19 Jun 2006

Crtice iz života hadži šejha Fejzulaha efendije Hadžibajrića I dio

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

S Božijom pomoći, prije nekog vremena napisan je obiman rad pod naslovom “Fejzulah efendija Hadžibajrić – njegovi život i borba za povratak tekija u okrilje Islamske zajednice”. Kroz taj rad saznao sam mnogo više o Fejzulah-efendiji, hadži Šejhu, kako su ga zvali, nego što sam do tada znao. Mislio sam da, s obzirom na broj podataka iznesenih u tome djelu, o hadži Šejhu se nema puno šta više reći.

Ipak, ne nečijom stručnošću, umijećem, već hadži Šejhovim bogatim duhom, ispostavilo se da se o ovome velikanu bosanskohercegovačkoga tesavvufa može još mnogo toga iznijeti, podvući i napisati. Tako je nastala i ova studija koja bitnije crtice iz Fejzulah-efendijinoga života nastoji prepoznati u divanu, pjesmama ispjevanim i čitanim u posebnome halu, velikoga mutesavvifa, hazreti Mevlane, Dželaluddina Rumija.

Životopis

Hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić rođen je 12. januara 1913. godine, u Sarajevu. Djetinjstvo je proveo na Hridu, a potom se preselio ispod Alifakovca, u ulicu Toplik.

Otac mu se zvao Ismail Hadžibajrić, a mati Šemsa, djevojački Užičanin. Veoma mlad, Ismail-beg umire, ostavljajući iza sebe mladu hudovicu. Šemsa-hanuma tada je imala samo dvadeset i osam godina, i, pored hadži Šejha, još petero djece, troje dječaka i dvije djevojčice: Ferida, Abdulaha-Avdagu, Muhammeda, Feridu-Bedru i Kanitu-Kanu.

U tako teškim uvjetima, kao najstariji, hadži Šejh počinje raditi u porodičnoj aščinici. Sâma aščinica nije mu bila mrska ali svoj životni put Fejzulah-efendija nije mogao vezati za profesionalni angažman u aščinici.

Pored mekteba, Fejzulah efendija završava osnovnu školu a potom upisuje Srednju građevinsku školu. Kada je bio treći razred ispisuje se iz Građevinske a upisuje Gazi Husrev-begovu medresu.

Ne želeći gubiti vrijeme, Fejzulah-efendija uporedo sa slušanjem programa trećega razreda sprema i polaganje razlike u predmetima između Građevinske i Gazi Husrev-begove medrese. Želeći i što bolje naučiti predmete kao što su arapski jezik i kiraet, hadži Šejh ide na obuku kod rahmetli Mustafe efendije Varešanovića što je i razlog, kako piše rahmetli hafiz Traljić, da i Mustafa efendiju Fevzi-baba uvrstavaše u svoje hodže.[1]

Godine 1933. hadži Šejh diplomira u Medresi, zajedno sa, između ostalih, Mustafom Hadžimulićem, hafizom Ibrahimom Trebinjcem i hafizom Mehmedom Zahirovićem.

Pored Gazi Husrev-begove medrese, Fejzulah-efendija pohađao je i privatna predavanja Ahmeda efendije Bureka, Muhameda efendije Tufe, Mehmeda efendije Handžića, Kasima efendije Dobrače i hadži Mujage Merhemića, poznatoga pobožnjaka, dobročionioca i mesnevihana.

Po uzoru na svoje učitelje, a naročito na rahmetli hadži Mehmeda efendiju Handžića, Fejzulah-efendija želio je upisati fakultet u Kairu, na poznati i tradicionalno za Balkan, samim tim i za Bosnu i Hercegovinu, vezani el-Azhar. No, teško finansijsko stanje u porodici i velika majčina ljubav koja nije mogla izdržati pomisao na rastanak sa još jednim bliskim i voljenim stvorenjem, utcali su da hadži Šejh promijeni odluku. Umjesto toga, Fejzulah-efendija odlazi na odsluženje vojnoga roka, a nakon toga se zapošljava na mjestu vjeroučitelja u osnovnoj školi “Saburina”.[2] Nakon okončanja Drugoga svjetskoga rata, kada je u Sarajevu otvoren Filozofski fakultet, hadži Šejh se upisuje na katedru orijentalnih nauka i uspješno diplomira 1955. godine.[3]

Kao vjeroučitelj hadži Šejh radit će do 1943. godine kada se zapošljava u Ulema medžlisu u Sarajevu.

Tih ratnih godina, Fejzulah-efendija stalno prati svoga učitelja rahmetli hadži Mehmeda Handžića. Rahmetli hadži Mehmed-efendija tih godina uređivao je i vodio “el-Hidaju”, koja je bila ne samo glasilo udruženja islamskih učenjaka nekadašanje Jugoslavije već i pokret, vjersko-idejni pravac koji je uzeo kao jedan od svojih najbitnijih zadataka izražavanje glasa mira u ratu i pomoć ugroženima. Glasilo “el-Hidaje” objavilo je tokom godina Drugoga svjetskoga rata veliki broj deklaracija i proglasa u kojima se izražava protest protiv ugnjetavana slabih i apelira na postizanje mira. Potpisnik tih ideja uvijek je bio rahmetli hadži Mehmed Handžić, a kao blagajnik-sekretar uvijek se potpisivao rahmetli Fejzulah-efendija.[4]

Hadži Fejzulah-efendija radio je i na mjestu profesora, prvo Muške a potom i Ženske medrese, od 1942. do 1947. godine, na predmetima pedagogija i vjerska nastava.

Nakon okončanja Drugoga svjetskoga rata, iako oslobođena od fašizma, tadašnja Jugoslavija postaje država, kao i mnoge druge uostalom, koja i pored dobrih stvari ipak mnoge čestite ljude proganja i zatvara. Među zatvaranim bio je i hadži Šejh. Osnovna zamjerka nove vlasti prema hadži Šejhu jeste stalna vjerska aktivnost za vrijeme rata. Nisu pomogli ni ratni članci i akcije “el-Hidaje”, hadži Šejh često je hapšen, zatvaran a potom puštan ponovno na slobodu.[5]

Sve to znatno je uticalo da hadži Šejh teško pronalazi posao u poslijeratnim uvjetima jer mu je biografija znatno “uprljana” čestim zatvorskim posjetama. Unatoč tome, Fejzulah-efendija se zapošljava 1947. godine na mjesto prvoga hafizi-kutuba Gazi Husrev-begove biblioteke, gdje ostaje do 1953. godine kada prelazi na Veterinarski fakultet, također u svojstvu bibliotekara, a zahvaljujući dobroti tadašnjega dekana Fakulteta dr. Vase Butozana.

Nakon godinu dana, Fejzulah-efendija prelazi na Filozofski fakultet da radi također na mjestu bibliotekara, a 1972. godine odlazi u penziju.

Honorarno ponovno obavlja ulogu bibliotekara u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, provedivši posljednje radne dane u društvu sa sadašnjim profesorom Fakulteta islamskih nauka dr. Ismetom Bušatlićem.

Kako se može vidjeti, mnogi veliki ljudi svojim odgojem i pobožnošću uticali su na formiranje ličnosti hadži šejha. Nema sumnje, najbitniji znak njegovih karakternih crta ostavila je sama porodica Hadžibajrić, prije svega njegovi mater i otac. Nakon njih, Fejzulah-efendija nije se odvajao od islamskih učenjaka – alimâ, naročito od svojih možda najdražih učitelja, hadži Mehmeda efendije Handžića i Ahmeda efendije Bureka.

No, sigurno je presudan značaj na daljnji tok Fejzulah-efendijinoga života imao poznati sarajevski dobročinitelj i učenjak, mesnevihan hadži Mujaga efendija Merhemić.

Hadži Mujaga je bio stariji od Fejzulah-efendije. Rođen je 1877. godine. Otac mu bijaše trgovac a mati domaćica. Bio je veoma mudar, pametan i vrijedan, tako da se i dan-danas prepričavaju mnoge hadži Mujagine mudrosti i brilijantne dosjetke.[6]

Mesnevihan, osoba s dozvolom za prevođenje i tumačenje djela “Mesnevija”, autora hazreti Mevlane, Dželaluddina Rumija, prije hadži Mujage bio je rahmetli reisul-ulema Džemaluddin efendija Čaušević. Jedno vrijeme Fejzulah-efendija uživao je u druženju ove dvojice vjerskih prvaka. No, shodno uvjetima vremena u kojemu su živili, dolazi do rasprave i spora među njima dvojicom, a potom i do fizičkoga razilaženja.

Pred kraj života, hadži Mujaga ostavlja dozvolu (izun) za prevođenje i tumačenje “Mesnevije” hadži Šejhu. Nekoliko godina pred vlastito preseljenje na ahiret, Fejzulah-efendija izun na “Mesneviju” dat će hadži hafizu Halidu efendiji Hadžimuliću.

Fejzulah-efendija bi govorio da svako ko dobro poznaje tesavvuf i arapski jezik može bez izunname[7] tumačiti hazreti Šejhul-Ekbera (Ibn Arebija), ali za prevođenja i tumačenje “Mesnevije” nužan je izun.[8] “Mesnevija” je poput života ispunjenoga vjerom – teče, noseći svakoga istinskoga slušača sa sobom, usmjeravajući ga pravome putu i Božijoj blizini, pomažući čovjeku u savladavanju ovozemaljskih prepreka i nevolja. Kako kaže hadži Šejh, u nedostatku iskrenoga, istinskoga, vodiča, ovaj kitab (“Mesnevija”) može biti vodič.

Konačno, bio bi veliki propust barem ne spomenuti još jednog hadži Šejhovog velikog prijatelja, osobe koja je umnogome zadužila muslimane Bosne i Hercegovine svojim trudom i žrtvom na Božijemu putu. Riječ je o rahmetli hafizu Mahmudu efendiji Traljiću. Od posebnoga je značaja istaknuti da su svi Fejzulah-efendijini tekstovi prošli znanstvenu kritiku rahmetli hafiz efendije Traljića. Mnogi radovi ostali su neobjavljeni, iako ispravni, jer, kako bi rekao rahmetli hafiz Traljić – nije im još vrijeme.[9]

Značaj šejha u duhovnome razvoju čovjeka (sejrus-sulûk)

Kako čovjek, i uopće svako stvorenje, treba Gospodara da ga, prvo, stvori, a potom i podrži u duhovno-fizičkome razvoju, tako i svaki plod traži nekoga da ga zasadi, njeguje, pazi i čuva kako bi doživio svoju punoću, konac razvoja, potpunost obilježenu davanjem ploda.

Osoba odlučna na hod sejrus-sulûkom kad-tad shvatit će da joj je potreban neko ko će ju voditi nakon dosezanja dionice puta koju ne poznaje, na kojoj joj ne može pomoć njena dotadašnja naobrazovanost i iskustvo, ma kako god oni veliki bili.

Pored toga prepoznavanja, veza murida sa muršidom bitno je predodređena sâmim predbivanjem (Ezel).

Hazreti Mevlana kaže u gazelu “Sijelo sa ruhom”:

Prethodne noći, to se desi.

Odoh na sijelo kod moga Sultana,

u ruci krčmara moga bijaše čaša,

a u njoj njegova duša je dana.

Iskreni duhovni vodič, muršidi-kâmilšejh, prema duhovnome putniku, sâliku, mora biti otvoren, iskren, mora poznavati svaku sâlikovu potrebu i sâm se time upravljati a ne sâlika upravljati vlastitim željama.

 Rekoh mu: "Tako ti Allaha,

dušo duše svih pića, o divni,

čašu jednu i meni naspi,

al' Ugovor svoj ti ne raskini."

Nekada se desi da Savršeni čovjek (insân kâmil) osjeti duhovnu naklonost prema određenoj osobi, i obratno, ali da jednostavno nije predodređeno da mu bude vodič, makar taj insânu kâmil i imao ovlaštenje za šejhluk. Veza muršida i murida određena je još u Ezelu, kada su duše bīvale bez tijela, kada je Uzvišeni u jednima položio naklonost prema drugima. Kršenje toga pravila, naime, kada se jedna osoba nametne drugoj kao vodič, znači ustvari kršenje Predbivstvenoga ugovora (mîsâk).

 Nasmija se, radostan, pa mi reče:

" 'Čuh se i pokorih', o plemeniti,

tvoje pravo ja ću ti dati,

pravom imâna moga i njegove niti."

Upravo ovdje se ističe da ako je Uzvišeni još u Ezelu učinio jednu dušu da bude na Ovome svijetu vodič drugoj, tada to ne predstavlja “dobročinstvo” šejha već obavezu nametnutu mu još prije dolaska na Ovaj svijet.

 Dođe s čašom, pa je dade,

u ruke moje, tu je stavi,

bijaše puna svjetlucava vina,

kao lice, najlepše što se javi.

 Pokorih se, odmah zatim,

iz čaše pune srknuh malo,

raspali se silna vatra u meni

od vatre koju je čaše svjetlo dalo.

Istinski duhovni učitelj (šejh) zna tačno šta i koliko daje muridu, nije bitna količina toga što mu daje već je bitno da data mjera bude odgovarajuća, ona koja će u muridu probuditi čežnju za daljnjim putovanjem ka jedinome Gospodaru.

Iznemoglost kada me pokri,

ispijanjem kada odgovorih na to,

vino ovo u rudnik me ponese,

kao da sam vrijedno sjajno zlato.

 Od nadavanja obraza mu,

vrt je moj k'o veseo, zelen, dán

od obraza mu, poput zumbula jarkog,

hljeb svoj vidjeh, sav razdragan.

 Opskrba i sreća, čovjeka svakog,

u naklonosti stoji, nek' mu svak' krene

ko sam ja, da pomislit bi mog'o,

izljevi tuge da zavise od mene?!

U takvome stanju, murid počinje prepoznavati tragove Božijega manifestiranja u Ovome svijetu. Mnoge stvari, o kojima je prije samo slušao, sada mu postaju vidljive i jasne.

 Ebu Leheba tamo vidjeh,

grizeći prste, kako sebe krivi,

i Ebu Hurejru tamo vidjeh,

ruka iz srca kako mu viri.

Ebu Leheb bio je k'o podne,

a lice uvijek samo (u) podne gleda,

a Ebu Hurejre okrenuo se sasvim,

Mjesecu i Merkuru svome, drugo ništa ne da.

Ebu Leheb razmišljao je tako,

tražeć' dokaz, razumsko stanje,

a Ebu Hurejre, opet, je bio

dokaza i razuma stalno pokazanje.

Osnovna mahana Ebu Leheba bila je što se rukovodio ne samo isključivo onim što vidi već i isključivo vlastitim razumijevanjem percipiranoga. Jedna od najopasnijih zamki u sejrus-sulûku jeste da murid pomisli kako sve zna i razumije. Naravno, ovdje postoji još jedna, suprotna, opasnost. Naivni murid može lahko postati plijen lažnoga šejha jer na svaku muridovu primjedbu lažni šejh može odgovoriti: “Nije ovo po pameti”. U bitnome da li će murid postati plijen ili ne ovisi od iskrenosti muridove namjere (nijet). Na to hazreti Mevlana dalje i upozorava:

Dobro znaj, nije vrč svaki,

pravoga vina pouzdana vaga,

stoga hajde, odmah zatvori,

otvoreno grlo (svoga) krčaga.

 Dok ne donese krčmar vrč drugi,

iz zaliha svojih, kad mu bude hora,

dok ne donese krčmar neki drugi pokal,

između zaliha mnogih, iz svoga trezora.

 Zato skrati, ne govori,

dok ne spomene vođa neka druga djela,

hiljade hikaja, poučnih priča,

iz riznice nekih drugih, skrivenih sijelâ.[10]

 

Prvo upoznavanje s hadži šejhom Selimom Samijem

Još kao dijete hadži Šejh je bio povezan sa Hadži Sinanovom tekijom, Silahdar Mustafa-pašinom, u Sarajevu. Tadašnji starješina Hadži Sinanove tekije bio je rahmetli šejh Nasir Misirlić, rođak hadži Šejhove matere. Od prvih dana Fejzulah-efendiju privukao je muršid šejha Nasira Misirlića, šejh Kadri efendija.

Šejh Kadri-efendija imao je još jednoga tarikatskoga brata, šejha Selima Samija efendiju Jašara, veoma učenoga čovjeka i mudroga muršida. Šejh ove dvojice prvaka bio je hazreti Muhammed Emin Sulejmanijjeli.[11]Kao da je blizina šejha Kadrije i šejha Selima Samija učinila da se na jednome prepoznaju tragovi, mirisi, drugoga. Kao da je hadži šejh preko Kadri-efendije bio privučen šejhom Selimom Samijem.

Godine 1936., Fejzulah-efendija odlazi na Skupštinu imama-matičara u Skoplje. Kako sâm kaže, jedva je dočekao odlazak na taj put jer mu je to bila prilika da se susretne sa hadži šejhom Selimom Samijem, kojega je upoznao u ljeto te iste godine u Sarajevu na Ilidži.[12]

Međutim, hadži šejh Selim Sami nije tada bio u Skoplju. Mislivši da je otišao kući u Vučitrn, hadži Šejh odlazi i tamo. No, u kući mu rekoše da je šejh Selim otišao kod sestre u Prištinu. Budući da mu je bila jaka želja, Fejzulah-efendija se odmah zapućuje u Prištinu. Ali, nije se “otvorilo”.

