Pitanja i odgovori (91): O nemanju srece i bericeta

 
Radim već 5 godina i nemam sreće i berićeta. Jedan stari čovjek mi je rekao da su napravili kako izlazi sunce tako da ide sreća. Molim vas recite mi šta da radim da odstranim sve te haramske stvari koji ljudi imaju u srcu da ide lako posao i sreća.

Na pitanje odgovara

Odgovor

 
Naš cijenjeni i uvaženi brate, ono što je najbitnije istaći ćemo odmah na početku:
 
1. S obzirom da vjerujete u dragoga Boga, ne može Vam, sigurno, niko nauditi bez Njegovoga dopuštenja. A ako uzvišeni Bog ipak dopusti da Vas neko na bilo koji način ošteti, onda je to, s jedne strane, za tu osobu, pripremanje kazne koju će iskusiti na Ovome svijetu, ili na Vječnome svijetu, ili na oba svijeta; s druge strane, za Vas je to kušnja. A kušnja je, koliko god Vam se to, možda, činilo čudno, znak da Vas dragi Allah neizmjerno voli.
 
2. Taj „stari čovjek“ koji Vam je prenio da su neki ljudi „napravili kako izlazi sunce tako da ide sreća“, zašto Vam on nije pomogao da tu spletku i otklonite? Ne možemo reći da je taj „stari čovjek“ varalica ili nešto slično, ali postoji velika mogućnost da je, jednostavno, prepoznao na Vama Vaše teško stanje a potom ga samo izrazio, predstavio, na neki zagonetan, mističan, način, kako bi ostavio dojam osobe koja „zna šta govori“.
 
Ukoliko se sjećate, i sâm blagoslovljeni poslanik Muhammed bio je napadnut vradžbinom. Tada mu je na snu došlo da se lijek od vradžbine sastoji u slijedeće tri stvari:
 
1. Učenje sure Felek
 
(Qul e‘ūzu bi Rabbil feleq. Min šerri mā haleq. Ve min šerri gāsiqin izā veqab. Ve min šerrin-neffāsāti fil ‘uqad. Ve min šerri hāsidin izā hased)
 
2. Učenje sure Nas
 
(Qul e‘ūzu bi Rabbin-nās. Melikin-nās. Ilāhin-nās. Min šerril vesvāsil hannās. Ellezī juvesvisu fī sudūrin-nās. Minel džinneti ven-nās.)
 
[Predaje za ove dvije sure bilježe Ibn Mirdevejh i el-Bejheki, prenoseći je od hazreti Aiše; vidi: es-Sujūtī, „ed-Durrul mensūr fit-tefsīri bil me’sūr“]
 
3. Učenje dove koju je hazreti Džibril-i Emin učio blagoslovljenom poslaniku Muhammedu
 
(Bismillāhi erqīke min kulli šej’in ju’zīke, ve min šerri kulli nefsin ev ‘ajnin hāsidin, Allāhu ješfīke, bismillāhi erqīke)
 
)بِسْمِاللهِأَرْقيِكَمِنْكُلِّشَيْءٍيُؤْذيِكَ،وَمِنْشَرِّكُلِّنَفْسٍأَوْعَيْنٍحَاسِدٍ،اللهُيَشْفيِكَ،بِسْمِاللهِأَرْقيِكَ(
 
(U Božije ime te liječim od svega što te uznemirava, i od zla svake duše ili oka zavidnoga, Allah te izliječio, u Božije ime te liječim.)
 
[Predaju za ovu dovu bilježe Hākim i Ibn Mirdevejh, prenoseći je od hazreti Ebu Hurejre; vidi: es-Sujūtī, „ed-Durrul mensūr fit-tefsīri bil me’sūr“]
 
Međutim, nadam se da nećete zamjeriti, Vaše spominjanje sreće, odnosno, kako kažete: „nemam sreću i berićet“, ukazuje da je mogući problem ustvari ne izvanjski (vradžbina) već naprotiv, unutarnji – Vi sâmi.
 
Vjerovatno da danas skoro nema osobe koja makar ponekad ne „osjeti“ da nema sreće, berićeta (blagoslova), napretka, te se skoro po pravilu odgovor traži izvan nas sâmih, nekada u obliku djelovanja vradžbina (sihir), a nekada kroz koncept, plan, skoroga nastupa Sudnjega dana pa je, otuda, i berićeta sve manje, vrijeme „leti“, naš život je plod zavjere nekih grupa ljudi, i sl.
 
Zanimljivo je da se na jednome mjestu u časnome Kur'anu kaže:
 
A srećni će u džennet; dok je nebesa i Zemlje, u njemu će boraviti, – osim ako drugačije Gospodar tvoj ne odredi; bit će to dar koji će neprekidno trajati. (sura Hud, ajet 108.)
 
S obzirom da niko, apsolutno niko!, ne zna ko će u raj/džennet a ko u vatru/džehennemu, onda logično, niko ne može ni za sebe ni za drugoga trajno ustvrditi da je sretan, odnosno da je nesretan.
 
I sreća i nesreća, barem kako ih mi ljudi razumijevamo, prolazne su kategorije. Međutim, u trenu kada počnu djelovati, veoma snažno potresu naše biće, i iz toga razloga, znači – bez obzira da li je riječ o sreći ili nesreći, djeluju kao zastor (koprena) između nas i dragoga Boga. U tome trenu, posvetimo se svim svojim mislima samo njima, a tek na „drugom mjestu“ je naš Gospodar.
 
Ovo nije ništa neuobičajeno, naprotiv, to je prirodno stanje, ali je obaveza čovjeka da ga, kao i sve drugo što je prolazno (a prolazno je sve osim dragoga Boga – Kur'an 55:26-27), smjesti u onaj životni kontekst koji mu je i namijenjen. Drugim riječima, čovjekovo je da to stanje prihvati, ali da mu ne robuje.
 
Poznati marokanski učenjak Ibn Adžîba, rekao je da se sreća (pa tako i nesreća) treba promatrati dvojako: shodno svome izvanjskom aspektu, i shodno svom unutarnjem aspektu.
 
Izvanjski aspekt sreće odnosi se na dvije dimenzije: sreća na ovome svijetu, što znači spokoj, rahatluk, i sreća na ahiretu, odnosno spas od džehennemske vatre.
 
Unutarnji aspekt sreće, na ovome svijetu označava smiraj srca od bespotrebnih briga i tugovanja, njegovu postojanost u vjeri, a na drugome, vječnome, svijetu, unutarnja sreća podrazumijeva duhovni položaj i stanje neprestanoga gledanja u dragoga Boga.
 
Pitanje koje čovjek treba sebi postaviti, odnosi se na prioritete (važnosti) koje je odredio u svome životu. Koliko smo, ali stvarno, našu ljubav prema porodici, prijateljima, karijeri, uopće životu na ovome svijetu, stavili u službu vječnoga života na ahiretu?
 
A dragi Bog nas često „gura“ u neke situacije koje nam nisu drage ali zbog kojih ćemo, ukoliko se pravilno postavimo, naše prioritete ispraviti i valjano postaviti, a i naš život i na ovome i na drugome svijetu stvarno sretno živjeti.
Kao samo jedan primjer, možemo primijetiti koliko nam je svakodnevna briga da se „uklopimo“ u okvire svakodnevnog života, da se pridržavamo znakova koje nam naše društvo postavlja, u vidu nametanja stila života i odijevanja, odnosa prema porodici i prijateljima, prema radu i zdravlju i sl.
 
S druge strane, nedostaje briga prema čitanju i življenju znakova koje nam dragi Bog svakodnevno predočava kroz neprekinuti čin stvaranja i kroz Svoju posljednju objavu – Kur'an časni.
 
Srce će biti ispunjeno onim čime ga punimo, onim na šta obraćamo pažnju; ono što nas više interesira, to će zauzimati i više prostora u našem srcu. A upravo je samostalno učenje/čitanje Kur'ana spokoj za srca.
 
No, za razliku od reagiranja duše odmah po udovoljenju neke strasti (za jelom, za pokretom i sl.), reagiranje srca po pravilu osjećamo s određenim „zakašnjenjem“, s određenom vremenskom odgodom. Naprosto, pored svih „lijekova“ koje, očigledno, bezuspješno konzumiramo, treba i učenju Kur'ana „dati šansu“. To je temelj svake sreće. Ostalo dolazi nakon toga.