Pitanja i odgovori (98): Sumnja u Božije postojanje

Moj problem je moja sumnja, nekad mi se zna desiti da sumnjam da Allah dž.š. postoji (dajem sama sebi dokaze da Allah postoji, ali i dalje sumnjam), mislim na Allaha i to stvarno volim, ali jedino hoću da odstranim sa sebe taj osjećaj sumnje, i kad počnem sumnjati i dalje radim sve bismilletom, ali kako se zauvijek riješiti te sumnje, jer stvarno ne želim da je imam, kad god mi to dođe, jednostavno zaplačem...

Na pitanje odgovara

Odgovor

 Prije svega da Vam se zahvalimo na povjerenju koje imate u nas.
Ukoliko dopustite, uz sve dužno poštovanje, ne bismo se složili s Vašom tvrdnjom da „sumnjate da li Allah dž.š. postoji“. S obzirom na kontekst Vašega pisma, prije bismo rekli da ste zaintrigirani kakvoćom Božije egzistencije, a ne njenom,uslovno rečeno, realnošću.
Naime, činjenica da ste Mu predani, te da Vas Vaša razmišljanja, na neki način, plaše, dovoljno govori i da čvrsto vjerujete u Njega, ali i da imate unutarnji poriv da Mu se još više približite.
To o čemu govorite zapravo je kod svakoga vjernika „očekivana“ kriza koja dovoljno govori o posebnosti puta kojim svaka osoba, svaki duhovni putnik, hodi. Naravno, u ovome svijetu, u ovoj našoj egzistenciji, ta „kriza“ se manifestira u formama koje nisu uvijek „ugodne“, a ono što je čovjeku u tim slučajevima „najneugodnije“ jeste činjenica da se u njemu dešava nešto što ne može kontrolirati. I to je jedan specifičan Božiji dar koji će, u perspektivi, imati za konačnu posljedicu još snažnije uvjerenje (tasdîk) u Božiju jednotu (tevhîd).
Svako tu krizu proživljava na poseban način, svako, drugim riječima, kroz pojačanu vezu s dragim Bogom i Njegovim poslanikom blagoslovljenim Muhammedom (učenje Kur'ana, donošenje salavata, klanjanja i dobrovoljnih namaza, promišljanje...) otkriva rješenje za sebe.
 
1. Kod nekih se rješenje ogleda kroz prepuštanje u promišljanju, s tim da se vodi računa o preporuci blagoslovljenog Muhammeda, da čovjek ne insistira na promišljanju Božije Bîti (šta dragi Bog jeste u sâmome Sebi), već da promišlja o dragome Bogu kroz znakove koje nam pruža u zapisanoj Objavi (časnome Kur'anu) i na stranicama prirode (objavljivanje na način stvaranja).
2. Kod drugih, rješenje je u doživljavanju izravnoga obraćanja dragome Allahu, kao Živome (Hajj), pri čemu se i Njemu i sebi govori: „Ti si Živi i Ti si Istina, nemam šta dokazivati već sam uvjeren i ne treba mi više – to svim bićem svjedočim“; dragi Allah, Živi, tu je direktno kraj nas, i Njemu se tako treba i obraćati.
3. Neki, opet, pojačaju dobrovoljni ibadet (npr. kroz post, ili odlazak na umru, dobrovoljni namaz i sl.) i tako „iščekuju“ svoj cilj.
U svakome slučaju, nemojte misliti da je to što Vam se događa nešto negativno, naprotiv, kao kada zaljubljeni u jednome trenu sebe „propituje“ zbog čega ljubi voljenu, tako i vjernik, mada često i nesvjesno, suočen sa silinom ljubavi prema dragome Bogu pokušava sebi razjasniti razlog svoje „lude zaljubljenosti“.
A najbolji pokazatelj da je to što Vam se dešava ustvari pozitivno, jeste Vaša čvrsta vezanost, i daljnje jačanje, u poštivanju Božijih naredbi i zabrana. Istina, nekada se čovjek i o tome zapita ali, bez obzira na to, ne prestaje ih izvršavati.