Našavši ga u Prištinu, hadži šejh Selim Sami mu se izvinjava jer ga ne može primiti na konak. Poručuje mu da prenoći u hotelu pa da mu ako Bog da ujutro ponovno dođe. Ujutro mu šejh Sami saopćava da je, kako to nalažu tarikatska pravila, klanjao istiharu-namaz, jer je prepoznao hadži Šejhovu želju za ulaskom u tarikat, ali da ni nakon toga “nije ništa vidio”. Daje mu nešto na učenje, teberruken, iz počasti, i kazuje mu da se može ubrojati u simpatizere tarikata (muhibb).[13]

Po povratku, Fejzulah-efendija upoznaje šejh Selim Samijevoga murida, hafiza Fahri-efendiju Iljazija. Od tada, u naredne tri godine, hadži Šejh ljetni raspust provodi u Vučitrnu.

Definirajući muršida, Fejzulah-efendija kaže:

Muršid je šejh, upučivač, vođa, koji uvodi čovjeka u tesavvufske tajne, pokazivač pravog puta, šejh sa diplomom. Muršid teba da ima dvanaest svojstava, a to su: dva Božija, dž.š., pokrivanje mahana i opraštanje (Settar i gaffar), dva Pejgamberova – milosrđe i drugarstvo, dva Ebu Bekrova – istinitost i iskrenost, dva Omerova – striktna pravičnost u primjeni zapovijedi i zabrana, dva Osmanova – darežljivost i stid i dva Alijina – znanje i junaštvo (Abdul-Kadir Gejlani).[14]

Pored toga, hadži Šejh navodi i hazreti Kāšānijeve riječi, koji veli da je šejh u jednome narodu onaj koji je savršen i poznaje Šerijat i Hakikat, koji je kadar podučiti drugoga i kroz Šerijat i tarikat izvesti osobu i dovesti je do savršenstva. On je zastupnik, nasljednik, hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam.[15]

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...



[1] S. Beglerović, Fejzulah efendija Hadžibajrić – njegovi život i borba za povratak tekija u okrilje Islamske zajednice, neobjavljeno, str. 22.

[2] Intervju sa Emina-hanumom Bradić, hadži Šejhovom kćerkom, vođen 15. novembra  2003. godine.

[3] Mustafa Mehić, Islamska obrazovna predavanja u tradiciji Sarajeva i nekih drugih mjesta, ,Glasnik VIS u SFRJ, XLV/1982., br. 1, str. 60.

[4] Pogledati “ratne” brojeve “el-Hidaje”, 1940.-1944., naročito službeni dio.

[5] Intervju sa Emina-hanumom Bradić, hadži Šejhovom kćerkom, vođen 15. novembra  2003. godine.

[6] Vidi djelo: Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić, separat, Sarajevo, 1959.

[7] Izunname, dobiti ruhsat (dozvolu) i izun za neko učenje. (Fejzulah Hadžibajrić, Mali tesavvufsko-tarikatski rječnikŠebi Arus, Sarajevo, 1988., dodatak, str. 23.)

[8] Intervju sa Seadom Halilagićem, vođen u subotu, 22. maja 2004. godine.

[9] S. Beglerović, Fejzulah efendija Hadžibajrić – njegovi život i borba za povratak tekija u okrilje Islamske zajednice, str. 67.-70.

[10] Mawlānā Ğalāl Ad-Dīn Ar-Rūmī, Dīvān Šams ad-Dīn Tabrīzī, Al-Mağlis Al-A‘lā Li At-Taqāfa, Kairo, 2000., tom I, str. 20.

[11] S. Halilagić, Hadži Selim Sami ef. (Uz 40-godišnjicu smrti), Šebi arus ’91.

[12] Fejzulah Hadžibajrić, Sjećanja na Kosovo i SkopljePutopisi i nekrolozi, MOS Švedske, Štokholm, 2002., str. 130.

[13] Pismo hadži Šejha Ivanu Hojaniću, datirano 22. 2. 1975. godine

[14] Fejzulah Hadžibajrić, Mali tesavvufsko-tarikatski rječnik, str. 32.

[15] Ibid, str. 41.

Ocjena: