nebesima i Zemlji, kojem je udahnuo od Svog Duha, kojem je poklonio veliko povjerenje, odgovori: Hoćeš li se pozivu Božijem odazvati? O čovječe, Allahovo Svjetlo ti otkriva smisao postojanja, upućuje te na Sigurno Saznanje, rasvjetljava Veliku Tajnu, uči te da budeš vječno sretan! A da bi bio vječno sretan, da bi postigao apsolutni mir, moraš se truditi da usavršiš svoju dušu, da je uzdigneš na najveće duhovne stepene.

Kako dostići te vrijednosti uči nas Islam:

"Tako mi duše i Onoga koji ju je upotpunio, pa je osposobio za njeno griješenje i njezinu bogobojaznost, onaj će naći spas koji dušu očisti, a štetiće onaj koji dušu pokvari i zavede. " (Kur'an, 91: 7-10)

Resulullah Muhammed a.s. je rekao:

"Poslat sam da usavršim plemenite ćudi."

2. Preko trnja ka svjetlu duše

Ja znam da je nemoguće da svi ljudi budu veliki liječnici, vrsne zanatlije, odlični inžinjeri. I svaki čovjek to zna. Ali, postoji istina, a ta je: svi ljudi, zaista svi, ukoliko žele, mogu postići najveći životni cilj savršenstvo duše. Svima je pružena prilika da uistinu postanu savršeni ljudi. Postepeno hrabro i uporno osvajati carstvo svoje duše, za velika plemenita načela, istinski je smisao života. Svjetla duša vodi spasu i sreći na obadva svijeta. Boriti se za njenu svjetlost, od toga ljepšeg, svrsishodnijeg i plemenitijeg cilja nema. Život onog, koji od najranijih dana svoga postojanja svjetlom istine osvaja prostranstva duše, prepun je istinske sreće, jer savršenu dušu čeka Allahova nagrada.

Ebu Hamid Muhammed El-Gazali je rekao: "Mladiću, nastoj da ti duša bude velika i plemenita. Ne daj da ti strast ostvari pobjedu, nego neka ona uvijek bude pobijeđena, a tijelo nastoj učiniti mrtvim. Tvoj dom je tvoj grob. Tamo te svakog časa očekuju. Čuvaj se da tamo ne bi došao bez opskrbe".

Dželaluddin Rumi je govorio: "Sinko moj, odgajanje svoje duše i svog bića to je pravi put. Zbog lijepog odgoja ovaj svemir pliva u svjetlu, a meleki su dobili čistoću i nevinost. Iblis je zbog oholosti otjeran sa Kapije Milosti".

Ništa se veliko u životu nije postiglo na lahak način. Pobjeda koja dolazi iza napornog rada, stostruko je draža i slađa od one, koja bi, eventualno, došla bez napora. Mi vidimo svaki dan ljude kako se bore za novac. Naporno i predano rade od jutra do večeri, ne samo za osnovne potrebe svoga života, nego često i za luksuz. Odriču se toliko lijepog u životu. Zašto? Za zlato, srebro, novac - vrijednosti kratkotrajne i prolazne, potpuno ovozemaljske. A kakav bi tek trebao da bude rad za vječne vrijednosti kao što je oplemenjena, čista, svjetla duša? Takav rad ne bi trebao da zna za umor, za zastoj, prekide i granice. Često, u novinama, čitamo o sportašima kako se pripremaju za razna takmičenja. To su naporni treninzi koji zahtijevaju maksimum volje. Mladići i djevojke ne žale snage i truda da postignu uspjeh i da ukrase svoje grudi brončanom, srebrenom, ili zlatnom medaljom. To su plemeniti i časni napori. Pitamo se: Zašto ne uložiti mnogostruko veće napore i biti spreman na najveće kušnje, za najveći podvig života - oplemenjenje vlastite duše? Nagradu za taj podvig daje Veličanstveni Stvaralac, Dragi Allah, dž.š. a nagrada je vječni mir i sreća. Nepobitna, čista i jasna istina je da Allah, dž.š. može ljudske duše učiniti onakvim kakvim On želi. Ali, Allahovom voljom, čovjek je stvoren upravo ovakvim. Allah, dž.š. je ukazao vjernicima pravi put, a za hod na tom putu On daje kao nagradu Svoju pomoć. U Kur'anu je rečeno:

"One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode, uputiti; a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine!" (Kur'an, 29:69)

Allah traži od vjernika njegov trud, njegovo nastojanje za doseg najviših ciljeva. On traži od čovjeka ostvarenje Allahove moći i volje u čovjekovom srcu. Allah želi da životni put vjernika bude ispunjen ljubavlju prema Islamu i prema svemu što je dobro i plemenito. Trudom, naporom nastojanjem na Allahovom putu osigurava se ispravno vjerovanje. Istina je poučna i nepobitna:

Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmjeni. (Kur'an, 13:11)

Allah, dž.š. hoće da se ljudi uzdignu do maksimalno mogućeg savršenstva, svojom borbom, svojim radom, svojom strpljivošću, svojom sposobnošću u otklanjanju zla iz svog tijela, iz svoje duše, iz svog života. Allah, dž.š. je na tom putu najavio kušnju, ispit vjere.

Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: Mi vjerujemo! i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih da bi Allah, sigurno, ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu. (Kur'an, 29:2-3)

Allahov put, Allahov nauk, neće se ostvariti u čovjeku i oko Čovjeka samo Objavom. Neće se ostvariti ni samim tim ako se pročita ili nauči taj nauk. Allah, dž.š. takođe neće htjeti Svojom Moći da promijeni unutarnje ljudsko biće, ako sam čovjek ne teži ostvarenju Allahova nauka i njegovoj pobjedi. Toj težnji vjernik treba da se preda svim svojim bićem, svom svojom snagom, voljom i znanjem. Čovjek osigurava pobjedu Islama u sebi borbom protiv svojih negativnih strasti i zala koja su u suprotnosti sa Allahovom naukom. Doseg pobjede, u borbi za savršenstvo duše, ovisi o snazi čovjekovih htijenja i nastojanja. Treba samo snažno htjeti, jer Islam lahko nalazi put do ljudske duše. Islam dobro poznaje njene sposobnosti i narav. Prilazi joj onako kako Allah, dž.š. određuje. A to je pravi put - Allahov put.

Put ka svršenstvu duše je širok, osvjetljen, ali i posut trnjem i zakrčen preprekama. Čovjeka na njemu čekaju teški unutarnji sukobi, sukobi dobra i zla. Tu treba mnogo snage i strpljenja. Ta borba za pobjedu dobra u duši, za snažnu stazu života, uz Allahovu pomoć, urodiće divnim plodovima: jačanjem duhovne snage, upornosti i nepokolebljivosti. Put ka savršenstvu duše kroz stalan plemeniti napor, otvara široke vidike vjere, kakve čovjek ni slutiti ne može. Ti horizonti vjere, prave spoznaje i sigurnog saznanja, dati iskrenim i upornim vjernicima, nikada neće biti ukazani onima koji u mrtvilu svoje volje sjede nepomično i ne iskazuju nastojanja za borbu u svojoj duši. Spoznaja jasne čiste vjere, ostavlja smisao života, ozaruje ljudsku dušu, do najviših svjetlosnih granica. Divno je i časno kroz život ići velikom cilju. Kao što stablo, puno behara, širi svoj miris, tako islamski način života širi miris svoje ljepote u ljudskim dušama. Islamski život je u znaku Allahove Ljubavi i Milosti. Stari Rimljani su govorili: "Preko trnja ka zvijezdama.", a mu'mini će reći: "Preko trnja ka svjetlu duše, ka njenom savršenstvu!"

3. Najviši cilj

Plemenit čovjek, pravi čovjek ne dozvoljava da mu život prođe uzalud. On nastoji da ga ispuni velikim djelima, jer ne spada među one koji provedu decenije svoga života s rukama u džepovima, bez truda i nastojanja. On ne spada ni među one, koji su iz egoističnih pobuda u svojoj bolesnoj pohlepi za ovozemaljskim bogatstvima, spremni da gaze preko drugih ljudi. Životnih ciljeva ima mnogo. Skala njihovih vrijednosti je velika, Međutim mu'minu je Allah, dž.š. jasno postavio i odredio cilj. A cilj je postati potpun i pravi čovjek, odgojiti svoju dušu tako da dosegne najviše duhovne visine. S tim ciljem pred očima i u mislima treba da su prožeta sva mu'minska htijenja i nastojanja, Na putu ka tom cilju dobiva se snaga za djelo i napor. Prostori usavršavanja ljudskih duša su neizmjerni. Pružaju se od podizanja grančice sa puta, do bezbrojnih dobrih djela, u ime Allaha, dž.š. Rad, marljivost, snažna volja, ljubav prema nauci, milosrđe, samoprijegor, samo su neka od područja ljudskih življenja kroz koja se prolazi, da bi se dostigao najviši cilj.

Mladi čovječe! Zamisli sada ljude, koji žive bez ideala, bez svrhe! Kako su samo turobni dani sive svakodnevnice u kojoj nema radosti najvišeg cilja! Tu nema prave zore, niti pravog sunca života. Mu'minsko življenje, na ljepšem putu, prelazi duhom granice ovog života, ne zna za smrt. Zna samo za život pun ljepote i smisla, život pun svrhe, velike i plemenite. Ljudska smrt nije smrt. To je samo prelaz u bolji svijet, hod ka susretu sa najdražim, Allahom Stvoriteljem. Ovaj život je samo etapa ka vječnom životu. Ističući moralne vrline, kojim se odlikuje onaj koji teži ljubavi prema Allahu, koji ima za cilj savršenstvo duše, Ibni Sina je rekao : "Onaj, koji je spoznao Istinu hrabar je, a kako da ne bude kad je pošteđen straha od smrti. Velikodušan je, pa kako da ne bude, kad je daleko od ljubavi prema neistini. On prašta mnogo. a kako da ne prašta kad mu je duša iznad toga, da bi je mogle povrijediti ljudske zablude."

Možda će neko upitati: Pa zašto toliki trud, zašto težiti tom cilju?

Mu'min će reči: Na Allahovom putu u slijeđenju istine, čovjeka očekuju najveće nagrade na ovom i drugom svijetu: mir, sreća i zadovoljstvo. Ako čovjek postigne Allahovu milost, ako njegova duša, u času smrti bude predana Allahu dž.š., pred njim se otvaraju neslućene mogućnosti, A što je najveća moguća sreća? Sigurno znaj: Džennet, vječni spas u milosti Allahovoj dž.š. u društvu dobrih ljudi.

Allah obećava vjernicima i vjernicama Džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti i divne dvorove u vrtovima edenskim. A Allahovo zadovoljstvo veće je od svega toga; to će, doista, uspjeh veliki biti! (Kur'an, 9:72)

 

A sretni će u Džennet; dok je nebesa i zemlje, u njemu će boraviti - osim ako drukčije Gospodar tvoj ne odredi. Biće to dar, koji će neprekidno trajati. (Kur'an, 11:108)

Za Džennet, za ljubav Allahovu, bezbroj je onih koji su živjeli i umirali. Smrt je njima otvarala puteve ka Džennetskim vratima. Oni su znali da je to staza najvećeg cilja! Poziv na lijepu ćud i težnja ka savršenstvu duše, bio je poziv svih Božijih poslanika. Svi Allahovi poslanici isticali su se tim odlikama. Pa kako onda da mu'mini ne ustrajavaju na usavršavanju ćudi kad znaju da su za tim plemenitim ciljem težili svi čestiti, duhom veliki i dobri ljudi, kad znaju da su loše ćudi otrov koji ubija i koji udaljuje čovjeka od Allaha, dž.š. i od svakog dobra!? Taj otrov čovjeka svrstava u nečasne i zle i širom mu otvara vrata Džehennema.

4. Snažno htjeti

Divan je izbor najvišeg cilja. Sjaj njegovog svjetla obasjava Zemlju i svemir, ide iz prošlosti u vječnost. Ko ga je izabrao, zaista je izabrao veliki i častan cilj. Ali put do njega je dug. Za taj put treba vjere, treba snage, treba volje. Treba snažno, krepko htjeti! Na putu ka svjetlu duše, njenom savršenstvu istinski borci moraju biti odlučni. Zlo treba pobjeđivati u sebi! Islam uči kako da se dođe do vječnog blaženstva, do vječne sreće. Čovjek koji se odluči na Allahov put ka spasu, mora uporno i neumorno sebi da govori:

Uz pomoć Allahovu hoću da moja duša zasvjetli najsjajnijim sjajem, kad stanem pred moga Stvoritelja Allaha dž.š.;

hoću da trajno i smjelo, do smrti, slijedim ideju dobra;

hoću da budem dobar roditeljima, braći, sestrama, bližnjim i dobrim ljudima;

hoću da gospodarim svojim strastima, osjećajima i mislima;

hoću da prvo mislim, a tek onda govorim;

hoću da odlično učim i da u školi i na studijama budem među najboljim;

hoću da vrijedno radim, da budem koristan ljudskom rodu;

hoću da sva moja djela budu dobra;

hoću da budem moralan, krepostan i uzoran;

hoću da budem karakteran;

hoću da moj glas bude blag, da nikad ne bude srdžbe u mom srcu;

hoću da ne budem ohol i sebičan;

hoću da budem plemenito hrabar i postojan;

hoću da moj život bude duhom i djelom velik, častan i čestit;

hoću da budem istinski mu'min, da Islam bude smisao mog života i postojanja, da u Islamu, u dubokoj vjeri u Dragog Boga poživim čitav svoj život i da konačno u Islamu napustim ovaj svijet.

I voljnost "hoću" treba da se iskazuje bezbroj puta, na putu ostvarenja plemenitih težnji. To "hoću" treba da dopire iz dubine srca, to "hoću" podržava Allah, dž.š. Uz to "hoću", koje prate meleki, sretan je i miran čovjek. Jer, znaj, sve na ovom svijetu je prolazno, samo je vječan Allah, dž.š. Hidžret je put ka dobru. Svi dobri ljudi imaju svoj hidžret. I svi Allahovi poslanici vršili su svoj hidžret. Trajno, uporno nastojanje za pobjedom dobra, u vlastitoj duši, hidžretsko je nastojanje. Ibrahim a.s. je govorio:

Ja hidžret činim Gospodaru svome. On je zaista silan i mudar. (Kur'an, 29:26)

I stvarno, Ibrahim, a.s. je vršio hidžret svakim svojim činom - kad je govorio, šutio, radio, mislio... Svojom voljom, svojim "hoću" ka dobru, on je dosegao najviše stepene duhovnog uzdignuća.

Zašto treba tako snažno htjeti? Šta je to što zove na oduševljeno htijenje za savršenstvom duše? Reći ću ti: Samo vjera u Jednoga Boga. A temelj je vjere: Nema drugog Boga osim Allaha! Ako čovjek ne teži dobru, dolazi u pitanje čitav njegov životni put.

Goethe je rekao: "Naše želje su predosjećanja sposobnosti koja leže u nama, vjesnici onoga što smo u stanju da uradimo."

5. S vjerom do carstva duše

Prvi korak prema carstvu duše je vjera, duboka, čvrsta, nepokolebljiva vjera u Boga. Vjera podstiče čovjeka da smjelo i hrabro ide naprijed. I zato vjeru čovjek treba da traži u sebi, da je razgara kao plamen. Vjera je nepresušna, neiscrpna moć koja nema granica. Vjerom čovjek kreće u veliki pohod osvajanja carstva duše. U vjeri je dragi Bog, čovjekov Veliki prijatelj i pomagač.

Sin kipara Azera, Kaldejac iz Babilona, bijaše Ibrahim, a.s. Živio je oko 1500. godine prije Isaâ a.s. Obožavaoci kipova razjareni djelovanjem Ibrahima a.s., njegovim pozivom ljudima da stupaju na Božiji put, počeše mu praviti spletke, ometati ga, prijetiti mu. Kad ga ne mogoše zaustaviti, baciše ga na lomaču. Vatra se rasplamsavala, gorjela oko Ibrahima a.s. ali njemu ne mogaše ništa. Voljom Allaha, dž.š. Ibrahimova vjera ugasila je vatru. Mnogobošci ostaše nijemi pred čudom koje se događalo.

Jednog dana Ibrahim, a.s. u snu dobi naređenje od Allaha, dž.š. da žrtvuje svog sina Ismaila. To je bila Allahova kušnja upućena Ibrahimu, a.s. i Ismailu, a.s. Allah, dž.š. je volio Ibrahima, a.s. i Ismaila, a.s. i pomagao ih je u njihovim nastojanjima. Želio je samo posvjedočenje njihove vjere. A njih dvojica voljeli su toliko Allaha, dž.š., da su bili spremni i na najveće žrtve. Ibrahim je odlučio, da žrtvuje sina, a Ismail svoj život.

Ibrahimova žrtva nije imala premca u povijesti ljudskog roda. Ta tražena i nuđena žrtva bila je samo Ibrahimova žrtva. To nije bila objelodanjena i vidljiva žrtva, javno cijenjena i slavljena. Takve javne žrtve, za velike ideale, susrećemo kroz čitavu povijest čovječanstva. One su s ponosom prihvatane. Naprotiv, Ibrahimova, a.s. žrtva bila je skrivena žrtva. Niko za nju nije znao osim Allaha, dž.š. Ibrahima i Ismaila. Ibrahim, a.s. je bio spreman na tu žrtvu bez truna razmišljanja. Zašto? Zato što je to Allah, dž.š. tražio. Ibrahim, a.s. nije pitao za razloge žrtve, ni trena nije oklijevao. To je bilo u ime Boga i za ljubav Božiju. To je bio veličanstven čin vjere u Boga. Bogu dati sve od sebe, pa i ono što je kod većine ljudi veće i od vlastitog života. Ibrahim, a.s. se potpuno predavao Allahu, dž.š. u osami, bez pogleda ljudskog oka, bez ljudskog priznanja. Ibrahim, a.s. je nosio u sebi praiskonsku snagu iskrene, istinske vjere. Njena snaga je bila neizmjerna. A Allah, dž.š. je upravo tražio tu vjeru, vjeru bez trunke osobnog. I veliki čovjek, Ibrahim, a.s. dokaza da je, uistinu, Božiji odabranik. A uzvišeni Allah, kad vidje da Ibrahim nudi svog sina, u ime vjere, u ime ljubavi prema Njemu, ponudi mu ovna umjesto voljenog Ismaila. Božija milost neka je divnom i časnom robu Božijem Ibrahimu, a.s.!

Isa, a.s. je liječio slijepe, gubave, paralizirane. Njegova vjera rađala je vjeru u njihovim srcima i oni su čudesno ozdravljali voljom Allaha, dž.š. Priča se da je Isa, a.s. snagom svoje vjere hodao po vodi. Vjera je nosila Isaâ, a.s. Davala mu je snagu kojom je nadvladavao zakone fizike.

Omer, sin Hattabov, bio je pošao da ubije Muhammeda, a.s. Kad je čuo Kur'anske riječi koje su dopirale iz izbe gdje su bili njegova sestra i zet, on zadivljen zastade. U jednom trenu shvatio je da su to Božije riječi, da je to glas prave istine. I odmah je primio islam, postao njegov veliki pobornik sve do kraja časnog i plemenitog života.

Vjera je u trenutku mijenjala ljude, preodgajala ih, činila ih dobrim, čestitim. Isto čudo kao što je izlječenje slijepaca, tako je i preobraćanje čovjeka. Čovjek zato mora zastati pred njenom snagom i veličinom, mora u sebi osjetiti što je to volja Allahova.

U jeku borbe na Bedru, Muhammed, a.s. pođe naprijed u prve redove islamskih boraca i snažnim glasom, kako bi ga svi mogli čuti, reče:

"Tako mi Alaha, u čijoj je vlasti duša Muhammedova, nijedan čovjek neće biti ubijen u današnjoj borbi protiv mušrika, ako se bude hrabro borio, a ne odstupao i uzmicao, a da ga Allah neće uvesti u Džennet!"

Časni ashab Umejr ibn el-Himan bijaše u blizini Muhammeda, a.s. kada je on izgovorio ove riječi. "Znači, nema prepreka između mene i mog ulaska u Džennet, ako budem danas ubijen u borbi", reče Umejr i svom silinom se baci na neprijatelja. Borio se hrabro, do zadnjeg djelića svoje snage. Konačno je pao junačkom smrću šehida. Umejrova ljubav prema Allahu, dž.š. i njegova vjera bijahu jače od ljudskog instinkta za očuvanje života. Vjera u Allaha, dž.š. i saznanje da se bori za plemenite i vječne ideale nosili su u juriš Umejra. Sa ovakvom vjerom nije bilo teško poći i u najvažniji boj za pobjedu dobra u duši, dosegnuti njeno savršenstvo, poći ka otvorenim vratima Dženneta.

Mladi čovjek koji teži vječnoj sreći, trebalo bi da se uči na vjeri velikih ljudi, da u sebi snaži vlastitu vjeru, kako bi sigurnim koracima mogao poći najvišem cilju - savršenstvu duše.

Mudri Hasan Basri je govorio: "Zabilježeno je da je Hazreti Omer ibnu-l-Hattab ražarivao vatru i ruku joj primicao govoreći: "Kušaj sine El-Hattabov, hoćeš li se moći strpiti na Džehennemskoj vatri?", a odmah zatim se obraćao dovom Allahu, dž.š. da ga sačuva od Džehennema i onih koji rade za Džehennem. Pa kada je Omer, r.a. toliko strahovao od Džehennema, a Džennet mu bijaše obećan, kako ste vi, o ljudi, sigurni u spas?"

I dalje: "Vjernik ostaje uvijek isti, bez obzira na vrijeme i situaciju, nesalomljiv u vjeri, s jednim licem i na jednom putu. Licemjeri se mijenjaju prema vremenu i prilikama, gledaju samo svoju korist i zakidaju drugoga. Djelom svojim vjernik potvrđuje svoje riječi. Njegov javni život potvrđuje njegov privatni" - govorio je Hasan Basri.

Allahov Poslanik Muhammed, a.s. je rekao: "Najbolje što smo donijeli ja i poslanici prije mene su riječi: Nema drugog Boga osim Allaha!

I zaista, vjera u jednog Boga je suština Islama, srce i duša njegova. Sve je Allahu podređeno. Samo je On dostojan obožavanja. To nisu, ni otac, ni majka, ni žena, ni djeca, ni bilo kakvo materijalno dobro, ni bilo koja ovozemaljska čast, ni ma kakva slava ovoga svijeta. Vjernik ispunjava svoje biće nepokolebljivom vjerom  i s njom  dopire  do najviših  duhovnih sfera. Islam je potpuna predanost Allahu dž.š.

Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet, koji će im dati...(Kur'an, 9:111)

Muhammed, a.s je rekao: "Islam znači punu predanost Stvoritelju, dž.š. i dobročinstvo prema njegovim stvorenjima."

Islamski povjesničar Sa'lebi zabilježio je izreku mudrog Lukmana; "O sinčiću! Svijet je duboko more i mnogo ljudi se u njemu utopi. Tvoja lađa neka bude - strah od Allaha, dž.š., kormilo - vjera u Allaha, dž.š., a vesla - čvrsto pouzdanje u Stvoritelja svemira, Allaha, dž.š."

S vjerom u Boga postiže se najbolji sistem osobnog ponašanja, kontrola nad samim sobom i svojim strastima. Vjera ostvaruje stalno prisustvo Allahove Riječi, u svim našim mislima, kazivanjima i djelima. I kroz sve to, vjerniku se otvaraju putevi ka najvišim i najtajnovitijim spoznajama. A najviše spoznaje i najviša saznanja, sigurno vode ka svjetlu duše, ka njenom savršenstvu.

6. Put je ukazan

Allah, dž.š., sigurno želi da svi ljudi dođu do savršenstva svojih duša. U raskoši Svoje neizmjerne plemenitosti, ljubavi i dobrote prema čovječanstvu, od postanka ljudskog roda slao je upute ljudima kako da postanu pravi ljudi, kako da usavrše svoje duše, kako da postignu vječno blaženstvo i sreću. I posljednji Allahov poslanik Muhammed, a.s., došao je s Uputom. Prenio nam je Kur’an, Allahovu Riječ, i objasnio Islam svojom riječju i djelom.

Dakle, Pravi put je sigurno ukazan. O njemu sumnje nema. Sve preporuke Allaha, dž.š., kao i Njegove zapovijedi, sve riječi Resulullaha, a.s., i sva njegova djela, usmjereni su da nauče čovjeka kako da postigne najveći cilj.

Namaz

To nije samo molitva. To je trenutak u životu čovjeka kada on direktno staje pred Boga, predaje Mu se svim svojim bićem, iskazujući Mu zahvalnost za sve blagodati. Cilj namaza je da čisti ljudsku dušu od svih zlih misli, svih loših želja i prohtjeva, od zlih djela. Namaz je odgojni čin, podstrek na dobra djela, podstrek na rad za opće dobro svih ljudi.

Uči ono što ti je objavljeno iz Knjige i obavljaj namaz, jer namaz sprečava od ružnih i nevaljalih djela, a spominjanje Boga je, bez sumnje, najveća pobožnost. Bog sve zna šta vi radite. (Kur’an, 29:45)

Na namazu vjernik polaže račune pred Bogom, dž.š., za sva svoja djela, ispituje svoju savjest. Namaz, iskreni namaz, odgaja vrline u ljudskoj duši, a otklanja mahane. Kao što voda pri uzimanju abdesta spira nečistoću s tijela, tako namaz spira nečistoću koja se nataložila na ljudskoj duši. Pet puta dnevno čovjek vjernik preporađa svoj duh.

Muhammed Resulullah, a.s., rekao je: ‘’Šta mislite, kad bi od vas neko imao pred vratima rijeku, pa se u njoj svaki dan kupao, bi li ostalo nečistoće na njemu?’’ Kad su okupljeni vjernici koji su slušali ove riječi odgovorili da ne bi ostalo nečistoće, Resulullah a.s. dalje reče: ‘’Eto, tome sliči i pet namaza dnevno. Bog, dž.š., njima briše grijehe i greške (iskrenog Njegovog roba musallije).’’

Ako je namaz iskren, on sigurno uz pomoć Allaha, dž.š., donosi duševni uspon. Čovjeku poslije namaza sve izgleda ljepše, jasnije i duhovnije. Njega ukrašavaju najljepše moralne osobine i on se stalno približava Dragom Bogu. Ako i napravi grešku do sljedećeg namaza, on (namaz) je briše i ponovo doživljava novi, još veći uspon. I tako kroz čitav dan, kroz čitav život.

Veoma važna vrijednost namaza je i to što on u duši čovjeka uspostavlja mir. Mir i spas vladaju njime. Za njega nema malodušnosti i očaja.

Međutim, ima ljudi koji obavljaju namaz formalno. Takav namaz ne donosi velike koristi, jer u njega nije unesena potpuna predanost. Vidimo ponekad muškarca ili ženu da redovno klanjaju, posjećuju džamije, a istovremeno ogovaraju, pohlepni su, zlobni, zavidni... Njihov namaz nije ostavio traga na njihovim dušama. Ovakav namaz je velika kušnja.

Teško onima koji klanjaju namaz, a ne vode računa o njemu (ne misle na njegov sadržaj i svrhu).(Kur’an, 107:4-6)

Post

Ramazanski post nije običan post, čija je svrha gladovanje, patnja i ispaštanje. Post ima svoj duboki značaj. Njime čovjek postiže najviše duhovne stepene, prečišćava dušu i izražava kroz to vrhunsku zahvalnost Stvoritelju, dž.š.

Kroz post, čovjek doživljava bratsku solidarnost s gladnim i siromašnim ljudima diljem čitavog svijeta, čeliči svoj karakter, podiže socijalnu svijest i smisao o dužnosti prema svojoj ljudskoj braći koja pate. Kroz iscrpljeno tijelo, ali osnažen duh, uspješnija je borba protiv svih poroka.

Muhammed, a.s., rekao je: ‘’Pet stvari kvare post: laž,  klevetanje, ogovaranje, krivokletstvo i strastveno gledanje’’, zatim: ‘’Post je štit od grijeha, pa zato neka onaj koji posti ne govori nepristojne riječi, neka ne bude grub u vladanju! Ako ga neko izaziva na svađu ili tuču psovkom, neka mu samo odgovori: ‘Ja postim, ja postim.’ ‘’

Post je važan u izgradnji karaktera, u jačanju volje. On je značajan činilac u postizanju snage odricanja, samosavlađivanja, čovjekoljublja i istinoljublja.

Kurban

Njime se izražava ljubav prema Allahu, spremnost na svaku žrtvu. Kurban je simbol vjere Ibrahima, a.s., kroz žrtvu, na koju je bio spreman, u ime Allaha, dž.š. I svaki mu’min, koji vrši žrtvu kurbana, treba u duši doživljavati Ibrahimov, a.s., zanos u vjeri, njegovu neizmjerno veliku odanost Allahu, dž.š.

Kurban je vanredan odgojni čin koji vodi najvećim visinama ljudskog duha.

Zekat

Zekat nije nikakva milostinja prepuštena volji pojedinaca, nego je to obaveza koju svaki imućni musliman mora ispunjavati da bi se izvršila islamska misao o umanjivanju razlika između siromašnih i bogatih, o jednakosti i bratstvu, o potpunoj socijalnoj pravdi. Zekat je pravo siromaha, a dužnost imućnih.

Davanjem zekata, sadekai-fitra i ostalih socijalnih davanja, musliman čisti svoju dušu od zla pohlepe, gramzivosti i bolesne težnje za gomilanjem blaga.

Jasno je rečeno da su sva materijalna dobra data samo na privremenu upotrebu ljudima, jer sve je prolazno. Materijalne žrtve za druge ljude u čovjeku bude plemenite osjećaje, a iznad svega postiže se Milost Allahova, dž.š., toliko potrebna čovjeku. Imetak prestaje biti svrha života na Zemlji. Sva materijalna dobra postaju samo predmeti za upotrebu. Čovjek robuje samo Allahu, dž.š., a nikako novcu i zlatu. I ova Allahova, dž.š., zapovijed vodi ka savršenstvu duše.

Hadž

Hadž nije samo skup ljudi koji dolaze u Mekku da se mole Allahu, dž.š., za oprost grijeha. To je manifestacija bratske solidarnosti među ljudima svih rasa i naroda. Na hadžu nema bogatih i siromašnih, ne postoje razlike po položajima. Sve, upravo sve se briše. Svi skrušeno sedždu čine Allahu u bijelim ihramima, svi jednako obučeni, svi potpuno izjednačeni kao što će biti na Danu Velikog Suda.

Šta je rezultat toga? Snaga novog poleta vjere, nov duhovni uspon.

. . .

Kroz istinski doživljene namaze, zekat, post, hadž i kurban, čovjek, sigurno, postaje pravi čovjek. Njega prati Allahov blagoslov. Takvi ljudi nemaju straha pred životom i pred smrti. Njih čekaju širom otvorena Džennetska vrata.

Ocjena: