27 Oct 2009

Musa, alejhisselam (VI dio)

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

 

Na kraju puta
 
 
Kako se približavao kraj roka od četrdeset godina pustinjskog izgnanstva za Mūsāa, alejhisselam, i njegove sljedbenike sve je više postajalo aktuelno pitanje organizacijskih priprema za ulazak u Svetu zemlju. Kako se prenosi za vrijeme boravka u pustinji izumrli su svi oni koji su odbili naredbu o džihadu,[1] a za to je vrijeme stasala nova generacija njihovih potomaka koja je bila spremna preuzeti emanet što ga njihovi očevi ranije odbiše preuzeti. Po naredbi dragog Allaha, a vjerovatno u cilju što bolje organizacije zajednice i budućeg društvenog uređenja, kao i ustrojavanja što snažnije i efikasnije vojske, Mūsā, alejhisselam, je, kako nam to govori Knjiga brojeva, izvršio popis svih pripadnika Israila sposobnih za borbu, odnosno svih starijih od dvadeset godina. I iz ovoga primjera jasno možemo vidjeti koliko je Mūsā, alejhisselam, čestito, odgovorno i ozbiljno vodio računa o svojoj zadaći i koliko mu je bilo stalo da je ispuni do kraja. Međutim, Allahova odredba je, još u praiskonu, odredila da niti Mūsā, alejhisselam, niti njegov brat Harun, alejhisselam, svojom nogom ne uđu na područje Svete zemlje. Dragi Allah najbolje zna svo savršenstvo ljepote i mudrosti i ove i svake druge Njegove odredbe, a na robovima Njegovim je da je, bez imalo protivljenja u svome srcu, prihvate. Takav je, naravno, bio slučaj i sa Mūsāom i Harunom, alejhimesselam, iako su oni, najvjerovatnije, punim srcem žudili da vide svoj narod u Svetoj zemlji naseljen, i time svoju zadaću na ovom svijetu izvršenu. Naravno, iako oni to nisu doživjeli na dunjaluku, dragi Allah je zadovoljan njima dvojicom i onim što su oni učinili vezano za emanet koji im je bio povjeren. To je jasno vidljivo iz mnogih ajeta časnoga Kur'ana, a od kojih smo mi ovdje izdvojili sljedeće:  
 
I Mūsāu i Harunu smo milost ukazali, pa i njih i narod njihov nevolje velike spasili, i pomogli im da pobijede, i Knjigu im jasnu dali, i obojicu na Pravi put uputili, i u naraštajima kasnijim im spomen sačuvali; "Nek su u miru Mūsā i Harun!" Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a njih dvojica su, uistinu, bili robovi Naši, vjernici. (37:114-122)
 
Odavde se jasno vidi i to da uopće nije tačno ono što je u Starom zavjetu zapisano u pogledu ovog pitanja (Knjiga brojeva, 20:12,24) - da su Mūsā i Harun, alejhimesselam, kažnjeni od strane dragog Allaha zbog nekih svojih slabosti i propusta tako što im je bilo određeno da umru u pustinji prije ulaska u Svetu zemlju. Isto se može sasvim jasno zaključiti i iz vjerodostojnih hadisa koji govore o Mūsāovom, alejhisselam, preseljenju na ahiret (malo kasnije ćemo ih, ako dragi Allah da, ovdje i navesti). Prema tome, stav da Mūsā i Harun, alejhimesselam, nisu mogli ući u Svetu zemlju po kazni dragoga Allaha sasvim je neosnovan, i odatle pogrešan.
Harun, alejhisselam, je, kako predanja kažu, preselio na budući svijet, prije Mūsāa, alejhisselam. U Starom zavjetu (Knjiga brojeva, 20:22-29) navedeno je da je Mūsā, alejhisselam, dobio Objavu od dragoga Allaha u kojoj mu je rečeno kako je došao čas njegovom bratu, i naređeno mu da odvede Haruna, alejhisselam, zajedno sa njegovim sinom Eleazarom, na obližnje brdo Hor.[2] Tu je Harun, alejhisselam, preselio na ahiret, a Mūsā, alejhisselam, je skinuo odoru Vrhovnog svećenika[3] sa svoga brata prije nego što je položio njegovo mubarek tijelo u kabur, i njome kasnije obukao njegova sina. Tako je emanet hizmeta svetom Šatoru i Zavjetnom kovčegu od Haruna, alejhisselam, preuzeo njegov sin Eleazar. Dalje se navodi kako je cjelokupna zajednica Benu Israila provela trideset dana u podnožju pomenutog brda žaleći za Harunom, alejhisselam. Na ovaj način Starozavjetna Knjiga brojeva opisuje Harunovo, alejhisselam, preseljenje na ahiret, a dragi Allah najbolje zna kako se uistinu zbilo.
Pošto je u to doba rok od četrdeset godina već bio na samome izmaku, krenuli su prema Svetoj zemlji. Vjerujemo da se u tome vremenu desio ranije opisani slučaj sa Belamom ibn Baurom, a dragi Allah najbolje zna.
Kad su došli u samu blizinu granica Svete zemlje Mūsā, alejhisselam, je jedne prilike, moguće unutar vlastitoga šatora, ugledao nepoznatu osobu. Da li je on tada, razljućen zbog povrede vlastite privatnosti udario ''drskoga'' neznanca[4] i silinom svoga udarca izbio mu oko, ili je pak to bilo iz drugih razloga - dragi Allah najbolje zna, ali se tad melek Azrail izbijena oka vratio svome i našem Gospodaru neobavljena posla.
O ovome od Ibn Kesira[5] prenosimo vjerodostojan hadis koji bilježi Buhari, a od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ga prenosi Ebu Hurejre:
 
Kada je melek smrti poslan Mūsāu, alejhisselam, i prišao mu da mu primi dušu, on ga je gurnuo i udario, pa se melek vratio Uzvišenom Gospodaru i rekao: ''Poslao si me čovjeku koji još ne želi da umre''. Gospodar mu je rekao: ''Vrati se i reci mu neka svoju ruku stavi na leđa od vola, pa koliko god dlaka pritisne neka za svaku dlaku živi još po jednu godinu''. Kad mu je ovo rečeno Mūsā je upitao: ''A šta onda Gospodaru''? ''Opet smrt'', odgovorio je Gospodar. ''Onda, neka bude sada'', odgovorio je Mūsā.
On (Buharija) dalje navodi: ''Uzvišenog Allaha je zamolio da ga približi Svetoj zemlji, koliko se kamenom može dobaciti''. Ebu Hurejre kaže da je Allahov poslanik, salallahu 'alejhi vessellem, rekao: ''Da sam tamo pokazao bih vam njegov kabur pored puta, kod crvene dine''.
 
Ibn Kesir na istom mjestu navodi i riječi Ebu Hurejrea koji bilježi imam Ahmed:
 
''Melek smrti je došao Mūsāu, alejhisselam, i rekao mu: ''Odazovi se svome Gospodaru''! Mūsā ga je udario i izbio mu oko, pa se melek vratio Allahu i rekao: ''Poslao si me Svome robu koji ne želi da umre, i koji mi je izbio oko.'' Na to mu je Allah vratio oko, i rekao: ''Vrati se Mome robu, i reci: 'Hoćeš li da živiš? Ako to hoćeš, onda svoju ruku stavi na leđa vola, pa koliko god ti ruka pritisne dlaka, toliko ćeš još godina živjeti!' '' Mūsā je na to upitao: ''A šta poslije''? Gospodar mu je odgovorio: ''Opet smrt''. Na to je Mūsā odgovorio: ''Onda sada, Gospodaru, odmah''!''
 
 Postoji još jedan broj hadisa koji prenose istu ovu verziju Mūsāovog, alejhisselam, preseljenja na ahiret, i koji se prema kriterijima hadiske nauke uzimaju za vjerodostojne. S obzirom na pomenute hadise, ovakvu verziju Mūsāove, alejhisselam, smrti prihvatamo kao tačnu, i to nam je dodatni argument da još jednom odbijemo prihvatiti tvrdnje jevreja i kršćana koji kažu da su Mūsā i Harun, alejhimesselam, kažnjeni od strane dragog Allaha neulaskom u Svetu zemlju. Ovakog smo mišljenja jer je iz smisla tih hadisa sasvim jasno da je Mūsā, alejhisselam, mogao, da je to htio, produžiti etapu svoga dunjalučkog života za čitav niz godina, svakako znatno duže nego što je trebalo do isteka roka od četrdeset godina, pa je, vjerujemo, tako mogao i ući u Svetu zemlju i tamo još neko vrijeme živjeti među svojim narodom.[6]
Prema tome, Mūsā, alejhisselam, je svojevoljno prihvatio smrt prije ulaska u Svetu zemlju, i to mu, svakako, nije bila nikakva kazna od strane dragoga Allaha - naprotiv.
Pomenuti hadisi nam također jasno kazuju i to da se kabur Mūsāa, alejhisselam, nalazi odmah do jedne crvene dine, pored puta koji je u doba Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, vodio iz područja sjeverne Arabije ka obalama rijeke Jordan, u pravcu grada Jerihona.
 
 
Ulazak u Svetu zemlju
 
 
Mūsāa, alejhisselam, na čelu Israila naslijedio je Jošua ibn Nun. Obzirom da je Jošua bio, kako se prenosi, dugogodišnji učenik i pratilac Mūsāa, alejhisselam, a još i više zbog njegove jake i iskrene vjere, moglo bi se kazati da Benu Israil nisu mogli dobiti boljega čovjeka da naslijedi takve velikane kakvi su bili Mūsā i Harun, alejhimesselam, i preuzme dužnost i odgovornost njihovoga vodstva. Stari zavjet kazuje[7] da je dragi Allah izričito, putem Objave Mūsāu, alejhisselam, naredio da Jošua bude njegov nasljednik. Ako je ovo vjerodostojno, to bi onda moglo jasno ukazivati da je i Jošua ibn Nun jedan od Allahovih vjerovjesnika. Mada Kur'an časni izričito ne govori da je Jošua Allahov vjerovjesnik,[8] to bi se ipak moglo, vjerujemo osnovano, pretpostaviti obzirom na velika Allahova čuda koja su njemu data (o čemu ćemo, ako dragi Allah da, malo kasnije više govoriti), a izgleda da ne treba zanemariti ni maločas spomenute navode iz Starog zavjeta i tradiciju Ehli-kitaba (sljedbenika Knjige), tj. jevreja i kršćana, koji to jasno kazuju. Dragi Allah najbolje zna.
Uz Jošuû veoma značajne ličnosti u Israilu tada bijahu Kalib ibn Jofna i Eleazar, sin Haruna, alejhisselam, koji je bio vrhovni svećenik Israila. Njih trojica su, kako se prenosi, zajedno predvodili Israil prilikom ulaska u Svetu zemlju, pri čemu je, naravno, prvi među njima i istinski lider kome su se i oni i svi Israilćani pokorovali bio Jošua ibn Nun.
S obzirom da nam Kur'an časni, barem koliko mi to možemo vidjeti, ne govori mnogo o konkretnim događajima i dešavanjima u vremenu osvajanja Ken'ana od strane Israila, odlučili smo se da izvore potražimo u Starom Zavjetu, bez obzira na izvjesne nedoumice i čak sumnje, o čemu ćemo, ako dragi Allah da, kasnije ponešto kazati.
Prema tome, prema navodima Starog Zavjeta i ostalih izvora iz tradicije Benu Israila (Isralijata) događaji vezani za džihad radi povratka u Svetu zemlju išli su uglavnom onako kako je navedeno u nastavku, a dragi Allah najbolje zna.
Kad isteknu svih četrdeset godina izgnanstva u pustinji nova generacija Benu Israila, generacija čestitih vjernika spremnih da se bore na Allahovom putu, krenu prema svetoj zemlji Ken'an koja je Allahovom milošću i dobrotom bila njima određena. Jošua je odlučio da se usmjere u pravcu grada Jerihona.
Jerihon bijaše prvi od utvrđenih gradova unutar Svete zemlje. Taj je grad zbog svoje lokacije blizu granice predstavljao svojevrsni bedem čitavoga Ken'ana, tako da su njegove moćne zidine bile veoma tvrdo građene i visoke. S obzirom da tako jaku utvrdu nije bilo moguće osvojiti bez velikih napora i žrtava, mudrošću obdareni Jošua odluči da ne žuri i da oprezno sagleda situaciju kako bi pronašao najefikasniji način osvajanja Jerihona.
Zbog toga je kad su se dovoljno približili Jošua zastao i podigao logor radi što boljih priprema. Iz istih je razloga i poslao dvojicu izvidnika da se, umiješani među stanovnike Jerihona koji su se vraćali sa njiva, uvuku u grad i saznaju što više budu mogli. Izvidnici su uspjeli u svojoj zadaći, ali je u tome ključnu ulogu odigrala neka žena iz Jerihona koja im je, znavši da su oni borci na putu dragoga Allaha, odlučila pomoći i u zamjenu zatražiti čvrsto obećanje da će poštediti nju, njene roditelje i čitavu njenu porodicu kad grad bude osvojen. Pošto ih je ona spasila od potjere koja ih je, budući da su bili prepoznati, gonila, oni su prihvatili obavezu i dali joj čvrsto obećanje da će i ona i svi oni koji budu u njenoj kući biti pošteđeni. Kako bi njena kuća mogla biti prepoznata i sačuvana uputiše je da je označi tako što će privezati jasno vidljivu crvenu traku na vanjski prozor.
Po povratku su izvidnici donijeli Jošui dobre vijesti jer su se u Jerihonu uvjerili koliki je strah već bio zavladao među njima. Naime, i stanovnicima Jerihona i svima drugima u to vrijeme u Ken'anu, uz odveć znanu vojnu snagu Israila, dobro je bilo poznato i to kako je skončala Faraonova vojska u Crvenom moru prije četrdesetak godina, kao i neka druga velika čuda dragoga Allaha kojima je pružana Njegova neizmjernu milost, ljubav i podrška Israilu, a u srca svih njihovih neprijatelja unošen ledeni strah.
Uvidjevši kako je nastupio povoljan momenat, Jošua ibn Nun zapovijedi da se vojska spremi. Ubrzo su nastavili put ka Jerihonu. Kada su došli do rijeke Jordan suočili su se sa nabujalom vodom koju nije bilo moguće preći, pogotovo ne u tako velikom broju.
Tad se desi prvo od veličanstvenih Allahovih znamenja koja Benu Israil doživi pod vodstvom Jošue ibn Nuna - čim su svećenici koji su nosili Zavjetni kovčeg, došavši prvi do Jordana,[9] nogama svojim zakoračili u rijeku, vode joj se razdvojiše: voda je normalno otekla nizvodno, a uzvodno je bila zaustavljena, tako da se pred nogama Israila pojavilo suho korito. Jošua ibn Nun, kako mu bi objavljeno od dragoga Allaha, naredi svećenicima nositeljima Zavjetnog kovčega da ostanu stajati na sredini korita rijeke sve dok čitav Israil ne pređe na drugu obalu, jer je bilo određeno da korito bude suho sve dotle dok se Zavjetni kovčeg nalazi u njemu. Kada su svi Israilćani prešli na drugu stranu, Jošua, opet prema onome što mu bi objavljeno od dragoga Allaha, naredi da se dvanaest Israilćana, iz svakoga plemena po jedan, vrate u korito, i da svaki od njih uzme po jedan kamen sa mjesta gdje su još uvijek stajali svećenici sa Zavjetnim kovčegom. To kamenje su trebali postaviti na narednom konačištu, prvome na tlu Svete zemlje, kao spomen-znak, kako bi se svi njihovi potomci sjećali ovoga začudnoga prelaza i velike blagodati koju im je dragi Allah podario. Kada je kamenje uzeto, svećenici su iznijeli Zavjetni kovčeg na drugu obalu i istog časa je rijeka Jordan ponovo ispunila svoje korito i nastavila normalno teći.
Prvo konačište im je bilo u mjestu Gilgal gdje postaviše onih dvanaest kamenova kao spomenik budućim generacijama, i trajni podsjetnik na još jednu veličanstvenu Allahovu blagodat koja im bi darovana. U Gilgalu ostadoše neko vrijeme (nekoliko hefti ili mjeseci, dragi Allah najbolje zna) čekajući da još više naraste strah u srcima njihovih neprijatelja, budući da su dobro znali kako su sva mnogobožačka kraljevstva Ken'ana, ionako od ranije uznemirena zbog njihova prisustva i zbog pomoći Božije koja ih je pratila, sad još i više bila zastrašena novim velikim čudom presušivanja rijeke Jordan. Tu, u Gilgalu, u plodnim poljanama grada Jerihona, Israil se, nakon mnogih godina provedenih u pustinji, ponovo mogao hraniti plodovima zemlje, pa se tada i mana prestala spuštati.
 
 
Jerihon
 
 
Nakon što su dovoljno sačekali, Jošua zapovijedi pokret vojske prema Jerihonu. Kada dođoše do grada, dočekaše ih njegove tvrde zidine koje se ponosno uzdizaše i ratnici, do zuba naoružani, koji su na njima stajali.[10] Tako je započeo još jedan period opsade ovog moćnoga grada, čiji su ratnici, iako zastrašeni, imali povjerenja u tvrdoću svojih zidina na kojima su se, vjerovatno mnogo puta, razbijale opsade raznih napadača koje su pamtili u svojoj historiji. Zidine Jerihona su zaista davale impresivan dojam, pa je i Jošua ibn Nun vjerovatno računao na mnoge šehide koji će pasti u borbama da se ta moćna prepreka savlada. Ali, dragi je Allah robovima Svojim uveliko olakšao zadaću. Sve započe Objavom koju je primio Jošua i kojom mu je bilo naređeno da ne pokušava nikakav napad. Umjesto napada morali su šest narednih dana, svaki dan po jedanput, obilaziti oko zidina, a sedmi dan morali su zidine Jerhiona obići punih sedam puta. Prilikom tih obilaženja raspoređeni bijahu tako da je jedan broj boraca išao naprijed, iza njih se kretalo sedam svećenika sa ovnujskim rogovima, iza njih su bili svećenici koji su nosili Zavjetni kovčeg i iza Kovčega je išao ostatak vojske. Za vrijeme obilaženja svi su šutjeli i jedino što se čulo bio je zvuk truba od ovnujskih rogova kojima su trubili svećenici ispred Zavjetnog kovčega. Nakon što bi završili obilaženje gradskih zidina, mirno su se vraćali u logor.
Tako neobično ponašanje napadača čudilo je opsjednute, ali im je, najvjerovatnije, ujedno i srca punilo strahom. Nervoza i strah su im rasli kako zbog neizvijesnosti tako i zbog toga čudnoga ''mističnog'' obreda koji se ponavljao svaki dan po jedanput. Sedmoga dana ''misterija'' je riješena. Borci Israila su ovog puta napravili šest obilazaka oko zidina grada i nakon toga započeli i sedmi obilazak. Za vrijeme toga obilaska na poseban znak u vidu zvuka roga, iz prsa svih prisutnih se zaoriše tekbiri i riječi spomena dragoga Allaha (zikrullah) i istoga se trena desilo još jedno veliko čudo - natprirodnom snagom svih tih gromkih izražaja iz prsa i grla mudžahida Israila moćne su se zidine Jerihona u potpunosti srušile poput kule od karata. Israilski borci su tada sa raznih strana, svako tamo gdje se zadesio kod pada zida, prodrli u grad. Žestoko su porazili od straha sleđene neprijatelje na koje je doživljeno čudo tako moćno djelovalo da oni nisu imali nikakve šanse ozbiljnije se suprostaviti borcima na Allahovu putu.
Kako kaže Knjiga o Jošui, tada je pobijeno svo stanovništvo Jerihona, osim one žene kojoj je ranije bilo dato obećanje i njezine rodbine koja se sklonila u njezinoj kući. Ali, ovi biblijski navodi izazivaju izvijesne nedoumice i sumnje o kojima ćemo, ako dragi Allah da, malo kasnije nešto više kazati.
Nakon osvajanja moćnoga Jerihona pred snagom Israila u narednim su godinama redom, jedno za drugim, padala mnogobožačka utvrđenja i carstva Ken'ana: Aj, Makeda, Libna, Lakiš, Gezer, Eglon, Hebron, Debir, Hasor ..., ukupno trideset i jedno kraljevstvo.
Tako su, prema Knjizi o Jošui, Israilćani osvojili najveći dio Svete zemlje – praktično čitavu njenu teritoriju osim nekih manjih dijelova i Jerusalema koji je ipak ostao u rukama Jebusejaca,[11] iako je njihov kralj sa dijelom vojske poginuo u jednoj od bitaka.
Evo, uglavnom ovako Knjiga o Jošui kazuje o događajima iz vremena džihada Benu Israila u Svetoj zemlji pod vodstvom Jošue ibn Nuna.
Vidimo da su dvije stvari karakteristične u ovom kazivanju: prvo velika čuda dragoga Allaha; i drugo: izuzetno žestok odnos prema pobijeđenim narodima, koji su redom, bez izuzetka i bilo kakve selekcije, ubijani.
Stari Zavjet ovakav odnos prema pokorenim narodima Ken'ana opravdava kletvom koju je navodno protiv njih izrekao Jahve tj. dragi Allah, Silni, Strogi zbog mnogoboštva i mnogih drugih teških grijeha koje su oni činili.[12]
S obzirom da je općepoznata činjenica da su Israilćani izmijenili Riječi dragog Allaha izrečene u Tevratu i Zeburu, kako je decidno navedeno u časnome Kur'anu,[13] jasno nam je da je istinitost svakog pa i ovog biblijskog kazivanja u najmanju ruku sporna. Iz tog je razloga veliko pitanje da li su se uopće stvari ovako odvijale, odnosno veoma je moguće da ove strogosti i žestine u tom vremenu uopće nije ni bilo, a da je ona kasnije ubačena u Knjigu o Jošui od strane teških griješnika čija su srca već bila ''kao kamen otvrdnula''.[14]
Jasnije rečeno, moguće je da Jošua ibn Nun i njegova vojska uopće nisu ni činili ova djela koja im Biblija pripisuje, već da su to stoljećima kasnije ubacili ljudi koji su bili do te mjere otvrdnulih srca i uobraženi da su smatrali jedan tako nemilosrdan odnos prema svima drugima mimo ''odabrahih'' sasvim normalnim i opravdanim. Dragi Allah najbolje zna kako je uistinu bilo, a mi, uzimajući u obzir da u časnome Kur'anu o ovome nema pomena, o tome danas ništa potpuno pouzdano ne možemo znati.
Ali, jedno je sigurno: čestiti vjernici Benu Israila, Allahovi robovi, iskreni i valjani sljedbenici Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, i nakon njih Jošue ibn Nuna, nikome nisu nikakve nepravde, niti zuluma učinili, jer u suprotnome ne bi mogli ni biti borci na putu dragog Allaha. To je sasvim jasna i neporeciva činjenica. Prema tome, sva žestina kazne koju su mušrički stanovnici Ken'ana tada eventualno doživjeli, bila je samo ono što su oni sami sebi, svojim grijesima i zlodjelima, pripremili. Kur'an časni nam ovo, kada govori o uništenju drevnih naroda Ād, Semud i njima sličnih, sasvim konkretno kazuje:
 
Zar do njih nije doprla vijest o onima prije njih: o narodu Nuhovu i o Adu, i o Semudu, i o narodu Ibrahimovu, i o stanovnicima Medjena, i o onima čija su naselja izvrnuta? Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili i Allah im nije učinio nikakvu nepravdu, nego su je oni sami sebi nanijeli. (9:70)
 
Prema tome, smatramo veoma mogućim da žestine pomenute u Starom Zavjetu nije ni bilo, odnosno da je sva žestina kazne koju su mušrici Ken'ana tada zaista doživjeli, bila rezultat zuluma što su ga oni sami sebi, svojim teškim grijesima nanijeli. Dragi Allah im nikakve nepravde nije učinio.[15]
 
 
Jerusalem
 
 
Osim dva već navedena velika Allahova čuda, prema predajama, Israil je u istome vremenu bio svjedok i trećega velikog čuda dragoga Allaha - zaustavljanju kretanja Sunca za izvijesno vrijeme. To veličanstveno znamenje Knjiga o Jošui pogrešno vremenski i prostorno locira na jednu potjeru za poraženim neprijateljem, kada je, po njima, Sunce stalo zato da bi ratnici Israila mogli stići i pobiti razbijene neprijatelje.[16] Međutim, mi iz hadisa koji bilježi Ahmed (a isti ispunjava i Buharijeve uvjete), a kog u nastavku citiramo od Ibn Kesira, znamo da se taj slučaj veže za osvajanje Jerusalema:
 
... ''Imam Ahmed navodi: 'Eswed ibn Amir nam je pričao da je čuo od Ebu Bekra, a on od Hišama, a on od Ibn Sirina, a on od Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vessellem, rekao: Sunce se nije zaustavilo ni zbog koga, osim zbog Jošu'a u noćima dok je išao prema Jerusalemu.'' ...[17]
 
Također iz istoga izvora citiramo i hadis koji bilježi Muslim (a u nešto skraćenom obliku i Buhari):
 
... Imam Ahmed navodi: ''Abdurrezzak nam je pričao da je čuo od Ma'mera, on od Hemama, a on od Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vessellem, rekao:
'Jedan od poslanika je krenuo u borbu, pa je rekao svome narodu: Neka ne ide sa mnom onaj ko je spavao sa ženom i ko očekuje da mu se rodi dijete, niti onaj ko je napravio zgradu koju još nije pokrio, niti onaj ko je kupio stoku ili deve, pa očekuje da se izjanje ili istele'.''
On dalje kaže: ''Boreći se kad su klanjali ikindiju, ili otprilike u to vrijeme, približili su se jednom naselju pa je pomenuti poslanik rekao Suncu: Ti se krećeš po naređenju, ali ja imam svoja naređenja. Gospodaru moj, zaustavi mi ga malo!' Tako je Sunce zadržano dok mu Allah nije dao pobjedu. Kada su sakupili ratni plijen, došla je vatra da spali plijen, pa joj se plijen nije dao. Poslanik je rekao: 'Neko od vas je ukrao nešto od ratnog plijena, pa neka mi po jedan čovjek iz svakog plemena da zakletvu!' Dok su to činili ruka jednog od njih zalijepila se za njegovu ruku, pa je rekao: 'Neko od vašeg plemena je ukrao, pa neka mi cijelo pleme da zakletvu!' Pleme je tako i uradilo, pa su se ruke dvojice, ili trojice ljudi zalijepile za njegovu, na što je on rekao: 'Kod vas je krađa, vi ste ukrali'!''
On dalje kaže: ''Tada su mu donijeli jedan zlatni predmet, veličine kravlje glave i stavili ga među ostali plijen na jednoj uzvisini, pa je vatra prišla i progutala sve. Ratni plijen nije bio dozvoljen nikome prije nas, Allah ga je nama dozvolio, znajući za našu slabost i lakomost.'' ...[18]
 
Prema islamskoj tradiciji, Allahov poslanik o kome je riječ u navedenim hadisima je Jošua ibn Nun, a grad o čijem osvajanju se govori je Jerusalem (kako je eksplicitno i navedeno u prvome citiranom hadisu), a dragi Allah najbolje zna.
Prema tome, može se reći da nisu tačni navodi Knjige o Jošui da je Jerusalem ostao u rukama Jebusejaca, već je i ovaj sveti grad osvojen od strane mudžahida Israila pod vodstvom Jošue ibn Nuna. Vidimo da se prilikom ovog osvajanja zbio i treći veličanstveni Allahov znak kad je Sunce na nebu zaustavljeno kako bi borci mogli dovršiti osvajanje Jerusalema. Vjerovatno je tačna predaja koju prenose sljedbenici Knjige, a dragi Allah zna najbolje, po kojoj je do ovog zaustavljanja došlo zbog toga što su se završne bitke za blagoslovljeni grad odvijale u petak pred akšam, dakle malo prije nastupanja subote, pa kako je prema tada važećem Vjerozakonu Mūsāa, alejhisselam, najstrožije bio zabranjen svaki rad subotom (ona je bila dan isključivo posvećen ibadetu dragome Allahu), što se, najvjerovatnije, odnosilo čak i na napadanje neprijatelja, Jošua je uputio dovu dragome Allahu da produži dan petka sve dotle dok se ne završi osvajanje, kako bi se izbjegla mogućnost čekanja čitavog dana koji bi neprijatelj iskoristio da se odmori i presabere.
Ibn Kesir[19] nam dalje navodi kako se čak i tada, nakon tako velikoga i očevidnoga Allahovog znamenja kakvo je zaustavljanje Sunca na nebu, još jednom pokazala bolest drskosti, bezobrazluka i nezahvalnosti izvjesnog broja pripadnika Benu Israila, o čemu govori sljedeći plemeniti ajet:
 
... i kada smo rekli: "Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete i koliko god hoćete, a na kapiju pognutih glava uđite, i recite: 'Oprosti', oprostićemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela daćemo i više!"; onda su oni koji su bili nepravedni zamijenili drugom Riječ koja im je bila rečena i Mi smo na one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili zato što nisu poslušali (2:58,59);
 
kao i hadis kojeg bilježi Buhari, a od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi ga Ebu Hurejre:
 
''Izraelćanima je rečeno: Na kapiju pognutih glava uđite, i recite: 'Oprosti' (hittatun), oprostićemo vam grijehe vaše, pa su to iskrivili i ušli pužući natraške i govoreći: 'Zrno u dlakama' (habbetun fi ša'retin)!''
 
Naravno, ovakva drskost nekih pripadnika Benu Israila nije mogla proći bez Allahove kazne koja se sa neba spustila na izgrednike.
Nakon što je konačno završeno osvajanje Svete zemlje Jošua ibn Nun se naselio u Jerusalemu, a ostatak teritorije je raspodjelio između svih dvanaest plemena Benu Israila, naravno prema Objavi koju je primio od dragoga Allaha.
 
 
* * *
 
Tako su se Benu Israil konačno nastanili u Svetoj zemlji, u njezinim, kako Kur'an časni kaže, i istočnim i zapadnim krajevima. Na taj način je njihova strpljivost u vrijeme teškog dugogodišnjeg zlostavljanja u Misiru bila na naljepši način nagrađena od strane dragoga Allaha, bez obzira na mnoge njihove slabosti i grijehe, koje su oni u tim burnim i pouke punim vremenima izlaska iz Misira pod vodstvom Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, iskazali. A, posebno značajnu pouku i opomenu svima koji se pred dragim Allahom ohole i inate predstavlja propast Faraona i njegova naroda.
 
... a potlačenom narodu dadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno, zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli.(7:137)
 
 



[1] Jošua ibn Nun i KalibMi smo nekako skloniji razmišljanju da je on ukopan negdje ne isuviše daleko od granica tadašnjeg Ken'ana, ali to naravno nikako ne možemo smatrati tačnim. Dragi Allah najbolje zna ibn Jofna su bili jedini iz te generacije Benu Israila koji su ušli u Svetu zemlju jer jedino oni nisu odbili naredbu o džihadu o čemu smo ranije govorili.
[2] Hafiz Mehmed Karahodžić u svojoj knjizi o Sinajskoj gori (str. 81.) priređuje fotografiju male okrugle građevine od bijelog kamena smještene na vrhu jednog brda, a koja navodno predstavlja mezar (turbe) Haruna, alejhisselam. To brdo je, kako je u knjizi navedeno, udaljeno svega jedan kilometar od Sinajske gore. Molimo dragoga Allaha da našega cijenjenoga hafiza obaspe Svojom neizmjernom milošću i uvede ga u Džennet, a On, Sveznajući, svakako zna koliko ima istine u toj informaciji. Nama ovo izgleda čudno s obzirom na to da je na bazi ajeta Kur'ana (5:25) koje smo već citirali u ovome kazivanju, sasvim sigurno da je Harun, alejhisselam, bio živ kada su Israilćani odbili da povedu džihad radi ulaska u Svetu zemlju. Odatle nema nikakve sumnje da je Harun, alejhisselam, boravio u pustinji u periodu zabrane ulaska u Svetu zemlju od četrdeset godina. Iz svega toga zaključujemo da bi Harun, alejhisselam, mogao biti ukopan u neposrednoj blizini Turi Sinaja samo u slučaju da su se, u svome pustinjskom izgnanstvu, Israilćani ponekad vraćali u to mubarek područje. Mi smo nekako skloniji razmišljanju da je on ukopan negdje ne isuviše daleko od granica tadašnjeg Ken'ana, ali to naravno nikako ne možemo smatrati tačnim. Dragi Allah najbolje zna.
[3] Ranije je navedeno da je Harun, alejhisselam, bio prvi Vrhovni svećenik Benu Israila.
[4] Prema našemu Šerijatu, a vjerujemo da je tako bilo i tada, nije dozvoljeno u nečiji dom ulaziti bez dozvole domaćina, a i prethodni poziv ukućanima je Kur'anom časnim propisan.
[5] Ibn Kesir, ''Kazivanje o vjerovjesnicima'', str. 456, 457.
[6] Nama, istina, nije poznato koliko dlaka na koži bika može da pokrije šaka normalnoga čovjeka, ali pretpostavljamo da je to neki veliki broj. Uglavnom, Mūsā, alejhisselam, je imao priliku da uđe u Svetu zemlju.
[7] Brojevi, 27:12-23; Ponovljeni zakon, 31:1-7.
[8] Prema hadisu koji bilježi Buhari mladić, pratilac Mūsāa, alejhisselam, koji je pomenut u ajetima Kur'ana 18:60-65 upravo je Jošua ibn Nun, ali tu nije rečeno da je on Allahov vjerovjesnik.
[9] Benu Israil su se u to vrijeme kretali uvijek tako raspoređeni da su se na čelu kolone nalazili svećenici koji su nosili Zavjetni kovčeg.
[10] Muhammed Seid Serdarević u svojoj knjizi ''Kratka povijest islama'' na str. 100 navodi da su u to doba Jerihon držali Amalićani. Dragi Allah najbolje zna.
[11] I ovo je jedna od grešaka u Bibliji zbog toga što iz vjerodostojnih islamskih izvora saznajemo da je Jošua ibn Nun osvojio i Jerusalem. O tome ćemo, ako dragi Allah da, govoriti u nastavku.
[12] Knjiga o Jošui, 6:16-27; 11:15-20.
[13] Kur'an, 5:12,13.
[14] Kur'an (2:74) prema prevodu Besima Korkuta, jasno kaže da su srca griješnih i nevaljalih pripadnika Israila ''postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa''.
[15] Svakome, iole iskrenijem, vjerniku kristalno je jasno da se dragome Allahu ne može pripisivati niti najsitnije ograničenje, niti slabost, manjkavost, zlo, zulum ili nepravda. Odatle sve ono što je direktna odredba dragoga Allaha prosto ne može u sebi imati niti najmanjega zla, manjkavosti ili nepravde. To je ono što treba čvrsto i nepokolebljivo svjedočiti. I treba se znati da, kada su u pitanju stvari koje nama izgledaju žestokim i nepravednim, naš ograničeni razum nikada i nikako ne može biti sudija (niti sebi smije davati to za pravo) odredbama dragog Allaha koje su savršene i apsolutno lišene svake manjkavosti.
[16] Knjiga o Jošui, 10:10-15.
[17] ''Kazivanje o vjerovjesnicima'', str. 468.
[18] ''Kazivanje o vjerovjesnicima'', str. 469.
[19] ''Kazivanje o vjerovjesnicima'', str. 470, 471.

 

Ocjena: