1. Da li su za vrijeme Muhammeda, a.s., postojala sva 4 mezheba? Ako ne, ko ih je uveo, kada i zašto?
2. Da li vam je poznat neki zapis/knjiga koja je upućena Rijasetu islamske zajednice u BiH od strane arapskih/islamskih zemalja u kojoj se nalazi pravilan način tumačenja Kur’ana i Sunneta? Ako da, da li poznajete naslov te knjige?
3. Da li je zikr važniji od sunneta? Kod Arapa to jeste, ali kod nas? Jer, ako jeste, zašto bi se zikrilo poslije sunneta, kad je zikr po svojoj važnosti odmah poslije farza. Pitam to jer viđam Arape a i kažu mi da oni poslije farz namaza zikre, pa tek onda nastavljaju s namazom.
4. Odakle dolazi sunsunet? Nigdje u hadisima, a ni u Kur’anu nisam na to nalazio. Da li je sunsunet jednak nafili? Da to nije slučajno nama Bošnjacima od Turaka ostalo?
5. Da li negdje postoji knjiga na bosanskom jezikom kako i na koji način je Muhammed, s.a.v.s, klanjao?
Na pitanje odgovara
1. Učenja sva četiri priznata mezheba (pravne škole) o kojim govorite bazirana su na Kur’anu i Poslanikovoj, a.s., praksi. Po tome, oni su postojali i u njegovo vrijeme ali ne po imenu (hanefijski, hanbelijski,...) po kojem su danas poznati. Mezheba je bilo i a i danas ih ima više nego četiri. Bitno je istaći da se mezhebske razlike ne tiču fundametalnih stvari u vjeri, kao što su npr. imanski i islamski šarti, broj rekata nekog namaza, itd. Razlike su, uvjetno rečeno, u sporednim stvarima, a svojevrsna su Božija milost muslimanskom ummetu, mogućnost da se prilagodi određenom vremenu, podneblju, specifičnoj ljudskoj prirodi, itd. Drugim riječima, te razlike su svojevrsna alternativa u specifičnim okolnostima. U formi u kojoj ih danas poznajemo mezhebi su nastali u drugom i trećem stoljeću nakon hazreti Poslanika, a.s., tj. sistematizacija fikha (islamskog prava), svih predanja koja su se vezivala uz Poslanika, a.s. Praksa i svakodnevni život iziskivali su da se ona sistematiziraju. Hazreti Poslanik, a.s., je znao kako ispravno djelovati i postupati u određenim trenucima. Mi nemamo Poslanikovu, a.s., pamet, nismo poslanici, pa da možemo reći kako ne želimo pripadati nikojem mezhebu. To je vrlo opasno. O tome je dosta pisano na bosanskom jeziku. O toj temi vrlo lijep odgovor dao je i dr. Enes Ljevaković u jednom od prošlih brojeva Preporoda. Taj odgovor nalazi i na „Znacima“, u rubrici „Fetve Vijeća za Fetve u Bosni i Hercegovini“. Ako vas o tome više interesuje preporučio bih vam knjigu rahmetli dr. Ibrahima Džananovića „Idžtihad u prva četiri stoljeća islama“.
2. Nije mi poznat nikakav zapis/knjiga koja je upućena Rijasetu islamske zajednice u BiH od strane arapskih/islamskih zemalja u kojoj se nalazi „pravilan način tumačenja Kur’ana i Sunneta“, ma šta god to značilo.
3. Vjerovatno pod zikrom mislite na zikr poslije namaza a pod sunnetom namaz koji se klanja iza farza. Ne znam u kojoj arapskoj zemlji ste bili pa kažete da je kod Arapa zikr „važniji“ od sunneta. Odgovor na ovo pitanje podijelit ću u dva dijela.
Prvo, ne mora značiti da ono što je važnije treba prvo obaviti. Primjera za takvo što imamo mnogo, npr. klanjanje podnevskih sunneta prije farza.
Drugo, bio sam u Libanu, Siriji i Egiptu, dakle u arapskim zemljama. Nisam vidio da tamo zikr obavljaju nakon farza. Ustvari, obavljaju ga kao i mi, na kraju namaza, džematile kao i mi.
4. Sunsunet, tj. sunnet-namaz koji se klanja iza podnevskih, akšamskih i jacijskih farza nije nikakva izmišljena stvar. Naravno da je nama Bošnjacima to ostalo od Turaka, kao uostalom i lijepi islam koji nam je ostao od njih, a preko Turaka od našeg poslanika Muhammeda, a.s. Sunsuneti, kao i svaki drugi sunnet, nije stroga obaveza (farz) ali ni obična nafila. Hadisi koji govore o namaskim sunnetima su mnogobrojni.
5. Ni u jednoj knjizi o namazu ne piše na koji način treba klanjati a da i Poslanik, a.s., nije tako klanjao. Prema tome, u svakom ilmihalu namaz je objašnjen na način kako ga je klanjao Poslanik, a.s. Zna se da je Poslanik, a.s., nekada klanjao i na nešto drugačiji način. Ashabi koji su klanjali iza njega slijedili su ga tačno onako kako je on klanjao. Nije bilo odskakanja i šarenila u safovima kojeg danas susrećemo u našim džamijama. Pazilo se na jedinstvo kao manifestaciju TEVHIDA. Kad je veliki učenjak hazreti Šafija (za kojeg se vezuje šafijski mezheb) došao hazreti Ebu Hanifi (za kojeg se vezuje hanefijski mezheb) u Bagdad, iz poštovanja prema njemu i njegovu džematu klanjao je po hanefijskom mezhebu.
Druga stvar, pazilo se na autoritet. Danas ga nemamo. Svako je sebi autoritet. Autoriteti se ruše, kao da želimo da ih više nema. A u tim slučajevima otvaraju se vrata podjeli među braćom i sestrama, i vjerskoj netrepeljivosti.