21 May 2009

Hazreti Mevlana – rođenje, duhovno zrenje i preseljenje – II dio

Objavio: Samir Beglerović
Kategorija(e) tekstova: 

 

2. Zrenje

 

Godine 1226. (623.), hazreti Mevlana oženio se, u svojoj, dakle, devetnaestoj godini, sa kćerkom hodže Šerifuddina Lale od Samarkanda, koja se zvala Dževahir Hatun. Iz toga braka, hazreti Mevlana dobio je dvojicu sinova, Sultana Veleda i Alauddina Čelebija.[1] Prvome sinu dao je ime po ocu, a drugome po starijemu bratu.

Ubrzo nakon vjenčanja, umrli su hazreti Mevlanini majka i stariji brat: Mumina Hatun i Muhammed Alauddin.[2] Tako je period od sedam godina u Larendu, hazreti Mevlani i hazreti Behauddinu donio i veliku radost i veliku tugu.

Po završetku toga perioda od sedam godina, seldžučki sultan Alauddin Kejkubad pozvao je hazreti Behauddina u grad Konju, naljutivši se pri tome na vladara Larenda Musâa, što je takvog učenjaka zadržao u svome gradu a nije ga poslao u prijestolnicu. Hazreti Behauddin i njegova porodica dočekani su sa najvišim počastima te se naseliše u Konji trajno. Ubrzo, „Car svih učenjaka“ preselio je na ahiret, u Konji, 1230. (628.) godine. Do preseljenja na bolji svijet, obavljao je dužnosti muftije i muderrisa.[3]

 

2.1. Sejrus-suluk

 

Kada je ostao bez oca, hazreti Mevlana napunio je dvadeset i tri godine. Pored arapskog i perzijskog jezika, naučio je i grčki. Premda još uvijek veoma mlad, svojom pronicljivošću, učenošću i iskrenošću, već je bio sazreo preuzeti dužnosti svoga oca. Ipak, nije to želio.[4]

Istodobno, u gradi Tabrizu, nekadašnji hazreti Behauddinov učenik, sejjid[5] Burhanuddin Muhakkik Tirmizi, duhovnim otkrovenjem saznao je za smrt svoga učitelja. Tako se desilo da je na dan hazreti Behauddinovoga ukopa, održan istodobno tevhid i u Konji i u Tabrizu. Sejjid Burhanuddin napustio je prije hazreti Behauddina Balh i okrenuo se životu u pustinji. Sada, odmah po ukopu hazreti Behauddina, krenuo je za Konju.

Sin mog Šejha je sâm, čeka me. Dužan sam da odem u Anadoliju, položim lice na čistu zemlju mog Šejha i vodim brigu o njegovom sinu...[6]

Susreo se sa hazreti Rumijem u Larendu, gdje je hazreti Mevlana otišao posjetiti mezarja svoje majke i svoga brata.[7] Pri susretu, kako je to običaj, hazreti Mevlana poljubio je ruku hazreti sejjidu Burhanuddinu. Po povratku u Konju, hazreti Burhanuddin krenuo je sa provjeravanjem Rumijeve učenosti.

Nema ti ravna u znanju i prevazišao si oca u nauci o vjeri i drugim takvim predmetima. Međutim, tvoj otac bio je savršen u poznavanju hâla[8] (duhovnog stanja) kao i u snazi govorništva. Želim da učiš hâl od sufija. Naučit ćeš od mene što sam ja naučio od moga Šejha. Hâl je nauka propovjednika, poznata kao „svjesnost Boga“ i „saznanje istine“. Kad jednom savladaš ovo, obasjat ćeš nebesa poput Sunca...[9]

Učitelj, shodno svome putu osamljivanja u pustinji, pripremio je i poslao hazreti Rumija u halvet[10], u kojemu je, po propisima, ostao četrdeset dana.[11] Kao učenik, kod sejjida Burhanuddina, hazreti Mevlana proveo je deset godina. Tek u svojoj trideset i trećoj godini stupio je na očevo mjesto.[12]

Mijenjajući svoga oca, a postupajući po uputama dobivenim od sejjida Burhanuddina, hazreti Mevlana tumačio je islam uglavnom se orijentirajući ilmi zâhirom:

tumačenjem vjere i njenih propisa onako doslovno, po vanjštini, po logici, trudeći se da te propise učini shvatljivim i razumnim.[13]

Sejjid Burhanuddin osjetio je da hazreti Mevlani više nije toliko potreban. U njemu je ponovno buknula želja za osamom. Srcem je čeznuo za odlaskom, a, s druge strane, znao je da bi rastanak izuzetno teško pao hazreti Mevlani, s obzirom da ga je mnogo zavolio. Tako su se u njemu miješali želja za osamom, i strah da ne povrijedi hazreti Mevlanu.

Tako je jedne prilike jahao na mazgi vinogradima Konje, i zaželi, da mu je otići u Kajsar. Istovremeno, samo što je to pomislio, mazga se silno prope, te sejjid Burhanuddin pade sa nje i slomi nogu. Ustao je, i tako slomljene noge vratio se u Konju. Hazreti Mevlana, čim je saznao za ovo, požurio je kod tog svog voljenog šejha sejjida Burhanuddina da ga obiđe. Kada je ušao u sobu, sejjid Burhanuddin ga pogleda, i samo mu kratko reče:

Bravo, dobar učenik je slomio šejhu nogu![14]

Hazreti Mevlana shvatio je šta hazreti sejjid Burhanuddin govori. Ipak, nije mu bilo jasno, zašto Šejh želi ići, zašto ne želi ostati uz njega.

Sada si spreman, sine... Nema ti ravnog ni u jednoj grani. Postao si vođa nauke i znanja. Ovdje nema više prostora za obojicu, zato želim da idem. Sem toga, doći će ti veliki prijatelj i bit će tvoje ogledalo, a ti njegovo. Uputit će te u najskrovitija prostranstva duhovnog svijeta, kao i ti njega. Svaki do vas nadomiještat će drugog i bit ćete dva najveća prijatelja u cijelom svijetu.

Bog je odabrao da ti svojim postojanjem usrećiš i nebo i svijet, a to je nedostižna veličina. Ustani i uroni ljudske duše u neiskvaren život i neizmjernu Božiju nagradu... Vlastitim smislom i ljubavlju, povrati život smrtnicima ovog lažnog svijeta...[15]

Sa suzama u očima, boreći se sa emocijama i nastojeći ublažiti nevjerovatnu bol u srcu, hazreti Mevlana ispratio je svoga šejha sejjida Burhanuddina za Kajser, u proljeće, 1239. godine. Došavši u Kajser, sejjid Burhanuddin uglavnom je živio u halvetu, tek tu i tamo primajući posjetioce. Tako ga je jedne prilike posjetio i jedan velikan, pîr[16] Šihābuddin Omer Suhraverdi. Znajući za njegov dolazak, sejjid Burhanuddin čekao ga je pred svojom odajom. Kada je hazreti Suhraverdi stigao, samo je sjeo pored sejjida Burhanuddina, te tako ostaše satima, hama baš ni riječi ne progovorivši.

Nakon određenoga vremena, pîr Suhraverdi je ustao, poselamili su se i razišli. Začuđeni ovim, neki su upitali sejjida Burhanuddina, zašto ništa nisu pričali.

U prisustvu stručnjaka u nauci o hâlu, upotrebljava se jezik hâla, a ne jezik govora. U Svetom Kur'anu upozoreni smo da šutimo. U prisustvu onoga koji vidi istinu morate šutiti jer sumnje srca mogu se riješiti samo hâlom.[17]

Ubrzo, nepunih godinu dana po dolasku u Kajsar, sejjid Burhanuddin preselio je na ahiret, bolji svijet.

Hazreti Mevlana, kako se bilježi, pred kraj svoga tesavvufskog druženja (sohbet) s hazreti sejjidom Burhanuddinom, od sejjida Burhanuddina dobio je ovlaštenje na iršad[18], pisanu potvrdu (idžāza) da je sazrio za šejha.[19]

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

[1] Eva de Vitray – Meyerovitch, Rumi i sufizam, str. 8.

[2] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 48.

[3] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 49., 50.; Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 9., 10.

[4] Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 10.

[5] Sayyid, kod nas izgovara se kao „sejjid“, označava da je osoba potomak hazreti Huseina, unuka poslanika Muhammeda, alejhisselam. S druge strane, koristi se i titula šarīf, kod nas izgovara se kao „šerif“, a označava osobu koja svoje porijeklo vuče od hazreti Hasana, drugoga unuka poslanika Muhammeda, alejhisselam. Oba unuka sinovi su hazreti Muhammed-pejgamberove, alejhisselam, kćerke Fatime i njenoga supruga velikog hazreti Alije. Vidi: Fehim Nametak, „Sejjidi, šerifi i nakibulešrafi u Bosni i Hercegovini“, Ehli Bejt u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, 2003., str. 252.

[6] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 56.

[7] Ibid.

[8] Hāl, pojava, odnos vezanosti duše i tijela u jednom momentu, stanje, traženje sa stanjem, ono što se pojavi na srcu. (Fejzulah Hadžibajrić, „Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza“, Zbornik radova Prvog simpozija: Tesavvuf – islamska mistika, Zagreb, Zagrebačka džamija, 1408./1988., str. 190.)

[9] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 56.

[10] Halvet, osamljivanje, odvojenost, susreti skrivenosti stvorenja sa Hakkom (dragim Bogom). Kod nekih redova traje četrdeset dana. Po tome je (derviški) red halvetije dobio ime. (Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 190.)

[11] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 57.

[12] Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 10.

[13] Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 10.

[14] Mehmet Önder, Mevlana i njegov put ljubavi, str. 34.

[15] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 59.

[16] Pîr, starješina, duhovni vođa muslimana, vođa jednog derviškog reda, osnivač derviškog usulskog (metodskog) reda, šejh. Ima dvanaest pîrova. (Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 205.)

[17] Mehmet Önder, Mevlana i njegov put ljubavi, str. 35.

[18] Iršād, upućenost u derviški red, buđenje čovjeka iz uspavanosti i nemara, osposobljenost derviša za vodiča drugim ašicima, proces vođenja i odgajanja murida od strane šejha, muršida. (Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 194.)

Murīd, koji se spasio od svojih želja, obveznik tarikata i svoga šejha, ogoljen od svoje volje (predan Božijim propisima), pripadnik tarikata sa zakletvom. (Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 203.)

[19] Reynold A. Nicholson, Rūmī – Poet and Mystic (1207-1273), str. 18.

 

Ocjena: