Musa, alejhisselam (I dio)

 

Boravak Benu Israila u Misiru i rođenje Mūsāovo i Harunovo, alejhimesselam
 
 
Potomci Jakuba Israila, alejhisselam, su se u Misiru (Egiptu), kako vidjesmo, naselili u vremenu kada je Jūsuf, alejhisselam, bio najbliži saradnik tadašnjeg misirskog vladara. Povjerenje i ugled što ih je miljenik Allaha dragoga, Jūsuf, alejhisselam, uživao kako kod vladajućih struktura, tako i kod stanovništva, učinili su da su i njegova porodica i njegov narod Benu Israil u to vrijeme naišli na srdačan prijem u Misiru. Dobili su lijepe predjele za život sa dosta obradive zemlje gdje su živjeli u toleranciji i poštovanju sa svim svojim komšijama. Tako je bilo za vrijeme Jūsufa, alejhisselam, i tako je ostalo izvjesno vrijeme (predanja kažu nekoliko stotina godina, a dragi Allah najbolje zna) nakon njegove smrti.
Međutim, nakon isteka tog perioda lijepog života i blagostanja položaj Benu Israila u Misiru radikalno se pogoršao. Oni su bili porobljeni i pali su u bijedu i neimaštinu. Bili su prisiljeni naporno raditi za račun Egipćana i njihove države. Faraoni su ih angažirali i radi gradnje raznih velikih građevina, tako da su bili prisiljeni da na ubitačnoj žegi, pod bolnim udarcima bičeva, mijese blato i slamu praveći cigle, da vuku ogromne, tonama teške, kamene blokove i obavljaju ostale teške fizičke poslove, baš kao što su i svi robovi u ta drevna vremena morali činiti.
Nije nam poznato zbog čega su Egipćani izmijenili svoj odnos prema Israilu. Postoje mišljenja da je Jūsuf, alejhisselam, boravio u Misiru u doba kada su tamo vladali Hiksi, pa su oni prihvatili Benu Israil i omogućili im lijep život, a kada su egipatski faraoni okončali vladavinu Hiksa porobili su Israil budući da su ih smatrali saveznicima Hiksa. No, mi se ne slažemo sa ovim i smatramo da je egipatski vladar prihvatio Jūsufa, alejhisselam, i Israil iz razloga koji su već navedeni u uvodnom dijelu ovoga poglavlja.
Prema tome, smatramo da Israil nije bio porobljen zbog savezništva sa Hiksima, a zbog čega se to desilo nije nam poznato. Moguće je da je prosto bila u pitanju oholost i uobraženost faraona koji su željeli da dođu do velikog broja robova i jeftine radne snage; moguće je i da je bila u pitanju vjerska mržnja Egipćana mnogobožaca prema Israilu koji su bili muslimani; moguće je i ono što stoji u Starom zavjetu - da su se Egipćani pobojali da ih Israil brojčano ne nadjača i preuzme vlast na njihovoj zemlji. Dragi Allah najbolje zna. No, koji god da je razlog to nam nije bitno - bitno nam je ovom prilikom samo istaći činjenicu da su Israilćani zapali u ropstvo i veoma težak položaj u Misiru.
Čestiti i iskreni vjernici Israila takav su svoj položaj pravilno shvatali kao iskušenje od dragog Allaha, Gospodara svih svjetova i nastojali su da ga stoički podnose. Ali i pored toga se dešava da onima koji su pod teretom velikog iskušenja izgleda da vrijeme sporije teče, pa su se tako i njima dani pretvorili u mjesece, mjeseci pretvorili u godine, a godine u stoljeća. Nije nam znano koliko je vremena trajala ta kušnja – prenosi se da je proteklo nekoliko stotina godina, a Allah dragi najbolje zna.
Jedno je sigurno - oni među Israilom koji bijahu iskreni i istrajni u vjeri dobivali su pomoć i podršku od svoga Gospodara, pa su mogli valjano podnositi kušnju dobro znajući da je to put sticanja većega Allahova zadovoljstva i viših deredža kod Njega. Osim toga, znali su i to da će kako svaka kušnja neumitno ima svoj kraj tako i njihova jednoga dana prestati i oni biti izbavljeni te, za sve ono što su predeverali, i nagrađeni. Izbavljenje im je bilo i konkretno nagoviješteno obzirom da se prenosi kako je u njihovoj tradiciji još od Ibrahima, alejhisselam, bilo sačuvano predskazanje koje je kazivalo da će se u njegovome potomstvu roditi dječak koji će srušiti egipatskoga vladara.[1] Ovo očekivanje obećanoga izbavitelja predstavljalo im je ''svijetlo u tunelu'' i olakšavalo im tmurnu svakodnevicu.
Po našem mišljenju ajet Kur'ana:
 
Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali uzviknuli: "Kada će već jednom Allahova pomoć!?" Eto, Allahova pomoć je zaista blizu (2:214);
 
otkriva nam Allahovu mudrost da Njegova pomoć i olakšanje dolaze upravo onda kad iskušenja nad Njegovim iskrenim robovima dosegnu vrhunac. Vjerujemo da se ta Mudrost iskazala i u ovom slučaju, jer je rođenju od dragog Allaha im obećana izbavitelja prethodio vrhunac patnje Israila u Misiru – sistematsko ubijanje njihove muške novorođenčadi.
Naime, Ibn Kesir nam prenosi od Taberija da je jedne noći Faraon usnio san u kojem je vidio vatru koja iz Jerusalema dolazi u Misir i spaljuje sav Egipat, ali poštedi Israil.[2]Uplašen i veoma uznemiren zbog tog sna, odmah ujutro sazvao je sve astrologe, mâge i svećenike da mu ga protumače. Oni su mu rekli da san znači da će se među porobljenim Israilom roditi dječak koji će biti uzrok propasti Egipta. Čuvši to Faraon je odmah naredio da se svako israilsko muško novorođenče odmah ubije, a žensko u životu ostavi.
Tako je ionako težak položaj Israila dosegao svoj vrhunac budući da su bili došli u situaciju da im, nakon izvjesnog vremena, i sam fizički opstanak dođe u pitanje. Možda je u tome i bio razlog (dragi Allah najbolje zna) da sve to bude početak njihova izbavljenja.
Prvo im je, nakon izvjesnoga vremena, došlo olakšanje. Egipatski velikodostojnici su Faraonu iznijeli sasvim utemeljen prigovor, upozorivši ga da će ako i dalje ostane na snazi njegov dekret o ubijanju muške novorođenčadi Benu Israila, njihova država relativno brzo ostati bez robovske radne snage. Faraon je prihvatio taj argument i donio je novi dekret po kome je trebalo jedne godine ubijati israilsku mušku novorođenčad, a naredne godine ih ostavljati u životu. Tim dekretom Faraon je, i ne znajući to, neutralisao svoj podli plan, još jednom potvrdivši iskonsku mudrost koja kaže da ni jedan zemaljski silnik i zulumćar ne može izmijeniti odredbu dragoga Allaha, Gospodara svih svjetova.
Naime, Allahovom odredbom se ''sigurne'' godine (kada su muška djeca pošteđivana) u jednoj iskrenoj vjerničkoj porodici Benu Israila iz redova plemena Levita rodio sin kom su dali ime Harun. Harunovo rođenje bilo je, voljom dragoga Allaha, početak procesa koji će okončati patnju Israila u Egiptu i omogućiti im povratak u postojbinu njihovih predaka, svetu zemlju Ken'an.
 
Mi ćemo ti kazati neke vijesti o Mūsāu i faraonu, onako kako je bilo, i to za one ljude koji vjeruju. Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali. (28:3-6)
 
Ovi ajeti nam jasno govore da je volja dragoga Allaha bila da Faraon i njegova svita, kao i ostali Egipćani koji su učestvovali u zločinu protiv Israila, dožive baš ono čega su se od Israila plašili - da im se rodi dječak koji će biti sevep[3] propasti Egipta. Čak štaviše, Allahova odredba je bila da se izbavitelj rodi u godini u kojoj je trebao biti ubijen i da ga lično Faraon othrani u vlastitom domaćinstvu.
Kao da je Allahova volja htjela da Faraon, oholi zločinac koji je mislio da ubijanjem nedužne djece može zaustaviti Odredbu istinskoga Gospodara svih svjetova, bude ponižen tako što će lično othraniti onoga čije je rođenje htio spriječiti, a koji će za njega i njegove sljedbenike propast značiti.
Nekoliko godina nakon Harunovog rođenja majka njegova je ponovo ostala u drugom stanju. Njezino strahovanje je započelo još od momenta kada je saznala da ponovo čeka dijete, jer je znala da njegovo rođenje pada u godinu u kojoj se muška djeca ubijaju. Ako bude žensko, onda je u redu, ali šta ako bude sin? Ovo je pitanje kod čitave porodice izazivalo veliku strepnju. Muž njezin i ona znali su da trudnoća mora biti sakrivena, pa je, što je više mogla, izbjegavala kontakte sa bilo kime. Njihova strahovanja su doživjela svoj vrhunac kada je rodila dječaka. Dojila ga je uz veoma veliku opreznost i u tajnosti, ali je znala da tako ne može dugo izdržati, jer je dijete bilo veoma živahno, a time i bučno, dok je u blizini bilo veoma mnogo kako egipatskih ušiju, tako i ušiju njihovih obavještajaca.
Međutim, stvar je već odavno, Allahovom odredbom još od praiskona, bila riješena. Dragi je Allah, Milostivi, Svemilosni iznad svih spletki nevjernika, pa je tako ova čestita vjernica dobila od Njega nadahnuće kako da postupi. Prema tom nadahnuću ona je svoga sina stavila u malu košaru od trske (koju je prethodno oblijepila smolom) i pustila ga u vode Nila. Svojoj kćerci je rekla da drži na oku košaricu i da je obalom prati da vidi gdje će dospjeti. Po Allahovoj naredbi vode Nila su milostivo donijele košaricu do mjesta gdje je Faraonova porodica običavala boraviti. Uskoro je tu stigla Faraonova žena sa svojim pratiljama, moguće i u društvu Faraona lično i nekih pripadnika dvorske svite. Primijetili su košaricu i kada je ona ugledala bebu u njezinom srcu se, Allahovom voljom, pojavila toliiko velika ljubav prema djetetu, da ga je odlučila prihvatiti u svoju porodicu. Uspjela je nagovoriti Faraona da i on na to pristane. Tako je zločinac doživio veliko poniženje a da toga nije bio niti svjestan jer je u vlastiti dom na odgajanje prihvatio upravo onoga radi čijega je ubistva pobio toliko nevine djece Israila. Niti on niti bilo koji od njegovih ljudi nisu ništa predosjetili. Dragi Allah je tako zaštitio Svog miljenika od opasnosti i pružio mu najsigurnije utočište u tim za njega vrlo opasnim vremenima. Također, milostivi Gospodar nije zaboravio ni njegovu majku koja je poslušno zanemarila svu svoju majčinsku ljubav i izvršila Allahovu uputu da sina pusti u vode Nila, pa joj dođe radost od Gospodara u vidu povratka njezina voljenoga čeda.
Naime, Allahova volja je bila da dijete nije htjelo prihvatiti grudi bilo koje žene koja bi ga pokušala podojiti. Kraljica je shvatila da mu je život zbog toga u opasnosti i počela je strahovati. U tome strahu odmah je, bez protivljenja ili pak sumnje, prihvatila prijedlog israilske djevojčice koja se nenadano tu našla da im ona pronađe dojilju za bebu. Tako je dječakova sestra odvela kraljicu i njezine pratilje do svoje majke. Srce plemenite vjernice još od onoga trena kad je ona sina svoga niz rijeku pustila u majčinskoj boli, kako Kur'an kaže, ostade prazno, tako da se ona, kad ga ugleda u naručju Egipćanki, od silnih emocija umalo nije izdala i otkrila da mu je ona majka. Međutim, Allah dragi je učvrstio njeno srce u vjeri pa je ona zadržala kontrolu nad sobom i on je ostao skriven. Naravno, dijete je odmah prihvatilo grudi ove žene, pa je kraljica odlučila da nju angažuje kao dojilju svoga usvojenoga sina. Tako je Mūsā,[4] alejhisselam, vraćen svojoj majci i porodici na čuvanje i dojenje. Porodica mu je imala koristi i u tome što ih je radi toga kraljica izdašno darivala i opskrbljivala sa svime što im je trebalo, a bili su i zaštićeni od zla Faraonovih ljudi. Majka njegova je Allahu dragome zahvaljivala na ovoj velikoj blagodati jer je vidjela kako joj je sin dobio lijepo i sigurno utočište, a uz to je i ona imala priliku njegovati ga i gledati ga kako raste. Istina, moraše tajiti da je on njihovo dijete, ali im to nije isuviše teško padalo obzirom da su znali da je to uvjet njegove sigurnosti.
 
I Mi nadahnusmo Mūsāovu majku: "Doji ga, a kada se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti." I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. I žena faraonova reče: "On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti." A oni ništa ne predosjetiše. I srce Mūsāove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i učinili je vjernicom. I ona reče sestri njegovoj: "Idi za njim!" I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili. A Mi smo mu već bili zabranili dojilje, pa ona reče: "Hoćete li da vam ja pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?" I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna. I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:7-14)
 
Tako je Mūsā, alejhisselam, (Mojsije) rastao u Faraonovoj kući kao njihov usvojenik okružen dvorskim blještavilom i ugodnostima aristokratskoga života. Kraljevsku obitelj je smatrao svojom porodicom, a vlastitu je majku poznavao samo kao majku po mlijeku. Kraljica ga je istinski prihvatila kao vlastito dijete i voljela ga je svim svojim srcem. Tradicionalno se prenosi (u što nemamo nikakvog razloga sumnjati, a dragi Allah najbolje zna) da je ta Faraonova supruga bila niko drugi do Allahova miljenica hazreti Asija,[5] koja je direktno pomenuta u Kur'anu,[6] a u Hadisima je za nju jasno rečeno da ona po svojim duhovnim, moralnim i svim drugim svojstvima kod dragog Allaha spada u četiri najodabranije žene ikad stvorene.[7]
Međutim, njezin suprug daleko je bio od toga. Izgleda da su njegovo zlo i okrutnost bili sevep tome da je Mūsā, alejhisselam, morao živjeti dunjalučki dio svoga života pod kušnjom umanjene sposobnosti govora. Naime, Ibn Kesir bilježi predanje[8] koje kaže da je jednom prilikom, dok je Mūsā, alejhisselam, još bio dijete, Faraon posumnjao da je taj dječak ipak opasnost po njega, pa ga je odlučio pogubiti. Hazreti Asija se opet zauzela za dijete slagavši da je ono veoma glupo za svoje godine i da kao takvo nikome ne može biti prijetnja. Faraon je odlučio ispitati njegovu pamet pa je pred njega postavio ukusni plod i komad žeravice, veoma pažljivo posmatrajući za čime će od ponuđenoga dijete posegnuti. Naravno, dijete je krenulo posegnuti za slatkim voćem, ali je jedan melek u trenu okrenuo njegovu ruku ka žeravici. Stavio je žeravicu u usta i žestoko opržio jezik. Pošto je svakom jasno da bi samo dijete sasvim umanjenih intelektualnih sposobnosti krenulo jesti žeravu umjesto slatkog ploda, zločinac se umiri i poštedi mu život ubijeđen da je riječ o sasvim bezopasnom glupaku. Tako je Mūsā, alejhisselam, konačno bio sačuvan od opasnosti koja mu je prijetila od toga zločinca, ali je morao platiti cijenu da je u kasnijem periodu svoga života otežano govorio zbog posljedica ove ozljede jezika.
Izrastao je, Allahovom milošću, u mladića veoma velike snage, znanja i mudrosti. To su bili darovi dragog Allaha, njegova Gospodara, Milostivog, kako je i navedeno u Kur'anu časnom:
 
I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (28:14)
 
Voljom dragog Allaha Faraon i zločinci oko njega nisu mogli uočiti izuzetnu mudrost, oštroumnost i znanje darovane Faraonovu usvojeniku, već su ga i dalje smatrali glupim i sasvim bezopasnim.
 
 
 
 
Medjen
 
 
Nakon što je Mūsā, alejhisselam, svoje djetinjstvo i jedan dio svoje mladosti proveo u Misiru (Egiptu) živeći kao usvojenik kraljevske porodice došlo je vrijeme da napusti svoj dom. Sudbina njegova, po Allahovoj odredbi, bila je da naredni period života provede kao pastir u Medjenu. Konkretan povod (sevep) tomu bilo je ubistvo jednoga čovjeka.
Naime, jedne prilike je Mūsā, alejhisselam, ušao u neki egipatski grad, inkognito, bez ikakve pratnje i ceremonija koje su bile uobičajene za članove kraljevske porodice. Bio je i obučen kao sasvim običan čovjek pa niko nije mogao znati o kome je riječ. Kretao se među ulicama i sokacima tog egipatskog mjesta i u jednom je trenutku primijetio kako se tuku dva čovjeka. Jedan od njih dvojice bijaše Israilćanin, a drugi bijaše Egipćanin. Primijetivši njegovo prisustvo Israilćanin ga je pozvao u pomoć. Mūsā, alejhisselam, se umiješao u tuču i šakom udario Egipćanina koji je odmah pao kao pokošen. U momentu je Mūsā, alejhisselam, shvatio da je Egipćanin mrtav i da on snosi teret njegovoga ubistva. Shvatio je da je učinio grijeh jer se umiješao u uličnu tuču, a da nije ni provjerio zašto su se oni tukli, i nije znao na čijoj su strani istina i pravda. Saznanje da je jedan čovjek ubijen njegovom rukom, i to u situaciji kad se nije znalo da li je opravdano primijenjivati silu, duboko ga je zaboljelo i on se iskreno pokajao dragome Allahu zbog tog svog brzopletog i nepromišljenog čina. Allah, Milostivi, Svemilosni, oprostio je miljeniku Svome tu pogrešku, ali je Mūsā, alejhisselam, ipak, narednu noć proveo u strahu i bojazni da se ne otkrije ubistvo. Sutradan je opet zatekao istog onog Israilćanina kako se ponovo tuče, ovaj put sa drugim čovjekom. Tako se još jednom uvjerio u svoju jučerašnju pogrešku, jer je bilo očevidno da je taj Israilćanin nasilnik i kavgadžija koji često upada u konfliktne situacije i okršaje. Ovoga puta Mūsā, alejhisselam, je htio ispraviti svoju pogrešku i sada postupiti, ne prema nepravednoj logici koja traži da se uvijek bude na strani svoga sunarodnika pa makar on bio i u krivu, već po principu istine i pravde. Zato je nasrnuo na Israilćanina. Nizak moral i pokvarena duša ovoga nasilnika i nevaljalca iz redova Israila se posebno pokazala i time što je on tom prilikom izdao svoga jučerašnjega spasioca vičući na sav glas da on hoće da ga ubije, baš kako je jučer ubio onoga Egipćanina.
 
I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Mūsā ga udari šakom i usmrti. "Ovo je šejtanov posao!"; uzviknu, "on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi!'' Gospodaru moj," reče onda, "ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!" I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv. "Gospodaru moj," reče, "tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima neću biti od pomoći!" I Mūsā u gradu osvanu prestrašen, očekujući šta će biti, kad ga onaj isti od jučer pozva ponovo u pomoć. "Ti si, zbilja, u pravoj zabludi!"; reče mu Mūsā, i kad htjede ščepati zajedničkog im neprijatelja, reče mu onaj: "O Mūsā, zar ćeš ubiti i mene kao što si jučer ubio čovjeka? Ti hoćeš da na zemlji silu provodiš, a ne želiš da miriš." (28:15-19)
 
Tako je svim prisutnima objelodanjeno da je upravo Mūsā, alejhisselam, počinitelj jučerašnjeg ubistva. Ta informacija je došla do načelnika tog mjesta koji je odmah sazvao na sastanak ostale lokalne vlastodršce i tom prilikom su se dogovorili da ubiju Musāa, alejhisselam. Međutim, dragi Allah je zaštitio Svoga plemenitoga roba od zla pa je jedan čestiti čovjek saznao za te namjere, i otrčao do Musāa, alejhisselam, da ga na vrijeme upozori.
 
I jedan čovjek s kraja grada dotrča: "O Mūsā,"; reče on, "glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik." I Mūsā iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti. "Gospodaru moj," reče, "spasi me naroda koji ne vjeruje!" (28:20,21)
 
Kada je Mūsā, alejhisselam, pobjegao iz tog mjesta, znao je i to da mora izmaći u drugu zemlju i da se više ne smije vraćati u Misir.
Na ovom mjestu je interesantno uočiti da sva ova dešavanja u dotičnom egipatskom mjestu upućuju na to da Mūsā, alejhisselam, već tada više nije uživao privilegije člana kraljevske kuće. Naime, lokalni vlastodršci ne bi se nikada usudili da atakuju na život jednog člana kraljevske porodice pa makar on i ubio Egipćanina. Može se zamisliti samo to da bi oni u takvom slučaju izvijestili Faraona o tome šta se dogodilo, ali se nikako ne može zamisliti da bi se usudili kažnjavati nekoga od njegove porodice. Isto tako, inkognit ulazak Musāa, alejhisselam, u to mjesto, kao i njegov strah od Egipćana zbog čega je i odlučio da bježi iz zemlje, također nas upućuju na pretpostavku da se on u to doba već bio udaljio od Faraona i od vladarske porodice.[9] Osim navedenoga, izgleda da je Mūsā, alejhisselam, tada već znao istinu o sebi i svome porijeklu na što upućuje njegova prvobitna brzopleta odluka da pritekne u pomoć ''svome'' protiv ''tuđinca''. Ovo su neke pretpostavke koje izgledaju logičnim, a dragi Allah najbolje zna kada je i kako Mūsā, alejhisselam, saznao istinu o sebi i svome porijeklu, i kada se i zašto odvojio i udaljio od Faraona i njegove porodice.
Nakon ove digresije vraćamo se našoj temi. Kada je uspio da izmakne od Egipćana, Mūsā, alejhisselam, je dobio od Gospodara svoga nadahnuće da krene prema Medjenu. Išao je danima kroz pustinjske predjele istočnog Misira, Sinaja i sjevero-zapadne Arabije, sam, ali pod pažnjom i milošću dragoga Allaha, Gospodara svjetova svih, Koji mu je omogućio da, bez obzira na samoću i vjerovatnu slabu opremljenost, taj opasni put pređe sasvim bezbjedno. Nakon dugotrajnog i veoma iscrpljujućeg putovanja došao je do Medjena, odnosno, preciznije rečeno, došao je do ''medjenske vode'', kako je to mjesto u prevodu Kur'ana časnoga imenovano. Pretpostavljamo da je riječ o oazi u kojoj je bilo dosta bunareva, iz kojih se voda crpala u korita odakle su se napajali ljudi i stoka.
Mūsā, alejhisselam, je krenuo ka vodi da se napije i onda primijetio jednu veoma čudnu situaciju. Mnogo pastira je napajalo svoju stoku, što je bilo sasvim normalno, ali ono što ga je začudilo bilo je ponašanje dvije mlade i lijepe djevojke koje su bile malo podalje od njih, i svoju su stoku odbijale od vode. Zainteresovan, prišao im je i upitao ih o tome. Odgovorile su da one ne smiju sa svojom stokom prilaziti vodi sve dok ostali čobani ne odu, tako da svoju stoku mogu napojiti tek nakon što oni napoje svoju. Prenosi se da je bunar bivao zatvoren ogromnim kamenom, kojeg bi čobani, svi zajedno, pomakli i tako mogli crpiti vodu. Nakon što bi završili, kamen bi vraćali na svoje mjesto, tako da djevojke nisu mogle crpiti vode za sebe i svoju stoku, već su se morale zadovoljiti vodom koja bi u koritima preostala iza čobana. Da li je bilo ovako ili su im grubijani prosto zabranjivali pristup, Allah to najbolje zna. Uglavnom, njihova prava su im od ostalih pastira nepravedno i na najgrublji način bivala uskraćena. Otac im je bio veoma star, a brata nisu imale, tako da u kući nije bilo snažna muškarca koji bi se mogao izboriti za oduzeta im prava.
Mūsā, alejhisselam, im je napojio stoku[10], i potom se, kada su njih dvije otišle, smjestio u hladovinu da se odmori. Glad ga je mučila a nije imao šta da jede, pa je uputio dovu svome Gospodaru, spreman da zahvalno prihvati svaku hranu koja bi mu bila pružena.
 
I kad se uputi prema Medjenu, on reče: "Gospodar moj će mi pokazati Pravi put!" A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. "Šta vi radite?", upita on. "Mi ne napajamo dok čobani ne odu", odgovoriše one, "a otac nam je veoma star." I on im je napoji, a onda ode u hladovinu i reče: "Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!" I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: "Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!" I kad mu on dođe i kaza mu šta je doživio, on reče: "Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!'' "O oče moj," reče jedna od njih, "uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana." "Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje", reče on, "ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, biće dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar." "Neka bude tako između mene i tebe!", reče Mūsā, "koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili." (28:22-28)
 
Mūsā, alejhisselam, je tako, kako nam navedeni ajeti Kur'ana jasno kažu, Allahovom milošću ponovo dobio dom. Prenosi se da je oženio mlađu sestru i da je, radeći u kući svoga punca i čuvajući njegovu stoku, ispunio duži rok, onaj od punih deset godina.
Dragi Allah najbolje zna, a po svemu sudeći ne treba sumnjati u istinitost predanja koja kažu da je njegov punac bio Šuajb, alejhisselam,[11] zato što je to rečeno u hadisima koje nalazimo u više izvora, a za ovu priliku navodimo sljedeći:
 
... Žene sa najispravnijom pronicljivošću su dvije koje su svoju pronicljivost dokazale u pogledu Musāa. Jedna od njih je faraonova žena, kada je rekla: 'On će biti radost i meni i tebi! Ne ubij ga!'; a druga je Šuajbova kćerka kada je rekla: 'Oče moj, uzmi ga u najam, a najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.' ...[12]
 
 



[1] Ovu predaju bilježi i Ibn Kesir u svome djelu ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' na strani 316.
[2] Isto (u fusnoti je navedeno da predaju bilježi Et-Taberi u svom Tarihu 1/388/Me'arif).
[3] Sevep - po Allahovoj odredbi i dopuštenju konkretni uzrok nečega.
[4] U Starom zavjetu se govori da mu je ime dala Egipćanka koja ga je usvojila, što je logično jer mu roditelji nisu smjeli dati imena da ga ne bi otkrili. Dragi Allah najbolje zna.
[5] Ali, čak i u slučaju da nije riječ o hazreti Asiji možemo sasvim osnovano pretpostaviti (velika je stvar da je baš njoj dragi Allah povjerio miljenika Svoga na čuvanje i odgoj) da je riječ o čestitoj, plemenitoj i milostivoj ženi visokih moralnih vrijednosti. No, ponavljamo, mišljenja smo da je to baš hazreti Asija, a dragi Allah najbolje zna.
[6] Kur'an, 66:11.
[7] O hazreti Asiji će, ako dragi Allah da, biti više govora u posebnom kazivanju u dodacima ovoga poglavlja.
[8] Kazivanje o Vjerovjesnicima, str. 336.
[9] To se prema svemu onome što nam je poznato desilo nakon hazreti Asijine smrti obzirom da se Mūsā, alejhisselam, sigurno nikada nije od nje emotivno odvojio – njihov mubarek odnos pomajke i usvojenog djeteta ispunjen najljepšim osjećajima ljubavi i poštovanja ostaje do kraja neokrnjen u svoj svojoj čistoti i ljepoti. Imajući ovo u vidu, ubijeđeni smo da se Mūsā, alejhisselam, odvojio od Faraonove porodice tek nakon njene smrti, a dragi Allah najbolje zna.
[10] Ibn Kesir prenosi kako je Omer ibn Hattab izjavio da je Mūsā, alejhisselam, sam pomjerio onaj kamen, što je inače mogla učiniti samo skupina ljudi; ili im je on lično napojio stoku, a ostali čobani mu se nisu smjeli suprostaviti jer je visoka i krupna ličnost Mūsāova, alejhisselam, odavala čovjeka velike fizičke i duhovne snage; kako je uistinu bilo Allah dragi najbolje zna.
[11] Šuajb, alejhisselam, je bio Allahov vjerovjesnik poslat stanovnicima Medjena u vremenima prije Mūsāa, alejhisselam, ali je još dugo živio nakon propasti svoga naroda, pa je dočekao, u dubokoj starosti ali još vitalan, da mu Mūsā, alejhisselam, postane zet. O tome je više rečeno u kazivanju o Šuajbu, alejhisselam.
[12] Hadis navodi hafiz Mehmed Karahodžić (''Turi Sinâ - Sinajska gora'', str. 27) bez navoda zbirke u kojoj se isti bilježi niti ocjene vjerodostojnosti. No, kako se hadisi sa istom porukom da je Mūsā, alejhisselam, oženio Šuajbovu, alejhisselam, kćer nalaze i u drugim izvorima u to ne treba, kako rekosmo, sumnjati. Dragi Allah najbolje zna.