7 Jul 2006

Crtice iz života hadži šejha Fejzulaha efendije Hadžibajrića II dio

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 

Ašk je voda života

Hazreti Mevlana veli:

Život bez aška koji prođe,

ne smatraj da je išta važno,

ašk je sâma voda života,

srcem i dušom prihvati ga snažno.

Čovjek se ne treba plašiti osjećaja koji su u njemu ukoliko su isti u skladu, u suglasju, sa Šerijatom. Negirati ljudske osjećaje, kao što neki preporučuju, znači ubijati specifičnost konkretne osobe i zatvaranje vrata koja vode ka većemu, snažnijemu osjećaju Božije blizine.

Osim ašikâ svi su drugi,

samo ribe, izvan vode dom su svili,

mrtvacima ih smatraj, uvehlim,

makar oni i veziri bili.

Kada ašk pokaže se javno,

stablo svježine svoje da glasa,

na prezreloj grani nicati počne,

svježe lišće, i to svakog časa.

Pravilno usmjeravana, kod osobe koja u sebi osjeća snažnu ljubav prema uzvišenome Gospodaru, taj će se osjećaj veoma brzo pokazati i izvan nje, drugi će na njenome licu i ponašanju prepoznati njenu “otvorenost”, često i mimo volje sâme osobe.

Ko ašku lovina postane,

zar moć’ će biti lovina smrti?

Sve dok je Mjesec kao štit,

zar može strijela do njega dopr’ti?

Razumom sudio si o Allahu,

naš’o nisi nikakav put cijeli,

Putu se vrati, ne govori

zbog slijepaca ti se ne veseli.

Hod sejrus-sulûkom prije svega je istrajavanje na stalnome kajanju za počinjene grijehe, i svjesne i nesvjesne, i to stanje nikada se ne završava, shodno Poslanikovoj, alejhisselam, poruci hazreti Aiši da i pored toga što mu je uzvišeni Allah obećao Džennet, on se i dalje neprestano kaje da ne bi na kraju ispao nezahvalan.

Ćup opijenosti za ludilo prodaj,

slobodan nek’ si od svih burmi

ašik budi za ovim emirom,

ako ni to nećeš, idi, umri!

Baš svaka duša čista,

k’o zarobljenica na ovu zemlju pade,

ljubav aška za njom tad' ode

slobodu sužnjoj odmah da dade.

U književnome smislu, još od hazreti Ibn Sine postoji učenje da je duša zarobljenica tijela koje je za nju krletka. Kao što ptica u kafezu pjeva čeznući za slobodom, tako i duša kod murida jeca, polahko se sjećajući izravne Božije blizine koja je postojala u vrijeme Ezela. Jedino što je može izliječiti jeste ljubav (ašk) prema Muhammedu, alejhisselam, i prema jedinome Allahu, džellešanuhu.

Ti, kojem niko nikad,

komadić hljeba dao nije,

traži!; hej ti siromahu,

i to sa obje tvoje ruke dvije.

Budi koža! Budi čovjek!

Hakk stotinu darova će dati –

crna zemlja sada je zlato,

i krv će bijelo mlijeko postati.

Koliko god čovjek misli da je stekao iskustva, to je ništa u odnosu na ono što ne zna. Tako i na duhovnome putu, koliko god čovjek misli da je blizu uzvišenome Gospodaru to je ništa u odnosu na to kakve sve blsikosti postoje. Na ovo, između ostaloga, upućuju i riječi hazreti Džunejda Bagdadija, koji kaže:

Da se rob posveti Allahu hiljadu godina, a onda se samo za tren zaboravi, to što ga je mašilo veće je od onoga što je postigao.[1]

Od stvorenja, jedini ko u čovjeku može stvarni ašk probuditi jeste hazreti Pejgamber, alejhisselam, odnosno neko od njegovih nasljednika (vârisi-pejgamber). Za hazreti Mevlanu, istinski muršid bio je hazreti Šems, ponos Tabriza.

Dođi, ponosu stanovnika Tabriza,

sunce istine i vjere, željo pusta

Kad’ je to spašeno srce u kom’ su voda,

i ilovača, k’o katran gusta?![2]

 

Sklonost za tarikat

       

Nakon što se vratio u Sarajevo, Fejzulah-efendija je o svemu što se desilo te godine u Skoplju odnosno Prištini obavijestio svoje učitelje Ahmeda efendiju Bureka i hadži Mehmeda efendiju Handžića. Na obojicu je ostavilo velikoga traga šejh Selim Samijeve ozbiljnost i odgovornost jer se nije želio “zaletiti”, nije želio pošto-poto imati murida, povećati njihov broj samo kako bi se mogao pohvaliti, već je ulogu ovlaštenoga šejha želio sprovesti do kraja. Jednostavno, nije imao “potvrdu” da je hadži Šejh u tome trenu dovoljno zreo da stupi u tarikat.

        Što se tiče prijema u tarikat, Fejzulah-efendija kaže:

Kriteriji za primanje u tarikat su vrlo strogi i to je svojstveno svim tarikatima. Stoga su svi tarikati hakk, ispravni. Jedan profesor, npr., za nečiji odgovor da peticu ili šesticu, a za nečiji desetku. U krajnjoj konzekvenci ipak je to njegovo subjektivno viđenje, i tu veliku ulogu igra njegova savjest.

    Pravilo je da se ne smije krivo postupiti. U tarikat se ne smije primiti niko za nečiji hatar, nekome za ljubav. Stoga onaj koji uvodi u tarikat, šejh, mora ispunjavati tri uvjeta: muhakkakmuselsel i musedždžel.[3]

Nastavljajući, dalje, o tome šta znači “ovlašteni šejh”, šta znače pojmovi “muhakkak”, “muselsel” i “musedždžel”, hadži Šejh kaže:

Muhakkak znači da je uistinu prošao kroz one faze koje smo objasnili (tawrowe) i da je poslije njih postao šejh. Muselsel znači da se veže za nekog drugog šejha, tj. za onog koji mu je izdao idžazu (dopuštenje za samostalan rad u ulozi šejha) i da se zna ko je on. Musedždžel znači da je to negdje zabilježeno i da se idžaza ima napismeno. Ispunjavanje tih uvjeta se traži zato da bi samo pouzdan i provjeren čovjek mogao biti šejh, da bi se zatvorila vrata lažima i prevarama…[4]

Nešto drugačije pravilo vezano je za poseban put nekih osoba, posebno pravilo u smislu nešto drugačijega izvođenja spomenutih principa. Riječ je o uvejsijama.

Uvejsije (su) oni ljudi koji “zahiren” (pojavno) nemaju svoga vodiča, a ma‘nen (skriveno, duhovno) imaju jednog evliju, čiji ih ruhanijet (duhovna snaga) upućuje i odgaja. Oni, u najviše slučajeva, kad dođu do savršenstva (kemal), budu vezani za muršida, ne iz potrebe, nego radi reda. Od grupe uvejsija najpoznatiji su: Šejh Feriduddin Attar, Hasan Hrkani i Šah Muhamed Behauddin Nakšibendi.[5]

Unutarnji osjećaj, “voda života”, ašk, odnosno snaga aška jeste faktor koji odlučuje o sklonosti kronkretne osobe prema tarikatu. Ukoliko se još podudari snažan ašk i ovlašteni šejh, otvaraju se vrata sejrus-sulûka.

Svaki murid treba ovladati sa jedanaest stanjâ, odnosno svojim životom pružiti odgovor na jedanaest pitanja (meselâ), a koje se nazivaju hasbu halis-sâlik.[6]

Šejh Selim Samijeve “još tri godine”, koliko je rekao hadži Šejhu da treba pričekati, završene su 1939. godine. Uslijedio je, s Božijom pomoći, istiniti san (ru’ja) koja je bila znak da je Fejzulah-efendija sazreo za stupanje u tarikat.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...



[1] Zuhayr Żāżā, Al-Imām Al-Ğunayd Wa At-Taŝawwuf Fī Al-Qarn At-Tālit Al-Hiğrī, Dār Al-Hayr, Bejrut, 1994., str. 157.

[2] Mawlānā Ğalāl Ad-Dīn Ar-Rūmī, Dīvān Šams ad-Dīn Tabrīzī, “Ašk je voda života”, tom I, str. 16.

[3] Fejzulah Hadžibajrić, Tarikat kao zaboravljeni draguljIslamska misao, XI/’89., br. 129, str. 21.

[4] Ibid.

[5] Fejzulah Hadžibajrić, Mali tesavvufsko-tarikatski rječnik, str. 45.

[6] Fejzulah Hadžibajrić, Zikr i iršadZbornik radova Prvog simpozija: Tesavvuf-islamska mistika, Zagrebačka džamija, Zagreb, 1408./1988., str. 154., 155.

Ocjena: