Imam neopisiv strah od potpunog nestajanja, razmišljam o tome često, šta ako Allah džellešanuhu odluči da ne postojim više nikada kao što sam nekada nepostojao? Taj strah mi se javio, mislim više je razmišljanje nego strah, nakon što sam gledao na samrti čovjeka koji je kao biljka bio, nije znao ni za šta, potpuno kao biljka, kao stvar. Da li je u našoj vjeri, islamu, opravdan takav strah, ili nestajanja nema?
Na pitanje odgovara
Ako bi se nakon smrti vratili u ništavilo, tj. ako ne bi imali egzistencije na budućem svijetu, kakva bi onda bila svrha našega stvaranja na ovome svijetu? Dragi Allah nas nije prvi put stvorio iz igre i zabave – stvorio nas je sa razlogom:
Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo. Da smo se htjeli zabavljati, zabavljali bismo se onako kako Nama dolikuje, ali Mi to ne činimo, nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane; a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite! (21:16-18)
Svrha našega stvaranja je da bi spoznali našega Gospodara, da bi Mu predani bili i da bi Mu se klanjali:
Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. (51:56)
A, na dunjaluku smo da bi smo na njemu zaradili vlastito mjesto u vječnosti budućeg svijeta. Sve što ovdje uradimo vidjet ćemo na Sudnjem Danu:
Tog Dana će se ljudi odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla - vidjeće ga. (99:6-8)
Prema tome, nemate apsolutno nikakva razloga za takvu vrstu straha. Ne mogu se nabrojati kur'anski ajeti i vjerodostojni hadisi koji se od Poslanika prenose, a u kojima se sasvim jasno, da ne može biti jasnije, govori da je naš život na budućem svijetu vječan. Mi smo stvoreni sa početkom (nakon što nas prije toga nikako nije bilo), ali bez kraja (jedanput stvoreni vječno ćemo živjeti). Ali, naš problem nije u tome da li ćemo vječno živjeti – živjećemo na ahiretu vječno sigurno, ali je pitanje kako. Kur'an i Sunnetu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, su nam darovani da bi bili upućeni na pravi put, da bi svojim ispravnim i valjanim životom na ovom prolaznom svijetu sami sebi osigurali vječni život na ahiretu u ljepoti i blaženstvu Dženneta, a ne, ne dao to dragi Allah nikome, u muci i patnji Džehennema.
A čovjek kojeg ste gledali na samrti već je bio u predvorju drugoga svijeta i nije da on tada nije imao nikakvih osjećaja, nikakve egzistencije – naprotiv, itekako je sve to imao samo nije mogao nikako da nam to svoje iskustvo prenese:
I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate! (2:154)