26 May 2001

Mjesto i uloga žrtve u islamu

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

Jedan od produkata izvorne mudrosti koju, Allahovom voljom, baštini ljudska civilizacija još od svojih početaka, jeste krilatica ''na muci se poznaju junaci''.

Zaista su problemi, razne nevolje i gubici istinski ispiti, istinski filteri koji jasno pokazuju da li iza riječi koje ljudska usta često i olahko izgovaraju u uslovima sreće i blagostanja, zaista i stoje iskrenost i djela. Nisi junak ako o sebi govoriš da si junak. Junak si onda kada se u nevolji takvim i pokažeš prvo pred Allahom i samim sobom u svojoj nutrini prema svome nijetu, a potom i u vanjštini pred drugima prema odredbi Gospodara svih svjetova. Na ovaj način nas dragi Allah sve skupa iskušava.

Poznato je da Allah uobičava da Svoje posebno voljene i odabrane robove stavlja na razne kušnje koje imaju svrhu da pokažu, učvrste, od raznih natruha očiste i na kraju definitivno potrvrde njihovu iskrenu ljubav i odanost Njemu, Jednom, Jedinom. U tom smislu je Resulullah, s.a.v.s., često govorio da što je deredža (stepen odabranosti kod Allaha) nekog roba veća, to su veće i ozbiljnije kušnje koje ovaj podnosi i kada ih podnese (naravno Allah uvijek pomaže iskrenim robovima u vrijeme kušnji da ih na valjan način podnesu) onda on zadobiva Allahovu ljubav, zadovoljstvo, status veće bliskosti i, naravno, nagradu kako na Ahiretu tako i na dunjaluku.

Tako su najvećim kušnjama bili iskušavani Allahovi poslanici (resuli i nebijji), nešto slabijim kušnjama bivaju kušani Allahovi miljenici (evlijullasi), a još slabijim iskreni i čvrsti vjernici (mu'mini) i na kraju dolaze svi muslimani sa kušnjama koje odgovaraju njihovim pojedinačnim stepenima imana jer Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Jedino oni Allahovi robovi koji su do te mjere ogrezli u grijehu i poroku da nema nikakve šanse za njihov popravak mogu biti oslobođeni kušnji na dunjaluku i živjeti mirnim i slatkim životom. Međutim, Allah često ističe u Kur'anu da ovaj sladak život na dunjaluku njima nije nikakva blagodat već im je, naprotiv, to dato samo zato da bi sve svoje naslade na prolaznom dunjaluku iskoristili i da bi što više u grijehu ogrezli i tako potpunu propast zaslužili.

Iskreni vjernici su svjesni ove Allahove mudrosti i oni su čak i zabrinuti kada im sve na dunjaluku ''ide kao po loju'' jer znaju da su kušnje jasan i očevidan znak Allahove milosti prema njima i da su one samo date u njihovu korist. U tome je značaj kušnji koje na dunjaluku podnosimo i na taj način mi ''ispisujemo'' svojim postupcima knjigu naših djela. Tu knjigu ćemo na Sudnjem Danu čitati i prema njoj će nam biti suđeno a u nju se djela upisuju, ne prema njihovoj vanjštini, već isključivo prema našoj namjeri koju imamo u našim srcima prilikom vršenja dotičnog djela.

Sve ovo je jasno istaknuto u islamskim izvorima a mi ovom prilikom navodimo hadis koji prenosi Ebu Hurejre a bilježi ga Buhari gdje se navodi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:

''Kome Allah želi dobro stavi ga na kušnju (belaj).''

Sada našu pažnju želimo fokusirati na pojam gubitka. Gubitak ima specifično mjesto u postupku testiranja nečije odanosti. To je ono što posebno naglašava odanost. Gubitak je nešto što daje poseban pečat onome što se zove iskrena odanost. Ako je neko spreman izgubiti nešto od svoga za našu ljubav mi znamo da nam je ta osoba iskreno odana i da nam je zaista pravi prijatelj.

Ovdje moramo biti veoma precizni i u tom smislu kazati da gubitak ima ovakvo dejstvo samo onda kada neko svojevoljno za nečiji hatar pretrpi gubitak.

Znači gubitak je potvrda odanosti i iskrenosti samo onda kada je riječ o namjernom gubitku a kada govorimo o namjernom gubitku mi tada govorimo o žrtvi. Ovu istinu nam dokazuju ajeti Kur'ana:

"Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite od onoga što vam je najdraže..." (Imranova porodica, ajet 92.)

Znači musliman treba da nađe u sebi snage da sve ono što mu je drago i milo na ovom svijetu stavi iza odanosti i ljubavi prema Allahu te iza pokornosti i ljubavi prema Allahu i resulullahu Muhammedu, s.a.v.s.. Istinski musliman, mu'min treba i mora biti spreman da ostavi sve na dunjaluku i da od toga žrtvuje Allaha radi ako mu to bude od strane Allaha i Resulullaha naređeno.

Reci: ''Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na pravi put.'' (Pokajanje, ajet 24.)

Žrtva je dakle taj posebni polog iskrenosti i odanosti. U tom smislu se ona i javlja u islamu, izvornoj vjeri čovjekovoj i to u svim njenim historijskim formama. Njezina suština je u tome da se svjesno i dobrovoljno izgubi nešto ili dio nečega što je vrijedno i voljeno od strane roba i to samo u ime Rabba i samo za Njegovu ljubav i Njegovo zadovoljstvo.

Žrtva osim ovog svojstva dokazivanja iskrenosti i odanosti ima i svojstvo otkupa tako da se ona u vjeri javlja u oba svoja oblika i kao konkretan dokaz iskrenosti i odanosti i kao otkup od nekih grijeha. U tom smislu ona postaje pravni institut u vjeri, odnosno, drugim riječima rečeno, žrtva biva regulisana vjerskim propisima i tako dobiva manji ili veći stepen obaveznosti.

Tako dolazimo do potrebe da žrtvu kao opći pojam u vjeri posmatramo u dvije ravni odnosno u dvije dimenzije:

  1. Žrtva kao propisani formalni čin u vjeri
  2. Žrtvovanje kao jedan unutarnji element koji zauzima veoma značajno mjesto u suštini obavljanja ostalih vjerskih obaveza i ibadeta općenito

2. Žrtva kao propisani formalni čin u vjeri

Od samog početka bitisanja ljudi na Zemlji, odnosno od Adema, a.s., ustanovljava se pravilo da se žrtva izražava kroz formu žrtvovanja (klanja) domaćih životinja. U ta drevna vremena stoka je predstavljala imetak od najvećeg značaja i važnosti i sasvim je prirodno da su ljudi za Allahovo zadovoljstvo žrtvovali upravo stoku.

Islam je, dakle, odmah u startu sa propisima koji su bili objavljeni Ademu, a.s., ustanovio propis kurbana, odnosno klanja stoke na ime žrtve Allaha radi. U starim vjerozakonima islama koje su slijedili Ibrahimovi potomci po lozi njegova mlađeg sina Ishaka, a.s., poslanici Benu Israila žrtva se prinosila na taj način što se stoka na posebnom mjestu klala i potom bivala zapaljena. To je bila Žrtva paljenica kako se danas imenuje u tekstovima Starog i Novog Zavjeta i ona je, kako se vidi, vezana isključivo za odnos između Allaha i Njegova roba.

S druge strane, kod Ibrahimovih potomaka po lozi njegova starijeg, prvorođenog sina Ismaila, a.s., kurban (žrtvovanje stoke) se veže za obred hodočašća Svetog Hrama – Kabe, što ju Ibrahim, a.s., skupa sa Ismailom, a.s., izgradi po Allahovoj zapovjesti u dolini Bekke, kasnije nazvanoj Mekka. Znači, kod potomaka Ismailovih, kurban je vezan za obred hadža i u tom smislu se klanje kurbana obavlja u vrijeme obavljanja hadža (Kurban Bajram) i na jednom od mjesta hodočašća (dolina Mina). Sve je ovo, jasno, vezano za općepoznatu kušnju kojom je Allah iskušao odanost svog roba Ibrahima, a.s. Poznato je da je Ibrahim, a.s., došao iz Mekke u dolinu Mina zajedno sa Ismailom, a.s., gdje ga je upravo namjeravao žrtvovati za Allahovu ljubav i zadovoljstvo, kada mu je bilo objavljeno da je ispunio na najljepši način tu veliku kušnju i da treba žrtvovati sa neba mu poslatog ovna umjesto voljenog sina. Kao nagradu za takvu odanost i pokornost Allah je Ibrahima, a.s., počastio deredžom Njegova ličnog prijatelja. To je bila najljepša nagrada za Ibrahimovu veličanstvenu žrtvu.

Na taj način je ustanovljeno klanje kurbana vezano za obrede hadža među potomcima Ismailovim. Taj običaj odnosno propis je potvrđen i mnogo vjekova kasnije sa objavljivanjem Kur'ana direktnom Ismailovom potomku, Resulullahu, Muhammedu, s.a.v.s., tako da kurban ostaje kao propisana forma žrtve u islamu sve do Sudnjeg Dana. Također je Kur'anom propisano da se meso koristi za ishranu određenih kategorija ljudi, tako da žrtvovanje kurbana nema samo karakter ličnog odnosa između Allaha i roba koji kolje kurban, već ono sada poprima širi društveni i socijalni kontekst.

"A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadža i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo Ime kad budu u redove poredane; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; Tako smo vam ih potčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; Tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali, zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine." (Hadž, ajeti 36.,37.)                

No, bez obzira na to što kurban sada poprima i širi socijalni karakter, njegova suština i dalje ostaje, po našem mišljenju, strogo u relacijama između Rabba i roba zato što do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela. Prema tome pitanje žrtve je uvijek vezano za lični odnos roba prema Allahu i za njegov lični nijet. 

3. Unutarnja dimenzija žrtve

Pošto je upravo žrtva taj dragocijeni polog kojim se potvrđuje i jasno izražava iskrena pokornost, ljubav i odanost, sasvim je jasno da je iskrenost u obavljanju bilo kakve aktivnosti (pogotovu vjerskih aktivnosti kojima se želi zadobiti Allahova ljubav i zadovoljstvo) na neki način vezana za pojam žrtvovanja u tom smislu da se žrtva nalazi negdje u nutrini svake te aktivnosti.

Iza svake vrijedne i značajne ljudske aktivnosti stoji neki napor odnosno gubitak neke ugodnosti i užitka a to nije ništa drugo nego žrtva. Žrtvuje se slobodno vrijeme da bi se uradio neki vrijedan posao. Žrtvuje se dio imetka i užitak koji se njime mogao finansirati da bi se pomoglo nekome u nevolji. Zaista, ovakvih primjera može se navesti mnogo i svi oni jasno iskazuju drevnu mudrost da se ništa vrijedno, značajno i plemenito prosto ne može postići bez nekog odricanja tj. neke žrtve.

U tom smislu možemo posmatrati i vjerske aktivnosti odnosno ibadete pa nalazimo da u osnovi posta leži potpuno žrtvovanje u određenom vremenskom periodu svih ljudskih strasti. Trpe se glad i žeđ, odbija se zadovoljiti spolni nagon, pojačano se pazi  na sve svoje misli, riječi i djela i sve to samo Allaha radi. Prema tome, post je zasnovan na žrtvi a plemenita nagrada koja slijedi nakon ovog žrtvovanja u postu najbolje se može nazrijeti u poznatom hadisi kudsiju koji bilježi Buhari:

''Post je samo Moj i samo Ja za njega nagrađujem a svako dobro djelo se nagrađuje deseterostruko ili više''

Kada govorimo o zekatu i davanju sadake kao jednom od značajnih oblika ibadeta sasvim je jasno da je tu u osnovi žrtvovanje dijela imetka. Mi se davanjem dijela imetka na ime zekata i sadake odričemo zadovoljstva posjedovanja tog dijela imetka i odričemo se svih onih slasti i užitaka koje smo njime mogli finansirati. To je sve za nas izvjesna žrtva i ako nam je iskren nijet možemo se nadati Allahovoj nagradi koja se u ovom slučaju javlja u čak tri nivoa: prvo – time je naš cjelokupan imetak očišćen i njegovo posjedovanje nam neće nauditi na Sudnjem Danu (haram imetak je izuzetno veliki problem na Sudnjem Danu za onoga ko ga posjeduje); drugo – time se upisuju sevapi u knjigu naših djela; treće – time se naš imetak de facto uvećava jer Allah uvećava imetak iz kojeg se dijele zekat i sadaka, a upropaštava imetak koji je stečen uzimanjem kamate (vidjeti Kur'an,: sura Krava, ajet 276.);

Niti u jednoj drugoj aktivnosti u okviru islamskog robovanja Allahu nije toliko očevidno iskazano žrtvovanje u njezinoj nutrini kao što je slučaj sa džihadom. Džihad se definiše kao borba i napor na Allahovom putu sa ciljem da Njegova riječ bude gornja.

Znači, borba i napor da Allahova riječ bude gornja  čine suštinu džihada, a ta borba i taj napor nisu ništa drugo do jedan oblik žrtvovanja kojem Allahov rob sam sebe dobrovoljno izlaže i to samo za Allahovu ljubav i zadovoljstvo. Mudžahid zalaže svoj život, svoj imetak, svoje slobodno vrijeme, svoj komoditet i ugodnost, svoje mnoge užitke i svjesno sebe izlaže naporima, iskušenjima, rizicima, bolovima i patnjama, raznim uvredama i poniženjima od strane kafira itd.

Mudžahidi su svemu ovome izloženi kako onda kada ratuju oružjem tako i onda kada ratuju znanjem, rječju, perom, jer je poznat hadis u kojem Resulullah, s.a.v.s., kaže da je najveći šehid onaj koji kaže nepravednom vladaru riječi istine u lice.

Prema tome, džihad u svim svojim oblicima u svojoj nutrini nosi iskreno žrtvovanje roba za ljubav Rabba i često se dešavalo da rob ostane bez svog zdravlja, imetka i života. Posljedica ovakvog žrtvovanja jeste status šehida, odnosno mučenika na Allahovom putu koji svojom žrtvom svjedoči Allaha kao svoga istinskoga Gospodara. Kakva je i kolika deredža (stepen) šehida kod Allaha i kakve su nagrade i blagodati koje on uživa kod svoga Gospodara dobro je znano tako da o tome ovdje nećemo više govoriti.

4. Završetak

Nadam se da će ovaj tekst barem malo nekoga navesti da razmišlja o veličini i značaju žrtve i žrtvovanja u islamu i da se potrudi da pronađe puteve i načine da ostvari  i lično učešće u nekom obliku žrtvovanja na Allahovom putu onoliko koliko mu njegove objektivne mogućnosti to dopuštaju.

Allaha molim da nam svima skupa podari iskrenosti u robovanju Njemu i da nam omogući i primi naše skromne žrtve na Njegovom putu. Amin!

Ocjena: