29 Apr 2015

Pitanja i odgovori (125): Maturidijski akaid u Bosni

Objavio: znaci
Na pitanje odgovara: 
Samir Beglerović

 Esselamu alejkum!

Da li je ispravno reći da smo (Bošnjaci) sljedbenici Ebu Mensura el-Maturidija po pitanju akaida jednako kao što smo sljedbenici Ebu Hanife u fikhu i kako odgovoriti "onima" koji tendenciozno postave pitanje: "Gdje je Allah"?

Odgovor: 

Ukratko rečeno, u pravu ste, povijesno gledano, muslimani Bosne, pa tako i Bošnjaci, tradicionalno slijede maturidijsku školu akaida („ispovijedanje vjerovanja“), i hanefijsku pravnu školu.

Nakon definitivnog identificiranja Osmanlijskog halifata sa ehli sunnetskom vjersko-političkom tradicijom, unutar granica Osmanlijske države posebno se insistiralo na slijeđenju maturidijske odnosno eš'arijske škole vjerovanja.

Iako su brojni komentari eš'arijske škole akaida tumačeni u našim obrazovnim institucijama, tradicionalno je preferiran maturidijski akaid.

Tako cijeli niz naših istaknutih teologa, mutekellima: Hasan Kafi Akhisari – Hasan Kafija Pruščak (XVI st.), Mustafa Ejubić šejh Jujo iz Mostara (XVII st.), Kemaluddin Ahmed Bejadi Zade (XVII st.), Mehmed Handžić (XX st.), da spomenemo najistaknutije, insistirali su na maturidjskom pravcu u vjerovanju.

Naša veza s učenjem imama Maturidija može se prepoznati još kroz tri segmenta.

Prvo, kroz izbor udžbenika, npr. „Akaid imama Nesefija“, jedan od najkorištenijih komentara na učenje imama Maturidija, bio je udžbenik iz kelama (teologije) u našim školama. U višim vjerskim školama, (koje su to bile po svome programu, te kasnije i formalno kao moderne obrazovne institucije) korišten je komentar na Nesefijevo djelo od Saʻduddīna ibn ʻUmara at-Taftazānīja (XIV st.).

Drugo, brojni rukopisi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci iz oblasti akaida upravo su komentari na učenje imama Maturidija.

I treće, što je za nas također veoma važno, „Akaid imama Nesefija“ tumačio se čak i u bosanskim tekijama (npr. u Hadži Sinanovoj tekiji u Sarajevu).

Što se tiče, rekao bih – agresivne prakse postavljanja pitanja: „Gdje je Allah?“, ona je promovirano s ciljem širenja teorije da se uzvišenome Bogu mogu pripisati strana (džiha), i mjesto (mekān).

Da je ovo tako, dovoljno govori komentar poslanice imama Tahâvija koji je uradio Ibn Ebī el-ʻIzz el-Ḥanefī, a koji je u prijevodu, nažalost, objavila i izdavačka kuća „El-Kalem“.

Da je riječ samo o teoriji, takvo razmišljanje ne bi predstavljalo toliki problem, međutim, pozadine toga konstrukta zapravo je nastojanje, rašireno u modernom vremenu, da čovjek izgubi autentičnu duhovnost odnosno da zanemari i zaboravi na osjećaj konstantne Božije prisutnosti („On je s Vam gdje god bili“, sura Hadîd, ajet 4.), ma šta ta prisutnost značila.

Verovanjem da je dragi Bog negdje „gore“, čovjek se zatvara pred konstantnim Božijim manifestiranjem u ovome svijetu, u cijelosti odustaje od svjedočenja Božije sveprisutnosti („...i Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice“, sura Kâf, ajet 16.).

Dovoljno se sjetiti riječi časnoga imama Malika, kada je upitan da prokomentira značenje sintagme: „Allahovo činjenje istivāʼ“:

„Zna se za istivāʼ, kakvoća toga je nepoznata, u to je obaveza vjerovati, a postavljanje pitanje o tome nedopuštena je novotarija (bidʻa).“