11 Mar 2006

Šerijatska utemeljenost tevessula i teberruka

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 Svaki mu’min, vjernik osobno, apsolutno u cjelosti prihvata osnovni izvor svoje vjere, Božiju objavu Kur’an. U njegov Tekst ne sumnja se. Svaka njegova riječ onakva je kako ju je dragi Allah objavio posljednjem Allahovu Poslaniku, s.a.v.s.

Prvi problem javlja se kod drugog izvora vjere, govora i postupaka hazreti Poslanika, njegova sunneta ili hadisa. Šta je to Alejhisselam rekao a šta nije, ali mu se pripisuje da je rekao?! Neki hadisi za neke su apokrifni (mevdū’) a za neke apsolutno vjerodostojni (sahīh), za jedne neki hadisi su slabi (da’īf) a za druge pak dobri (hasen).

Iako je nauka o procjeni vjerodostojnosti hadisa prilično razvijena, ona niukom slučaju ne može biti apsolutna, što se neizravno pokušava nametnuti vjernicima. Takvo što svjedočimo pogotovo u zadnje vrijeme, kao da je trend olahko i samouvjereno proglašavati neke hadise apokrifnim.

Bar iz dva razloga tu bi trebalo biti itekako oprezni. Prvi razlog je edeb prema našim starim prenosiocima i sabiračima hadisa koji su prije više stotina godina učinili za nas toliki hizmet, prenijevši nam i sabravši govor Allahova Miljenika, a.s., a sami nisu olahko hadise proglašavali apokrifnim. Drugi, još važniji razlog, proizlazi iz činjenice kako se svaki hadis sastoji od metna (teksta hadisa) i seneda (lanca prenosilaca). Ne može se hadis, tj. njegov tekst, proglasiti apokrifnim jer mu ne valja lanac prenosilaca. Ako lanac prenosilaca nije u redu, onda treba kazati kako u tog i tog hadisa lanac prenosilaca nije u redu, a ne i sam tekst hadisa. Tu treba biti izuzetno oprezan, jer hadis:

Ko na mene namjerno slaže neka pripremi sebi mjesto u Vatri,

mi obično tumačimo jednostrano, kako je golemi grijeh staviti nešto u Alejhisselamova usta što on nije rekao, a zaboravljamo da je isto i kad opovrgnemo ono što je on zaista kazao. Tim više što za mnoge hadise hadiski stručnjaci vele kako im lanac prenosilaca nije dobar, pa tako i sam tekst hadisa bude omalovažen, a sam Alejhisselam nekom Svom dobrome robu u snu potvrdi njegovu autentičnost, a zna se da je rekao:

Ko me u snu vidi, zaista me i vidio.

Konačno, najveći problem javlja se u interpretaciji, tumačenju ta dva osnovna izvora vjere. Toga nisu pošteđeni ni sekularni ustavi, ni raznorazni državni zakoni, čak ni pravilnik jedne osnovne škole, pisani ljudskom rukom i za konkretne slučajeve. No tu je zato sud koji tumači taj zakon, a na strankama je da prihvate to tumačenje. Logično je da takav sud postoji i za tumačenje Kur’ana i hadisa. Uzvišeni kaže:

Pa pitajte ljude zikra ako ne znate! (sura en-Nahl, 43.)

E sad, ko su ljudi zikra?! Za neke su to ovi a za neke oni.

Druga bitna stvar je što različita tumačenja ne moraju isključivati jedno drugo. Jedno vrijedi za jedne a drugo za druge. Naprosto ih razumijevamo kao različite nivoe jedne jedinstvene zbilje.

No najveći i najopasniji problem u toj interpretaciji jeste kad se ono drugo i različito tumačenje apsolutno isključuje, kategorički negira, idući još i dalje, serbesli proglašava haramom (teškim grijehom) i širkom(višeboštvom). Takva vrsta olahke anatemizacije, koju je maksimalno izbjegavao i sam Alejhisselam, postala je uobičajena stvar među jednim dijelom muslimana.

Najizraženije radnje, postupci ili praksa koje izazivaju nama neželjene sudove harama i širka jesu poznate kaotevessul i teberruk.

*** 

Jedan takav musliman, naizgled obrazovan, u službi neke vrste vjerske kontrole u grebljima, u starom mekkanskom mezaristanu Mu’alli, gledajući u jednog Sirijca koji je pred hazreti Hatidžinim kaburom učio Fatihu, ogorčeno mi je rekao kako su muslimani u svijetu nazadovali zbog obožavanja kaburova. Onda je naišao jedan Iranac, na šta ge je on oštro pozvao da mu priđe i pokaže lične dokumente. Kad je u njegovim dokumentima vidio kako je on sunnija a ne ši’ija, sav ozaren počeo je da doziva svoje radne kolege i pokazuje im kako u Iranu „još uvijek ima naših“. Uslijedila su pitanja o tome koliko ih ši’ije zlostavljaju i slično. U međuvremenu, onom Sirijcu, inače haman tri puta starijem od njega, održao je podužu lekciju o „pravom islamu“, kako se u dovi treba obraćati dragom Allahu a ne kaburovima, itd., itd. No stari Sirijac iz svoga lijepog edeba samo je tiho govorio ejvala.

Po njihovu pravilu, mrtvima samo nazovi selam i idi. Svako zadržavanje je zabranjeno.

*** 

Terminološki, tevessul označava molbu, način postizanja cilja putem određenog posredovanja ili sredstva, način približavanja dragom Allahu preko Njemu dragih osoba ili onog što On voli, kao i onih koje je Alejhisselam volio, posebno njegova Ehli-bejta. Istog korijena je i riječ vesīlet, u jezičkom značenju sredstva i metode, ali i stupnja, položaja.

S druge strane, pojam blizak tevessulu je teberruk, što znači traženje bereketa (blagoslova) kroz Bogu mile ljude, mjesta ili stvari.

O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite (tražite vesīlet)!

(sura el-Mā’ide, 35.)

1. Uzvišeni kaže: I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti,... (sura el-Bekare, 37.) Ismā’īl Hakkī u svom Rūhul-bejānu bilježi od Vjerovjesnika, a.s., kako je hazreti Adem, nakon izlaska iz dženneta, kajući se i tražeći oprosta, proučio:

Bi-hakk Muhammed en tagfir lī! – Muhammedovim hakom (pravom) Ti meni oprosti!

U nekim drugim predajama još stoji ...ve āli Muhammed – i hakkom njegova Ehli-bejta.

Dragi Allah na to ga pita:

A kako znaš ko je Muhammed?

Adem, a.s., odgovara: „Kad si me stvorio i u mene udahnuo dušu (rūh), otvorio sam oči i na strani Arša(Prijestolja) vidio kako piše:

Lā ilāhe illallāh, Muhamedun resūlullāh,

te spoznadoh kako je on kod Tebe najplemenitije stvorenje, čim si njegovo ime združio sa Svojim Imenom.“

Na to Uzvišeni reče:

Tačno!,

te mu oprosti njegovim šefā’atom (zagovorom, posredništvom).

2. Kad je umrla Fatima bint Esed, hazreti Alijina majka, kad je iskopan njen kabur, Alejhisselam je sišao u njega, čučnuo i proučio:

Allāhu-llezī juhjī ve jumītu ve Huve Hajjun lā jemūt, igfir li-ummī Fātime bint Esed ve lekkinhā hudždžetehā ve vessi’ alejhā medhalehā bi-hakki Nebijjike vel-enbijā’i-llezīne min kablī, fe-inneke Erhamur-rāhimīn.

-         Allah je onaj koji oživljava i usmrćuje, a On sam je Živi koji ne umire. Oprosti majci mojoj Fatimi, kćeri Esedovoj, poduči je (talkīn učini) njezinu dokazu i njeno boravište učini prostranim hakom (pravom) Tvoga Vjerovjesnika i vjerovjesnikā prije mene, jer Ti si najmilostiviji!

Hadis o ovome bilježi et-Taberānī od Enesa, r.a. Ibn Hibbān i el-Hākim drže ga vjerodostojnim.

3. Usāma ibn Šerīk pripovijeda: „Došao sam da vidim Pejgambera, dok njegovi ashabi bijahu oko njega, tako mirni kao da im ptice stoje na glavi. Nazvao sam selam i sjeo. Beduini su dolazili i postavljali razna pitanja, a hazreti Pejgamber je odgovarao. Alejhisselam je potom ustao, pa su i ljudi ustali. Počeli su ga ljubiti u ruku, pa sam i ja uzeo njegovu ruku i stavio je sebi na lice. Osjetio sam je mirisnijom od miska i svježijom od slatke vode.“

Hadis bilježe Ebū Dāvūd, Ibn Mādže, Ahmed ibn Hanbel i drugi.

4. Allahov Poslanik, a.s., kazao je:

Kad se neko od vas izgubi, ili mu zatreba pomoć a nalazi se u zemlji u kojoj nema prisna druga, neka prouči:

Jā ibādallāh egīsūnī, Jā ibādallāh egīsūnī!

- O Allahovi robovi, pomozite mi, o Allahovi robovi pomozite mi!

Jer uzvišeni Allah ima robove koje on ne vidi.

Ovaj hadis bilježe Ebū Ja’lā, Ibnus-Sunnī i et-Taberānī u svom el-Kebīru. Prema verziji koju prenosi el-Munāvī u komentaru na el-Kebīr, gornje riječi treba izgovoriti tri puta.

5. Ahmed ibn Hanbel, jedan od najvećih autoriteta u hadiskim znanostima, kazuje: „Jedanput sam se izgubio na putu, a putovao sam pješke, te počeh govoriti:

Jā ibādallāh dellūnā alet-tarīk! – O Allahovi robovi, uputite nas na put!

Tako sam govorio sve dok nisam i izašao a put.

Pripovijest o ovome bilježi Ibn Muflih el-Hanbelī u svom djelu el-Ādābuš-šer’ijje.

6. Poznato je kako je imam Šafija tražio tevessul preko imama Ebu Hanife. To, između ostalog, stoji uHatībovoj Povijesti s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Teberruk je tražio i u zijaretu hazreti Ebu Hanifinu kaburu sve dok je boravio u Iraku, gdje se i nalazi Ebu Hanifin kabur. Konkretno, tu stoji kako je imam Šafija rekao: „Kunem se kako tražim bereket preko Ebu Hanife (innī le-eteberrek bi-Ebī Hanīfe) i mezar mu zijaretim svaki dan. Kad god imam kakvu potrebu, klanjam dva rekata namaza, odem do njegova kabura i zamolim Allaha za ispunjenja potrebe. Ne prođe dugo a potreba biva ispunjena.“

7. Čuveni Gazali u svom Ihjā’u kaže: „...Svako onaj čijim gledanjem, dok još bijaše živ, zadobiva se bereket,bereketa će biti i u njegovu zijaretu nakon njegove smrti. E za takvo što dozvoljeno je pritegnuti kolan na sedlu. Nije neprihvatljivo kazati ovako, imamo li na umu da Poslanik, a.s., kaže:

Kolan na sedlu (za putovanja) priteže se samo radi tri džamije: ove ovdje moje džamije (u Medini), Mesdžidul-harama (u Mekki) i Mesdžidul-aksa’a (u Jerusalemu).

Naime, u hadisu se misli samo na džamije...“

8. Davud ibn Salih bilježi: „Guvrener Medine Mervan ibnul-Hakem jednog dana ugledao je čovjeka kako lice svoje spušta na vrh kabura hazreti Pejgambera, s.a.v.s., pa mu reče: 'Hej čovječe, znaš li šta radiš?!' Kad mu se približi, vidje da je to Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., koji mu reče: 'Da, došao sam Poslaniku a ne kamenu.'“

Hadis bilježi Ahmed i drugi.

9. Muslim u svom Sahīhu u poglavlju o odijevanju navodi hadis Esme bint Ebi Bekr, r.a., koja kazuje: „Ovdje je ogrtač (džube) Allahova Poslanika, s.a.v.s., kojeg je čuvala hazreti Aiša sve dok nije umrla. Iza njene smrti preuzela sam ga ja. Pejgamber ga je imao običaj oblačiti, a mi smo ga oprali za slučaj bolesti kako bi se kroz njegov bereket tražilo izlječenje.“ Imam en-Nevevī u komentaru na ovaj hadis kaže:

Ve fī hāzel-hadīs delīl alā istihbābit-teberruk bi-āsāris-sālihīn ve sijābihim – U ovom hadisu dokaz je kako je lijepo tražiti bereketa kroz (materijalnu) ostavštinu dobrih ljudi i njihovu odjeću.

10. Imam Zehebī u djelu Mu’džemuš-šujūh kaže:

„Upitali su Ahmed ibn Hanbela o dodirivanju Poslanikova, a.s., kabura i njegovu ljubljenju na šta je on rekao kako u tome nema ništa loše... Ako se postavi pitanje zašto to nisu radili ashabi, odgovor je kako su oni uživo gledali časnog Poslanika, izravno uživali u njegovoj prisutnosti, ljubili ga u ruku, međusobno se borili za ostatke vode iza njegova abdesta, skupljali dlake njegove kose na dan Oprosnog hadža, itd. Mi koji nismo imali te sreće ostaje nam da ljubav prema njemu iskažemo i kroz zijaret njegova kabura, čak i ljubljenje...“

11. Imam Zehebī u Sijeru kaže kako je Abdullah, sin Ahmed ibn Hanbela, kazao: „Vidio sam svoga oca kako dlaku koja je pripadala Poslaniku, s.a.v.s., stavlja na svoja usta i ljubi je. Vjerujem da ju je također stavljao i na oči...“

Poznato je kako je Alejhisselam na Oprosnom hadžu, nakon što je obrijao glavu, svoju kosu dao Ebu Talhi, govoreći mu da je razdijeli među ljudima. Neki su dobili jednu vlas, neki dvije, a neki i više. Hadis o tome bilježe el-Buhārī i drugi.

12. Imam el-Buhārī navodi hadis u kojem stoji kako je Osman ibn Abdullah rekao: „Porodica me s čašom vode poslala Umm Selemi, pa je iznijela srebrenu flašu u kojoj se nalazila kosa hazreti Poslanikova, a praktikovalo se da joj ljudi koje je pogodilo „urokljivo oko“ ili kakva bolest pošalju čašu vode u koju bi ona potom umočila tu kosu (da bi onda tu vodu ljudi pili)...“

13. El-Buhārī i Muslim navode hadis u kojem stoji kako su se ashabi tamičili ko će prije uhvatiti ostatke vode kojom se abdestio Alejhisselam. Tu vodu potom bi stavljali na svoje lice. Imam en-Nevevī u Komentaru Muslimova Sahīh kaže: „U ovim predajama dokaz je za traženje berekata kroz (materijalnu) ostavštinu dobrih (et-teberruk bi-āsāris-sālihīn).

14. Ahmed i Ibn Kesīr bilježe od Hadždžādž ibn Hasana: „Bili smo kod hazreti Enesa kad nam je on iz jedne crne torbe izvukao Poslanikovu, a.s., čašu. Naredio je da se natoči vodom, pa smo pili iz nje a onda se i poljevali po glavi i licu, šaljući blagoslove našem Vjerovjesniku.“

15. Et-Taberānī i Ahmed ibn Hanbel bilježe hadis u kojem stoji kako je Ibn Huzejm došao Poslaniku, a.s., sa svojim djedom Huzejmom. Huzejm reče Alejhisselamu: „Ja imam i djece i unučadi. Neki su već odrasli a nek još uvijek djeca.“ Pokazujući na jednog mališana pored sebe, reče: „Ovaj mi je najmlađi.“ Hazreti Pejgamber uze dijete, čije ime bijaše Hanzala, pomilova ga po glavi i reče:

Bārekallāhu fīk! – Allah ti dao bereketa!

Nakon toga ljudi su počeli Hanzali dovoditi osobe s natečenim licem, čak i ovce s natečenim vimenima, na što bi on svojom rukom dotakao mjesto gdje ga je pomilovao hazreti Poslanik, a onda istom rukom dotakao natečeno mjesto, govoreći Bismillāh, nakon čega se otok povlačio.

16. Ibn Ebī Šejbe s vjerodostojnim lancem prenosilaca prenosi kako je praksa ashaba bila da se u Alejhisselamovoj džamiji hvataju za dio minbere i tu uče dove u nadi da će tako biti primljene kod dragog Boga, jer je i Alejhisselam spuštao svoju mubarek ruku na to mjesto dok je učio dove.

17. Muslim u svojoj zbirci hadisa bilježi predaju od Esme, kćeri hazreti Ebu Bekra, u kojoj između ostalog stoji: „Ovo je Alejhisselamov ogrtač koji bijaše kod Aiše, r.a., sve dok nije umrla. Tad je on došao u moje vlasništvo. Allahov Poslanik ga je oblačio, a mi smo ga oprali kako bi kroz njega tražili izlječenje.“ Komentirajući ovaj hadis imam Nevevī kaže: „U njemu je dokaz kako je lijepo tražiti bereket kroz ostavštinu dobrih i njihovu odjeću (ve fī hāzel-hadīs delīl alā istihbābit-teberruk bi-āsāris-sālihīn ve sijābihim).“

18. Poznat je hadis u kojem nas hazreti Poslanik obavještava o trojici drugova koji bijahu u pećini kad se velika stijena strovalila i zatvorila im izlaz iz pećine. Dovom u kojoj su sva trojica pozivala se na neka posebna djela iz svoje prošlosti, stijena se pomakla i oni su izašli.

***

Ni onaj Sirijac, ni niko od muslimana koji ode u zijaret nekom mezarju, ne’ūzubillāh ne obožava kaburove i mrtve. Apsolutno pogrešno je takav jedan zijaret oslikavati ajetom:

A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: „Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili“ – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili... (sura ez-Zumer, 3.)

Jedno je obožavati a drugo voljeti. A kad nekog volite, pa mu odete u zijaret, onda ne nazivate samo selam i brže-bolje odlazite. Vi uživate u njegovoj prisutnosti. A hazreti Alejhisselam kaže:

...Fe-zūrūhā! – pa ih posjećujte, zijaretite!

***

Nes’elullāhe te’ālā el-avne vet-tevfīk ve husnel-hātime,

fe-innel-umūre bi-havātīmihā!

Ocjena: