29 May 2009

Hazreti Mevlana – rođenje, duhovno zrenje i preseljenje – III dio

Objavio: Samir Beglerović
Kategorija(e) tekstova: 

 

3. Preseljenje

 

Naredni period života, hazreti Mevlana provest će kao profesor, uglavnom predajući islamsko pravo (fikh) u medresi Altun-Aba.[1] Jedne prilike, kada se vraćao sa predavanja, susreo se sa dugo iščekivanim „velikim prijateljem“ čiji je dolazak nagovijestio hazreti sejjid Burhanuddin. Po nekim verzijama[2] ovaj „veliki prijatelj“ pojavio se u liku trgovca halvom (slatkom), dočim druge verzije tek spominju susret hazreti Mevlane i tada nepoznatoga čovjeka koji je zaustavio hazreti Rumijevu mulu na kojoj je jahao, i postavio mu neočekivano pitanje. Kada su im se pogledi tek susreli, obojica su djelovali kao zamrznuti, ne trepćući i ne progovorivši ni riječi, naprosto su zurili jedan u drugoga,[3] kao da su jedan drugome povjeravali, otvarali, i ponovno zatvarali okna duša. Hazreti Mevlanin život, opet će se promijeniti.

 

3.1 Preseljenje srcem od ovoga svijeta

 

Sâm dijalog kojega su hazreti Mevlana i „veliki prijatelj“ poveli pri prvome susretu, ima nekoliko različitih verzija.

-          Možeš li reći da li je poslanik Muhammed, alejhisselam, veći čovjek od Bajezida Bistamija?, upitao je neznanac.

-          Kakvo je to pitanje? Bez sumnje je veći poslanik Muhammed, alejhisselam, odgovorio je hazreti Mevlana.

-          Ali poslanik Muhammed, alejhisselam, rekao je: „Bože, veličam Te, nismo znali Tvoju vrijednost.“ Dok je Bajezid Bistami rekao: „Ja veličam sebe, moj ugled je velik...“ Kako to objašnjavaš?

-          Poslanik Muhammed, alejhisselam, je ovako govorio jer je svakog dana napredovao više i svaki put se bogatio novim stepenom razumijevanja i molio je Božiji oprost za ranije neznanje i greške. Poslanik, alejhisselam, istrajao je u spoznaji Boga, očistio se od svega i prošao sve stupnjeve i sudove. Ali Bistamija je od dolaska bio nošen samo prvim stepenom i opijen ovim znanjem nije dobio nikakvo dalje...

Posrnuvši pred značajem Mevlaninog odgovora, čovjek je pao na tle i zaplakao. Mevlana je sišao sa mule i obgrlivši derviša podigao ga na noge. Tako su se susrela dva okeana.[4]

Ime tog „velikog prijatelja“ bilo je hazreti Šems Tabrizi, punoga imena Šemsuddin Muhammed ibn Alija ibn Malek-e. Rođen je najvjerovatnije oko 1180. godine, jer, kako se u mevlevijskoj tradiciji prenosi, kada je došao u Konju imao je preko šezdeset godina. A u Konju ušao je 29. novembra 1244. godine (26. džumde-l-uhra 642. godine po Hidžri).[5]

Mada se često navodi kako je bio skoro nepismen, ipak, relevantna biografija ističe baš suprotno, ne samo da nije bio nepismen već je bio i izuzetno jak u islamskom pravu i teologiji. Hazreti Mevlanin sin, hazreti Sultan Veled, opisao ga je kao „učenog i mudrog čovjeka, elokventnu i izgrađenu osobu“.[6] Slijedio je šafijsku pravnu školu i studirao fikh. No, u slijeđenju svoga mezheba nije bio isključiv, čak, kako se prenosi, pohvalno se izrazio o nekim stavovima hazreti Ebu Hanife.[7]

Uporedo s tim, podučavan je tesavvufu da bi nakon postizanja kemâlijjeta[8] bio poslat u pustinju, da, kao kalendarija (lutajući derviš), po njoj luta i promišlja o dragome Bogu. Kako sâm hazreti Šems kaže, premda je imao veliki broj učitelja i šejhova[9], ipak je sebe smatrao uvejsijom, dervišem koji, izvanjski gledano (zâhiren), nema fizički prisutnog šejha, no, kojega vodi nevidljiva ruka nekoga od Božijih prijatelja (evlija).[10]

 

Svako priča o svome šejhu. Na snu, vidjeo sam hazreti Pejgambera, alejhisselam, kako me oblači derviškom hrkom[11], ne onom koja se nosi i koja bîva pohabana nakon nekoliko dana, koja se baca u lavabo i pere od prljavštine, već hrku prijateljevanja (hirka-i sohbet), ne odnos koji se može tek tako shvatiti, već odnos koji nije ni jučer, ni danas ni sutra.[12]

 

Gdje su se tačno hazreti Šems i hazreti Mevlana susreli, nije poznato. Tek, to mjesto danas se oslovljava kao „Medžme'ul bahrejn“, „Stjecište dvaju mora“, a što aludira na kur'anski plemeniti ajet: Pustio je dva mora da se dodiruju (meredžel bahrejni jeltekijân).[13]

 

Šemsuddin Tabrizija bio je rijedak učenjak i veliki poznavalac „ilm-i bâtina“. On je odmah, već prvih dana, toliko uticao na Dželaluddina, da se je ovaj oduševio njegovim tumačenjem i svom dušom predao se na proučavanje „ilm-i bâtina“.

Družeći se stalno sa Šemsuddinom, Dželaluddin je malo po malo ostavljao svoja predavanja u džamiji i medresi, a onda se potpuno povukao i odao asketskom životu, provodeći sve slobodno vrijeme u društvu Šemsuddina.

To Dželaluddinovo ostavljanje predavanja neugodno je djelovalo na njegove đake i slušače, a i na same građane Konje, jer je Dželaluddin bio stekao glas najistaknutijeg učenjaka i uživao ugled u narodu. Stoga su počele pritužbe protiv Šemsuddina, a konačno i zahtjev da se on udalji iz Konje.[14]

 

 

3.2. Prva smrt

 

Da ti prigovori nisu bili bezazleni, potvrdit će tmurni događaji uslijed kojih će hazreti Šems biti doslovno otjeran iz Konje. Utočište pronašao je u Damasku. Da li tada, ili možda prije dolaska u Konju, hazreti Šems upoznao se i družio s još jednim velikanom toga vremena, a kojega smo već spominjali, sa hazreti Šejhul Ekberom Ibn Arebijem, kojega je oslovljavao jednostavno, po njegovom prvom imenu – šejh Muhammed. Kako sâm veli, dosta toga je od njega naučio, a oslovljavao ga je sa „brat“ i „sin“.[15]

A u Konji, sav utonuo u tugu, hazreti Mevlana upotpunosti se povukao i više nije niti izlazio iz kuće. Na njegov nagovor, hazreti Sultan Veled otišao je u Damask ne bi li pronašao i doveo hazreti Šemsa natrag u Konju. Zatekao ga je kako mirno sjedi, igrajući šah. Kada ga je ugledao, plaho se obradovao. Zamolio ga je da se vrati, a potom je pred njega rasprostrijeo darove koje su mu, u znak izvinjenja, poslali ljubomorni hazreti Mevlanini učenici, koji su ga i protjerali.

 

„Ne možete me kupiti zlatom i srebrom. Mevlanin poziv, čije srce je kao srce Muhammedovo, dovoljan je. Moram ga poslušati.“

Zatim je podijelio siromašnom stanovništvu sve što je imao i spremio se za povratak u Konju.[16]

 

Osmoga maja 1247. godine, hazreti Šems vratio se u Konju.[17] Ovo je nagovijestilo treći period konačnog hazreti Mevlaninog duhovnog zrenja.

 

3.3. Treći period duhovnoga zrenja – treća smrt

 

Prvi period, u kojemu hazreti Mevlana sebe predstavlja kao „sirovog“, označava period upoznavanja sa hazreti Šemsom a nakon dobivanja idžaze za iršad od hazreti sejjida Burhanuddina. Hazreti Mevlana tek počinje slušati hazreti Šemsa ali se još uvijek poziva i na druge učenjake, još uvijek koristi djela drugih mislilaca.

Drugi period, u kojemu hazreti Mevlana sebe predstavlja kao „sazrelog“, označava period intenzivnoga prepuštanja hazreti Šemsu, upijanje svake hazreti Šemsove misli i njeno reflektiranje na svoje učenike. Tu je, kako se veli, hazreti Mevlana bio poput Mjeseca koje prihvata sunčeve zrake i prenosi ih na druga nebeska tijela. Hazreti Mevlana u ovome periodu upotpunosti je „utonuo“ u hazreti Šemsa, a tada nastaje djelo koje ovo najbolje oslikava – Divan-i Šems. Hazreti Šems nastojao je hazreti Mevlanu „gurnuti“ iz ovoga stanja, kako bi dostigao puno savršenstvo te kako bi postao od onih koji govore po vječnome znanju ('ilm ledunnî). Tako se povijesno protjerivanje hazreti Šemsa iz Konje, a uslijed ljubomore hazreti Rumijevih učenika, shvata kao metafizička priprema hazreti Mevlane za postizanje konačnoga stadija kemâlijjeta, koje se moralo desiti „nasilu“, nošeno silnom hazreti Mevlaninom energijom, u povijesti manifestiranom kroz silnu tugu za svojim voljenim Šemsom.

Nakon povratka hazreti Šemsa u Konju, uslijedio je treći period hazreti Mevlaninog usavršavanja, koje sâm naziva „pregaranjem“. Hazreti Mevlana, nošen novom tugom uslijed definitivnoga nestanka hazreti Šemsa iz njegovoga života[18], dostigao je stepen „kada i poslanici i evlije čeznu za njegovim društvom“. Ovo je najprepoznatljivije u njegovom sjajnom djelu Mesnevija. Život sastoji se od rastanaka, a srce slomljeno tugom uslijed rastanaka, postaje spremno kročiti u drugi, vječni svijet. Tajna čovjekove tuge na ovome svijetu ustvari je tugovanje duše svake osobe za uzvišenim Gospodarom.[19]

 

3.4. Traženje utjehe uslijed razdvojenosti od voljenog šejha       

 

Do kraja života čeznući za svojim voljenim šejhom, hazreti Mevlana pokušat će naći utjehu u dvojici prijatelja odnosno učenika. Svaki je bio specifičan, i svaki je dodatno obojio izuzetno složen hazreti Mevlanin život.

 

3.4.1. Utjeha kroz semâ

 

Za prvoga od njih, veže se poseban oblik zikra[20] – semâ', kojega, nažalost, mnogi oslovljavaju sa „ples derviša“ ili tek „ples“. Kako se prenosi, jedne je prilike hazreti Mevlana išao kroz zlatarsku ulicu. Čuvši zvukove koje su zlatari proizvodili kujući, srce mu je zaigralo te je hazreti Rumi, pošto je pao u džezbu[21], počeo učiti semâ[22]. U tome duhovnom zanosu, hazreti Mevlana za ruku je uzeo zlatara, starog prijatelja, također jednoga od učenika hazreti sejjida Burhanuddina, Salahuddina Zerkûba, te ga je uveo u semâ pa su se obojica prepustila tim kretnjama.[23]

Salahuddin Zerkûb došao je u Konju 1235. godine, te je, poput hazreti Rumija, postao učenik sejjida Burhanuddina. Kasnije se vratio na selo, oženio se, te se ponovno nastanio u Konji. Po povratku, upoznao se sa hazreti Šemsom pa su se susreti hazreti Šemsa i hazreti Mevlane održavali nekada u njegovome dućanu.

Salahuddin Zerkûb bio je, za razliku od hazreti Šemsa, uistinu nepismen, ali, poput hazreti Šemsa, izuzetno pobožan. Nakon hazreti Šemsova nestanka, bio je drugo ogledalo hazreti Mevlane u kojemu se ogledala ne samo hazreti Rumijeva plemenita duša već ogledalo koje je pokazivalo ono neprolazno, neiscrpno. Hazreti Mevlanini učenici osjetili su jaku ljubomoru i prema hazreti Salahuddinu, konačno, „šta je hazreti Mevlana vidio i šta je uopće mogao naučiti od jednog nepismenog čovjeka?!“[24]

Hazreti Mevlana oženio je svoga Sultana Veleda za hazreti Salahuddinovu kćerku, a nekako u isto vrijeme, nakon smrti prve žene, hazreti Rumi ponovno se oženio, ovaj put sa Kîra Hatun, koju su, uslijed kršćanskoga porijekla a velike pobožnosti, nazivali „drugom Merjemom“. Ona mu je rodila još dvoje djece, muško i žensko.[25]

Salahuddin Zerkûb obolio je, te je nakon duže bolesti, preselio na bolji svijet 1258. godine. Po njegovoj oporuci, nakon dženaze održan je semâ u kojemu je učestvovao veliki broj derviša.[26]

 

3.4.2. Utjeha kroz diktiranje Mesnevije

 

Hazreti Mevlana uskoro je pronašao i drugu utjehu za svog voljenog učitelja. Mada neki datiraju početak te druge bliskosti odmah nakon Salahuddinove smrti, ipak, hazreti Mevlanino druženje (sohbet)[27] sa plemenitim Husamuddinom Čelebijem mnogo je starije.[28] Husamuddin Čelebi bit će povod pa će hazreti Mevlana početi diktirati svoje najveće i najslavnije djelo – Mesneviju. Tokom više od deset godina, hazreti Mevlana diktirat će „Mesneviju“ a plemeniti Husamuddin će je zapisivati.

 

Jednog dana sjedili su zajedno Mevlana Dželaluddin i njegov učenik (murid) Čelebi Husamuddin. U razgovoru, Husamuddin je opet ponovio svoju želju i molbu, da Dželaluddin napiše jedan ćitab (knjigu), sličan Šejh Attarovom „Razgovoru ptica“ (Mantikut-tajr). Kao svoj odgovor Dželaluddin je izvadio iz saruka (turban) papir i predao ga Husamuddinu, da pročita. Na tome papiru Dželaluddin je napisao osamnaest prvih stihova Mesnevije. Ti stihovi su kasnije nazvani Fatihatul-Mesnevi tj. početak Mesnevije.

Samo ovih osamnaest stihova napisao je svojom rukom Dželaluddin. Inače, sve druge stihove iz šest svezaka (25.632) pisao je Husamuddin, a diktirao Dželaluddin, najčešće u noći. To je trajalo više od deset godina.[29]

 

Hazreti Mevlana mnogo je cijenio Husamuddina te se Husamuddin često spominje i u sâmoj Mesneviji. Tako pronalazimo kako hazreti Husamuddin ističe dugogodišnje prijateljevanje s hazreti Mevlanom[30], kako hazreti Rumi otriva da bez Husamuddina kao da ne bi bilo ni života za njega[31], a na početku drugoga sveska Mesnevije, hazreti Husamuddina izravno proglašava zaslužnim za božanski dar Mesnevije.

 

Jedno je vrijeme ova Mesnevija bila odgođena.

Treba izvjesno vrijeme da krv postane mlijeko.

Dok tvoja sreća ne rodi novo dijete,

krv neće postati slatko mlijeko. Ovo dobro čuj!

 Svetlo Istine, Husamuddin, opet je okrenuo dizgine

sa vrhova nebesa. Opet je počela Mesnevija.[32]

 

Istine života, razumijevanje čovjekovoga bola na ovome svijetu kao bola svake duše za istinskim prebivalištem – blizinom premilosnoga Boga, taj jedan lijep a ipak dobro težak teret u grudima, hazreti Mevlana nije imao kome da povjeri. Sve dok nije Husamuddin od njega zatražio da mu otkrije dio toga tereta, da tajne koje samo što nisu raspukle njegovo srce podari svim istinskim zaljubljenicima (ašicima). Tako je hazreti Mevlana tajne ovoga svijeta izražavao kroz stihove Mesnevije, a hazreti Husamuddin vjerno ih je zapisivao, kako bi isti bili olakšanje iskrenim.

 

3.5. Fizička smrt

 

To intezivno druženje hazreti Mevlane i hazreti Husamuddina, potrajat će oko petnaestak godina, sve do hazreti Rumijevog preseljenja na bolji, vječni, svijet. Tek tada, hazreti Mevlana ponovo će se susresti sa svojim voljenim šejhom. Tek tada, hazreti Mevlana pronaći će konačnu utjehu, dosegnuti stanje u kojem je jedino i moguće izliječiti „srce, rastancima ranjeno“. Stoga se cjelokupan hazreti Rumijev život može sagledati kroz odnos prema hazreti Šemsu: priprema i iščekivanje njegovoga dolaska, neprekidno druženje (sohbet) s njim, i žal uslijed rastanaka i iščekivanje ponovnoga sastanka kroz prvu noć nakon smrti, prvu „bračnu noć“ – Šebi Arus.

Tako se u životu hazreti Mevlane može izdvojiti pet bitnih perioda, svih pet okončavaju se smrću:

1. stjecanje osnovnih znanja (do smrti hazreti Behauddina)

2. hod sejrus-sulukom[33] i sazrijevanje za šejha (do smrti hazreti sejjida Burhanuddina)

3. trostruko dozrijevanje u kemâlijjetu, od „sirovosti“ do „pregaranja“ (do smrti hazreti Šemsa)

4. žal za hazreti Šemsom kroz semâ-zikr (do smrti hazreti Salahuddina)

5. žal za hazreti Šemsom kroz Mesneviju (do hazreti Mevlanine smrti)

Pojava Šemsuddina značila je prekretnicu u Dželaluddinovu životu, jer je u osobi Šemsuddinovoj našao pravog učitelja koji mu je otkrio istinu. Rijetki su takvi sretnici kojima je istina bila otkrivena!

Dželaluddin nije nikada mogao zaboraviti svoga učitelja i spominjao ga je sve do smrti. U svojim djelima, on govori o njemu i u zanosu pjeva mu pjesme.

Na jednom mjestu u „Mesneviji“ on ovako opisuje Šemsuddina, uzdižući ga:

 

Sunce moje, učitelju moj.

Moj živote i opstanče moj!

Samo Tvojom pomoći spoznao sam Istinu (tj. Boga).

O istino koja si me uputila Istini!

 

Kao uspomenu na svog učitelja i šejha, Hazreti Mevlana osniva poseban derviški red mevlevija i otvara tekiju, u kojoj se posvećuje isključivo misticizmu i njegovu tumačenju.

U tom razdoblju, spjevao je i svoje čuveno djelo „Mesneviju“.

Hazreti Mevlana je preselio na Ahiret 5. Džumadelahira 672. godine po Hidžretu ili 17. decembra 1273. godine po Miladu. Sahranjen je pokraj svog oca u Konji.

Turbe Hazreti-Mevlanatovo pretvoreno je danas u Muzej, koji svaki dan obilaze brojni posjetioci i njegovi poštovaoci.

Allah rahmet ejle![34]

 

Iza hazreti Mevlane, pored spomenutih djela, ostao je i derviški red poznat pod imenom mevlevije. Na neki način, kompletan hazreti Rumijev život i njegovo djelo, mogli bi se predstaviti kroz njegov poznati gazel „Gazel o smrti“. Iz toga razloga, gazel prenosimo u cjelosti.

Kad preselim, kad moj tabut,

svakom, da sam mrtav zbori,

ne mislite da me tuga

za svijetom ovim mori!

 

Nek ne cvili za mnom niko,

nek ne kaže: „Šteta, šteta“,

jer je šteta bit' šejtanov,

pa ić' tamo gdje se gori!

 

Na dženazi mojoj nek se

ne tuguje zbog rastanka,

jer baš tada dušom mojom

sreća sastanka žubori.

 

Kad me spuste u grob, niko

nek' ne kaže: „Sasvim nesta!“

jer društvima džennetlija

grob – samo paravan tvori!

 

Kad vidiš da me spuste,

smatraj da me tada dižu.

Zar ne nebu Sunce, Mjesec,

kada zađe manje gori?

 

Ti sve misliš to je suton, ne

Ne, svitanje to je pravo,

jer spuštanjem tijela u grob,

radi se o duše zori.

 

Koje sjeme ne proklija,

kad ga zemlja u se primi?

Pa kako u proživljenje,

da mi dušu sumnja mori?

 

Iz bunara izvadi se

potopljena kofa puna.

Stog ne plače duh Jusufov,

dok se tijelo s jamom bori.

 

Kad zatvoriš jedan otvor,

tad se drugi sâm otvara.

Pa nek se zbog moje smrti,

ni riječ tuge ne prozbori.[35]

[1] Vidi naprimjer: Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 61.

[2] Franklin D. Lewis, Rumi: Past and Present, East and West, Oxford, Oneworld, 2003., str. 155.

[3] Ibid, str. 159.

[4] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 61.

[5] Franklin D. Lewis, Rumi: Past and Present, East and West, str. 155.

[6] Ibid, str. 143.

[7] Franklin D. Lewis, Rumi: Past and Present, East and West, str. 142., 143.

[8] Kemālijjet, potpuna zrelost, savršenstvo, potpuno duhovno savršenstvo. (Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 196.)

[9] Vidi: Franklin D. Lewis, Rumi: Past and Present, East and West, str. 145.-154.

[10] Vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 215.

[11] Ogrtač kojim se ogrču derviši. Također: „podobnost i selamet, odjeća znanja.“ Vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 191.

[12] Franklin D. Lewis, Rumi: Past and Present, East and West, str. 153.

[13] Kur'an, sura er-Rahmân, ajet 19.

[14] Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 11.

[15] Franklin D. Lewis, Rumi: Past and Present, East and West, str. 149., 150.

[16] Mehmet Önder, Mevlana i derviši koji se okreću, str. 76.

[17] Ibid.

[18] Tradicija kaže da su hazreti Šemsa ljubomorni hazreti Mevlanini učenici ponovno oteli, ali da su ga ovoga puta ubili. Bačen je u jedan bunar u Konji. Pored toga bunara, na njegovome izlazu, sagrađeno mu je turbe a okolo turbeta podignuta je džamija. Fejzulah Hadžibajrić u tekstu „O Konji i vezi Sarajeva s Konjom” (Šebi arus ‘66; Glasnik 1967., br. 3-4, str. 134-138), između ostalog, piše: “Njegov (hazreti Šemsov) mezar je podublje u zemlji, ispod kubure, pokraj bunara u koji je bio bačen, kad je poginuo. Silazi se niz dvoje basamake, u pogetom stavu (kao na rukjuu). Mezar je od cementa, a i bunar je zatrpan i cementiran.“

[19] Usporedi: Franklin D. Lewis, Rumi: Past and Present, East and West, str. 164.

[20] „Zikr, spominjanje Božijih imena jezikom i razmišljanje o Njemu, prizivanje Allaha, slavljenje Božijeg imena. Može biti skupni i pojedinačni,  a najčešći oblici su: zikr-i džehrî – (visokim glasom), zikr-i lisânî – jezikom, zikr-i kalbî – srcem, zikr-i hafijj – skriveni zikr.“ Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 217.

[21] „Džezba, ekstaza, nadahnuće Premilostivog, momenat kad Allah, dž.š., privuče čovjeka Sebi pa on od silnog oduševljenja bude zapanjen i ushićen skoro do ludila, uslijed neposredne blizine Njegove sveobuhvatne ljepote, koja traje kao bljesak; privlačenje roba Allahu Allahovom voljom bez truda roba, privlačenje duše el-Hakk-u.“ Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 184.

[22] „Semā', (zikr), posebni stojeći (kijām) zikr, dio zikra sa posebnim kretanjima koji dočarava kosmički sklad, karakterističan za mevlevije.“ Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 208.

[23] Annemarie Schimmel, I am Wind you are Fire: The Life and Work of Rumi, Boston & London, Shambala, 1996., str. 23.

[24] Ibid, str. 23., 24.

[25] Ibid, str. 24.

[26] Annemarie Schimmel, I am Wind you are Fire: The Life and Work of Rumi, str. 26.

[27] „Sohbet, drugovanje, drugarski razgovor.“ Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 210.

[28] Annemarie Schimmel, I am Wind you are Fire: The Life and Work of Rumi, str. 26.

[29] Fejzulah Hadžibajrić, „Bilješke i komentari“, u djelu: Mevlana Dželaludin Rumi, Mesnevija, Sarajevo, Tekijski odbor Nakšibendijsko Mevlevijske tekije na Mlinima i Sarajevu (Katedra Mesnevije), 1985., tom I, str. 217.

[30] Vidi: Rumi, Mesnevija, tom I, bejt 126.

[31] Ibid, tom II, bejt 2282.

[32] Rumi, Mesnevija, tom I, bejtovi 1.-3.

[33] „Seyr-i sulūk, hod (idenje) u tarikatu, ponašanje.“ Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, str. 209.

[34] Hadži hafiz Halid Hadžimulić, Hazreti Mevlana – život i rad (u najkraćim crtama), str. 11., 12.

[35] Gazel je prepjevao rahmetli Ešref Kovačević. Vidi: Šebi Arus, Sarajevo, Tarikatski centar, 1995., str. 6.

Ocjena: 

Komentari

RUMI
(Z.Burgic)

Kada ce opet neko tako moci, svetom svjetlu pute otvoriti,
Raskrciti tminu mrkle noci, ljudske duse Njemu prikloniti?

Samo rijetki u vjeri to mogu, vatru duse na ognjistu znanja
Rasplamsati u ljubav ka Bogu, idealu ljudskog pokajanja!

Tebe ucim u vremenu tame, nurom zaris o ti povlasteni,
Sapcem rijeci svjetla pomrcini, k'o molitvu u gluhoj tisini.

Ti me spasi od pogresnih knjiga, niskih zelja grehotnog insana,
Od posasti dunjaluckih briga, tebi hvala moj sejhu Mevlana.

Mozete li napisati nesto o Atesbaz Veliju, nisam naisao na informacije na bosanskom jeziku. Rijec je o hz.Mevlaninom uceniku, cije se turbe nalazi u Konji.