19 Oct 2009

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (XI dio): Uhud

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

 

Izdajstvo

 

Židovi u Medini nikada nisu istinski prihvatili Muhammeda, alejhisselam, kao Božijeg poslanika[1] i radi toga prema njemu nisu nikada gajili bilo kakvih duhovnih osjećaja, čak ni po osnovu monoteizma i zajedničkog korjena u Ibrahimovoj, alejhisselam, vjeri, već su s njim gradili odnose samo na političkoj razini, nikada nemajući svijesti o tome da su im obaveze prema njemu naređene od dragoga Boga. Zbog toga su Židovi sve svoje obaveze iz ugovorâ koje su zaključili sa Muhammedom, alejhisselam, posmatrali samo u političkom smislu, odnosno isključivo u svjetlu njihovih ovosvjetskih interesa, pa kad bi procijenili da im to odgovara, poštivali su ih, a ako bi osjetili da im to ne odgovara, onda bi ih kršili. 

Posebno je tragično saznanje da su Židovi u svojim srcima znali da je Muhammed, alejhisselam, uistinu odaslan od dragog Boga[2] i još uz to imali očevidne i jasne dokaze u svojim svetim tekstovima,[3] ali ga ipak nisu htjeli prihvatiti i slijediti, i to isključivo iz čiste zavisti. Oni kao da su htjeli, neuzubillah, prisiliti dragog Boga da odustane od poslanika iz redova Arapa i da onda ponovo odabere nekog od njih za poslanika. Mi, naravno, nipošto ne tvrdimo da su oni baš to htjeli, ali njihovo ponašanje nekako kao da upućuje na takav zaključak, a dragi Allah najbolje zna. U svakom slučaju, iz ajeta Kur'ana se sasvim jasno vidi kako su Židovi svjesno odbacivali očevidne dokaze, svjesno odbijali povjerovati u ono što su u vlastitim srcima jasno prepoznavali kao istinu, svjesno sakrivali istinu i nastojali od nje odvratiti one koji su povjerovali i na razne načine nastojali omalovažiti riječi istine i njene sljedbenike, i to sve samo iz zavisti i mržnje:

O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete? Neki sljedbenici Knjige govore: "Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili. I nemojte priznati nikom, osim istovjernicima vašim da i nekom drugom može biti dato nesto slično onome što je vama dato, ili da će vas oni pred Gospodarom vašim pobijediti." Reci: "Pravo uputstvo je jedino Allahovo uputstvo!" Reci: "Blagodat je samo u Allahovoj ruci, On je daruje kome hoće." A Allah je neizmjerno dobar i zna sve. (3:70-73)

Reci: "O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?" Reci: "O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istinita? A Allah motri na ono što radite!" O vjernici, ako se budete pokoravali nekim od onih kojima je data Knjiga, oni će vas, nakon što ste prihvatili pravu vjeru, ponovo vratiti u nevjernike. (3:98-100)

A kada im (Židovima) Knjiga od Allaha (Kur'an) dolazi, koja priznaje kao istinitu Knjigu koju imaju oni (Tevrat zajedno sa Zeburom), a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili, i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!

Jadno je to za što su se prodali: da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje, samo iz zlobe što Allah, od dobrote Svoje, šalje Objavu onome kome On hoće od robova Svojih; i navukli su na sebe gnjev za gnjevom, a nevjernike čeka sramna patnja. A kada im se kaže: "Vjerujte u ono što Allah objavljuje!"; odgovaraju: "Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno" i neće da vjeruju u ono što se poslije objavljuje, a to je istina koja potvrđuje da je istinito ono što oni imaju. Reci: "Pa zašto ste još davno neke Allahove vjerovjesnike ubili, ako ste vjernici bili?

I Musa vam je jasne dokaze bio donio, pa ste, ipak, u odsutnosti njegovoj sebi nepravdu nanoseći, tele (zlatno tele na Sinaju) prihvatili." I kada smo od vas vaš zavjet primili, i brdo iznad vas podigli: "Ozbiljno prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!"; oni su odgovorili: "Čujemo, ali poslušati nećemo!" - srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, još bila nadojena teletom.

Reci: "Ružno je to na što vas vjerovanje vaše navodi, ako ste uopće vjernici." Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite." A neće je nikada zaželjeti zbog onoga što čine! A Allah dobro zna nevjernike. I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio poživjeti hiljadu godina, mada ga to, i kada bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! A Allah dobro vidi ono što oni rade.

Reci: "Ko je neprijatelj Džibrilu?; a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur'an, koji potvrđuje da su i prijašnje objave istinite, kao putokaz i radosnu vijest vjernicima." Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu, pa Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju.

A Mi tebi jasne dokaze objavljujemo i jedino nevjernici neće u njih da vjeruju. Zar svaki put kada neku obavezu preuzmu, neki od njih je odbace jer većina njih ne vjeruje. A kada im je poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, mnogi od onih kojima je Knjiga dana za leđa svoja Allahovu Knjigu odbacuju, kao da ne znaju (2:89-101)

Ne vole oni koji ne vjeruju, ni sljedbenici Knjige ni mnogobošci, da se vama od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi. A Allah milost Svoju daruje kome On hoće; Allah je neizmjerno dobar. (2:105)

Dakle, Židovi, iako istinu znadoše:

O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete? (3:70, 71);

oni je svjesno iz zlobe odbaciše, zavidni što je Objava data drugome mimo njih:

Jadno je to za što su se prodali: da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje, samo iz zlobe što Allah, od dobrote Svoje, šalje Objavu onome kome On hoće od robova Svojih. (2:90)

A kad jednom istinu odbaciše onda više nemaše nikakvih duhovnih osjećaja prema Allahovom izaslaniku koji je donosi i svoj odnos prema njemu počeše promatrati isključivo kroz prizmu vlastitih interesa.

A kako Židovi sasvim ubijeđeni biše da im je, zbog porijekla u odabranom narodu, Džennet na ahiretu automatski osiguran:

Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite." (2:94);

oni i svu preokupaciju u ovom životu sa ahireta preusmjeriše ka dunjaluku:

I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio poživjeti hiljadu godina. (2:96).

U konačnici, izgleda na ovaj način, Židovi zaključiše kako je za njihove interese bolje da Arapi ostanu u mraku zablude i mnogoboštva zato što ih to udaljava od dragoga Boga, a time automatski i od mogućnosti da, kao Njegovi miljenici, dobiju pomoć, snagu i šansu za napredak. Židovi zaključiše i to da je za njih veoma korisno da Arapi budu razjedinjeni i posvađani, jer im tada židovsko savezništvo postaje iznimno značajan faktor kojim ih se onda može i ucjenjivati.

Dakle, Židovi generalno prosudiše da je njihov boljitak samo u arapskom nazatku i dekadenci, a budući da Muhammed, alejhisselam, nosi svjetlost upute, spasa i svekolikog napretka svim svojim sljedbenicima, oni shvatiše da moraju od njega odvojiti što veći broj svojih arapskih susjeda tako što će ih pomutiti u njihovom vjerovanju:

Neki sljedbenici Knjige govore: "Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili. I nemojte priznati nikom, osim istovjernicima vašim da i nekom drugom može biti dato nesto slično onome što je vama dato (3:72,73)

U ovom smislu medinski Židovi većinom počeše mrziti da muslimani postignu bilo kakvo dobro i u tome nađoše zajednički interes sa mnogobošcima:

Ne vole oni koji ne vjeruju, ni sljedbenici Knjige ni mnogobošci, da se vama od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi. (2:105)

O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige. Kad vas sretnu, govore: "Vjerujemo!"; a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prstiju svojih. Reci: "Umrite od muke!" Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije. Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj se. I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje izbjegavali, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade. (3:118-120)

Tako dođe do paradoksa da Židovi, koji se smatraše monoteistima, većinom odbaciše svoje istovjernike monoteiste, iako u svojim srcima jasno osjećaše da je čovjek koji ih predvodi uistinu Božiji vjerovjesnik i poslanik, a na drugoj strani počeše tražiti puteve veze, saradnje i savezništva sa mnogobošcima, iako dobro znadoše koliko je dragome Bogu mnogoboštvo mrsko!?

Židovi ovako, dragi Allah zna po koji put, opet okrenuše leđa jednom od Njegovih vjerovjesnika i tako izdadoše dragoga Boga ponovo iznevjerivši svoj drevni savez s Njim. Međutim, ovoga puta to izdajstvo dobi i dodatni oblik jer umjesto da, ako već neće da ga prihvate onda barem pomognu Božijeg vjerovjesnika protiv mnogobožaca, Židovi počeše sarađivati sa mnogobošcima protiv njega!?

Prosto je nevjerovatna tolika zaslijepljenost Židova u Medini koji smatraše da će im čak i otvoreno ''navijanje'' za mnogobošce u ratu protiv monoteista muslimana dragi Bog oprostiti kao ''mali nestašluk'' Njegovih miljenika iz odabranog naroda!?

Dragi Bog u Svojoj velikoj ljubavi prema potomcima Ishaka, alejhisselam, svakako bi spreman tolerisati, onoliko koliko On to hoće, židovsko odbijanje da prihvate Njegovog poslanika i prime islam, davši im mogućnost da žive u savezništvu sa muslimanima kroz ugovore koje su bili potpisali sa Muhammedom, alejhisselam, ali je to zahtijevalo da oni ostanu iskreni u svome monoteizmu, budu čestiti i poletni u dobročinstvu; i budu vjerni savezu sa muslimanima u zajedničkom frontu protiv mnogobožaca, poricatelja i raznih zločinaca u borbi na Allahovom putu, borbi da Njegova riječ bude gornja. Međutim, kako Židovi sve više počeše i ovo iznevjeravati putem davanja podrške mnogobošcima protiv monoteista, oni sve više postajahu bremeniti Božijom srdžbom i time sve više gubeći i one posljednje ostatke drevnog statusa Njegovog odabranog naroda, statusa koji je već odavno bio prešao na zajednicu sljedbenika Muhammeda, alejhisselam, (Ummet) za koje dragi Allah jasno kaže da su oni najbolji narod koji se ikada pojavio među Ademovim, alejhisselam, potomcima:

Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici. Oni vam ne mogu nauditi, mogu vas samo vrijeđati; ako vas napadnu, daće se u bijeg i poslije im pomoći neće biti. Ma gdje se našli, biće poniženi, ako se ne stave pod Allahovu zaštitu i zaštitu muslimana, i zaslužiće Allahovu srdžbu i snaći će ih bijeda, zato što u Allahove dokaze ne vjeruju i što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali, i zato što protiv Boga ustaju i što u zlu svaku mjeru prekoračuju. (3:110-112)

Međutim, ajeti Kur'ana jasno kažu i to da se otpadanje židovske većine od Božije blizine i od pravoga puta nikako ne generalizuje na svakog njihovog pojedinca budući da među njima uvijek ima jedan broj čestitih vjernika koji se smjerno u tišini noći dragome Bogu mole i čitaju Njegove plemenite ajete:

Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine kakvo dobročinstvo; oni su čestiti; bilo kakvo dobro da urade, biće za nj nagrađeni. A Allah dobro zna one koji se Njega boje. (3:113-115)

Koliko je nama poznato prvi sasvim vidljivi znak okretanja većine medinskih Židova prema mnogobošcima Kurejšijama bi činjenica da oni nakon bitke na Bedru nisu naročito ni pokušavali sakriti svoje golemo razočarenje i tugu zbog poraza mnogobožaca, a Ka'b ibn Ešref, bogati i veoma ugledni pripadnik plemena Benu Nadir je, čim saznade za ishod bitke, odmah otišao u Meku da sokoli Kurejšije na ponovni napad. Pošto bijaše pjesnik na dobrom glasu, Ka'b je koristio svoj talenat da lobira među Kurejšijama da oni što prije organiziraju osvetnički pohod na Medinu. U tom smislu on je sastavljao pjesme u kojima je isticao vrline Ebu Džehla, Utbe i ostalih mekanskih uglednika ubijenih na Bedru te zdušno pozivao na osvetu zbog njihove smrti. Muhammed, alejhisselam, bijaše informisan o izdajničkom i urotničkom ponašanju Ka'b ibn Ešrefa, ali protiv njega u to vrijeme ništa nije poduzimao, budući da je za muslimane tada daleko veća opasnost bila u očevidno narastajućoj mržnji i vjerolomstvu moćnog židovskog plemena Benu Kajnuka koje je bilo naseljeno u samom gradu, u južnim predgrađima Medine.

 

 Benu Kajnuka

 

Narastajuća netrpeljivost židovskog plemena Benu Kajnuka prema muslimanima sve se više osjećala, a i Abdullah ibn Selam je Muhammedu, alejhisselam, redovno donosio zabrinjavajuće vijesti o onome što se dešava među njegovim saplemenicima. S obzirom da je Abdullah zbog svoga ranijeg položaja i ugleda među svojim saplemenicima svakako bio veoma dobro informisan o njima i njihovom djelovanju, njegove obavijesti o izdaji i mržnji plemena Benu Kajnuka su imale težinu neporecive ozbiljnosti.

Muhammeda, alejhisselam, Objava je već bila uputila da u slučaju kad se osvjedoči u vjerolomstvo nekog naroda i on ima pravo raskinuti ugovor s njima i zaprijetiti im ratom nebi li se opametili i dragocijenu pouku izvukli:

Čim primijetiš vjerolomstvo nekog plemena, i ti njemu isto tako otkaži ugovor - Allah uistinu ne voli vjerolomnike. (8:58)

I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih, vi ih ne poznajete Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite naknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti. (8:60)

Ali i da nikako ne treba žuriti s borbom sve dok su oni skloni miru i rješavanju spora putem razgovora:

Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna. (8:61)

Slijedeći ove preporuke Muhammed, alejhisselam, je odlučio obratiti se Židovima iz plemena Benu Kajnuka. Otišao je do njihovih mahala u južnom dijelu Medine i tamo se susreo s njihovim predstavnicima. Još jedanput ih je pozvao da razmisle o velikom čudu koje se desilo na Bedru i da prihvate islam, ili da se barem iskreno pridržavaju svojih obaveza iz ugovora koji su bili potpisani između dvije zajednice. Međutim, on dobi hladan odgovor da su oni daleko jači borci od Kurejšija i kako su kadri potpuno ga poraziti, tako da mu bi jasno da je samo pitanje dana kada će oni raskinuti ugovor i krenuti da svoje prijetnje uistinu i ostvare. Poslanik se na njihove otvorene prijetnje samo okrenu od njih i ode bez da je išta rekao i učinio, pa se njima učini kako su ga porazili u tom duelu i njihova uznositost i osjećaj nadmoći nad muslimanima samo dodatno porastoše. Napetost je tako rasla sve dok se nekoliko dana kasnije nije desio incident koji je pokrenuo lavinu događaja koji su se nizali, baš poput obaranja domina, jedan za drugim.

Židovi iz plemena Benu Kajnuka bijahu veoma vješti u obradi metala i mnoge svoje proizvode: oružje, nakit i razne druge metalne potrepštine nudili su na velikom trgovištu koje se nalazilo u blizini njihovih utvrđenih mahala. Nekoliko dana nakon Poslanikovog bezuspješnog pokušaja da se dogovori sa Benu Kajnuka, na tom trgovištu je neki židovski zlatar nasrnuo na čast neke muslimanke, koja je bila tu došla radi kupovine, skinuvši sa nje dio njene odjeće i tako je izloživši javnoj sramoti i poruzi. Tu se zadesio neki ensarija koji, vidjevši na kakav bestidan i nasilnički način Židovi maltretiraju bespomoćnu ženu, nasrnu na židovskog zlatara i u tuči koja je uslijedila ga usmrti. Na muslimana potom nasrnu grupa Židova i u nepravednoj borbi jednog protiv čitave grupe ga ubiše. 

Kad se za ovaj incident saznalo u Medini, porodica ubijenog muslimana poče pozivati na rat protiv Židova iz plemena Benu Kajnuka. Muhammed, alejhisselam, je, vjerujemo, bio raspoložen da se incident okonča mirnim putem, za šta je svakako bilo osnove s obzirom da je krv bila pala na obje strane, ali Židovi ne pokazaše nimalo volje za mirnim rješenjem. Oni su smatrali da je konačno bio došao povoljan trenutak da se obračunaju sa ''drskim pridošlicom iz Meke'', pa se podigoše na oružje i povukoše u svoje utvrde. Židovi su imali oko sedam stotina izuzetno dobro naoružanih boraca, a sasvim ozbiljno su računali i na pomoć svojih starih hazredžijskih saveznika Ibn Ubejja i Ubade ibn Samita i zato su se htjeli samo privremeno utvrditi u svom dijelu Medine, sve dok ne pristignu njihovi saveznici, nakon čega su mislili zajedno s njima napasti muslimane i onda ih, kako su to maštali, za sva vremena uništiti.

Međutim, Židovi Benu Kajnuka uopće nisu bili svjesni činjenice da su ensarije, svi do jednog, izuzimajući samo jedan relativno mali broj licemjera, potpuno odani Muhammedu, alejhisselam, tako da nije bilo nikakve šanse da se njihovi raniji hazredžijski saveznici u ovom sukobu stave na njihovu stranu. Istina, u nekim predanjima se navodi kako je Ibn Ubejj, njihov najvažniji saveznik, imao nekih razmišljanja o tome da vojno pomogne Benu Kajnuka, ali se i on na kraju morao pomiriti s tim da protiv Muhammeda, alejhisselam, nije u stanju pokrenuti niti jednog jedinog čovjeka.

Tako se desi da su Benu Kajnuka bili opkoljeni vojskom daleko jačom od njihove, a da im nikakve pomoći nije bilo na vidiku. Držali su se negdje oko dvije hefte nakon čega su se, kada postadoše definitivno uvjereni da im niko od Hazredžija neće doći u pomoć, predali. Kako im već ne mogaše vojno pomoći, Ibn Ubejj se založi za spas njihovih života i pri tome se na jedan krajnje drzak i nipodaštavajući način obraćao Poslaniku, čime je još jednom svima jasno pokazao svo svoje licemjerstvo. No, bez obzira na ovoliku drskost Ibn Ubejja, Muhammed, alejhisselam, odluči Židovima poštediti živote, ali je on bio i svjestan svoje obaveze da nipošto ne smije pleme Benu Kajnuka ostaviti nekažnjenim, s obzirom da je ajetima Kur'ana već bilo naređeno kako treba postupati sa onima koji bezočno krše potpisane sporazume:

... oni s kojima ti ugovore sklapaš, pa oni svaki put, ne bojeći se posljedica, krše ugovor svoj. Ako se u borbi s njima sukobiš, tako ih razjuri da se opamete oni koji su iza njih. (8:56,57)

U tom smislu Muhammed, alejhisselam, odluči da se Židovi iz plemena Benu Kajnuka zbog svoga izdajstva i neprijateljstva kazne tako što će biti protjerani iz Medine, a njihova imovina zaplijenjena kao ratni plijen.

Pleme Benu Kajnuka se prvo iseli kod svojih rođaka Židova iz Vadi l-Kura, a neko vrijeme nakon toga trajno se naseliše na područjima u blizini granice Sirije.

 

 Mubarek vjenčanja

 

U godini između Bedra i Uhuda u Medini su se desila tri vjenčanja, po svome značaju i posljedicama toliko znamenita, da bi ih se moglo nazvati mubarek vjenčanjima. Prvo o kojem govorimo jeste udaja Poslanikove najmlađe kćeri hazreti Fatime za hazreti Alija ibn Ebi Taliba, a ovaj plemeniti događaj je na iznimno lijep način opisan u sljedećem citatu:

... Fatima je bila najmlađa njegova kći, a u to vrijeme je imala oko dvadeset godina. U porodičnom krugu on je već govorio o Aliju kao najpogodnijem mužu za nju, ali zvanični ugovor još nije bio sačinjen. I Ebu Bekr i Omer su već tražili njenu ruku, ali ih Poslanik odbi, ne tako što im reče da ju je već obećao drugom, nego riječima da mora sačekati vrijeme koje je Nebo odredilo. I samo nekoliko sedmica nakon povratka sa Bedra, on posta uvjeren da je to vrijeme došlo i on tada uputi riječi ohrabrenja Aliju u želji da on zvanično zatraži njenu ruku. U početku je Ali oklijevao uslijed svoga izuzetnog siromaštva. Od oca nije naslijedio ništa jer je zakonom nove vjere bilo zabranjeno vjerniku da primi nasljedstvo od nevjernika. Međutim, on je već bio stekao skromnu kućicu blizu Džamije, a s obzirom da nije bilo sumnje u Poslanikove želje, on dozvoli da ga nagovore. Zvanični ugovor bijaše načinjen i nakon toga Poslanik zatraži da se napravi svadbena svečanost. Oni zaklaše ovna za kurban, a nekoliko ensarija donese darove u žitu.

Ebu Selema, rođak i mlade i mladoženje, silno je želio da bude od pomoći, pogotovo zato što je tako mnogo dugovao Alijevu ocu, koji mu je pružio zaštitu od Ebu Džehla i ostalih neprijateljski raspoloženih članova njegovog roda. I tako Umm Selema ode sa Aišom da spremi kuću za mladence i pripremi hranu. Iz korita rijeke su donijeli mehki pijesak i njim pokrili zemljani pod kuće. Krevet mladenaca je bila ovčija kožica pokrivena izblijedjelom, prugastom tkaninom iz Jemena. Jastuk su načinili od kože koju su napunili palminim vlaknima. Pred goste su uz glavno jelo iznijeli datule i smokve, a mješinu su napunili zaslađenom vodom. Svi su se složili da je ova svadbena gozba bila jedna od najljepših u Medini u to vrijeme.

Kada se Poslanik povukao, što je bio znak da gosti treba da ostave mlade same, on reče Aliju da ne prilazi svojoj ženi dok se on ne vrati, što je i učinio nakon što je otišao i posljednji gost. Umm Ejmen je još bila tu pomažući da se kuća pospremi nakon proslave. Poslanik je u svome životu imao mnogo posebnih veza u kojima nije sudjelovao niko osim njega i osobe koja je bila u pitanju. Takva je bila i veza sa Umm Ejmen. I kad zatraži dozvolu da uđe, upravo ona izađe na vrata. ''Gdje mi je brat?''; upita on. ''Neka ti moj otac i majka budu iskupljenje Božiji Vjerovjesniče'', reče ona. ''Ko ti je brat?'' ''Ebu Talibov sin Ali'', reče on. ''Kako ti on može biti brat'', u čudu će ona, ''kad si mu maločas dao kćer za ženu?'' ''Tako je kako ti kažem'', uzvrati Poslanik i zamoli je da mu donese malo vode, što ona i učini. On napuni usta vodom, pa ih isplaka i vodu vrati natrag u posudu. Potom dođe Ali i on mu naredi da sjedne preda nj. Zahvativši rukom, poprska ga po ramenima, grudima i rukama. Onda pozva Fatimu, te i ona dođe sve se spotičući o svoju dugačku haljinu u strahu i poštovanju prema ocu. On i nju poprska vodom kao i Alija, pa poče moliti da budu blagoslovljeni i oni i njihovo potomstvo.[4] ...[5]

Ostala dva mubarek vjenčanja u godini između Bedra i Uhuda voljom dragog Allaha bijahu uzročena jedinstvenim slijedom događaja, a sve je započelo smrću Omerovog zeta Hunejsa.

Hunejs je bio oženjen hazreti Omerovom kćerkom Hafsom, koja ostade hudovicom u dobi od osamnaest godina. Hafsa je bila žena izuzetne ljepote i plemenitog odgoja, a uz to je, poput njenog plemenitog oca, znala čitati i pisati. Omer je bio svjestan vrlina svoje kćeri, a mogao je i jasno vidjeti golemu tugu koju je Osman ibn Affan osjećao zbog smrti svoje žene hazreti Rukajje, pa je odlučio ponuditi Hafsinu ruku hazreti Osmanu. Međutim, Hafsi voljom dragog Allaha bijaše određena daleko ljepša bračna sudbina, pa Osman dade odgovor kako se trenutno ne misli ženiti. Omer bi rastužen zbog Osmanovog odbijanja, ali i riješen da svojoj plemenitoj kćeri nađe valjanog muža, pa se potom obrati Ebu Bekru sa istom ponudom. Ali i hazreti Ebu Bekr dade neodređen odgovor iz kojeg se jasno vidjelo da na lijep način i on želi odbiti Omerovu ponudu, tako da je hazreti Omer opet doživio razočarenje. Ojađen Omer se požali Muhammedu, alejhisselam, vjerovatno u nadi da će Poslanik svojim autoritetom navesti prije svega Osmana (jer je Omer znao da je Ebu Bekr veoma privržen svojoj tadašnjoj ženi i pretpostavljao da zato nije voljan oženiti još jednu ženu pored nje) da promijeni svoje mišljenje. ''Pokazat ću ti boljeg zeta od Osmana, a i njemu boljeg punca od tebe'', reče mu tada Poslanik i time razgali njegovo srce i dušu jer hazreti Omer shvati da je bolji zet za njega i bolji punac za Osmana upravo Muhammed, alejhisselam, koji kani oženiti njegovu kćer Hafsu, a Osmanu dati svoju jedinu preostalu neudatu kćer Ummu Kulsum za ženu. Tek tada Omer konačno shvati svu ljepotu kušnje koju je morao proći, a potom i suzdržanost Ebu Bekra na njegovu ponudu, kad mu ovaj reče da mu je Poslanik ranije povjerio, kao tajnu samo između njih dvojice, svoju namjeru da zatraži Hafsinu ruku.

Hazreti Osman svakako bijaše počašćen tako plemenitom i dragocijenom ponudom, a vjerovatno i u takvom emocionalnom stanju da je sličnom ljubavlju kao i hazreti Rukajju, jedino mogao voljeti njezinu sestru hazreti Ummu Kulsum. Iz svih ovih razloga Osman ne pokaza suzdržanost kao u slučaju ranije Omerove ponude, već on radosno prihvati ruku hazreti Umme Kulsum i tako posta nositelj jedinstvene časti dvostrukog zeta Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, časti koja ga u historiji obilježi kao ''Zu Nurejna (Nositelja dvije svjetlosti)'', čovjeka koji uživa jedinstvenu blagodat dvije svjetlosti koje blistaju od dvije mubarek Poslanikove kćeri.

Prvo je obavljeno mubarek vjenčanje hazreti Osmana i hazreti Umme Kulsum, a po isteku četiri Šerijatom propisana mjeseca nakon Hunejsove smrti, i mubarek vjenčanje Hafse i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Hazreti Hafsa bijaše srdačno prihvaćena i od hazreti Aiše, koja je bila radosna što su njih dvije bliskih godina starosti pa tako mogu podijeliti mnogo zajedničkih interesovanja, a svakako i od hazreti Sevde koja ih je obje u svojoj mu'minskoj plemenitosti na neki način doživljavala poput voljenih mlađih sestara.

Mnoge značajne plemenite pouke za sve nas skupa leže u ovim mubarek brakovima, a jedna od njih nam pokazuje da su velike duhovne vrijednote i bliskost dragome Allahu često vezani za naporan i skroman život na dunjaluku, i da duhovna opskrba ima daleko veći značaj od materijalne. Naime, već smo kazali da je Ali ibn Ebi Talib u vrijeme kad je oženio Fatimu bio iznimno siromašan, tako da su njih oboje morali naporno raditi kako bi došli do svoje nafake i popravili svoje imovinsko stanje. On je u to doba zarađivao nešto novca noseći vodu, a ona meljući kukuruz. Jednoga dana oni se požališe jedno drugom na napore koje su osjećali i odlučiše zatražiti od Muhammeda, alejhisselam, da im pokloni nekog od svoje posluge da im pomogne. Prvo mu je otišla hazreti Fatima, ali iz osjećaja velikog poštovanja i stida, ona ništa ne pomenu svom ocu već mu samo uputi selame. Nakon toga njih oboje odoše do Poslanika i izložiše mu svoju molbu. Međutim, u to doba malobrojna posluga Muhammedovog, alejhisselam, mubarek domaćinstva bi prezaposlena oko opskrbe ''ljudi sa sofe'',[6] tako da on za njih dvoje, znajući kako je u tim trenucima materijalna oskudica ljudi sofe ipak bila izraženija, ne mogaše izaći slobodnog čovjeka i udovoljiti njihovoj želji. Iste noći Ali i Fatima začuše Poslanikov glas koji traži dopuštenje da uđe unutra i radosno ga primiše. Muhammed, alejhisselam, im tada podari duhovnu dragocijenost vrijednosti neuporedivo značajnije od onoga što su proteklog dana od njega tražili, poučivši ih da nakon svakog namaza i pred spavanje sistematski uče: ''Subhanallah (slavljen neka je Allah)'', ''Elhamdulillah (hvala neka je Allahu)'' i ''Allahu ekber'' (Allah je najveći)'', što, milošću dragog Allaha, postade sunnet svim generacijama muslimana sve do Sudnjeg Dana.

Tako Ali i Fatima dobiše duhovnu dragocijenost neprocijenjive vrijednosti, a uskoro se i njihovo materijalno stanje osjetno popravi kad preseliše u novu kuću u neposrednoj blizini Poslanikovog mubarek doma. Muhammed, alejhisselam, je, i pored toga što Alijeva kuća ne bi daleko od njegove džamije, ipak u svom srcu osjećao želju da mu zet i kćerka budu u direktnom susjedstvu. Tu želju je uočio ensarija Haris iz Hazredža i dao mu svoju kuću koja se nalazila odmah do njegove na poklon. Muhammed, alejhisselam, je prihvatio ovaj dar i u tu kuću doselio svoju kćer i zeta da žive u njegovoj blizini.

Poslanik se izuzetno radovao, kako zbog ovako plemenitog dobročinstva Harisovog, tako i zbog svakog drugog dobrog djela koje bi se načinilo u Medini, ali mu jedan događaj dade istovremeno i veliku radost i tugu.

Jednog dana Muhammedu, alejhisselam, dođe neko siroče i reče da je ono vlasnik jedne palme koja inače izuzetno dobro rađa, ali da mu je ta palma nepravedno otuđena od strane njegovog staratelja Evsije Ebu Lubabe, čovjeka kojeg je Poslanik inače veoma cijenio. Kada se Ebu Lubaba odazvao na poziv, on reče da je sporno drvo u njegovom vlasništvu i da je siroče, u svojoj posebnoj ljubavi koju je osjećalo prema palmi, umislilo da mu je ona u svojini. Ustanovilo se da Ebu Lubaba zaista govori istinu i zato Resulullah, Muhammed, alejhisselam, pravedno presudi u njegovu korist. Međutim, iako su pravda i istina bile na Ebu Lubabinoj strani, Poslanik primijeti kako je ova presuda jako rastužila siroče koje je, bez ikakve nevaljale namjere, tu palmu oduvijek smatralo svojom i on osjeti tihi zov svoga srca koje je osjećalo kako je izuzetno veliko dobročinstvo u tome da se ta palma pokloni siročetu. Zato on zatraži od Ebu Lubabe da njemu pokloni palmu sa očevidnom namjerom da je potom pokloni tom siročetu. Međutim, Ebu Lubaba, vjerovatno zbog osjećanja lične povrijeđenosti nepravednom optužbom, a dragi Allah najbolje zna zašto, ne mogaše prepoznati šansu za izuzetno dobročinstvo i zato odbi taj prijedlog. On u tim trenucima bijaše toliko zaslijepljen vlastitom tvrdokornošću da čak odbi i direktnu Muhammedovu, alejhisselam, preporuku da palmu pokloni siročetu čime će, ako dragi Bog da, istu takvu steći u Džennetu. Svemu tome prisustvovaše ashab Sabit ibn Dahdaha koji prepozna šansu da se jako umili dragome Allahu, te on dade Ebu Lubabi čitav palminjak u zamjenu za samo tu jednu palmu koju potom pokloni siročetu. Dijete tako dobi željenu palmu, a i Poslanik bijaše neizmjerno sretan zbog Sabita, ali ujedno i veoma rastužen zbog Ebu Lubabe.

 

 Opasnost iz Nedžda

 

Pobjeda na Bedru i stalni proces daljnjeg rasta Poslanikove vojne snage nakon nje, snažno su uticali na mnoga arapska plemena koja su obitavala na prostorima zapadno od Medine, između njezine teritorije i obale Crvenog mora, tako da su oni zaključili čvrste sporazume sa Muhammedom, alejhisselam. Nije nam u ovom trenutku poznato da li su sva ova plemena ujedno i primila islam, ali je u svakom slučaju za očekivati da je veliki broj njih primio islam. No, bez obzira na to jesu li u tom vremenu masovno primili islam ili ne, oni svakako bijahu voljni biti iskrenim saveznicima Muhammedovim, alejhisselam, i čvrsto se držati svih odredbi zaključenih ugovora.

Tako su muslimani nakon Bedra imali potpunu kontrolu nad sjevernim putem iz Meke ka Siriji i Kurejšije tuda uopće nisu mogli slati svoje karavane. Jasno je koliki je to bio udarac za njih i to tamo gdje bijahu najosjetljiviji: po njihovim finansijama. Osim toga, Kurejšije su, uz veoma snažna osjećanja srždbe i sramote zbog katastrofe koja se na njih obrušila na Bedru, svakako žudili za osvetom i povratom svoga ugleda kod Arapa. Upravo na tu kartu je za svoga boravka u Meki igrao Ka'b ibn Ešref, kada je kontinuirano svojom poezijom nastojao ohrabrivati i poticati Kurejšije da zajedno sa svojim saveznicima okupe snažnu vojsku i organiziraju žestok napad na Medinu kako bi potpuno uništili muslimane i ubili Muhammeda, alejhisselam. No, i pored nastojanja Ka'bovih, Kurejšije nikako nisu htjeli da stvari požuruju jer su svoj pohod željeli veoma dobro pripremiti, a za to im je trebalo vremena. Uvjerivši se kako je samo pitanje vremena kada će se desiti taj željno iščekivani napad, Ka'b ibn Ešref se vrati u svoju tvrđavu nedaleko od rubova Medine, vjerovatno u želji da navede Benu Nadirije da se okrenu protiv Muhammeda, alejhisselam.

Nakon gubitka sjevernog karavanskog puta obalom Crvenog mora za Siriju, Kurejšije su bili prisiljeni svoje karavane prema području Sredozemlja slati jedinim putem koji im bijaše preostao, sjeveroistočnim putem prema Iraku preko velike ravnice Nedžd koja se prostire istočno od Hidžaza. Dobro znajući da bi gubitak i ovog puta za njihovu trgovinu bio smrtna presuda, Kurejšije nisu žalili ni novaca ni truda da učvrste svoje tradicionalno savezništvo sa plemenima Benu Sulejm i Benu Gatafan koja su živjela u Nedždu i da ih nagovaraju da upadaju na istočne dijelove medinske teritorije radi pljačke kad god bi one bile slabije branjene.

Resulullah, Muhammed, alejhisselam, bijaše svjestan ove opasnosti iz Nedžda pa je, bivši Allahovom milošću svaki put prethodno upozoren, uspio preduhitriti tri napada iz tog pravca, dva od Sulejmija i jedan od Gatafanija. Muhammed, alejhisselam, je sa vojskom mudžahida u sva tri navrata krenuo prema njima čak i prije nego bi se oni uspjeli valjano sakupiti, pa bi beduini pobjegli glavom bez obzira. Naročito bijaše uspješan pohod protiv gatafanijskih plemena Sa'leb i Muharib. Beduini su, nakon potpune propasti namjeravanog pljačkaškog pohoda, bježali prema svojim tvrđavama u brdima sjevernog Nedžda, a ovog puta ih Poslanik nije htio ostaviti nekažnjenim pa ih odluči pratiti. Vodič im bijaše jedan čovjek iz redova plemena Sa'leb koji je primio islam. Kada su stigli na teritoriju Muharibija iznenada se na njih sručio žestoki pljusak. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je skupa sa svojim drugovima pokisao ''do gole kože'', pa je, zbog svoga stida, odlučio da se malo od njih izdvoji kako bi u samoći osušio svoju odjeću. Objesio je svoja dva potpuno mokra ogrtača na jedno drvo da se osuše i, ostavši samo umotan oko stidnih mjesta, legao ispod tog drveta te ubrzo utonuo u san. Kad se probudi Muhammed, alejhisselam, ugleda iznad sebe čovjeka sa isukanom sabljom. Bijaše to niko drugi do starješina plemena Muharib koji se zvao Dusur. Stajao je iznad Poslanika sretan što ga je uhvatio na spavanju i oholo ga upita: ''Muhammede, ko te sad može od mene odbraniti?'' ''Allah će me od tebe odbraniti'', mirno mu je odgovorio Poslanik i istog trena se između njih dvojice pojavi Džibril koji odgurnu Dusura. Dusuru od silnog straha sablja ispade iz ruke, a Muhammed, alejhisselam, je prihvati. Tada Džibril u trenu nestade i Dusuru bi jasno da je to bio melek. Tada mu dragi Allah uputom prosvijetli srce i Dusur, kada ga Muhammed, alejhisselam, upita: ''Ko će sada tebe odbraniti od mene?''; spremno izgovori šehadet. Radosni Poslanik mu tada vrati njegovu sablju što Dusura duboko dirnu. Obojica su otišli u muslimanski logor gdje Dusur bi poučen islamu i potom ode do svoga naroda da ga poziva u islam. S obzirom da on bijaše poglavar svoga plemena to se moglo nadati prelasku na islam značajnog broja pripadnika Gatafanijskog plemena Muharib. Tako ovaj pohod bijaše iznimno uspješan jer, osim što su pljačkaške namjere neprijatelja bile osujećene, jedan od njegovih poglavara postade muslimanom, što je moglo garantovati da to pleme ubuduće više neće napadati muslimane, a i nada da će mnogi od njih primiti islam bijaše značajna. U međuvremenu Ka'b ibn Ešref je prešao granicu sa koje mu više ne bijaše povratka niti spasenja. Naime, još od samog početka svoga djelovanja protiv muslimana, on se nije ograničio samo na pisanje pjesama veličanja Kurejšija i podsticanja na osvetu, već je u mnogim svojim pjesmama na krajnje vulgaran način vrijeđao Poslanika i ostale muslimane i ne sanjajući da time automatski vrijeđa i dragoga Boga, a iz ajeta Kur'ana:

Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav! One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovome i na onome svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti. (33:56-57);

sasvim je jasno da je bezočno vrijeđanje Muhammeda, alejhisselam, jedan izuzetno težak grijeh na čijeg počinioca, ako u njemu ustraje i ne pokaje se sve do isteka roka koji mu je dragi Allah odredio, pada Allahova srdžba i kazna na oba svijeta:

A onoga ko se bude protiv Allaha i Poslanika Njegova dizao i preko granica Njegovih propisa prelazio On će u vatru baciti, u kojoj će vječno ostati; njega čeka sramna patnja. (4:14)

Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika, ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prašta i da je milostiv. (5:33,34)

Kako Ka'b ibn Ešref nije ni pomišljao makar malo obuzdati svoj otrovni jezik kojim je, s obzirom na veliki uticaj riječi vještog pjesnika na ljudsko srce,[7] objektivno mogao zavesti i u propast odvesti mnoge lahkovjerne ljude, on postade moćni šejtanov govornik kojeg se neizostavno moralo ukloniti. Tako Resulullah, Muhammed, alejhisselam, odmah nakon povratka iz Nedžda, uputi dragom Allahu dovu protiv Ka'ba i njegovog otrovnog jezika. Dragi Allah se odazva toj dovi Svojega miljenika i poslanika, okončavši na taj način rok u kojem je Ka'b imao šansu za popravak i pokajanje. Uskoro su se na Muhammedov, alejhisselam, poziv odazvala peterica muslimana dobrovoljaca spremnih da odu u Ka'bovu tvrđavu i tamo ga ubiju. Međutim, brinulo ih je to što nisu mogli naći drugog načina da izvrše svoju zadaću osim pomoću laži i prevare, pa su otišli do Poslanika da mu kažu na koji način namjeravaju da postupe i zatraže od njega savjet. Muhammed, alejhisselam, im je objasnio da je Ka'b svojim otvorenim stavljanjem na stranu mekanskih mnogobošaca i njihovim stalnim podsticanjem na rat protiv muslimana, u stvari objavio rat Muhammedu, alejhisselam, a time ujedno i dragom Allahu, te da zato i u ovom slučaju važi opće pravilo džihada po kom je dozvoljeno, čak i naređeno, lagati neprijatelja i služiti se varkom protiv njega.[8] Tako su peterica ensarija jedne noći otišla do Ka'bove utvrde i, iskoristivši svoje ranije prisne veze sa njim, uspjeli da ga prevarom izmame izvan zidina i potom ubiju. Sva peterica su uspjeli da pobjegnu razjarenim Židovima, ali je jedan od njih bio lakše ranjen, i to ne od strane Židova već od svojih drugova koji su ga, ciljajući u tami Ka'ba, nehotice povrijedili. Kad su stigli do Poslanika, on je svojom mubarek rukom potrao ranjenika po mjestima gdje su mu bile povrede i on je odmah ozdravio.

Ubrzo je Muhammedu, alejhisselam, stigla delegacija Židova iz plemena Benu Nadir da mu se požale zbog, kako su to oni smatrali, podlog i nezasluženog ubistva jednog od njihovih starješina. Njihovi osjećaji su bili pomiješani: istovremeno su bili veoma razjareni zbog pogibije njihovog junaka, ali i od velikog straha gotovo uspaničeni, dok je u srcima većine od njih bila ista ona mržnja i neprijateljstvo koju je i Ka'b osjećao:

... U bijesu i panici, Židovi iz plemena Nadir odoše kod Poslanika žaleći se da je jedan od njihovih starješina podlo ubijen bez ikakva stvarnog razloga. Vjerovjesnik dobro znade da je većina njih prema islamu raspoložena neprijateljski onoliko koliko je bio i Ka'b, što on prihvati s velikim razočarenjem. Međutim, bilo je od ogromnoga značaja pokazati im da su neprijateljske misli podnošljive, ali da neprijateljska djela nisu. ''Da je ostao onakav kakvi su bili oni što su imali isto mišljenje'', rekao je on, ''nebi bio ubijen na prevaru. On nas je, međutim, vrijeđao i pisao stihove protiv nas. Niti jedan od vas ne može činiti ovo a da mu sablja ne presudi.'' [9] Potom je pozvao Beni Nadirije da sklope s njim poseban sporazum, uz onaj već postojeći, što su ovi i učinili. ...[10]

 

 Pohod na Uhud

 

Negdje krajem ljeta 2. godine po Hidžri (624. godine po Isau, alejhisselam) Kurejšije otpremiše u pravcu Iraka jednu izuzetno bogatu karavanu sa tovarom posuđa i poluga od srebra u vrijednosti od oko stotinu hiljada dirhema. Vijesti o ovoj karavani do Poslanika dođoše naizgled pukim slučajem, a u stvari odredbom dragoga Allaha, tako što je jedan od muslimana čuo nekoliko Židova (koji su imali informacije o toj karavani) kako o tome govore.[11] S obzirom da se karavana kretala preko Nedžda, područja Sulejmija i Gatafanija, Muhammed, alejhisselam, je svojom vjerovjesničkom pronicljivošću pravilno procijenio da je bolje na taj pohod poslati manju vojsku koja može lakše izmaći pogledima kurejšijskih saveznika i brže se kretati po njihovoj teritoriji. Zato je iz Medine poslao svega stotinu konjanika pod Zejdovim zapovjedništvom i rekao im da presretnu karavanu na nekom pogodnom mjestu u blizini Karade, jedne od glavnih oaza na ovom putu. Zejd je sa svojim drugovima uspio izmaći pogledima Sulejmija i Gatafanija i pronaći u području gdje mu je Poslanik rekao veoma pogodno mjesto za zasjedu. Kada je karavana naišla Kurejšije su bili potpuno iznenađeni njihovim snažnim napadom, pa su u panici i rasulu pobjegli bez ikakvog pružanja otpora. Tako se Zejd pobjedonosno vratio u Medinu sa cjelokupnom karavanom i nekoliko zarobljenika. Izuzetno bogati plijen bijaše podjeljen u skladu sa propisima dragoga Allaha: Resulullah, Muhammed, alejhisselam, uze za potrebe Bejtul-mala jednu petinu, a ostatak podijeli učesnicima ovog pohoda.

Poraz na Karadi je u Meki odjeknuo kao grom iz vedra neba. Bol zbog materijalnog gubitka još je više pojačavao strah da im sada i jedini preostali put ka sjeveru više nije siguran od muslimanske vojske iz Medine, pa tako Kurejšijama bi jasno da više ne mogu nimalo čekati i oni maksimalno ubrzaše pripreme za napad na Medinu koje su počele još od Bedra. Međutim, ipak im je trebalo za to još nekoliko mjeseci.

Dođe mjesec ramazan 3. godine po Hidžretu (625. godine po Isau, alejhisselam) u kojemu, na veliku radost čitave Medine, hazreti Fatima rodi svoje prvo dijete. Izgleda da najradosniji bijaše dječakov djed, Muhammed, alejhisselam, koji ga uze u svoje mubarek naručje, te mu prouči ezan na desno i ikamet na lijevo uho i onda mu dade ime Hasan.[12] Nekoliko dana kasnije bi i godišnjica bitke na Bedru, a negdje pred sam Bajram Poslaniku dođe glasnik koji je najvećom brzinom dojahao iz Meke[13] i donio mu zapečaćeno pismo od njegovog amidže Abbasa, za kojeg izgleda Kurejšije još nisu znali da je primio islam. U pismu ga je Abbas obavijestio da iz Meke u napad na Medinu kreće vojska od tri hiljade ljudi, od kojih je njih sedam stotina bilo opremljeno oklopima, a imali su i konjicu od dvije stotine grla. Vojskom je zapovjedao Ebu Sufjan. Među njima bijaše i izvijestan broj žena koje su pošle da bi ih kuražile na borbu.

Svi kurejšijski borci su žudjeli za pobjedom kako bi tako osvetili poraz na Bedru i povratili svoj ugled među Arapima, ali je jedan od njih razmišljao samo o tome kako da u bici pogodi jednog jedinog čovjeka. Zvao se Vahši i bijaše tamnoputi rob porijeklom iz Abisinije. Dobro poznavajući njegovu izuzetnu vještinu gađanja kopljem, njegov vlasnik Džubejr sin Mut'imov mu je bio obećao slobodu ako ubije Muhammedovog, alejhisselam, amidžu Hamzu. Džubejr, koji je ostao u Meki, na ovaj način željaše osvetiti svoga amidžu kojeg je hazreti Hamza ubio na Bedru. Hazreti Hamzi se željela osvetiti još jedna osoba, Hind žena Ebu Sufjanova kojoj je na Bedru Hamza ubio oca Utbu. Zato je i Hind obećala Vahšiju bogatu nagradu za ubistvo Hamzino.

Kada je u Medinu stiglo Abbasovo pismo kurejšijska vojska je već bila u pokretu,[14] tako da su muslimani imali jedva jednu heftu vremena za pripremu odbrane. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odmah naredio da se svi stanovnici iz rubnih dijelova oaze, zajedno sa njihovom stokom, sklone u grad, kako bi se svi stanovnici oaze koncentrisali u središnjem gradskom djelu, gdje je bilo dosta utvrđenih kuća i oko koga je bilo izgrađeno nešto odbrambenih zidova. To je brzo obavljeno tako da niti jedan stanovnik oaze i niti jedna deva, konj, ovca ili koza nisu ostali izvan gradskih zidina. Takođe su bili obrani svi plodovi koje se stiglo obrati, ali je ipak jedan dio plodova ostao neobran.

Kada je kurejšijska vojska stigla do oaze ulogorili su se u ravnici u podnožju brda Uhud koje izdiže sjeverno od Medine. Kurejšije su svoj logor podigli na plodnom tlu gdje se nalazilo dosta medinskih zasada tako da je više od tri hiljade deva i dvije stotine konja pojelo sve plodove i sve zasade koji su se nalazili na čitavom području sjeverne Medine. Muhammed, alejhisselam, je poslao izvidnicu i ona mu je potvrdila Abbasove informacije o snazi kurejšijske vojske i obavijestila ga da, kako su oni mogli vidjeti, ne izgleda da oni namjeravaju napasti Medinu istog dana. Bez obzira na to u Medini su te noći postavljene mnoge straže, a četverica stražara su dežurali pred Poslanikovim vratima.

Muhammed, alejhisselam, je iste noći usnio san vidjevši sebe kako nosi neprobojni oklop i jaše na ovnu. Imao je u rukama sablju ali je vidio da je na jednom mjestu malo ulubljena. Takođe je vidio nekoliko krava za koje je znao da su njegove i vidio je kako ih kolju kao kurbane pred njegovim očima. Sljedećeg jutra je ashabima ispričao ovaj san i protumačio ga tako da neprobojni oklop predstavlja utvrde grada Medine, ulubljenje na njegovoj sablji je udarac koji će on lično morati pretrpiti, njegove krave koje se kolju za kurban su neki njegovi drugovi i bliske osobe koji će postati šehidi, a ovan je predvodnik neprijateljske konjice kojeg će muslimani ubiti.

Poslanik je ovaj san shvatio kao poruku od dragog Allaha, ali ne i Objavu,[15] pa je bio mišljenja da ne treba izlaziti izvan grada, već se treba unutra utvrditi i odatle se braniti ako dođe do napada. Ovo je bila jedna od rijetkih stvari gdje se Abdullah ibn Ubejj javno složio sa Muhammedom, alejhisselam, a takvog mišljenja su bili i mnogi stariji stanovnici Medine. Međutim, uzavreloj krvi mlađih ashaba takva taktika je izgledala isuviše pasivnom pa su oni predlagali da se izađe iz grada sa vojskom i suprostavi Kurejšijama na bojnom polju. Svoje stavove mlađi su argumentirali i podsjećanjem na Allahovu pomoć na Bedru kada je nesrazmjer u veličini bio još više izražen, naravno ne obraćajući se Muhammedu, alejhisselam, kojega apsolutno nije trebalo podsjećati na Allahovu pomoć mudžahidima pomoću koje su mnogo puta slabije vjerničke vojske pobjeđivale mnogo jače nevjerničke vojske, već se obraćajući starijima da ih ohrabre i podsjete. Također su mladi istakli i jedan značajan argument, a to je da ako bi muslimani dopustili Kurejšijama da bez ikakve kazne pred nosom Medine unište njihove usjeve – to bi bilo shvaćeno kao znak njihove slabosti i ohrabrilo bi, kako same Kurejšije da ih na sličan način kasnije napadaju, tako i njihove saveznike beduine iz Nedžda da upadaju i pljačkaju po medinskoj teritoriji kad im se prohtjedne. Ovi argumenti navedoše Hamzu, Sa'd ibn Ubadu i još neke starije ashabe da se slože sa mlađima, a onda se javio jedan od najstarijih stanovnika Medine, Hajsema iz plemena Evs koji je takođe usnio prethodne noći san u kojem je vidio svoga sina Sa'da, šehida sa Bedra, u džennetskim perivojima. Sin ga je pozvao da mu se pridruži. Zato je Hajsema ovaj san ispričao Muhammedu, alejhisselam, i zamolio ga da za njega uputi dovu da ga dragi Allah primi kao šehida i sastavi sa njegovim sinom u Džennetu. Poslanik je uputio ovu dovu za Hajsemu, a onda se javio Hazredžija Malik ibn Sinan koji je u svom govoru podsjetio da oni nikako ne mogu izgubiti jer su pred njima samo dva dobra, ili pobjeda ili šehidska smrt koja je za vjernika još i bolja od prvog dobra. Malikove riječi su bile praćene mnogim glasovima odobravanja i tako je Muhammedu, alejhisselam, postalo jasno da je većina muslimana za to da se izađe iz grada i tamo suprostavi neprijatelju u direktnoj bici. Zbog toga je i on promijenio svoje prvobitno mišljenje i donio odluku da se izvan grada suprostavi neprijatelju.

Taj dan bi petak tako da su u vrijeme podneva klanjali Džumu namaz, a Muhammed, alejhisselam, je na hutbi govorio o značaju džihada, borbe na Allahovom putu, o Allahovoj pomoći mudžahidima i obećanju sigurne pobjede, ali pod uslovom da budu čvrsti, istrajni i disciplinirani na Allahovom putu. Na kraju hutbe im je naredio da se do ikindije pripreme za boj jer je odlučeno da krenu na bojno polje istog dana nakon ikindije namaza. Kada su se svi klanjači razišli dvojica od njih ostadoše jer su imali neke lične dileme za koje im je trebao savjet Poslanikov.

Prvi od njih bijaše Hanzala, sin Ebu Amira, ''monaha'' o kojem smo ranije govorili. Hanzala se baš tog dana trebao vjenčati svojom rođakom Džemilom, kćerkom Ibn Ubejja, što je već bilo ugovoreno nekoliko sedmica ranije, pa sada nije znao šta da čini. Poslanik mu reče da on proslavi svoje vjenčanje i ostane tu noć u Medini sa svojom mladom, a sutra će imati dovoljno vremena da sam stigne na bojno polje, jer nije bilo izvjesno da će bitka početi baš odmah od samog jutra, a i njemu neće biti teško da pronađe logor jer će tragovi vojske biti sasvim vidljivi.

Drugi je bio Hazredžija Abdullah ibn Amr koji je takođe prethodne noći usnio jedan san i želio je da mu ga Muhammed, alejhisselam, rastumači da bi znao kako da postupi. Abdullah je u snu vidio Mubeššira ibn Abdulmunzira, šehida sa Bedra, koji mu reče da je u Džennetu i da će se i on njemu uskoro pridružiti. Abdullah je imao osjećaj da mu taj san najavljuje šehadet na Uhudu, ali je htio da bude siguran. Muhammed, alejhisselam, mu je to potvrdio tako da je Abdullah sada već znao šta mu je činiti. Otišao je svojoj kući da se spremi za boj i putovanje, i da se oprosti sa svojom porodicom. Žena mu je već bila umrla, a imali su samo jednog sina Džabira, koji je tek bio stasao u muževno doba, i čak sedam kćeri, ali su sve one bile mnogo mlađe od svoga brata. Zatekao je Džabira kako se užurbano sprema za boj, jer on nije bio na Bedru i zato je žarko želio da učestvuje u ovoj bici. Međutim, Abdullah mu je rekao da postoji mogućnost da će njegov otac, ako Bog da postati šehidom, pa se brine za svoje kćeri koje su isuviše mlade i moraju imati mušku glavu u kući da se o njima brine, te zbog toga Džabir mora izostati iz bitke. Džabir je bio veoma tužan ali je poštovao volju svoga oca.

Muslimanska vojska se okupila ispred Džamije u vrijeme ikindije namaza. Nakon što su klanjali, Poslanik je ušao u svoj stan i pozvao Ebu Bekra i Omera da mu pomognu da se opremi za borbu. Dok su u stroju čekali Muhammeda, alejhisselam, da izađe, ashabi se iznenada sjetiše da je onaj san koji je Poslanik prethodne noći usnio u stvari poruka od dragog Allaha i da su oni svojim insistiranjem Muhammeda, alejhisselam, naveli da ne postupi po toj Allahovoj uputi. Zbog toga se svi pokajaše i to priznadoše Poslaniku čim se on pojavio iz svog stana, moleći ga da on ponovo donese odluku po svome nahođenju. Međutim, Muhammed, alejhisselam, je već bio opremljen za rat. Na sebi je imao pancirnu košulju i preko nje oklop, sablja mu bi opasana preko boka, preko leđa stajaše štit, a na glavi mu bijaše šljem sa vizirom koji mu je štitio lice oko koga je bio omotan turban. Odgovorio im je da jedan Allahov poslanik nikada ne skida oklop, ako ga je već stavio na sebe, sve dok Bog ne presudi između njega i njegovih neprijatelja. Ponovo ih je pozvao da budu hrabri, istrajni, čvrsti i disciplinirani i obećao im da će im, ako takvi ostanu, dragi Allah sigurno dati pomoć i pobjedu. Zatim je zadužio Abdullaha ibn Umm Mektuma, istog onog slijepca zbog kojega ga je dragi Allah onda u Meki upozorio na pogrešku,[16] da ga u odsustvu zamjenjuje na dužnosti imama u Džamiji i potom uzjahao svoga konja Sekba.[17] Zatražio je luk kojeg je prebacio preko svoga ramena, u ruku uzeo koplje i na čelu vojske od ukupno hiljadu vojnika izašao iz Medine u susret neprijatelju.

Do akšama su stigli do doline Šejhajn, na pola puta između Medine i Uhuda. Tu su klanjali namaz i nakon toga je Muhammed, alejhisselam, izvršio smotru vojske i tek tada primijetio prisustvo osmorice dječaka mlađih od šesnaest godina. Sve ih je vratio kućama osim dvojice najstarijih koji su pokazali svoju vještinu, jedan u vještom gađanju lukom i strijelama a drugi u hrvanju. U istoj dolini su klanjali jaciju i prenoćili. Prije sabaha, dakle još u okrilju noći, ustali su i počeli podizati logor. Tada su na scenu stupili munafici u njihovim redovima. Ibn Ubejj je, u maniru istinskog petokolonaša, uspio zavesti čak tri stotine boraca i ubijediti ih da napuste Poslanika i skupa s njim se vrate u Medinu. On se čak nije udostojio niti obratiti se Muhammedu, alejhisselam, već su se on i njegovi ljudi u vrijeme kada je trebalo krenuti dalje, prosto vratili nazad u Medinu. Abdullah, Ibn Ubejjev sin bi istinski vjernik i ostade sa Muhammedom, alejhisselam. Nekim ljudima koji su ga sa čuđenjem upitali o tom njegovom sramotnom postupku, Ibn Ubejj se pokušavao pravdati ''pogrešnom odlukom'' da se izađe na megdan izvan Medine umjesto da se ostane utvrđen unutra: ''Mene nije htio slušati, već nekakve nezrele momčiće i ljude bez svoga mišljenja. Ne znam što bismo gubili živote na ovome loše izabranom mjestu''. Kada je družina Ibn Ubejja krenula nazad, sustigao ih je Abdullah, Džabirov otac i doviknuo im da ne nipošto ne budu izdajnici koji napuštaju Allahovog vjerovjesnika i svoj narod u situaciji kada je tu neprijatelj, pred njihovim vratima i vjerovatno svoj poziv završio riječima: "Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!" Abdullahu je neko od njih odgovarao: "Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili." Abdullah je, napuštajući ih, rekao: ''Božiji neprijatelji, Bog će pomoći Poslaniku, te mu vi nećete biti potrebni.'' Ajetima Kur'ana je kasnije potvrđeno kako je ovakav postupak Ibn Ubejja i tri stotine ljudi što su krenuli za njim postupak istinskog licemjerstva, jer dragi Allah, kad opisuje ko su munafici, kaže da su to oni:

koji su, kad im je rečeno: "Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!"; odgovorili: "Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili." Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. A Allah dobro zna ono što oni kriju (3:167).

Muhammed, alejhisselam, je sa vojskom, sada smanjenom na svega sedam stotina boraca, još u okrilju noći nastavio u pravcu Uhuda. Pošto je bio svjestan razlike u broju boraca i neprijateljske prednosti u konjici, želio je to nadoknaditi odabirom povoljnijeg mjesta rasporeda, takvog gdje ga neprijatelj nikako ne očekuje. Zato je odlučio da oni još za mraka zaobiđu neprijateljski logor i postave se još sjevernije prema brdu Uhud, jer je znao da ga neprijatelji očekuju iz pravca Medine i računao je da će se iznenaditi kada ih ugledaju iza svojih leđa. Tako su muslimani u sami cik zore izašli na planinski put na Uhud i tu se rasporedili leđima okrenuti masivu Uhuda, a ispod njih se zemljište spuštalo prema neprijatelju, tako da su oni bili malo iznad neprijatelja koji sada bijaše između njih i Medine. Muhammed, alejhisselam, bijaše zadovoljan njihovom pozicijom i reče Bilalu da prouči ezan, pa su svi klanjali sabah namaz. Nakon namaza Muhammed, alejhisselam, im se još jednom obratio da ih ohrabri i osokoli.

Baš u tom trenutku u logor dođe i Hanzala, sin Ebu Amirov i, uz srdačan pozdrav, javi se Poslaniku. Hanzala je, kako mu je Muhammed, alejhisselam, rekao, prethodnu noć proveo u bračnoj postelji sa svojom suprugom Džemilom u Medini. Negdje u kasne sate ona ga je usnila kako stoji pred kapijom džennetskom koja se otvorila da on uđe unutra i onda se zatvorila za njim. Džemila je iz tog sna naslutila da bi joj suprug mogao postati šehidom, pa se, nakon što su njih dvoje obavili gusul i klanjali sabah, privi uz njega i u svojoj čežnji i ljubavi uspjede ga ponovo povući u bračnu postelju. Kad se Hanzala istrgao iz njezinog zagrljaja, u strahu da ne zakasni na bojno polje, bez obnavljanja gusula stavi na sebe oklop, uze oružje, pohita za vojskom i uspjede stići na vrijeme.

Osim Hanzale mudžahidima se u zadnji čas priključiše još dvojica muslimana. Bijahu to dvojica ljudi iz beduinskog plemena Muzejna koje življaše zapadno od Medine. Obojica su bili nedavno primili islam, a tog jutra, uopće ne znajući za bitku, dođoše nekim svojim poslom u Medinu. Zatekoše skoro sasvim pust grad i kada im rekoše razlog za to, smjesta pohitaše i, slijedeći tragove vojske, na vrijeme stigoše u muslimanski logor. I oni se prvo pozdraviše sa Muhammedom, alejhisselam, i potom uključiše u borbene redove.

Ebu Sufjan je stotinu konjanika pod zapovjedništvom Halida ibn Velida postavio sa svoje desne strane, a preostalih stotinu pod zapovjedništvom Ikrime sina Ebu Džehlovog sa lijeve strane, dok je pješadija pod zapovjedništvom Safvana ibn Umejja bila u sredini. Pažljivo promatrajući raspored neprijateljske vojske, Muhammed, alejhisselam, je pravilno procijenio kako im najveća opasnost prijeti od mekanske konjice i svojom vjerovjesničkom pronicljivošću i lucidnošću on pronađe adekvatan odgovor na tu opasnost. Oko stotinu i pedeset metara na jugoistok od glavnine muslimanskih snaga, dakle malo na lijevu stranu niže njih,[18] stajaše uzvišenje koje bi dominantna kota nad čitavim prostorom u njihovom zaleđu, pa se sa njega čitav taj prostor mogao lahko pokriti strijelama. Zato je Poslanik probrao pedesetericu najboljih strijelaca i, stavivši ih pod komandu Evsije Abdullaha ibn Džubejra, naredio im da zauzmu to uzvišenje i da odatle strijelama onemoguće mekansku konjicu da sa bilo koje strane dođe iza leđa mudžahida. Izričito je naglasio da oni niukom slučaju, bilo da muslimani dobiju, bilo da izgube, ne smiju napuštati taj položaj sve dok im on to lično ne naredi. Glavninu snaga Muhammed, alejhisselam, rasporedi malo ispred sebe licima okrenute prema neprijatelju, a uz njega ostade mala grupa mudžahida koja bi zadužena za njegovu ličnu sigurnost.

Muhammed, alejhisselam, tada obuče još jedan oklop, izvuče sablju, zamahnu njome i upita ashabe ko je voljan uzeti je zajedno sa njezinim pravom. Omer i Zubejr se odmah javiše, jedan za drugim, ali njihovo javljanje Poslanik ignorisa nastavivši ponavljati isto pitanje, što se moglo shvatiti kao jasan znak da on ima nekoga posebnog na umu. Tada se javi Hazredžija Ebu Dudžana i upita koje je pravo te sablje, a Poslanik mu odgovori da joj je pravo da se njome sijeku neprijatelji sve dok joj se oštrica ne povije. Ebu Dudžana tad zatraži sablju i Muhammed, alejhisselam, mu je dade.

Ebu Dudžana u čitavoj Medini bi poznat kao izuzetno snažan i hrabar borac. Njegovo borbeno obilježje bijaše crveni turban, koji su Hazredžije nazivali turbanom smrti, jer je on stavljanjem tog turbana na glavu pokazivao svoju namjeru da se neštedimice bori sve do kraja, a kako bi iznimno vješt u borbi, redovno bi u takvim slučajevima načinio pravi pomor u neprijateljskim redovima. Sa svojim crvenim turbanom omotanim oko šljema, baš takvu namjeru Ebu Dudžana jasno pokazivaše i toga dana na Uhudu, kada je, naoružan Poslanikovom mubarek sabljom, razmetljivo prolazio između svojih drugova sve do prvog borbenog reda. Posmatrajući ga, Muhammed, alejhisselam je prokomentarisao da je takvo ponašanje dragom Allahu izuzetno mrsko, osim u takvom vremenu i na takvom mjestu.

Osim Ebu Dudžaninog crvenog turbana u prvim redovima mudžahida na Uhudu bi još nekih nadaleko poznatih znamenja velikoga junaštva. To prije svega bi poznata sablja sa dva jezika (špica) na svom vrhu, nazvana imenom ''zulfikar'', u rukama hazreti Alija ibn Ebi Taliba i njegovo bijelo pero, zatim nojevo pero – obilježje hazreti Hamze, pa svijetlo žuti Zubejrov i zeleni Hubabov turban. Kad se još pomenutome doda i junaštvo hazreti Omera, Osmana, Ebu Bekra i ostalih gazija sa Bedra, te mnogih drugih junaka iz redova muhadžira i ensarija, jasno je kako su velikim junaštvom i drugim izuzetnim kvalitetima mudžahidi nadoknadili kvantitativni manjak boraca u odnosu na Kurejšije.

Naravno, Kurejšije su takođe mogli nabrojati mnoge snažne ratnike iz svojih redova i nazivati ih junacima, ali ono na šta oni potpuno slijepi bijahu jeste i najvažnije: Allahova podrška, podrška svemogućeg dragog Boga, neograničenog Apsoluta, Koji uljeva hrabrost u srca, te daje iznimnu snagu i borilačku vještinu u tijela Svojih boraca, onih koji se bore ne za materijalna bogatstva, vlast i slavu, već isključivo za Njegovu ljubav, da Njegova riječ bude nad svim drugim gornja. U toj potpori dragoga Allaha bi sadržana sva snaga i junaštvo hazreti Alija, Hamze i svih ostalih muslimanskih junaka, a gledano baš po ovom najispravnijem mjerilu, mjerilu Božije potpore, najveći junak, najveći gazija ne bi u prvom borbenom redu, već on stajaše iza svojih mudžahida i nešto malo iznad njih: Resulullah, Muhammed, alejhisselam, za kojega je hazreti Ali jednom prilikom izjavio da se u krajnje kritičnim situacijama, ''kada bi se bitka žestoko rasplamsala'', znalo desiti da se i on i svi drugi mudžahidi uplašeni zaklanjaju iza Muhammeda, alejhisselam, a on bi stajao stamen kao najčvršća stijena svojim mubarek licem okrenut neprijatelju, potvrđujući tako vječnu istinu da su upravo Allahovi vjerovjesnici i poslanici najjači ljudi jer je kod njih najviše izražena stalna podrška dragoga Boga čija je snaga i moć apsolutno neograničena.

 

 Bitka na Uhudu

 

Kada je Sunce odskočilo na nebu Kurejšije stadoše u borbene redove i Ebu Sufjan naredi da se krene naprijed. Kurejšijski barjak je nosio Talha iz roda Abdud-Dar, a odmah iza njega su bila dvojica njegove braće i četverica mu sinova. Ovako su se rasporedili jer su osjećali sramotu što su dvojica bajraktara iz njihovog roda na Bedru neslavno pali u ruke muslimanima, pa su se, želivši po svaku cijenu proslaviti svoj rod, obavezali da će čim neki od njih padne, naredni odmah preuzimati kurejšijski barjak.

Kada su prišli prvim redovima mudžahida do razdaljine kada su se mogli dovikivati, Ebu Sufjan naredi da stanu, izađe malo ispred i uputi poziv Evsijama i Hazredžijama da ih ostave da se obračunaju sa svojim saplemenicima iz Kurejša jer oni nemaju ništa protiv Evsa i Hazredža. Naravno, gomila pogrda bi jedini odgovor koji je Ebu Sufjan tom prilikom dobio. Tada iz redova Kurejšija naprijed istupi još jedan čovjek u kojemu na svoju veliku žalost Hanzala prepozna vlastitog oca. Samozvani Ibrahimov sljedbenik Ebu Amir bijaše i dalje čvrsto ubijeđen kako njegovo ime još uvijek ima značajna ugleda među Evsijama, pa je bio obećao Kurejšijama da će svojim ugledom uspjeti povući na njihovu stranu znatan broj svojih saplemenika. Međutim, čim se predstavi, ''monah'' bi svjedok potpune erozije ugleda svoje ličnosti. Ne samo da su se zaorile još glasnije pogrde od onih koje maloprije bihaju upućene Ebu Sufjanu, već ga zasu i mnoštvo kamenica, pa se Ebu Amir osramoćen i sasvim obeshrabren brže bolje povuče nazad, nesposoban u svojoj zaslijepljenosti da uoči jasan Božiji išaret, jer, ako je ikada i nešto znao o pravoj Ibrahimovoj vjeri, Ebu Amir je neizostavno morao znati da se Ibrahim, alejhisselam, čitavog svojega života bez ikakva kompromisa borio protiv mnogoboštva, a on je, umjesto da se bori protiv mnogobožaca, u tom trenutku bio njihov pomagač protiv monoteista, muslimana. Da je pri Ebu Amiru bilo ikakvog istinskog naslijeđa od Ibrahima, alejhisselam, on bi, barem kad je u pitanju borba protiv mnogoboštva, nekako smogao snage prevazići svoju zavist i stati uz Muhammeda, alejhisselam, protiv Kurejšija, a ne obratno.

Ebu Sufjan naredi pokret i mnogobošci krenuše a njihove žene ostadoše u pozadini pjevajući pjesme da ih osokole. U početku težište bitke bi oko kurejšijske zastave. Prvo su se sukobili kurejšijski bajraktar Talha, koji među Kurejšijama bi poznat kao veliki junak i hazreti Ali ibn Ebi Talib. Kratki duel se završio žestokim udarcem zulfikara koji je probio Talhinu kacigu u rascijepio mu lobanju. Pošto su Talhu muslimani zvali ''ovan (zvonar)'', u njemu Muhammed, alejhisselam, prepoznade onog kurejšijskog zapovjednika čija mu smrt bi u snu najavljenja simbolom ovna kojeg je jahao, pa njegovu pogibiju proslavi glasnim tekbirom: ''Allahu Ekber!''; a za njim to učiniše i svi ostali mudžahidi. Nakon toga barjak uze jedan od dvojice Talhine braće, ali samo za kratko dok ga hazreti Hamza ne presječe od ramena, zajedno sa rukom u kojoj držaše barjak, pa sve do struka. Sad drugi Talhin brat uze barjak, ali opet samo za kratko jer mu Sa'd iz roda Zuhra strijelom probi vrat. Zatim su po dogovoru barjak preuzimala četverica Talhinih sinova i, sve jedan iza drugog,  ginuli. Prvoga je ubio Ali ibn Ebi Talib, drugoga Zubejr, a preostalu dvojicu Evsija Asim ibn Sabit. Jednog od ove posljednje dvojice, ili njih obojicu, u samrtnom hropcu odnesoše njihovoj majci Sulafi, koja je bila uz ostale kurejšijske žene u pozadini, i rekoše joj ko ih je ubio, pa se ona zakle da će se napiti vina iz Asimove lobanje. Tako na Uhudu u odbrani kurejšijske zastave poginu čak sedmerica ljudi iz roda Abdud-Dar, a po nekim predajama čak deseterica, jer su navodno još trojica Talhinih rođaka uzimala barjak i bivali ubijeni. Na kraju je barjak preuzeo jedan Abisinac koji je bio u kurejšijskoj vojsci, ali kada i on bi ubijen, niko više ne podiže bajrak pa on ostade položen na zemlji.

Hazreti Hamza ibn Abdulmuttalib se, kao i uvijek, na Uhudu borio kao lav. Sjekao je,  gotovo sa lahkoćom, neprijatelje svuda oko sebe. Ali, pošto mu još od praiskona bijaše, odredbom dragog Allaha, sudbinski zapisano da Mu se tog dana vrati kao šehid, Hamza, koncentrisan na svoje protivnike koje je, jednog za drugim, obarao, ne mogaše primjetiti tamnoputog kopljanika koji ga je vrebao tražeći priliku da ga pogodi. Vahši se kretao po strani, potpuno izbjegavajući bilo kakvo učešće u borbama i samo vrebao povoljnu šansu da svoje koplje hitne na Hamzu. U jednom trenutku Hamza, pobivši nekoliko neprijatelja, raščisti prostor oko sebe i ostade nasamo u dvoboju sa mekancem Ebu Nijarom. Tada Vahši dočeka svoju šansu i uputi svoje koplje koji trenutak nakon što je Hamza žestokim udarcem sabljom u glavu pogubio Ebu Nijara. Koplje je pogodilo hazreti Hamzu u donji dio trbuha. Čak i tako ranjen Hamza se ustremi na Vahšija da mu sabljom uzvrati udarac, ali nemaše dovoljno snage da dođe do njega. Nakon nekoliko koraka Hamzino mubarek tijelo pade na zemlju a njegova plemenita duša nastavi trčanje, ali ne više ka Vahšiju po uhudskoj dunjalučkoj poljani, već po džennetskim perivojima ka okrilju svoga Gospodara, Svemilosnog, Samilosnog. Vahši je uzeo svoje koplje i odmah se vratio u mekanski logor bez ikakve želje da nastavi bitku. Kasnije je on, kao musliman, izjavio da nije imao ništa ni protiv Hamze ni protiv muslimana, već mu je jedini motiv bio da stekne svoju slobodu koju je platio Hamzinim ubistvom.

Hazreti Hamzi su se u okrilju dragog Allaha tog dana pridružili mnogi šehidi, ali je slučaj jednog od njih bio posebno zanimljiv. Hanzala se žestoko borio tako da se uspio kroz neprijateljsku vojsku probiti čak do njihovog glavnokomandujućeg Ebu Sufjana. Već je bio u direktnom dvoboju i njega nadvladao, i baš kad se Hanzalina sablja uzdigla nad Ebu Sufjanovom glavom, dotrčao je jedan mnogobožac i udarcem koplja sa strane oborio i potom ubio Hanzalu.

Glavni kurejšijski bajrak koji ostade ležati na zemlji bi prvi znak njihovog potpunog poraza u prvom dijelu bitke. I zaista, redovi mnogobožaca počeše popuštati i središte  bitke se polahko poče pomjerati prema kurejšijskom logoru. Iako među njima ne bi više Hamze, mudžahidi su u svojim redovima imali Alija, Omera, Ebu Bekra, Osmana, Zubejra, Abdullaha ibn Džahša, Talhu, Hubaba, Sa'd ibn Muaza, Sa'd ibn Ubadu, Sa'd ibn Rebiu, Enesa ibn Nadra i mnoge druge junake koji su toga dana žestoko sjekli neprijatelja, a Ebu Dudžana je sasvim ispunio pravo sablje koju mu je Poslanik prije bitke dao i opravdao svoj crveni turban. Zubejr je kasnije pričao kako u prvi mah on bijaše uvrijeđen što ga je, budući da mu je bio rođak, Poslanik zaobišao i svoju sablju dao Ebu Dudžani, pa ga je, radoznao da vidi šta će uraditi sa Poslanikovom sabljom, odlučio u boju pratiti. Uvjerio se kako je Ebu Dudžana ubio svakog neprijatelja na kojeg se namjerio baš kao što kosac kosi travu i, tek tada shvativši pronicljivost Muhammedove, alejhisselam, odluke, rekao samome sebi: ''Allah i Njegov Poslanik znaju najbolje''. Ebu Dudžana se borio tolikom žestinom da se uspio probiti kroz čitavu neprijateljsku vojsku i doseći do njenih krajnjih redova. Evo kako su o tome kod Ibn Hišama zapisane riječi nekog muslimanskog borca, očevica:

... Ebu Dudžana se tako borio da je prodro duboko u suprotnu stranu. Niko mu se nije našao na putu, a da ga on nije pogubio. No, i među mušricima je također bio jedan čovjek koji nijednog našeg ranjenika nije ostavio, a da ga nije dotukao. Njih dvojica su se približavala jedan drugome, i ja sam molio Allaha da se susretnu. Ubrzo su se doista i susreli i među sobom razmijenili dva udarca. Mušrik je udario Ebu Dudžanu, no on se zaštitio svojim kožnim štitom i njime mu istodobno ukliještio sablju. Potom je on njega udario i usmrtio ga. Zatim sam ga vidio kako zamahuje sabljom ponad razdjeljka na glavi Hinde bintu 'Utbe, i kako je opet povlači nazad.[19] ...[20]

Tako Ebu Dudžanina briga da se sačuva čast Poslanikove sablje omogući da Hind, Ebu Sufjanova žena, preživi bliski susret sa ''crvenim turbanom'', iako je na sebi imala kacigu i pancir te bila aktivna u borbi.

Izuzetno Ebu Dudžanino junaštvo u bici na Uhudu, zaista se može povezati sa onim pravom Poslanikove sablje koje je uz nju dobio, a to nas opet dovodi do onog ključnog faktora uspjeha i junaštva svih istinskih, iskrenih i u borbama istrajnih mudžahida u svim bitkama i u svim vremenima: Allahove podrške i pomoći.

Još prije početka bitke Muhammed, alejhisselam, je primio Objavu sa obećanjem da će dobiti od dragog Allaha pomoć u vojskama meleka, baš kako je bilo i na Bedru:

A kada si ti poranio, i čeljad svoju ostavio da vjernicima odrediš mjesta pred borbu, a Allah sve čuje i zna, kada dva krila vaša zamalo nisu uzmakla, Allah ih je sačuvao. Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju! Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni, zato se bojte Allaha da biste bili zahvalni, kad si ti rekao vjernicima: "Zar vam neće biti dovoljno da vam Gospodar vaš tri hiljade meleka u pomoć pošalje? Hoće! Ako budete izdržljivi i poslušni, i ako vas oni napadnu odmah, Gospodar vaš će vam poslati u pomoć pet hiljada meleka, sve obilježenih." To je Allah učinio da vas obraduje i da time pouzdanje u srca vaša ulije, a pobjeda dolazi samo od Allaha, Silnoga i Mudroga, da jednu skupinu nevjernika uništi ili da ih osramoti, te da se vrate razočarani. (3:121-127)

Dakle, suština muslimanskog junaštva na Uhudu, kada su oborili kurejšijsku zastavu i počeli goniti neprijatelja, bez obzira na svo junaštvo šehida Hamze, Alija i Ebu Dudžane, kao i uvijek bijaše sadržana u pomoći dragog Allaha, na Kojega se istinski vjernici uvijek oslanjaju, a nikada ne na sebe same, i Kome uvijek svaki svoj uspjeh pravilno pripisuju, a nikada ne svojoj vještini, snazi i moći.

Kad je stigla obećana Allahova pomoć i nevidljive vojske meleka se uključile u bitku, snaga i žestina napada mudžahida se toliko povećaše da su Kurejšije već bili na samom rubu panike i potpunog rasula. Muhammed, alejhisselam, je sa svojeg komandnog mjesta posmatrao kako mudžahidi krše neprijateljske redove i sve više se približavaju njihovom komandnom čadoru, kada mu najednom pažnju privuče nešto što se zbivalo iznad bojnog polja: vidio je meleke kako u zraku drže Hanzalino tijelo i kupaju ga vodom iz oblaka uz upotrebu posuda od srebra. Ta mu vizija bi razjašnjena kasnije, kad upita Džemilu i ona mu reče da Hanzala tog jutra, u strahu da ne okasni na bojno polje, nije stigao obnoviti gusul.

Muslimanski borci dođoše do kurejšijskog komandnog čadora iza kojeg je bio njihov logor odakle su njihove žene i robovi bezglavo bježali ostavljajući sve iza sebe. Kurejšijski bogati plijen tako dođe na dohvat ruku mudžahida. Tada se desilo ono što je, apsolutnom mudrošću dragog Allaha, još u praiskonu bilo zapisano da će se desiti:    

Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje voljom Njegovom, nemilice ubijali. Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali, a On vam je već bio ukazao na ono što vam je drago (bogati plijen), jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet, onda je On, da bi vas iskušao, učinio da uzmaknete ispred njih ... (3:152)

Abdullah ibn Džubejr i njegovi strijelci su sa svoje dominantne kote u dotadašnjem toku bitke, već nekoliko puta potpuno razbili sve pokušaje Halida ibn Velida i Ikrime ibn Ebu Džehla da sa svojim konjanicima dođu muslimanima iza leđa. Opet, s druge strane Halid i Ikrima uvidješe da ne mogu muslimane napasti niti s prednje strane, jer su borci na bojnom polju bili potpuno izmiješani, pa bi direktan konjički napad jednako ugrozio i njihove borce kao i muslimanske. Zbog toga je kurejšijska konjica bila potpuno pasivna i beskorisna u dotadašnjem toku bitke.

Muslimanski strijelci su sa svog uzdignutog položaja jasno mogli vidjeti kako se bitka odvija. Kada su vidjeli kako se Kurejšije počinju bezglavo povlačiti i kako njihovi drugovi osvojiše neprijateljski komandni čador i uđoše u njihov logor, četrdeseterica između njih pomisliše da je bitka već gotova, pa im popusti borbeni duh a ojača želja za plijenom. Oni se prepadoše da im od plijena iza njihovih drugova neće ostati ništa, pa, i pored izričitih Poslanikovih naređenja, napustiše svoj položaj i potrčaše u pravcu logora Kurejšija kako bi mogli učestvovati u uzimanju plijena. Uzalud ih je Abdullah ibn Džubejr pozivao da se vrate. U tim trenucima oni bijahu do kraja zaslijepljeni željom za ovim svijetom i potpuno ubijeđeni kako je bitka već dobivena, tako da ga ne poslušaše. Uz Abdullaha na položaju ostade svega deveterica strijelaca.

Vrlina svih velikih vojskovođa i ratnika jeste da oni uvijek, čak i u onim najkritičnijim trenucima, ostaju mirni, pribrani i maksimalno koncentrisani na tok bitke, ispitujući sve mogućnosti da stvar preokrenu u svoju korist. Halid ibn Velid bijaše jedan od najvećih vojnih genija svijeta, za kojeg se kazuje da nikada nije niti jednu bitku izgubio, tako da je on, u trenucima kad je poraz bio sasvim izvjestan i njegova vojska se već bila počela u neredu povlačiti, ostao miran i pribran, pa je mogao u tom općem metežu koji bijaše oko njega uočiti da se većina muslimanskih strijelaca povukla sa njihovog položaja na brdu. Halid je odmah u tome prepoznao svoju šansu i energično poveo svoju konjicu da zaobiđe snage svog neprijatelja pravcem koji im je do tada bio sasvim nepristupačan. Kada se Halid pojavio sa svojim konjanicima, Abdullah i devet preostalih strijelaca nisu ih mogli zaustaviti. Nakon što odapeše i posljednju od strijela koje su imali, neprijatelja dočekaše svojim sabljama i kopljima, a Halid ibn Velid sa svojim konjanicima uspjede proći tek kad i posljednji od vjernih strelaca postade šehid. Sada se Halid sa svojim konjanicima našao iza leđa muslimanskih boraca, koji neprijatelja uopće ne očekivaše s te strane, pa zadnjim redovima mudžahida poče nanositi teške gubitke. I Ikrima je slijedio Halidov primjer, tako da se glavnina muslimanske vojske našla u kritičnom okruženju. Ratna sreća se iznenada okrenu i mudžahidi počeše gubiti već dobivenu bitku.

Muhammedovo, alejhisselam, komandno mjesto bijaše malo na desnu stranu od kote koju je držao Abdullah ibn Džubejr, tako da je on, prije svih ostalih, vidio proboj Halidove konjice. Pošto je Halid odmah jurnuo prema glavnini muslimanskih snaga, on prođe malo nalijevo i ispod Poslanikovog položaja a da ga niko od njegovih konjanika nije primijetio. U takvoj situaciji Muhammed, alejhisselam, se lahko mogao spasiti ako uzmakne naviše prema vrhu Uhuda. Racionalno gledano, Poslanik je imao sve razloge da tako uradi jer je on uz sebe u tim trenucima imao samo devetericu najbližih ashaba, među kojima su se, kako neke predaje kazuju, nalazili Ebu Bekr i Omer,[21] a u slučaju da pozove svoje borce i krene u njihovom pravcu sigurno bi privukao pažnju neprijatelja, koji mu u tom trenutku bio bliži, i tako sebe lično doveo u najveću opasnost. Međutim, Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, bijaše jasno da bi on, ako bi uzmaknuo, ostavio svoje vojnike na cjedilu, što njegovom plemenitom vjerovjesničkom srcu, koje nikada ništa ne gleda samo racionalno već se uvijek u svemu na dragoga Allaha oslanja, bi apsolutno nezamislivo. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, tako krenu prema svojim borcima, riješen da ih oko sebe okupi i pregrupiše kako bi se svi skupa probili iz okruženja prema Uhudu čije su im padine sada postale jedina šansa za spas. Zvao ih je iz sveg glasa da se okupe oko njega.

Kad se Halid pojavio iza njihovih leđa i među vojskom nastupio metež, mudžahidi su različito reagirali. Jedan broj njih su klonuli duhom i počeli se u neredu povlačiti uz brdo Uhud. Poslanik ih je pozivao da se vrate i okupe oko njega, ali oni u svojoj panici bijahu gluhi na njegove pozive. Milošću dragoga Allaha, većina mudžahida ipak ostade pribrana i njima, čim vidješe da bitka počinje teći nepovoljnim tokom, prva pomisao bi da po svaku cijenu zaštite Poslanika. Počeše se vraćati ka Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, ali su to morali činiti kroz stalnu borbu pošto su se ohrabrene Kurejšije već bili pregrupisali i žestoko krenuli naprijed. U tim trenucima Muhammedov, alejhisselam, život bi u najvećoj opasnosti jer je on pozivajući muslimane otkrio svoj položaj neprijatelju koji se odmah usmjeri prema njemu a njegovim borcima, pogotovo onim najjačim što su, poput Alija i Ebu Dudžane, bili duboko prodrli kroz neprijateljske redove, trebaše vremena da mu se, pod stalnom borbom, vrate. U tim kritičnim trenucima jasno se vidjelo koliki je junak i gazija Muhammed, alejhisselam. Stajaše smiren, čvrst i postojan poput najjače stijene, precizno odapinjući strijele prema neprijatelju zajedno sa ashabima koji su uz njeg' bili. S obzirom da Muhammed, alejhisselam, oduvijek bi poznat po svome oštrom vidu i izuzetnoj vještini gađanja lukom i strijelom, on tom prilikom svojim strijelama, vjerujemo, lično pobi znatan broj neprijateljskih vojnika, a sve neprijateljske strijele koje su na njega letile odbijale su se o nevidljivu pregradu koja ga je sa svih strana bila obujmila,[22] što bijaše još jedno od čuda kojim je dragi Allah počastio Svojega miljenika i vjerovjesnika. Gusti rojevi strijela koje odapinjaše Muhammed, alejhisselam, i mala skupina njegovih drugova znatno prorijediše redove napadača i zadržaše ih dovoljno dugo da Poslaniku ne mogaše prići sve dok mu u pomoć ne počeše pristizati ostali mudžahidi i okupljati se oko njega. Među prvima pristigoše dvojica mudžahida po imenu Vehb i Haris, koji su herojski branili Muhammeda, alejhisselam, a Vehb tada preseli na budući svijet junačkom smrću istinskog šehida na tako znamenit način, da je hazreti Omer kasnije često znao reći kako bi, kada bi mogao birati, on najviše volio umrijeti Vehbovom smrću. Naime, u dva navrata grupa kurejšijskih konjanika se uspjevala probiti kroz redove mudžahida i doći veoma blizu Poslanika, koji bi ashabe oko sebe tada upitao ko će krenuti na njih. Oba puta se javljao Vehb i oba puta svojim strijelama, boreći se za desetericu, potpuno sam uspijevao odbiti neprijatelja. Kad se bila približila i treća skupina neprijateljskih konjanika i Muhammed, alejhisselam, opet postavio isto pitanje, ponovo se javio Vehb, na šta mu je Poslanik rekao: ''Diži se onda, i veseo budi, jer Džennet je tvoj.'' Na te riječi Vehb je izvukao svoju sablju i sam krenuo na neprijatelja sjekući sve oko sebe. Prokrčio je sebi put na drugu stranu, pa se okrenuo i napao sa suprotne strane ponovo krčeći put nazad. Vehb se tako neustrašivo borio, da su i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i ashabi koji su uz njega stajali prestali odapinjati svoje strijele kako bi mogli posmatrati njegovu herojsku borbu. Gledajući ga, Poslanik je molio dragoga Allaha da spusti Svoju milost na Vehba, koji se borio sve dok ga neprijatelji nisu potpuno opkolili i ubili. Kasnije su na njegovom mubarek šehidskom tijelu, mimo brojnih povreda od sablji, izbrojali više od dvadeset uboda koplja, tako dubokih da ga je svako od njih pojedinačno moglo ubiti.

Ponovo se probi jedna grupa konjanika i Muhammed, alejhisselam, opet upita ko je spreman žrtvovati se. Javiše se peterica ensarija i oni, baš kao i Vehb maločas, sabljama napadoše na neprijatelja i, žestoko se boreći, duboko prodriješe u njihove redove sve dok četverica ne izgidoše, a peti smrtno ranjen ostade ležati na zemlji. U tim trenucima neko od Kurejšija baci kamen na Poslanika koji ga pogodi u usta zasjekavši mu donju usnu i izbivši mu jedan zub iz vilice. Muhammedovo, alejhisselam, mubarek lice poče krvariti, a on, trudeći se da zaustavi krv, reče: ''Kako će uspjeti narod koji u crveno boji lice svoga Poslanika koji ih poziva njihovu Gospodaru!?'' [23] Dragi Allah je u vezi s tim objavio:

Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici. A Allahovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! On oprašta onome kome hoće, a na muke stavlja onoga koga hoće; Allah prašta i samilostan je. (3:128,129)

Baš u tim trenucima konačno se do Poslanika probiše Ali ibn Ebi Talib, Zubejr, Talha, Ebu Dudžana i ostali muslimanski heroji iz prvih redova, tako da se najkritičniji momenti za Poslanikov život okončaše. Zabrinutom Aliju Muhammed, alejhisselam, reče da su mu povrede bezazlene i on se, zajedno sa ostalima, vrati u borbu da odbiju Kurejšije koje su nadirali. Jedino Talha bi od gubitka krvi toliko iznemogao da se za trenutak onesvijesti, a Poslanik reče Ebu Bekru da mu pomogne, no veća pomoć ne bijaše potrebna jer se Talha u trenu vrati svijesti, a Poslanik ga zadrža da se malo odmori i pribere. Sada se ''zulfikar'' i ''crveni turban'', zajedno sa Zubejrom, Sa'dom iz roda Zuhra, Harisom ibn Simmaom[24] i drugim mudžahidima, koji upravo pristigoše, žestoko obrušiše na mnogobošce i napraviše među njima takvu pustoš da ih natjeraše da ustuknu. Uzmicanjem Kurejšija oslobodi se prostor oko tijela one peterice ensarija koji se maločas onako žestoko boriše do zadnje kapi krvi. Tad onaj peti, koji još bi živ, s velikim naporom poče puzati ka Muhammedu, alejhisselam. Dirljivi prizor duboko ganu Poslanikovo blago i plemenito srce, pa on reče dvojici ashaba da donesu umirućeg mudžahida do njega. Šehid nasloni svoju glavu na Muhammedovu, alejhisselam, mubarek nogu, koji mu je ponudi kao jastuk i ne pomače je sve dok borac nije umro.

I pored ogromnog junaštva mudžahida koji su bili oko Muhammeda, alejhisselam, i svojim životima ga branili, neprijatelj je i dalje napredovao, a i zalihe strijela se istrošiše, tako da su se sad i Poslanik i ostali iz njegove pratnje morali latiti svojih sablji spremni na konačnu borbu prsa u prsa. U toj situaciji jedan se kurejšijski konjanik uspjede provući kroz redove mudžahida i doći do Muhammeda, alejhisselam. To bijaše čovjek po imenu Ibn Kami'a. On je uspio da u brzom prolasku zamahne sabljom prema Muhammedovoj, alejhisselam, glavi. Zamah bi žestok i udarac bi bio krajnje opasan po Poslanikov život, ali je milošću dragoga Allaha, Talha ibn Ubejdullah, koji još uvijek stajaše uz Muhammeda, alejhisselam, golom šakom[25] zakačio sablju i skrenuo joj pravac, tako da ona samo okrznu Poslanikov šljem i udari ga po ramenu. Pošto je na sebi imao dupli oklop, ovaj žestoki udarac u rame Muhammedu, alejhisselam, nije ozbiljnije naškodio, osim što mu je nanio bolove koje je neko vrijeme poslije bitke na Uhudu osjećao, ali mu je prethodno, kad mu je okrznuo kacigu, zabio njezine metalne kopče duboko u obraze. Neprijatelj nije imao vremena Poslaniku zadati i drugi udarac, već je, brzo kako je i došao, pobjegao nazad među svoje saborce. Međutim, Muhammed, alejhisselam, od siline udarca bi za trenutak ošamućen i pade na zemlju. Brzo se pribrao, ali i onaj kratki period koliko on ošamućen ležaše na tlu, bi dovoljan da Ibn Kami'a bude uvjeren kako je ubio Poslanika, pa on poče na sav glas vikati da je Muhammed ubijen.

Ova dezinformacija je među glavninom muslimanske vojske, koja je fizički još uvijek bila razdvojena od Poslanika i male grupe koja ga je štitila, djelovala kao grom iz vedra neba. Većina njih osjeti veliku tugu i postadoše malodušni pa im borbeni duh oslabi. Neki se počeše povlačiti prema Uhudu, a neki bijahu toliko zbunjeni da nisu imali snage niti da nastave borbu, niti da se povuku, već su samo pasivno, kao da su u polusnu, stajali. Ali, dragi Allah spusti Svoju milost na neke od njih, pa oni i u ovim najtežim trenucima ostaše pribrani i svoje drugove osokoliše. Vjerovatno je najpoznatiji primjer Enesa ibn Nadra. On naiđe pored jedne grupe mudžahida koje je dezinformacija o pogibiji Poslanikovoj do te mjere pokolebala da su samo tupo stajali, nesposobni da učine ma kakav pokret i uvjereni kako je život izgubio svaki smisao. Enes ih je prekorio zbog njihove malodušnosti i viknuo im da, ako je doista Muhammed, alejhisselam, mrtav, za sve njih nema ljepšeg puta nego da mu se u žestokoj borbi protiv neprijatelja, kao istinski šehidi pridruže. Enes onda jurnu prema neprijatelju vičući: ''Džennet, Džennet! Osjećam miris njegov kako dopire s one strane Uhuda!'' Borio se kao razjareni lav, povukavši za sobom na budući svijet veliki broj neprijateljskih boraca. Poslije su ga pronašli sa više od osamdeset rana na svom tijelu, tako da ga niko nije mogao prepoznati, osim njegove sestre koja ga prepozna po prstima. Enesov primjer slijediše još neki od mudžahida, tako da se u redovima opkoljene glavnine muslimanske vojske začuše glasovi međusobnog ohrabrivanja koji ih prenuše iz njihove letargije i obnoviše njihov borbeni duh. Pregrupisaše se, žestoko navališe na neprijatelja i uspješe sebi otvoriti prolaz ka padinama Uhuda.

S druge strane, dezinformacija o Poslanikovoj pogibiji, voljom dragoga Allaha, njemu lično čak bijaše veoma korisna. Mala grupa od dvadesetak njegovih zaštitnika već bijaše napola opkoljena, ali su Kurejšije dobro znali da će se svaki od njih boriti sve do smrti i da će dotle za sobom u smrt povući izuzetno veliki broj njihovih boraca. Koliko su u toj procjeni oni bili u pravu najbolje se vidi po tome što u toj maloj grupi bijahu najjači i najsposobniji muslimanski junaci: Ali ibn Ebi Talib, Omer, Ebu Dudžana, Ebu Bekr, Zubejr, Sa'd ibn Ebi Vekas, Talha,[26] Ebu Ubjeda, Malik ibn Sinan, Zejd i još neki drugi. Kada se među njima proširi vijest da je ubijen Poslanik, Kurejšije, osvjedočeni kako su već dobili ovu bitku i tako osvetili svoj poraz na Bedru, odustadoše od daljnjih napada na ovu grupu ''najžešćih fanatika'', pa se Muhammed, alejhisselam, uspio spojiti sa glavninom vojske, a prvi koji od njih dođe do ove herojske grupe bi Ka'b ibn Malik. Radosni drhtaj u Ka'bovu srcu, kad mu se, dok je prilazio, učinilo da je čovjek koji bijaše na čelu svojim stasom i načinom hoda veoma sličan Poslaniku, pretvori se u uzvik radosnog ushićenja kad on kroz vizir kacige prepozna jedinstveni sjaj Poslanikovih mubarek očiju. ''Radujte se, muslimani! Evo Božijega poslanika!''; viknu Ka'b na sav glas, ali mu odmah Muhammed, alejhisselam, dade znak da šuti, jer je želio da neprijatelji ostanu u čvrstom ubijeđenju da su ga ubili. Ka'b više nije vikao, a radosna vijest šapatom bijaše prenešena od jednog do drugog mudžahida. Oni tako potpuno povratiše svoj borbeni duh i konsolidovaše svoje redove, a pošto je žestina napada Kurejšija već bila osjetno popustila, bez problema se uspjedoše probiti iz okruženja i povući ka Uhudu. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sa svojim najbližim pratiocima pođe uz jednu klisuru na padinama Uhuda kuda su se najlakše mogli uspeti do sigurnog mjesta. Dok su se uspinjali Poslanik morade za trenutak zastati jer su ga obrazi, u kojima su duboko bili utisnuti metalni koluti njegove kacige, počeli žestoko boliti. Ebu Ubejda svojim zubima prihvati prvo jednu, pa drugu kopču i iščupa ih, ali je pri tom slomio svoja dva zuba. Muhammedu, alejhisselam, se umanji bol, ali mu obrazi opet počeše jako krvariti. Sada mu priđe Malik ibn Sinan, svojim ustima mu isisa krv i proguta je. Zato je Poslanik poslije Malika nazivao čovjekom čija je krv izmiješana sa njegovom.

Kad su opet krenuli dalje uz klanac, Muhammeda, alejhisselam, prepozna usamljeni kurejšijski konjanik. Bijaše to Ubejj ibn Halef, onaj isti koji je ranije Poslaniku prijetio da će ga ubiti sa svoga konja kojega je posebno za tu svrhu hranio. Ubejj je na Uhudu po svaku cijenu želio svoje prijetnje sprovesti u djelo, pa je, čim je čuo vijesti o navodnoj Poslanikovoj pogibiji, najvjerovatnije htio pronaći njegovo tijelo, moguće i nadajući se da bi ga mogao dotući ako bi u njemu bilo još života. Međutim, umjesto da pronađe mrtvo Muhammedovo, alejhisselam, tijelo, Ubejj ga prepozna živa i zdrava[27] kako se zajedno sa svojim drugovima penje uz klanac Uhuda. U nekontrolisanom bijesu, Ubejj je potpuno zaboravio na svaku opreznost i on sam galopom krenu ka Poslaniku iako je uz njega bio veliki broj muslimanskih boraca. Muhammed, alejhisselam, začu topot konja koji mu se sve više približavao i bijesne uzvike iz kojih izviraše najveći stepen pokvarenosti i zlobe: ''O Muhammede, ako se ti izvučeš, da Bog da se ja ne izvukao!''; i okrenuvši se ugleda Ubejja sa isukanom sabljom kako jaše pravo prema njemu. Ashabi brzo okružiše Poslanika i neki od njih krenuše prema Ubejju, međutim Muhammed, alejhisselam, im reče da ga prepuste njemu, jer kako se Ubejj obavezao da će ubiti njega, tako se i on obavezao da će ubiti Ubejja. Muhammed, alejhisselam, zatraži koplje od Harisa ibn Simme i iskorači ispred ashaba da sam dočeka Ubejja, pri čemu neka nevidljiva sila odstrani od njega sve njegove pratioce koji su se, kako su poslije govorili, tada osjećali poput muha koje kamila jednim trzajem odbaci sa svojih leđa. Ta moć, očigledno darovana od dragoga Allaha, bi upravo ona ista koja ga je uvijek potpomogala u svim borbama, čineći ga najvećim od svih gazija iza kojega su se u onim najkritičnijim momentima sklanjali njegovi drugovi.[28] On tako stajaše licem okrenut ka Ubejju potpuno smiren dok su ashabi sve to sa velikim strahopoštovanjem posmatrali. Kad Ubejj dojaha do njega i već htjede zamahnuti svojom sabljom, Resulluah, Muhammed, alejhisselam, ga kopljem precizno pogodi u vrat, između kacige i grudnog oklopa. Ubejj grozno kriknu, baš poput bika kojeg kolju, zatetura se ali ipak ostade na konju kojega je već bio okrenuo nazad ka svojim saborcima. Iako njegova povreda na prvi pogled ne bijaše smrtonosna, voljom Allahovom, i samom Ubejju bijaše jasno da ga je Muhammed, alejhisselam, ubio. Uspio je dojahati do svojih drugova i reći da ga Muhammed upravo ubi, a oni se tome iščuđavaše, i zato što rana naizgled ne bijaše smrtonosna, ali još više zato jer su bili ubijeđeni da je Poslanik poginuo. Ubejj na kraju umrije,[29] a oni ne bijahu sigurni da li su njegove riječi istinite ili ne. Većina njih u tom trenutku njegove riječi ipak pripisaše buncanju čovjeka na samrti.

Međutim, izgleda da je ipak, kako nam to neke predaje kazuju, Halid ibn Velid poveo jedan broj mekanskih konjanika u još jedan napad na padine Uhuda, ali ga je dočekao hazreti Omer zajedno sa jednom grupom mudžahida i oni su nakon kraće herojske borbe Halida i njegove borce otjerali sa padina brda nazad u ravnicu. Halidu ibn Velidu svakako nije nedostajalo hrabrosti, ali budući da je i on tada, najvjerovatnije, bio ubijeđen da je Muhammed, alejhisselam, mrtav, ocijenio je da nema potrebe dalje gubiti živote protiv ''fanatika'' utvrđenih na padinama Uhuda kad je glavna bitka ionako već bila dobivena, pa je odustao od daljnjih pokušaja.

U međuvremenu su se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i njegovi drugovi malo odmorili u jednoj maloj pećini.[30] Ali ibn Ebi Talib je otišao do obližnjeg bunara Mihras[31] odakle je u svoj štit zahvatio malo vode i odnio je Poslaniku da se napije. Međutim, voda bijaše ustajala pa zbog vonja Muhammed, alejhisselam, se ne napi, već samo opra svoje lice i glavu:

... Kada se Resulullah, a.s., sklonio u klanac Uhuda, otišao je Alija bn Ebi Talib da napuni svoju mješinu vodom iz kamenog korita u jednoj stijeni, koju zovu ''voda Uhuda''. Iz tog korita pije stoka. Kada Alija donese Resulullahu, a.s., da pije, on osjeti čudan okus, pa ispljunu i ne htjede piti. Tom vodom opra samo krv sa lica i pokvasi glavu, pa reče: ''Povećaće se Allahova srdžba na onoga ko je okrvavio Resulullahovo lice.'' [32]

Sehl, jedan od ashaba kaže: ''Tako mi Allaha, ja znam ko je oprao rane Resulullahu, ko ga je vodom napojio, čime su ga liječili. Fatima, kćerka mu, prala ga je. Alija bn Ebi Talib ga je napajao. Kada je Fatima vidjela da poslije pranja opet teče krv, uzela je komadić tkanine, zapalila je i prilijepila je na ranu, pa se krv zaustavila.''[33] ...[34]

Ovaj citat nas upućuje na jednu veoma značajnu i interesantnu stvar, a to je da su i neke žene, muslimanke bile u redovima mudžahida na Uhudu. Iako je muslimankama bilo zabranjeno da napuste Medinu, ipak su izgleda njih barem četiri direktno učestvovale u bici. U prethodnom citatu je, vidjesmo, naveden hadis iz Buharijeve zbirke koji poimenice navodi hazreti Fatimu, Resulullahovu kćerku, zatim Ebu Bekr Siradžuddin navodi učešće Hazredžijke Nusejbe i Enesove majke Ummu Sulejm,[35] dok Safijurrahman El-Mubarekfuri govori o herojskoj borbi muslimanke Ummu Amaret.[36] One su u bici učestvovale kako napajanjem vodom mudžahida i previjanjem njihovih rana, tako i odapinjanjem strijela, pa čak i boreći se sabljom, a iz navoda o njima može se zaključiti da su cijelo vrijeme bile u neposrednoj blizini Muhammeda, alejhisselam, i da su se zajedno sa njim povukle na Uhud gdje mu je Fatima zaustavila krvarenje.

Nakon što su malo predahnuli Poslanik odluči da nastave još dalje sa usponom. U jednom trenutku Muhammed, alejhisselam, htjede da se popne preko neke stijene, ali ne mogaše zbog iscrpljenosti i težine duplog oklopa koji i dalje bijaše na njemu. Tada Talha ibn Ubejdullah čučnu, reče Muhammedu, alejhisselam, da mu stane na ramena i ustavši podiže ga na potrebnu visinu, pa se on lahko uspe preko stijene. Kada Poslanik vidje kako je Talha zbog toga ponovo povrijedio svoje rane reče: ''Talha je zaradio Džennet za sve ono što je učinio Božijem Poslaniku!'' [37]

Penjali su se sve dok nisu došli do jednog platoa gdje Poslanik odluči da stanu i tu naprave privremeni logor. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je procijenio da je baš tu najbolje mjesto za odmor zato što plato bijaše dosta visoko i sa njega se pružaše odličan pogled svuda naokolo, tako da bi neprijateljima, ako bi se odlučili na novi napad, trebalo dosta vremena da dosegnu do njih, pri čemu bi svakako bili na vrijeme primijećeni pa bi se mogla organizirati efikasna odbrana i protivnapad.

U logor počeše pristizati grupice rasutih muslimanskih boraca, koje su se, svaka za sebe, različitim putevima povlačile uz padine Uhuda, tako da se na platou ubrzo okupiše svi preživjeli mudžahidi, uključujući i one što prvi uzmakoše, u panici ne čuvši Poslanikov poziv da se oko njega svi okupe i pregrupišu.

Uskoro Sunce prođe zenit i svi mudžahidi u džematu klanjaše podne namaz, a budući da je imam, Muhammed, alejhisselam, zbog iscrpljenosti namaz klanjao sjedeći, svi su za njim klanjali takođe sjedeći. Nakon namaza odrediše se straže i potom legoše da se malo odmore. Većina ih je zaspala dubokim i okrijepljujućim snom.

 

Šehidi

 

Kada se muslimani povukoše visoko uz padine brda Uhud, Kurejšije ih ne htjedoše pratiti, a za to bijaše više razloga. Prije svega, oni su, iako im je Ubejj svojim riječima bio potakao izvjesnu sumnju, u tim trenucima i dalje vjerovali da je Muhammed, alejhisselam, ubijen čime je glavni uzrok svih njihovih problema bio eliminiran. Zatim, potpuni neuspjeh Halidovog pokušaja da se uspenje na brdo ih uvjeri da bi veoma skupo platili svaki napad, a ishod bi bio potpuno neizvjestan. Pošto su se, uz sve to, pobjedom na Uhudu revanširali za poraz na Bedru, smatrali su da u takvoj situaciji ne treba ići mak na konac, pogotovu zbog njihovih budućih odnosa sa Evsom i Hazredžom.

Definitivno odustavši od svih daljnjih napada na brdo, Kurejšije se posvetiše onome što je ostalo na bojnome polju. Ukopali su svoje poginule i zbrinuli ranjene, a potom se okrenuše proslavljanju svoje pobjede i sakupljanju ratnog plijena. Skidali su sa šehida svo oružje i opremu, kao i sve dragocijenosti, a Hind i još neke žene skupa s njom okrenuše se masakriranju njihovih mubarek tijela:

... Hinda bint 'Utbe i žene koje su bile sa njom, masakrirale su ubijene borce Božijeg Poslanika, i odsijecale im uši i noseve. Hinda je, štaviše, od tih ušiju i noseva pravila halhale i ogrlice, dok je svoje halhale, ogrlice i minđuše dala Vahšijju, momku Džubejra b. Mu'tima. Iz Hamze je čak izvadila njegovu jetru i zubima je grizla, pa pošto je nije mogla progutati, bacila ju je!

El-Hulejs b. Zebban, koji je u Bici na Uhudu bio vođa Ehabiša,[38] naišao je pored Ebu Sufjana i vidio ga kako vrškom strijele udara u vilicu Hamze b. 'Abdulmuttaliba, govoreći: ''Kušaj, neposlušniče!'' ''O Benu Kinana!''; rekao je El-Hulejs. ''Pogledajte šta kurejšijski prvak radi od svog mrtvog amidžića koji se nije u stanju braniti!''

''Kuš!''; odgovorio je Ebu Sufjan. ''Nemoj nikome pričati o ovome! Bio je to trenutak moje slabosti!'' ...[39]

Međutim, voljom dragog Allaha mubarek tijelo šehida Hanzale sina Ebu Amirovog bi pošteđeno ovog zločinačkog iživljavanja, jer je ''monah'' zahtijevao od svojih saveznika da poštede tijelo njegovog sina iako je on poginuo boreći se protiv njih.

Naravno, najveća pažnja Kurejšija bijaše posvećena traženju tijela Muhammedovog, alejhisselam, ali kako ga i nakon duge i iscrpne potrage nikako ne mogaše naći, oni sve više počeše vjerovati da je on zaista preživio i da se nalazi gore na Uhudu zajedno sa svojim borcima. Moguće je da su Kurejšije tada razmišljali i o tome da ponovo pokušaju napasti muslimane, ali oni itekako bijahu svjesni da su i ovu već izgubljenu bitku dobili samo zahvaljujući oštroumnosti Halida ibn Velida koji je umio primijetiti i iskoristiti grešku muslimanskih strijelaca. Međutim, sada situacija bi sasvim drugačija. Prebrojavši šehide znali su da je nekih sedamdesetak muslimana poginulo i zaključili da se na Uhudu u tim trenucima nalazilo nešto preko šest stotina mudžahida, potpuno spremnih da se do smrti bore kako bi sačuvali Poslanikov život, a i nalazili su se u daleko povoljnijem položaju. S druge strane kurejšijski logor bi već podignut i sav prtljag već spakovan za put, jer su oni još ranije naredili svojim robovima da se potpuno spreme za put. Iz svih ovih razloga Ebu Sufjan i njegovi drugovi odlučiše da odustanu od daljnjih napada na Uhud. Moguće je da su razmišljali i o napadu na Medinu, ali su, kako nam to predaje kazuju, oni znali da se Ibn Ubejj još prije bitke povukao nazad sa nekih tri stotine boraca i da osim njih u gradu ima i drugih naoružanih ljudi iz redova Evsa i Hazredža koji su iz raznoraznih razloga bili spriječeni prisustvovati bici na Uhudu. Zato Kurejšije odlučiše da krenu nazad u Meku.

U međuvremenu, gore na Uhudu muslimani su se odmarali. Većina njih je blaženo spavala, neki od onih što su bili pobjegli ne obazirući se na Poslanikovo dozivanje sada bijahu u velikoj brizi zbog tih trenutaka slabosti i kukavičluka, a bilo je i takvih koji su sami sebe bacali u ozbiljnu kušnju misleći svakakve misli o dragom Allahu:

Kada ste ono uzmicali, ne obazirući se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vaših leđa, Allah vas je kaznio brigom na brigu; da ne biste tugovali za onim što vam je izmaklo i nije vas zadesilo. A Allah dobro zna ono što radite. Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle govoreći: "Gdje je pobjeda koja nam je obećana?" Reci: "O svemu odlučuje samo Allah!"... (3:153,154)

Ova briga i neizvjesnost nekima od muslimana zadadoše izvjesnu duševnu bol, ali ipak to ne bi glasnik njihove propasti budući da im Dragi Allah, Svemilosni, Samilosni, sve to oprosti:

... I On vam je već oprostio, jer je Allah neizmjerno dobar prema vjernicima! (3:152)

Nakon nekog vremena muslimani na uhudskom platou začuše Ebu Sufjanov glas:

... Pred polazak s bojnoga polja, Ebu Sufjan b. Harb se popeo na brdo i viknuo iz svega glasa: ''Pobijedio si, pa se uzdigni! Rat je nadmedanje, pa kako kad! Uzvisi zato Hubela (tj. svoju vjeru)!''[40]

''Ustani 'Umere [41] i odgovori mu!''; rekao je na to Božiji Poslanik. ''Reci mu: Allah je Uzvišeniji i Veličanstveniji! Mi nismo jednaki – naši poginuli su u Džennetu, a vaši su u vatri!''

Kad mu je 'Umer to rekao, Ebu Sufjan ga je pozvao: ''Umere, dođi kod mene!''

''Idi mu!''; rekao je Božiji Poslanik. ''Idi vidi šta hoće!''

Kad je otišao kod njega, on ga je upitao: ''Preklinjem te Allahom, 'Umere, reci mi jesmo li doista ubili Muhammeda?!'' ''Niste, Bože sačuvaj!''; odgovorio je 'Umer. ''On upravo sluša šta ti govoriš!'' ''Ti si kod mene ipak i bolji i iskreniji od Ibn Kameê!''; rekao je, misleći na riječi Ibn Kamea: ''Ja sam ubio Muhammeda!''

Zatim je Ebu Sufjan viknuo: ''Među vašim ubijenim ima izmasakriranih. Ja se zbog toga, bogami, niti radujem niti srdim. Nisam to ni zabranio niti naredio!'' Odlazeći sa svojim ljudima još je doviknuo: ''Sledeći vam je termin Bedr, naredne godine!''

Božiji Poslanik je jednom od svojih ljudi rekao: ''Reci mu: Nek' to bude dogovoreni termin!'' Zatim se Poslanik obratio 'Aliju ibn Ebi Talibu. ''Idi za njima'', rekao mu je, ''i gledaj šta će uraditi i kakve su ima namjere. Ako budu uzjahali deve, a konje vodili pored sebe, to znači da polaze za Mekku. Ako pak uzjašu konje, a povedu deve, znači da će krenuti prema Medini. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ako pođu prema njoj, tamo ćemo izići pred njih i svom silom im se suprostaviti!''

'Ali kaže: ''Ja sam pošao za njima, prateći šta će uraditi. Oni su uzjahali deve, konje poveli pored sebe i upravili se prema Mekki.'' ...[42]

Kad je hazreti Ali izvijestio da su Kurejšije krenuli ka Meki, Muhammed, alejhisselam, odluči da siđu u dolinu i pozabave se ukopom svojih drugova šehida.

Vjerovatno još dok su silazili sa Uhuda, Muhammed, alejhisselam, je poslao Harisa ibn Simmu da potraži Hamzino tijelo. Kad ga je Haris pronašao bio je užasnut prizorom masakriranog tijela i šokiran do te mjere da se nije mogao niti pomaknuti. Vidjevši da se Haris ne vraća, Muhammed, alejhisselam, je poslao za njim Alija ibn Ebi Taliba koji ga pronađe kako i dalje u stanju šoka stoji nad Hamzinim tijelom. Njih dvojica se zajedno vratiše Poslaniku i izvijestiše ga o svemu. Kad je Muhammed, alejhisselam, vidio šta su uradili sa Hamzinim mubarek tijelom, i sam u izvjesnoj mjeri šokiran, dade oduška svojoj srdžbi rekavši da će, kad mu Allah podari iduću pobjedu nad mnogobošcima, za osvetu dati masakrirati trideset njihovih poginulih. Njegovu bol i srdžbu podijeliše i svi ostali muslimani, pa mnogi od njih počeše izjavljivati da će nakon naredne pobjede masakrirati tijela mnogobožaca na takav način kako to nikad niko od Arapa nije uradio.

Međutim, dragi Allah, Svemilosni, Brižni ne dopušta da čestiti vjernici padnu na nivo nevaljalaca, već ih želi učiniti čistim i daleko duhovno i moralno superijornim od ostalih:

Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive. (16:126)

Od Ibn Abbasa se prenosi da su ovi ajeti objavljeni baš tim povodom,[43] a dragi Allah najbolje zna. U svakom slučaju, u smislu pouke baš ovih ajeta, Muhammed, alejhisselam, potpuno zaboravi na svoju srdžbu i čak štaviše muslimanima izričito zabrani bilo kakav oblik skrnavljenja tijela njihovih ubijenih neprijatelja, budući da su ona djelo Allahovog stvaranja. Nedaleko od Hamzinog ležalo je tijelo još jednog šehida iz Poslanikove rodbine, tijelo Abdullaha ibn Džahša, sina Muhammedove, alejhisselam, tetke Umejme, koje isto bi gnusno izmasakrirano.

Međutim, tijelo Hanzalino, na olakšanje Muhammeda, alejhisselam, i svih muslimana, pružaše sasvim drugačiju sliku. Allahovom voljom, a sevepom molbe Hanzalinog oca Ebu Amira, ono ne bi niti dotaknuto od Kurejšija, već je i dalje ležalo na onom istom mjestu gdje su ga meleki nakon kupanja položili. Kosa mu, i pored žestine podnevne žege, i dalje bijaše mokra, a lice tako sretnog i spokojnog izraza da to svim muslimanima bi sasvim očevidan znak i podsjetnik na uzvišenu poruku plemenitih ajeta:

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici. (3:169-171)

Tu u blizini bijahu tijela Hajseme, onoga koji je prije bitke u snu vidio sina šehida kako ga zove da mu se pridruži, i Sabita ibn Dahdahe, onoga koji je siročetu poklonio palmino stablo. Kada je Muhammed, alejhisselam, vidio Sabitovo tijelo rekao je: ''Palme, povijene pod teretom bogatog ploda, koliko ih samo ima sin Dahdahin u Džennetu!'' [44]

Među poginulim mudžahidima pronađoše i tijelo jednog Židova. To bi Muhejrik, učeni rabin sa'lebijskog židovskog roda, a da i on bi istinski šehid svima postade jasno kasnije kad saznadoše kako je on tog jutra svoj narod pozivao da poštuju sporazum sa Allahovim vjerovjesnikom i pridruže mu se u borbi protiv mnogobožaca. Međutim, saplemenici mu odgovoriše da je to dan sabata[45] kada im je zabranjen svaki rad. Muhejriku bijaše sasvim jasno da se to ne odnosi na borbu na Božijem putu, pa on samo prokomentarisa kako se oni ionako iskreno ne pridržavaju tog propisa i onda ih zakletvom obaveza da posvjedoče njegov testament po kojemu, ako tog dana u bici pogine, svu njegovu imovinu naslijeđuje Muhammed, alejhisselam. Tako je Muhejrik sam odjahao na bojno polje i borio se zajedno sa mudžahidima u želji da i svojom sabljom pomogne Poslanikovu borbu na Allahovom putu protiv mnogobožaca. U toj borbi on bi ubijen, a njegovu deredžu simbolički potvrdi Muhammed, alejhisselam, davši mu epitet najboljeg od svih Židova. Kasnije je veliki dio milostinje koja se dijelila u Medini poticao iz bogatih palminjaka što ih je Muhejrik svojim testamentom poklonio Poslaniku. I to je, svakako, veliki kapital koji će, inša'Allah, ovaj čestiti Židov imati na Sudnjem Danu.

Još veće iznenađenje bijaše kada neki Evsije na bojnome polju prepoznaše svoga saplemenika Usejrima, koji na izdisaju ležaše među tijelima šehida. Oni bijahu iznenađeni zbog toga što se Usejrim još od Hidžre uporno i tvrdoglavo odupirao svim nagovorima da prihvati islam, jer nikako nije mogao da povjeruje istinski u Muhammedovo, alejhisselam, vjerovjesništvo, a sada sav izranjavan izdisaše na uhudskom bojnom polju. Upitaše ga da li se on to uključio u bitku iz plemenskih ili možda islamskih razloga, a Usejrim zadnjom snagom reče da mu se tog jutra iznenada otvorilo srce i on iskreno povjerovao u dragog Allaha i Njegovog poslanika, pa se žurno uključio u bitku i borio sve dotle dok ga nije pogodio udarac koji ga je oborio na tom mjestu gdje su ga našli. Usejrim više nemaše snage dalje govoriti i ubrzo izdahnu. Kad o njegovom slučaju obavijestiše Muhammeda, alejhisselam, on potvrdi da je Usejrim istinski šehid i on tako postade poznat kao čovjek koji je ušao u Džennet, a da nikada nije klanjao niti jedan jedini rekat namaza.

Već smo ranije govorili o junačkom šehadetu Enesa ibn Nadra, koga je od silnih rana na njegovom mubarek tijelu mogla prepoznati samo rođena sestra, i to po prstima, zatim o Vehbu i onoj peterici mudžahida koji su žrtvovanjem vlastitih života zaštitili Poslanika u kritičnim momentima.

Prostora je isuviše malo da bi se moglo pomenuti svakoga od plemenitih uhudskih šehida, ali svi najljepši pomeni koje bi svi ljudi na Zemlji mogli smisliti apsolutno su bez značaja u odnosu na predivne ljepote koje im dragi Allah dariva. On ih najbolje poznaje i nijedan od njih neće biti zaboravljen, niti lišen džennetskih ljepota, koje Poslanik opisuje kao ono što nijedno oko nije vidjelo, nijedno uho nije čulo, niti je kome na um palo, dok ajeti Kur'ana govore da tu ljepotu niko na ovom svijetu ne može niti zamisliti:

I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju. (32:17)

Međutim, nisu svi poginuli borci, što su pali boreći se pod Poslanikovom zastavom na Uhudu, bili šehidi. Obilazeći šehide i ranjenike, muslimani pronađoše čovjeka po imenu Kuzman. U Medini Kuzman bi oduvjek poznat kao veoma snažan i vješt borac, a na Uhudu je sâm pobio, prema predajama, najmanje sedam mnogobožaca. Nažalost, i pored silnog junaštva i sve srčanosti koju je Kuzman tada pokazao, prenosi se da je za njega Poslanik rekao kako će ući u vatru. Razlog tako žalosnom svršteku junačkog Poslanikova borca sa Uhuda jeste u onome što bijaše u njegovom srcu, u njegovoj neiskrenoj vjeri i njegovom pogrešnom nijjetu (namjeri).

Naime, Kuzman izgleda da nikako ne bi vjernik, ili bi munafik, dragi Allah najbolje zna, a na Uhudu se borio samo zato što su ga neke žene prije bitke u Medini optuživale za kukavičluk. Ima i predaja da se borio samo zbog odbrane svojega zavičaja i očuvanja časti svog plemena i roda. Dragi Allah najbolje zna iz kojih se razloga Kuzman borio na Uhudu, ali to, svakako, ne bi radi Allahovog zadovoljstva i da Njegova riječ bude gornja. Ovo je lijep primjer svim muslimanima da jasno vide šta znače iskrenost i valjan nijjet u islamu. Nije dovoljno samo činiti ibadete i dobra djela, već to mora biti istinski učinjeno samo za ljubav dragoga Allaha, a uz nadu u Njegovu nagradu na oba svijeta. Samo ovo je iskreni i valjani nijjet koji garantira ispravnost svakog djela u islamu i daje garanciju da će to djelo dragi Allah zaista primiti i nagraditi.

Uskoro počeše pristizati još neke muslimanke iz Medine koje su se željele pobrinuti za ranjenike i vidjeti šta je bilo sa njihovim muževima, očevima, sinovima i rođacima. Među prvima dođe hazreti Aiša kojoj pade teški kamen sa srca kada vidje svog voljenog supruga i dragog oca žive i zdrave. Zajedno sa Aišom dođoše Umm Ejmen i Safija, sestra Hamzina. Kada Muhammed, alejhisselam, iz daljine prepozna svoju tetku Safiju, odmah reče njenom sinu Zubejru da joj kaže da se vrati kako bi bila pošteđena jezovitog prizora masakriranog tijela njenog brata. Međutim, Safija već bijaše čula šta se desilo Hamzinom mubarek tijelu i ona, kad joj sin prenese Poslanikovo naređenje, reče da već zna i da je spremna da za Allahovu ljubav prihvati i stoički podnese bolni prizor. Kada Zubejr prenese taj odgovor Poslaniku, on joj dopusti da dođe. Kad Safija dođe do Hamzinog tijela pored kojeg odmah bi i tijelo njenog sestrića Abdullaha ibn Džahša, ona, baš kako i obeća sinu, ostade u svome bolu pribrana samo ponavljajući kur'anske ajete: Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un (Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo) i učeći dove, ali se velika tuga u njenom srcu jasno očitovala u suzama koje su tekle iz njenih očiju. Međutim, u ovom dostojanstvenom tugovanju Safija ne ostade sama jer joj se pridruži i hazreti Fatima, pa čak i njezin otac Muhammed, alejhisselam, za koga se u nekim predajama prenose riječi Ibn Mes'uda da ashabi nikada nisu vidjeli Poslanika da ''gorko plače sve dok ga suze ne zagrcnuše'' kao što je plakao za Hamzom.[46]

Na Uhudu je palo ukupno sedamdeset i dva šehida. Od toga samo četverica bijahu muhadžiri: Hamza, Abdullah ibn Džahš, Mus'ab ibn Umejr i mladi Mahzu­mija Šemmas; njih šesdeset pet bijahu ensarije, a preostala trojica bijahu ona dvojica Muzejnija, što slučajno dođoše u Medinu i u zadnji čas se priključiše vojski, i židovski rabin Muhejrik. Međutim, tada na uhudskoj poljani Muhammed, alejhisselam, klanjaše samo njima sedamdeseterici dženazu, jer su Šemmas i jedan ensarija Malik[47] tada još bili u životu, ali svima bi jasno kako je samo pitanje vremena kada će se i njih dvojica pridružiti ostalim šehidima u džennetskim perivojima. Dženaze su obavljene na mjestu gdje je ležalo Hamzino tijelo, jer je Poslanik naredio da se tijela svih ostalih šehida donesu do tijela njegovog amidže. Prenosi se da je Muhammed, alejhisselam, prvo klanjao dženazu namaz samome Hamzi pri tom donijevši sedam tekbira, a potom su sva ostala tijela postavljena do Hamzinog i onda je Poslanik klanjao još jednu dženazu svima zajedno.[48]

Pošto još uvijek nisu bili sigurni od eventualnog povratka kurejšijske vojske nastojali su uštediti na vremenu, pa su šehidi ukopavani u zajedničke kabure, po dvojica ili trojica u jedan. U nekim slučajevima se vodilo računa koje će šehide ukopati zajedno, pa je tako Hamza ukopan zajedno sa svojim sestrićem Abdullahom ibn Džahšom koji mu bijaše i brat po mlijeku. Isto tako su, budući da su bili nerazdvojini prijatelji, zajedno ukopani Amr sin Džemuhov i Abdullah ibn Amr, onaj koji je prije bitke u snu vidio šehida sa Bedra i svoga sina Džabira ostavio kući da se brine o svojim malodobnim sestrama. Skupa s njima je ukopan i Amrov sin Hallad koji ujedno bi Abdullahov sestrić jer ga je rodila njegova sestra Hind koja se udala za Amra. Tako je ova čestita vjernica u jednom danu izgubila i sina i muža i brata koje je zajedno ukopala, a kad joj Muhammed, alejhisselam, za utjehu reče da su njih sva trojica zajedno u Džennetu, ona ga zamoli da uputi dovu dragom Allahu da i ona bude zajedno s njima.

Plemenita Hind u svome bolu, kušnji i mu'minskom blaženom saburu i dostojanstvu ne bi usamljena. U sličnoj situaciji bijahu Hamna kći Džahšova i još jedna žena iz plemena Benu Dinar:

... Od 'Abdullaha b. Sa'lebe se prenosi da je Poslanik, stavši nad poginulim u Bici na Uhudu, rekao: ''Ja sam svjedok za ove! Nema nijednog ranjenika koji zadobije ranu na Božijem putu, a da ga Allah na Sudnjemu danu neće proživjeti s tom ranom koja će krvariti. Boja će biti boja krvi, a miris poput miska! Vidite ko je od njih znao najviše Kur'ana pa njega u kaburu stavite naprijed, da bude imam svojim drugovima!''

Ukopavani su po dvojica ili trojica u jedan kabur.

Nakon toga Poslanik se vratio u Medinu. U putu ih je susrela Hamna bint Džahš i ljudi su joj usput javljali o smrti brata joj Abdullaha b. Džahša. Ona je odgovarala: ''Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!''; i upućivala Mu dovu za oprost grijeha! Jednako je postupila i kad su joj javili za smrt njenog dajdže Hamze b. 'Abdulmuttaliba. No kad su rekli da joj je poginuo i muž Mus'ab b. 'Umejr, vrisnula je i zajaukala!

Vidjevši njenu postojanost kod spomena pogibije brata joj i dajdže, i njen vrisak kod spomena muža, Poslanik je rekao: ''Muž kod svoje žene zauzima posebno mjesto!''

Božiji Poslanik je prošao i pored neke žene iz plemena Benu Dinar koja je na Uhudu izgubila muža, brata i oca. Kad su joj to saopćili, ona je upitala: ''A šta je s Božijim Poslanikom?!'' ''On je dobro majko'', rekli su joj. ''Onako je kako ti voliš da je!'' ''Pokažite mi da ga vidim!''; kazala je, i oni su joj ga pokazali. Ugledavši ga, rekla je: ''Svaki je udes, poslije tebe, beznačajan!'' ...[49]

Nakon što su ukopani svi šehidi, Muhammed, alejhisselam, uzjaha svoga konja, koji za vrijeme bitke bijaše vezan na skrovitom mjestu gdje ga Kurejšije ne primijetiše[50] i onda povede muslimane nazad u Medinu. Prije samog polaska, ili kratko nakon njega, dok su još uvijek bili na području Uhuda, poredaše se u safove da, najvjerovatnije nakon ikindije namaza u džematu, prouče zajedničku dovu i zahvalu dragom Allahu. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, stajaše ispred, a ostali muslimani i muslimanke u safovima iza njega i svi zajedno veličaše dragoga Boga i zahvaljivaše Mu na milosti i pouci koju im ova bitka dade, još jednom ih jasno opomenuvši da vjernik može biti uspješan samo onda kad se potpuno i iskreno preda Njemu, a kad god svoje lice okrene od dragog Allaha i usmjeri ga ka dunjaluku (poput strijelaca na Uhudu) neminovno slijedi poraz i poniženje.

U Medinu se vratiše u akšamskom vaktu. U Poslanikovoj džamiji u džematu klanjaše akšam i nakon toga se svi raziđoše svojim kućama da se odmore, naravno uz zaduživanje dječaka i žena da budno motre na eventualni povratak neprijatelja.

Prije nego što ode kući da se odmori i odspava, Poslanik nakratko svrati do Fatime:

... Stigavši kući, Poslanik je svoju sablju dao kćerki Fatimi. ''Operi sa nje krv kćeri!''; rekao joj je. ''Danas me je, Boga mi, iskreno služila.''

I 'Ali b. Ebi Talib joj je dao svoju sablju. ''Operi krv i sa nje!''; rekao je i on. ''Boga mi je i mene danas slušala!''

''Ako si se ti iskreno borio 'Ali, znaj da se iskreno borio i Sehl b. Hunejf i Ebu Dudžana!''; kazao je Poslanik. ...[51]

Ovaj citat je veoma interesantan jer se iz njega vidi da je i Poslanik okrvavio svoju sablju, što znači da je on na Uhudu čak imao učešća i u direktnim borbama sabljom, licem u lice sa neprijateljem i da je i tako, osim svojim strijelama, tokom bitke lično eliminisao neke mnogobošce čija krv ostade na njegovoj mubarek sablji. I ovo je, pored ostalih koje smo ranije pominjali, očevidan primjer koliki je Muhammed, alejhisselam, gazija i junak.

 

Progon neprijatelja

 

Dok se vraćao sa uhudskog bojnog polja, Muhammed, alejhisselam, je znao da će mnogi neprijatelji islama, i iz redova Židova i iz redova munafika, ovaj poraz koristiti da pojačaju svoje destruktivne namjere unošenja sumnje i kolebljivosti u redove muslimana. Bilo mu je jasno i to da će se sada i Kurejšije i ostala mnogobožačka plemena sad još više uzoholiti, pa je bilo realno očekivati nove napade na Medinu. Bijaše, dakle, neophodno svim neprijateljima, i unutarnjim i vanjskim, jasno pokazati da je poraz na Uhudu samo prolazna slabost muslimana i da snaga istinskih mudžahida, podržanih snagom i pomoći od dragog Allaha, ni u kojoj drugoj sili nema dostojna takmaca.

Muhammed, alejhisselam, je tako, nakon samo jedne noći odmora, ujutro odmah po završetku sabah namaza rekao Bilalu da razglasi svim muslimanima da se hitno spreme jer se neprijatelj mora goniti, pri tome mu naročito naglasivši da će polazak biti dopušten samo onima koji su se jučer borili na Uhudu. Snaga mu'minske vjere i iskrene odanosti Poslaniku očevidno se mogla vidjeti tog jutra kad su se ubrzo pred Džamijom okupili svi borci sa Uhuda, srčani i spremni da ponovo započnu boj protiv jučerašnjih neprijatelja, iako su gotovo svi bili ranjeni. Muhammed, alejhisselam, je još uvijek trpio bolove i jedva mogao pokretati desno rame koje primi udarac namijenjen njegovoj glavi, a od boraca ne bi haman nikoga ko nije na svome tijelu imao barem jednu ranu. Međutim, i pored toga i Muhammed, alejhisselam, i njegovi mudžahidi bijaše potpuno spremni na novi boj protiv Kurejšija i njihovih pomagača.

One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili čeka velika nagrada. (3:172)

Nama izgleda logičnim, a dragi Allah najbolje zna, da se smisao ovih ajeta Kur'ana odnosi upravo na ovaj događaj.

Poslanik bi čvrst u namjeri da ne dozvoli pristup nikome ko se nije jučer borio, ali ipak u slučaju Džabira, sina šehida Abdullaha, on učini iznimku i dopusti mu da se pridruži nakon što Džabir reče da je jučer izostao samo zato što ga je time obavezao njegov otac naredivši mu da se ima brinuti o svojih sedam sestara.

Prije polaska Resulullah, Muhammed, alejhisselam, obiđe teško ranjenog Šemmasa koga je njegovala Umm Selema. Mladić bijaše na samrti pa Poslanik ostavi uputu da ga se ukopa na Uhudu, zajedno sa ostalim šehidima. Uz Šemmasa jedini od jučerašnjih boraca koji izostade bijaše Malik, koji, takođe u kritičnom stanju, ležaše kod svoje kuće.

Znali su da su se mnogobošci ulogorili u Revhai, pa Muhammed, alejhisselam, odluči da se ulogore nedaleko odatle, u Hamrai el-Esedu. U želji da neprijatelja uplaši i zavara, Poslanik naredi da se svi muslimani rasprše po što širem prostoru i da svaka grupica do zalaska sunca pronađe dovoljno drva da mogu zapaliti jednu vatru. Tako je naredne noći više od pet stotina vatri gorjelo u području Hamrai el-Eseda. Pošto udaljenost između dva logora bi relativno mala, Kurejšije su mogli vidjeti te vatre i oni tako povjerovaše da je za njima iz Medine u potjeru krenula izuzetno brojna vojska. Milošću dragoga Allaha, Koji uvijek pomaže Svoje vjerovjesnike, Kurejšije u tom uvjerenju dodatno učvrsti neki čovjek iz plemena Huza'a koji je, iako tad još uvijek mnogobožac, bio iskreni prijatelj muslimana:

... Pored njega (Muhammeda, alejhisselam) je naišao Ma'bed b. Ebi Ma'bed el-Huzai, čije je pleme Huza'a, inače, kako njegovi muslimani tako i mnogobošci, sve svoje tajne povjeravalo Božijem Poslaniku još od njihova susreta u Tihami. Od njega apsolutno ništa nisu krili, a Ma'bed je tada još uvijek bio mušrik.

''Muhammede!''; rekao je naišavši pored njega. ''Nama je Boga mi, teško palo to što ti se dogodilo, i mi doista želimo da te Bog oporavi od toga!''

Zatim je otišao, dok se Poslanik još uvijek nalazio u Hamrai el-Esedu. Išao je dok nije susreo Ebu Sufjana b. Harba i njegove ljude. Bilo je to u Er-Revhai,[52] gdje su se upravo bili dogovorili da se opet vrate na Božijeg Poslanika i njegove ashabe.

''Pobili smo njegove najopasnije ljude, njihove vođe i uglednike'', rekli su, ''pa zašto da odemo prije no što ih uništimo u korijenu! Svakako se moramo vratiti i po ostale da ih se već jedanput konačno riješimo!''

Ugledavši Ma'beda, Ebu Sufjan ga je upitao: ''Šta ima iza tebe, Ma'bede?'' ''Ima Muhammed'', odgovorio je on. ''Pošao je za vama sa tolikom vojskom koliku ja nikada ranije nisam vidio! Jako su ljuti na vas, a pridružili su im se i oni koji nisu učestvovali u bici, jer su se izgleda pokajali zbog toga. Bijesni su na vas kao risovi!'' ''Šta to pričaš, čovječe?!''; uzviknuo je Ebu Sufjan. ''Bogme, svakog momenta možeš ugledati njihove prve konjanike!''; rekao je on. ''Ali mi smo se upravo dogovorili da se vratimo na njih i da im dokrajčimo onaj ostatak!''; nastavio je pričati Ebu Sufjan. ''Ne bih ti to savjetovao!''; kazao je Ma'bed. ''Ono što sam ja vidio nagnalo me je da o tome spjevam i pjesmu!'' ''Šta si spjevao?!''; upitao je. I Ma'bed je počeo recitovati:

''Moja se deva na smrt preplaši

kad zemljom potekoše čete konjanika

da se sruče na lavove plemenite

koji nisu kratki pri susretu,

niti su nevješti u sedlu i oružju!

I ja sam jurio, misleći da se zemlja nagela

kad su se ispeli do nas,

s vođom neizdatim!

I rekoh: O, teško Ibn Harbu

od susreta sa njim, kad se potrese Batha[53]

sa ljudima na njoj!

Upozoravam ljude Harema[54] javno,

svakog ko pameti ima, i što je razumno,

upozoravam na vojsku Ahmedovu

i konjanike mu silne!

Za moje upozorenje ovo neka se ne kaže: Priče!

Stihovi su ovo za Ebu Sufjana

i za njegove ljude! ...[55]

Ma'bedove riječi i odsjaji mnogobrojnih vatri koje su se u daljini sijale navedoše tako Kurejšije da odustanu od novog napada na Medinu i da se brže bolje povuku natrag ka Meki. Kada su već bili krenuli Ebu Sufjan, vjerovatno u želji da makar na taj način u sebi zatomi osjećaj straha, poruči Muhammedu, alejhisselam, preko nekih ljudi koji su se bili uputili ka Medini radi opskrbe namirnicama, da su Kurejšije čvrsti u namjeri da ponovo na njih udare i da udaraju sve dotle dok ih potpuno ne dokrajče. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, na ovu Ebu Sufjanovu poruku prijetnje, u tom trenutku ne znajući da je ona samo varka da bi se dobilo na vremenu i koliko toliko časno pobjeglo ka Meki, odgovori citiranjem kur'anskih riječi:

"Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!" (3:173)

Muhammed, alejhisselam, sa vojskom mudžahida ostade u Hamrai el-Esedu naredna tri dana, paleći svake noći mnogobrojne vatre. No, kako su se mnogobošci već bili povukli prema Meki, ta tri dana provedoše u sasvim zasluženom odmoru. Četvrtog dana, kada se uvjeriše da je prošla svaka opasnost, vratiše se u Medinu, a ajeti časnoga Kur'ana koji u to vrijeme siđoše dadoše objašnjenje da je čitav ovaj događaj bio jedna plemenita kušnja dragog Allaha kojim se očevidno pokazala čvrstina, iskrenost i snaga vjere ashaba koji su se smjerno, bez ikakvih nedoumica i nedolučnosti, odazvali Poslanikovom pozivu na novu bitku i to samo jednu noć nakon onako žestoke, stresne i iscrpljujuće bitke u podnožju brda Uhud; i koji ostadoše čvrsti, oslonivši se na dragog Allaha, i onda kad su saznali za Ebu Sufjanovu poruku da se njihovi neprijatelji pregrupiraju kako bi ih sasvim uništili, iako u tim trenucima nisu znali da je samo riječ o varci neprijatelja i o pokušaju šejtana da ih zastraši svojim pristalicama:

One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih koji su dobro činili i bogobojazni bili čeka velika nagrada; one kojima je, kada su im ljudi rekli: "Neprijatelji se okupljaju zbog vas, trebate ih se pričuvati!"; to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: "Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!" I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo i postigli su da Allah bude njima zadovoljan, a Allah je neizmjerno dobar. To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!

(3:172-175)

 

Nakon Uhuda 

 

Kada se Muhammed, alejhisselam, vratio u Medinu saznao je da su obojica ranjenika sa Uhuda, Šemmas i Malik preselili na ahiret u njihovom odsustvu. Šemmas je, saglasno preporuci Poslanika, ukopan na šehitluku podno Uhuda. Međutim, Malik bijaše, odlukom njegove porodice, ukopan u Medini, pa Poslanik naredi da se i njegovo tijelo prenese na uhudsko šehidsko mezarje i tamo, u društvu ostalih šehida, pokopa.

Židovi u Medini su se maksimalno trudili da iskoriste muslimanski poraz na Uhudu nebili poljuljali vjeru muslimana i odvojili što veći broj od njih od Poslanika. U tom smislu su koristili svaku zgodnu priliku da kažu kako ''Muhammed nije ništa drugo do čovjek koji traži kraljevstvo, jer se nijedan vjerovjesnik nikad nije susreo s takvom nesrećom da mu dosta sljedbenika izgine, a ostali, zajedno sa njim, budu izranjavani''; iako su u srcima znali da izgovaraju laž i potvoru na čovjeka koji je uistinu Božiji vjerovjesnik.

Munafici su opet pravdali svoju odluku da se povuku prije početka borbe govoreći da je to bio mudar potez i da bi svi šehidi izbjegli pogibiju da su ih poslušali i zajedno sa njima se povukli. Međutim, Kur'an ovakve izjave jasno deklarira nevjerničkim:

O vjernici, ne budite kao nevjernici koji govore o braći svojoj kada odu na daleke pute ili kada boj biju: "Da su s nama ostali, ne bi umrli i ne bi poginuli" - da, Allah učini to jednom u srcima njihovim; i život i smrt Allahovo su djelo, On dobro vidi ono što radite. (3:156)

Ali, ipak nikakve mjere prema onima koji se prije bitke povukoše nazad u Medinu nisu bile poduzimane – jedino je njihov predvodnik Ibn Ubejj doživio veoma neugodan, i naravno sasvim zaslužen, javni moralni šamar. Naime, Ibn Ubejj je, još od dana kada je javno primio islam, bio naviknut da petkom u Džamiji sjedi na počasnom mjestu i da prije svake džume ustane i javno se obrati svim prisutnim džematlijama riječima: ''Ljudi, ovo je Vjerovjesnik Božiji. Neka vam Bog kroz njega podari izobilje i da vam snagu! Stoga mu pomozite, poštujte ga, slušajte ga i povinujte mu se.''; nakon čega bi sjeo i zajedno sa ostalima slušao Poslanikovu hutbu. Prve džume nakon Uhuda Ibn Ubejj po običaju ustade da govori, ali ga nekoliko ensarija, što su sjedili uz njega, uhvatiše rukama i povukoše dole uz riječi: ''Sjedi, neprijatelju Božiji! Ti nemaš prava držati govore!'' Koliko je ovim Ibn Ubejj bio uvrijeđen dobro se vidi po tome što je on istog momenta krenuo da izađe iz Džamije probijajući se nazad kroz zbijene safove ljudi, nimalo ne mareći što time ponovo javno manifestira svoje licemjerstvo svakome pokazujući kako su mu vlastita uznositost i ponos značajniji od direktne Božije naredbe da se prisustvuje džuma namazu.

S obzirom da su neki muslimani u periodu nakon bitke na Uhudu bili na jakoj kušnji zbog poraza koji je za njih bio sasvim neočekivan i zato šokantan, uputa i ohrabrenje im dođe kroz neke od ajeta Kur'ana koji, baš u to vrijeme, bijahu objavljeni Muhammedu, alejhisselam:

Zar kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: "Otkud sad ovo?!" Reci: "To je od vas samih!" Allah, zaista, sve može. Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom, da bi otkrio ko su pravi vjernici i da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: "Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!"; odgovorili: "Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili." Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. A Allah dobro zna ono što oni kriju. Onima koji se nisu borili, a o braći svojoj govorili: "Da su nas poslušali, ne bi izginuli", reci: "Pa vi smrt izbjegnite, ako istinu govorite!" Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici. (3:165-171)

Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje voljom Njegovom, nemilice ubijali. Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali, a On vam je već bio ukazao na ono što vam je drago, jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet, onda je On, da bi vas iskušao, učinio da uzmaknete ispred njih. I On vam je već oprostio, jer je Allah neizmjerno dobar prema vjernicima! Kada ste ono uzmicali, ne obazirući se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vaših leđa, Allah vas je kaznio brigom na brigu; da ne biste tugovali za onim što vam je izmaklo i nije vas zadesilo. A Allah dobro zna ono što radite. Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle govoreći: "Gdje je pobjeda koja nam je obećana?" Reci: "O svemu odlučuje samo Allah!" Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. "Da smo se za bilo šta pitali", govore oni, "ne bismo ovdje izginuli." Reci: "I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima, a Allah zna svačije misli." One među vama koji su uzmakli na dan kad su se dvije vojske sukobile uistinu je šejtan naveo da posrnu, zbog onoga što su prije počinili. A Allah im je već oprostio jer Allah prašta i blag je. (3:152-155)

I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide, a Allah ne voli nevjernike, i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio. Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi? A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočili, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli. Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom. Daćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a daćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi. A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali, a Allah izdržljive voli, i samo su govorili: "Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!" I Allah im je dao nagradu na ovome svijetu, a na onom svijetu daće im nagradu veću nego što su zaslužili, a Allah voli one koji dobra djela čine. (3:139-148)

A ako vi na Allahovom putu poginete ili umrete, oprost i milost Allahova su zaista bolji od onoga što oni gomilaju. Bilo da umrete ili poginete, sigurno ćete se pred Allahom iskupiti. Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici! (3:157-160)

Poruka plemenitih ajeta Kur'ana je učvrstila vjernička srca, što je, uz onaj pohod potjere za Kurejšijama odmah narednog dana nakon bitke, potpuno uvjerilo medinske munafike i Židove kako čitav ovaj događaj nije oslabio snagu muslimana, već je, naprotiv, još više povećao. Međutim, toga nisu bila svjesna mnoga beduinska plemena koja bijahu u savezu sa Kurejšijama i u porazu muslimana na Uhudu vidješe svoju šansu da napadaju na oslabljenu Medinu u pljačkaškim pohodima. ''Opasnost iz Nedžda''[56] ponovo postade realna prijetnja sigurnosti Medine. Prva opasnost zaprijetila je od plemena Beni Esed ibn Huzejma, bliskih kurejšijskih saveznika iz Nedžda, koji se, nekih dva mjeseca nakon bitke na Uhudu, počeše okupljati za napad na Medinu. Muhammed, alejhisselam, je protiv njih poslao grupu od stotinu pedeset dobro naoružanih konjanika pod zapovjedništvom Ebu Seleme da ih preduhitre iznenadnim napadom na njihov logor prije nego li oni krenu na Medinu. Prepad je sasvim uspio, beduini su se razbježali na sve strane, a Ebu Selema se sa velikim stadom zaplijenjenih kamila i trojicom zarobljenih pastira pobjedonosno vratio u Medinu.

Nekako u isto vrijeme saznalo se i da se na Medinu priprema napad sa juga od strane lihjanijskog ogranka plemena Huzejl. Muhammed, alejhisselam, je dobro znao da u ovom konkretnom slučaju svo zlo izvire od jednog jedinog čovjeka, njihovog starješine koji ih stalno podstiče na mržnju i napade na muslimane, pa bi u slučaju da se njega oslobodi svaka opasnost od tih beduina postala neznatna. Zbog toga je, umjesto slanja vojske protiv tih beduina, Muhammed, alejhisselam, odlučio povjeriti misiju ubijanja tog zlikovca jednom pouzdanom čovjeku. Izbor je pao na Hazredžiju Abdullaha ibn Unejsa.  Pošto Abdullah nije znao kako izgleda njegova meta upitao je Muhammeda, alejhisselam, kako da ga prepozna. Poslanik mu odgovori da će tog zlog čovjeka moći prepoznati po dva jasna znamenja: njegov lik će ga podsjetiti na šejtana i od gledanja njeg' spopašće ga jeza. Abdullah ga je uspio pronaći i ubiti, i nakon toga bezbjedno se vratiti u Medinu.

Na ovaj način su beduinski saveznici Kurejšija dobili potrebnu lekciju i opasnost od njihovih pljačkaških napada na oazu bila otklonjena, ali se desilo da su narednog mjeseca neki pripadnici plemena Huzejl, vjerovatno u želji da osvete pogibiju svoga šejtanolikog starješine, na Redžiu, oazi nedaleko od Meke napali šestericu muslimana koji su bili u misionarskom pohodu. Šesterica muslimana se boriše poput lavova, ali se ipak nisu mogli suprostaviti daleko nadmoćnijem neprijatelju. Četverica njih preseliše kao šehidi, a ostala dvojica biše zarobljeni. Jedan od šehida bijaše Evsija Asim ibn Sabit koji je na Uhudu  pobio dvojicu kurejšijskih barjaktara zbog čega se njihova majka Sulafa zaklela na osvetu tako što će piti vino iz Asimove lobanje i, najvjerovatnije, nudila značajnu svotu novaca onome ko joj donese njegovu glavu. Huzejlije su to dobro znali i zbog toga su bili odlučili mrtvome šehidu odrubiti glavu i prodati je Sulafi. Međutim, dragi Allah nije dopustio da šehidovo mubarek tijelo bude masakrirano, pa se desilo da se iznenada niotkuda pojavio čitav roj ljutih pčela koje su od njih štitile Asimovo tijelo sve do noći, a tokom noći se iznenada prolomi pljusak i pojavi bujica koja ga odnese, pa se Sulafa morala pomiriti sa tim da svoju zakletvu nikada neće moći ispuniti.

Dvojicu zarobljenih muslimana Evsiju Hubejba i Hazredžiju Zejda odvedoše u Meku i predadoše Kurejšijama. Obojica bijahu osuđeni na smrt. Prije nego što su Hubejba svezali za stub na kojem je trebao biti pogubljen, on Kurejšije zamoli da mu omoguće da klanja dva rekata namaza što mu oni omogućiše, tako da izgleda Hubejb bi čovjek koji uspostavi islamsku tradiciju da osuđenik na smrt neposredno prije pogubljenja klanja dva rekata namaza, a dragi Allah najbolje zna. Junačka šehidska smrt Hubejba i Zejda je na veoma lijep način opisana u sljedećem citatu:

... Kad se pojavio mlađak mjeseca safera, odvedoše ih u Ten'im, izvan svete zemlje. Otkako su ih zatvorili, to im je bio prvi susret, pa se zagrliše i podsticaše jedan drugoga na strpljenje. Onda su Beni Nevfel i drugi što su bili s njima, odveli Hubejba malo dalje, a kada on vidje da ga namjeravaju svezati za kolac, zamoli ih da mu dozvole da se prvo pomoli, te on klanja dva rekata obredne molitve. Za njega se kaže da je on uveo običaj da čovjek osuđen na smrt obavi ovakvu molitvu prije pogubljenja. Potom ga privezaše za kolac i rekoše: ''Odreci se islama pa ćemo te pustiti!'' ''Ne bih se odrekao islama'', reče on ''sve kad bi mi za to dali cijeli svijet.'' ''Zar ne bi želio da je Muhammed na tvome mjestu'', upitaše oni, ''a da ti sjediš u svojoj kući?'' ''Ne bih da Muhammeda ni trn ubode, a da bih ja mogao sjediti u svojoj kući'', odgovori on. ''Odreci se, Hubejbe'', bili su uporni, ''ubit ćemo te ako to ne uradiš.'' ''Umrijeti za Boga je sitnica ako umrem u vjeri u Njega'', reče on, a potom dodade: ''A to, što ste mi lice okrenuli suprotno od svetosti'' – mislio je od Meke, jer su ga okrenuli na drugu stranu – ''uistinu je Bog rekao: Gdje god da se vi okrenete, tamo Allahovo lice je[57].'' Potom još reče: ''Bože, ovdje nema nikoga ko bi Tvome Vjerovjesniku prenio selame, zato mu ti prenesi selam od mene.'' U tom trenutku, Poslanik je sjedio sa Zejdom i drugim ashabima u Medini, te ga najednom obuze stanje kao kad mu se spušta Objava. Oni ga čuše kako kaže: ''Neka je i nad njim mir i milost Božija!'' Potom on reče: ''Evo Džibrila, prenosi mi selame od Hubejba.'' [58]

Kurejšije su sa sobom bili poveli četrdeset dječaka čiji su očevi poginuli na Bedru, svakom dali po koplje i rekli: ''Evo, ovaj je pobio vaše očeve.'' Oni ga stadoše probadati kopljima, ali ga nisu uspjeli ubiti, pa je zato jedan od odraslih stavio svoju ruku preko ruke jednog dječaka i zadao Hubejbu smrtonosnu ranu, i još jedan je to isto uradio, ali on ostade živ još jedan sat, stalno ponavljajući dvije temeljne istine islama: Nema boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik.

Potom su pogubili i drugog zarobljenika, koji je i sam klanjao dva rekata prije nego što su ga privezali za kolac, a davao je slične odgovore na ista pitanja. Ahnes ibn eš-Šerik, saveznik Zuhrija, što je bio među onima koji su otišli u Ten'im, nije mogao a da ne primijeti: ''Nema oca koji voli svoga sina onoliko koliko sljedbenici Muhammedovi vole Muhammeda.'' ...[59]

Nastavit će se, inša'Allah ...



 


[1] Naravno izuzimajući čestite među njima, poput Abdullaha ibn Selama i njemu sličnih, ali takvi nažalost bijahu u manjini.

[2] Ranije smo u ovim kazivanjima citirali ajet plemenitog Kur'ana 2:146 gdje se jasno kaže kako su ''sljedbenici Knjige znali Poslanika kao što znaju svoje sinove'', odnosno jasno su u srcu znali da je Muhammed, alejhisselam, doista Božiji poslanik na isti način kako su im srca znala vlastite sinove.

[3] Već smo u ovim kazivanjima par puta navodili ajet 3:157 u kome se, govoreći o Muhammedu, alejhisselam, kaže: ... onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze.

[4] Muhammed Ibn Sa'd, Leydenovo izdanje Kitab at-Tabaqat al-Kabir: VIII, 12-15.

[5] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 179-180, odnosno na str. 200-201 u Ljiljanovom izdanju.

[6] Ranije smo pominjali ''ljude sa sofe'', siromahe muslimane koji su živjeli na sofama Poslanikove Džamije. S obzirom da su oni živjeli bukvalno pred njegovim očima, Muhammed, alejhisselam, je osjećao posebnu obavezu prema njima tako da su ih uglavnom hranili on i članovi njegovog domaćinstva.

[7] Reklo bi se da nimalo nisu pretjerane konstatacije onih koji tvrde kako vješto govorništvo, pjesništvo i muzika predstavljaju oblike sihra (čarolije) kojim se može manipulirati ljudskim srcima i osjećajima, a dragi Allah najbolje zna.

[8] Svakome je jasno da bi samo umobolna osoba u ratu istinom pomagala svoje neprijatelje da ju mogu lakše ubiti i uništiti.

[9] Kitab al-Maghazi (Prikaz vojnih pohoda Vjerovjesnikovih) od Muhammad ibn 'Umar al-Waqidia; str. 192.

[10] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 188., odnosno na str. 210-211 u Ljiljanovom izdanju.

[11] Postoje i mišljenja da je to jedan čovjek u pijanstvu rekao pred jednim muslimanom (koji je sa njim pio pošto tada još nisu bile objavljene naredbe o zabrani konzumacije alkohola). Dragi Allah najbolje zna kako je bilo, a to ovdje zaista nije od značaja.

[12] Hasan na arapskom ima značenje ''veoma lijep''.

[13] Prenosi se da je on ogromnu udaljenost između Meke i Medine prešao samo za tri dana jahanja, a dragi Allah najbolje zna.

[14] Najverovatnije je Abbas morao sačekati da vojska napusti Meku pa tek onda poslati glasnika jer bi on u protivnom mogao biti uhvaćen, a dragi Allah najbolje zna.

[15] Zbog toga je i kasnije promijenio svoje mišljenje i prihvatio mišljenje ashaba da se izađe iz Medine i susretne neprijatelja izvan grada.

[16] Kur'an, 80:1-16. Abdullah je, budući da zbog svoga sljepila nije mogao uopće ići u bitke, redovno kao imam zamjenjivao Poslanika za vrijeme ratnih pohoda u kojima je on učestvovao zajedno sa većinom ashaba.

[17] Prenosi se da je Poslanik tada jedini jahao na konju. Ima i drugačijih mišljenja ali su ona usamljena. Dragi Allah najbolje zna.

[18] Mudžahidi su stajali leđima okrenuti Uhudu na sjeveru, a licem ka Medini na jugu.

[19] Ebu Dudžana kaže: ''Vidio sam osobu kako histerično grebe ljude, i odmah sam pošao prema njoj. Tek kad sam zamahnuo sabljom, ustanovio sam da je žena. Sablju Božijega Poslanika sam počastio tako što njome nisam udario ženu!''

[20] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 140.

[21] Neke predaje govore i da su uz njih bile hazreti Fatima i još tri muslimanke, o čemu ćemo, ako dragi Bog da, malo kasnije govoriti. Dragi Allah najbolje zna.

[22] Nafi bn Džubejr, priča: ''Čuo sam jednog muhadžira da kaže: 'Bio sam na Uhudu i gledao kako sa svih strana padaju strijele na Resulullaha, a.s., a ni jedna ga ne pogodi u tom času. Sve su se odbijale od njega.' '' (Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'' – studija o životu Resullullaha, s.a.v.s., bez godine izdanja; str. 298.)

[23] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 142.

[24] Moguće da je to baš onaj Haris koji se sa šehidom Vehbom prvi probio do Poslanika, a dragi Allah najbolje zna.

[25] Prenosi se da je tada Talha trajno ozlijedio prste te šake, tako da ih više nije mogao normalno koristiti sve do kraja života, a postoje i predaje da su mu prsti bili odsječeni. Dragi Allah najbolje zna.

[26] Za Talhu i Sa'da ibn Ebi Vekasa se u nekim predajama govori da su u jednom izuzetno kritičnom periodu sami, bez ikog drugog, žestoko odbijali sve napade na Poslanika, sve dok nisu pristigli ostali. Dragi Allah najbolje zna.

[27] Možemo komotno reći ''i zdrava'', jer Muhammedove, alejhisselam, povrede, mada mu zadavaše nešto boli, zaista bijahu sasvim bezopasne po njegovo zdravlje.

[28] Već smo ranije pomenuli izjavu Alija ibn Ebi Taliba koji upravo to govori.

[29] Nije sigurno da li je Ubejj umro na Uhudu ili kasnije na putu za Meku, ali to zaista nije bitno.

[30] U stvari riječ je o maloj usjeklini u liticama Uhuda, koju danas redovno zijarete posjetitelji Medine.

[31] Mihras je ime vode, odnosno bunara na planini Uhud.

[32] Ibnu Hišam, II/85

[33] Sahih Buharija, II/584

[34] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'' – studija o životu Resullullaha, s.a.v.s., bez godine izdanja, str. 304., 305.

[35] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 198., odnosno na str. 222-223. u Ljiljanovom izdanju.

[36] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'' – studija o životu Resullullaha, s.a.v.s., bez godine izdanja, str. 299.

[37] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 144.

[38] Ehabiš – naziv za grupu ljudi iz raznih plemena. U ovom slučaju radi se o onima koji nisu bili Kurejšije.

[39] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 145-146.

[40] Hubel – jedan od idola predislamskih Arapa.

[41] Riječ je o hazreti Omeru. U arapskom nema glasa ''O'' pa se njegovo ime originalno izgovara 'Umer. Međutim, budući da je u bosanskom jeziku i tradiciji ime ovog znamenitog ashaba, barem koliko mi znamo, oduvijek izgovarano kao Omer, odlučili smo se zadržati takav izgovor – ali ovdje citiramo tačno onako kako stoji u izvoru.

[42] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 146.

[43] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 147.

[44] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 209., odnosno na str. 236. u Ljiljanovom izdanju.

[45] Bitka na Uhudu se odigrala na dan subote.

[46] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'' – studija o životu Resullullaha, s.a.v.s., bez godine izdanja, str. 309.

[47] Dragi Allah najbolje zna da li je riječ o Maliku ibn Sinanu koji je ustima isisavao krv iz Poslanikove rane ili nekom njegovom imenjaku.

[48] Ovako prenosi Ibn Hišam (Poslanikov životopis, str. 147, 148), dok Ebu Bekr Siradžudin kaže da je, nakon Hamze, Poslanik klanjao dženazu svakom šehidu posebno (''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 211., odnosno na str. 238. u Ljiljanovom izdanju). Dragi Allah najbolje zna.

[49] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 148.,149.

[50] Kada je Ali pratio Kurejšije da bi se doznalo hoće li oni napasti Medinu ili će se okrenuti ka Meki, on je tada, najvjerovatnije, pronašao Poslanikovog konja Sekba i jašući na njemu uhodio neprijatelja.

[51] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 149.-151.

[52] Er-Revha' – selo koje je pripadalo Mezjeni, dva konaka udaljeno od Medine.

[53] El-Batha' – ime mjesta u kojem se tada nalazio Ebu Sufjan.

[54] Misli se na njih, Kurejšije, jer su oni iz Mekke gdje se nalazi harem Ka'be.

[55] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 149.

[56] Ovaj izraz, naravno, koristimo samo u simboličkom smislu, jer je povećana opasnost prijetila od svih kurejšijskih beduinskih saveznika, kako onih iz Nedžda, tako i ostalih.

[57] Kur'an, 2:115

[58] Kitab al-Maghazi (Prikaz vojnih pohoda Vjerovjesnikovih), str. 360.

[59] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 218-219, odnosno na str. 244-245 u Ljiljanovom izdanju.

 

Ocjena: