6 Aug 2004

Derviški red Melâmija (I dio): Uvod

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

Razmišljajući o čemu da pišem sjetio sam se nedavne rasprave koja se povela u jednome društvu a ticala se skrivanja vlastite pobožnosti u cilju neotkrivanja pred drugima, odnosno ne isticanja pobožnosti osobe pred drugima kako ta osoba ne bi bila izložena skrivenome rijâluku (prikazivanju).

       Tom prilikom spomenut je pojam “melâmet” kao i derviški red “melâmije”. Nekim prijateljima nije bilo jasno kakva je razlika između toga dvoga, odnosno zar taj pojam ima dvije upotrebne vrijednosti?!

        Pored toga, i sâm se često zbunim silnim grananjem kojega, kao i drugi derviški redovi, red melâmijaima. Stoga mi dobro dođe malo “preroviti ćitabe” kako bih prvo sebi a onda i drugim zainteresiranim, a koji nemaju pristup nekim izvorima, mogao objasniti ne samo spomenuti pojam već i njegovu upotrebnu, dakle praktičnu, vrijednost.

        Ono što je naročito zanimljivo jeste da se jedna faza razvoja derviškoga reda melâmija veže za Skoplje a neki šejhovi i derviši ovoga reda živješe i na prostoru Bosne i Hercegovine.

        Jedan od najpoznatijih pripadnikâ melâmijsko-bajrâmijskoga derviškoga reda bio je naš šejh Abdullah Bošnjak. Stoga sam prvotno zamislio posvetiti jedno poglavlje njemu. No s obzirom da bi rad tada uveliko prešao zadate granice, te s obzirom da je o šejhu Abdullahu Bošnjaku već pisano kod nas a uzevši u obzir da se, s Božijom pomoći, Kenan Čemo i ja spremamo prevesti neka njegova djela (doduše, želja nam je sva djela), od toga sam odustao ipak ga spomenuvši u posljednjemu poglavlju.

Kada se spomene pojam “melamije” treba se razgraničiti o čemu želimo govoriti; da li o sâmome derviškome redu melâmija ili, pak, o tesavvufskome pojmu “melâmet”. Stoga smatram da ova dva aspekta treba razgraničiti. Zbog bitnosti i zanimljivosti značenja tesavvufskoga pojma “melâmet” s Božijom pomoći osvrnut ću se i na njega.       

2. Pojam “melâmet”

Hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić navodi slijedeće definicije “melâmâ” i “melâmeta” (1):

“Melâmâ, stanje kada derviš kori sam sebe, kada vidi svoju bezvrijednost u odnosu na Apsoluta (Melamijski tarikat).”

Za “melâmet” kaže:

“Ispijanje iskrenosti uživajući zikr srca (zikr kalbî), a ostvaruje se Istinom. Ne može se prikazati i spoznati ako nema iskrenosti u srcu.”

Prva definicija odnosi se na jedno konstantno stanje derviša ali i na put odnosno usûl (osnovu, pravilo) kojega se mora pridržavat određena skupina vjernikâ. Samo određena grupa vjernikâ u stanju je konstantno biti svjesna vlastite bezvrijednosti u odnosu na Apsoluta. Ti, od Boga dragoga odabrani ljudi, također sebe vide uvijek nižim i od svih drugih Božijih stvorenja. Spomenute značajke imat će tri posljedice. Prvu, da se pripadnici spomenute grupe, radi učvršćenja i daljnjega produbljenja toga stanja, uvezuju i zbližavaju. Tako nastaje melamijski derviški red koji se, kao i svaki drugi priznati red, vezuje za jednu osobu, pîra, koji je duhovno povezan s Poslanikom, alejhisselam, u smislu da od Muhammeda, alejhisselam, ima dozvolu (izun) za iniciranje (uvođenje) u red kojega osniva.

Druga posljedica je da se vremenom razvio veliki broj ogranaka poznatih po neuobičajenome ponašanju. Naime, pripadnici tih ogranaka oblačili su se neobično, neki su u ušima nosili menđuše, putovali su svijetom često se prikazujući neposlušnim odredbama Šerijata. Nijedan od tih dervišâ nije stvarno bio nepokoran Šerijatu, što se može zaključiti iz njihovih djelâ i žrtava koje su za islam podnosili, već je cilj njihovoga takvog ponašanja bio provociranje na razmišljanje drugih osoba o vlastitim stavovima i ubjeđenostima te isticanje, kao što sam rekao, vlastite niskosti u odnosu na bilo koje Božije stvorenje.

Treća posljedica bila bi jedan izuzetno težak put zbog čega melamijski tarikat nikada nije bio raširen poput npr.nekšibendijskogkaderijskogšazilijskog i sl. a konkretno na našemu prostoru skoro da je izumro.

Što se tiče melâmeta, definicija hadži Šejha (2) upućuje nas na stanje koje prevladava u srcu vjernika bez obzira na derviški red (tarîkat) kojemu pripada, štaviše, bez obzira bila osoba uopće derviš ili ne. Melâmet kao pojava u srcu nastaje nakon dugotrajnoga odgajanja duše pričem sâlik (duhovni putnik) naročito nastoji u svim stvarima biti potpuno iskren (sidk) te sve svoje napore usmjeriti isključivo prema Allahu jedinome (ihlâs). Jedan od plodova takvog postignutog stanja je melâmet.

Ovaj pojam upotrebljen je u Kur’anu:

“I kunem se dušom koja sâmu sebe kori (en-Nefsul-levvâma)...” (Kur’an, sura Smak svijeta, ajet 2.)

 

 

Tumačeći ovaj ajet, zajedno uz naredna dva, hazreti Šejhul Ekber (3) kaže:

Kunem se Danom uspravljanja. I kunem se dušom koja sâmu sebe kori., spominjanje Dana uspravljanja i duše koja sâmu sebi kori na jednome mjestu, u zakletvi, velika je stvar i ukazuje na vezu koja postoji među njima. Jer duša koja sâma sebe kori jeste duša iskrena prema sebi, ustaljena u svojim postupcima, usklađena s vlastitim uzrocima budući da konstantno sebe kori: zašto ne čini više dobrih djelâ, ili što ih nikako ne čini, i to u situacijama kada istinski žudi za činjenjem dobra, za još većim trudom, za činjenjem još boljih stvari, razmišljajući o svakome djelu posebno... Kada je ovakva u stanju činjenja dobra, kakva li je tek prema sebi kada počini grješku, iznevjeri, padne u nemar (gaflet) i zaborav?!

Ispušteno je (izravno) objašnjenje razloga zaklinjanja kako bi na njega uputio ajet koji slijedi: Zar čovjek misli da nećemo sakupiti kosti njegove? Pod pojmom ‘Kijâma’ (uspravljanje) misli se na Mali dan proživljenja (el-Kijâmetus-sugrâ), a na šta upućuje rječica: Dakako (belâ), dakle - dakako, sakupit ćemo ih. Kadri smoizjednačiti jagodice na prstiima njegovim, a one su njegovi završeci i upotpunjenja stvaranja njega, i to ih tako izjednačiti da budu baš kao što su nekada bile. U određenim zâhirskim tefsirima kaže se da se pod ovim misli: sakupiti čovjekove jagodice koje se nalaze na prstima i učiniti ih da budu jedno poput kopita u magarca i papka u deve.” (4)

Čovjek je stvoren u svojoj punini, rekli bismo savršenstvu. Nakon spuštanja dušâ u tijela, ljudska svijest zaboravila je na sve ljepote koje je Uzvišeni u nju položio. Taj zaborav je razlog zašto ljudi griješe, svjesno i nesvjesno, pa je neophodno stalno se koriti. Cilj korenja, melâmeta, je vraćanje na stanje podarenoga vlastitog savršenstva, vlastitog savršenstva za čije dosezanje Gospodar nudi oprost i Džennet (Raj). U čovjeku položena su sva dobra ali je čovjek živeći na Ovome svijetu kadar u sebi okupiti i sva zla. O ovome govore slijedeći stihovi hazreti Mevlane (5):

Čovjek ima momenata kad se u njemu pojavi vuk,

a bude ih kad izgleda lijep kao Jusuf.

 

Ćud prelazi iz prsa u prsa nevidljivim putem,

dobrota ili mržnja su javne ili potajne.

 

Neka znanja se mogu prenijeti sa čovjeka na magarca,

mogu se prenijeti i neke ćudi na životinje (dresura).

 

Tako se konj, koji je azgin može uvježbati,

pa u paradi stupa, pozdravlja i njišti. (6)

 

Kako kaže Ibrahim Šeta ed-Desûkî, čovjekova vanjština ukazuje na njegovu nutrinu. Pa ako je čovjek čovjek, onda svojom vanjštinom djeluje kao pouzdan. Ako mu je duša preuzela svojstva životinje tada u svojoj spoljašnosti otkriva sklonosti ka laži, krađi, iznevjeri, pohlepi itd. Iz vanjskoga svijeta saznajemo da se svaka životinja može dresirati, neka više neka manje, pa isto tako čovjek svojstva vlastite duše može izmijeniti, poboljšati. (7)

 

Čovjek svoje vještine može prenijeti i na psa,

u želji da mu on bude čoban, lovac ili čuvar.

 

Sa grupom ashaba Kehf koji su tražili Allaha,

bio je jedan cuko Kitmir, i on je isto tražio.

 

Svakog časa se u ljudskim grudima pojavljuje nova glava,

nekad đavo, melek, spletkaroš, nekada zvijer.

 

Nesumnjivo je psu dosadno stalno boraviti s ljudima, naročito s učenjacima jer pas voli da se igra i kreće dok učenjaci uglavnom miruju a kada putuju putuju dostojanstveno. Skoro je nemoguće da pas sve vrijeme miruje. Pas Kitmir bijaše s grupom vjernika koja se pred progonima nevjernika skloni u pećinu, o čemu kazuje i Kur’an.(8) Kitmir sve vrijeme, kao i oni, spavaše u pećini, sve do perioda kada ih je Uzvišeni probudio. Pošto je strpljiv bio u njihovome društvu zaslužio je da ga spomene najveličanstvenija knjiga – Kur’an. Tako i čovjekove osobine, ako ih čovjek primiri, uzvisit će ga do samoga podnožja Božijega Prijestolja (Arša).

        Ovisno koliko čovjek svodi sa sobom račun toliko će u sebi otkrivati različite negativne osobine koje se kriju. Tako u sebi nekada vidi sklonost ka nevjerovanju (svojstvo šejtana), sklonost ka zavađanju drugih (svojstvo lisice), sklonost ka činjenu zla i sl. Nastavljajući tragati u sebi dobro će se upoznati i, logično, spoznati i najbolje puteve koje vode liječenju od bolesti. Hazreti Mevlana dalje kaže:

 

   Svaki lav poznaje svoju privlačnu šumu,     

on zna sve njene tajne puteve i izlaze. (9)

Hadži Šejh prenosi da je hazreti Alija rekao za čovjeka:

Misliš da si obična mješina, a u tebi je skriven cijeli svemir.

Spoznavajući sebe ljudi spoznavaju sve kvalitete koje je u njih Jedini položio. Tako i dolaze do savršenoga uvjerenja da Jedini jeste.

        Neke načine liječenja duše svako može sâm spoznati. Neke ne može, zato je uzvišeni Allah slao poslanike, alejhimusselam. Nakon preseljenja posljednjega Allahovoga poslanika Muhammeda, alejhisselam, na Ahiret, ljudima ostaje da se druže s Kur’anom i Poslanikovim, alejhisselam, nasljednicima – učenima, i to učiteljima i unutarnjih (bâtin) i izvanjskih (zâhir) stanjâ. I sama ljudska priroda uvijek ga nuka na traganje za novim i nepoznatim.

 

O ti, koji nisi manje vrijedan od psa,

ukradi merdžan iz duše arifova srca.

 

Kad su te već nazvali lopovom i otkrili te,

bar kradi vrijedne stvari kao skupe bisere. (10)

 

“U ljudskoj prirodi je da uzima, usvaja, kopira, pa kad je već riječ o krađi, neka su to rijetko vrijedne stvari. Hazreti Mevlana nam preporučuje merdžane, a to je po njemu ilmul-irfan, tj. znanje i spoznaja o Allahu dž.š. U srcima arifa je samo Allah, to im je jedino bogatstvo. To su ti merdžani i biseri koje nam preporučuje Mevlana da ukrademo i prenesemo u svoju riznicu, tj. u svoje srce. To je ljubav prema Allahu, to je krađa kojom treba nagizdati svoje srce. Prethodno, ovako ukradenim merdžanima treba napraviti mjesto, a mjesto ćeš napraviti tako što ćeš iz srca izbaciti sve što ne valja, jer ovo dvoje se ne može zajedno naći u jednoj riznici.” (11)

Ko spozna sebe postaje istinski gospodar, vlasnik, svoje duše na Ovome svijetu. Postaje joj nadređeni ali time stiče i obavezu zbog koje će polagati račun na Sudnjemu danu pred stvarnim Gospodarem svega. Stoga svoju vladavinu nad vlastitom dušom treba obilježiti melâmetom (korenjem), te nedâmetom (kajanjem) i adlom (pravednošću), kako kaže naš Poslanik, alejhisselam:

“Ako želite obavijestit ću vas šta je to vlast. Početak njen je korenje (melâma), potom slijedi kajanje (nedâma), a treće je kazna na Danu uspravljanja, osim ko bijaše pravedan (‘adl).” (12)

3. Fusnote

(1) Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, Zbornik radova Prvog simpozija: Tesavvuf-islamska mistika, Zagrebačka džamija, Zagreb, 1408./1988., str. 200.

(2) Hadži Šejh nadimak je Fejzulaha efendija Hadžibajrića, kojim su ga zvali njegovi muridi (učenici).

(3) Poznati derviš iz islamske Španije, Ibn ‘Arabî (1165.-1240.).

(4) Ibn ‘Arabî, Tafsîr Ibn ‘Arabî, Dâr Iĥyâ’ At-Turât Al-‘Arabî, Bejrut, 2001., tom II, str. 388.

 

(5) Dželaluddin Rûmî (1207. - /1247./ - 1273.), poznati derviš sahranjen u Turskoj, u gradu Konji, osnivač derviškoga reda mevlevija.

(6) Dželaluddin Rûmî, Mesnevija, Tarikatski centar, Sarajevo, 1996., tom II, str. 86., 87.

 

(7) Vidi riječi komentatora Ibrâhîm Šatâ Ad-Desûkî-a na djelo: Ğalâl Ad-Dîn Ar-Rûmî, Matnawî, Mağlis Al- A‘lâ Li At-Taqâfa, 1997., tom II, str. 400.

(8) Kur’an, sura Pećina, ajeti 9.-26.

 

(9) Dželaluddin Rûmî, Mesnevija, tom II, str. 87.

 

(10) Ibid

(11) Fejzulah Hadžibajrić, komentar u djelu: Dželaluddin Rûmî, Mesnevija, tom II, str. 262.

 

(12) Hadis prenosi ‘Avf Ibn Mâlik, a bilježi At-Tabarânî.

Ocjena: