Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (VI dio): spavači u pećini

 

Tri pitanja

 

 

Tražeći načina da stanu u kraj Muhammedu, alejhisselam, i njegovom djelovanju, velikaši i vođe Kurejšija na jednome od svojih redovnih sastanaka dosjetiše se da pošalju svoje izaslanike u Jesrib i raspitaju se kod jevreja i kršćana o Poslaniku i novoj vjeri koju on propovijeda, jer su smatrali da oni, budući da baštine ranije objavljene Božije Knjige, imaju dovoljno znanja da ocijene riječi Muhammeda, alejhisselam, i dadnu im informaciju o njemu i njegovoj vjeri. Međutim, po svemu sudeći, Kurejšije ovim nisu namjeravali da dođu do istine o islamu (uz mogućnost da ga i prihvate ako bi sljedbenici Knjige potvrdili njegovu istinitost), već su prije željeli da pronađu ''dokaze'' o lažnosti i neutemeljenosti Muhammedove, alejhisselam, vjere i učenja. Kada su kurejšijski izaslanici konačno stupili u kontakt sa Kitabijama, njihovi učenjaci su ih uputili da postave tri pitanja Muhammedu, alejhisselam, i da ih obavijeste o njegovim odgovorima. Slijedeći date upute, Kurejšije, po povratku izaslanika u Meku, zatražiše od Poslanika da ih obavijesti o troje: o mladićima koji su nekada davno napustili svoj narod - šta je bilo s njima; o drevnome putniku koji je prošao čitav svijet od istoka do zapada; i o tome šta je duša. Čuvši pitanja, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, reče Kurejšijama da sačekaju do sutradan kad će ih obavijestiti o odgovorima, ali on pri tome zaboravi pomenuti: ''Inša'Allah (ako Allah da)''. Narednoga dana Kurejšije dođoše do Poslanika po odgovore ali ih on, budući da u međuvremenu ne primi nikakve objave, moraše vratiti do narednoga dana. Međutim, i narednoga dana bi ista situacija, i opet narednoga ... i to se sve ponavljaše oko petnaest dana - Kurejšije su dolazili po odgovore, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nije primio nikakve objave i ne mogaše im dati odgovore. Poricatelji su likovali, a Poslanik je osjećao veliku tugu i bol zbog svega toga. Konačno je, nakon petnaestak dana, Muhammedu, alejhisselam, došao plemeniti melek Džibril donoseći kur'anske ajete u kojima, između ostaloga, bi naravno i odgovor na postavljena pitanja, ali i objašnjenje Muhammedu, alejhisselam, zbog čega je morao toliko dugo čekati:

 

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kad zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga." (18:23,24)

 

Na ovaj način je ovjekovječena savršeno mudra pouka i Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i svima nama, da čovjek treba nastojati da što može više i češće osjeća neposredno prisustvo svoga plemenitog Gospodara, dragoga Boga, Allaha, Koji ga najviše voli, najbolje poznaje, najveće mu dobro želi i Koji mu je bliži i od vratne žile kucavice.

 

Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (50:16)

 

Čovjekovo je, dakle, da nastoji uzvratiti tu neizmjernu ljubav što mu je dragi Allah pruža predajući Mu potpuno sebe kroz iskreno obožavanje i trud da mu svaka misao, svaka riječ i svako djelo bude sedžda Njemu, najveća ljubav prema Njemu tj. obožavanje Njega, jednog jedinog Boga i slijeđenje Njegovog poziva što ga odašilja putem Svojih vjerovjesnika i poslanika.

 

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka u Mene vjeruju, da bi bili na Pravome putu. (2:186)

 

Zatim i dalje da mu, u idealnome slučaju, svaki dah, svaki otkucaj srca bude zahvala dragome Allahu.[1]

U skladu sa svime ovim, dakako, proističe i to da čovjek mora i znati da mu se svaki plan može ostvariti samo ako to dragi Allah dozvoli, i da se na tu apsolutno neospornu istinu on mora stalno podsjećati redovnim izgovaranjem riječi: ''Inša'Allah (ako Allah da)'' kad god govori o svojim budućim radnjama i planovima.

Ova mudrost nije jedina dragocjena baština koju je trajno iznjedrilo ovo plemenito iskušenje kojim je dragi Allah iskušao Svoga miljenika i poslanika. Sva neugodnost koju je Muhammed, alejhisselam, sasvim očevidno osjećao u tih petnaestak dana koliko je kušnja trajala, bila je u stvari očigledan dokaz istinitosti činjenice da mu Kur'an biva dostavljan od dragoga Allaha, tj. da on lično nije autor tih plemenitih riječi - jer da je on autor svih ranijih ajeta, zar bi toliko dugo odugovlačio u kreiranju novih u za njega tako neugodnoj situaciji?! Dugotrajno izostajanje odgovora u toliko neugodnoj situaciji za njega, bilo je, dakle, sasvim jasan dokaz da Poslanik te riječi sam ne sastavlja, a ako bi neko prigovorio da je tako dugo čekao zato što nije znao odgovore na pitanja, njega jasno demantuje to što su ajeti Kur'ana, onda kad su konačno došli, donijeli tačne odgovore. Na ovaj je način dragi Allah dao još jedan jasan znak kojim su srca svih onih kojima je data milost da ga prepoznaju bila upućena u vjeru i/ili još više učvršćena u vjeri.

U ajetima Kur'ana koje je tada Džibril dostavio Muhammedu, alejhisselam, dati su jasni odgovori na dva od postavljenih pitanja - o mladićima i o drevnom putniku. A što se tiče trećega pitanja, samo je naglašeno da je riječ o nečemu što je ljudima veoma teško shvatljivo na ovome svijetu i o čemu oni imaju veoma malo znanja:

 

Pitaju te o duši. Reci: "Šta je duša - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." (17:85)[2]

 

No, kako rekosmo, u pogledu ostala dva pitanja Kur'an je dao jasne odgovore tako da sljedbenici Knjige, kad su ih kasnije Kurejšije o tome izvijestili, nisu mogli ništa drugo do potvrditi podudarnost sa onim što su oni imali.

Što se tiče pitanja o drevnom putniku, Kur'anom časnim je jasno rečeno da je riječ o Zulkarnejnu, Allahovu miljeniku za koga se ne zna pouzdano da li je vjerovjesnik, poslanik ili evlija, ali je sasvim jasno da je on za svoga boravka na ovome svijetu uživao jedan vid Objave, komunikacije sa dragim Bogom. Uz ovo, dragi Allah mu je darovao i veliku moć zemaljsku, tako da je sa svojom vojskom prošao čitav u njegovo vrijeme poznati svijet,[3] od krajnje tačke zapada do krajnje tačke istoka.[4] Kur'an nam o njemu govori i više od onoga što su sljedbenici Knjige i Kurejšije pitali Muhammeda, alejhisselam, - govori nam još i o tajanstvenom i znakovitom trećem putovanju u prostranstva središnje Azije gdje je Zulkarnejn, izgradivši veliki pregradni zid u jednome klancu između visokih planina, od ostatka čovječanstva, po odredbi dragoga Allaha, izolovao dva divlja i zločinačka naroda poznata po imenima Je'džudž i Me'džudž[5] sve do vremena kratko pred Sudnji Dan.[6] Obzirom da se o Zulkarnejnu više govori u posebnom kazivanju koje je u cijelosti njemu posvećeno, ovdje više nećemo o njemu govoriti – samo ćemo, ako dragi Allah da, radi cjelovitosti navesti ajete časnoga Kur'ana koji su Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, objavljeni kao odgovor na drugo od postavljenih pitanja:

 

I pitaju te o Zulkarnejnu. Reci: "Kazaću vam o njemu neke vijesti." Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi, I on pođe. Kad stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. "O Zulkarnejne", rekosmo Mi, "ili ćeš ih kazniti ili ćeš s njima lijepo postupiti?" "Onoga ko ostane mnogobožac", reče, "kaznićemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti. A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti."

I on opet pođe. I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čime zakloni. I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio.

I on pođe. Kad stiže između dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao. "O Zulkarnejne", rekoše oni, "Je'džudž i Me'džudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi." "Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao", reče on. "Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići. Donesite mi velike komade gvožđa!" I kad on izravna dvije strane brda, reče: "Pušite!" A kad ga usija, reče: "Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem." I tako oni (Je'džudž i Me'džudž) nisu mogli ni da pređu niti su ga mogli prokopati. "Ovo je blagodat Gospodara moga!"; reče on. "A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se, sigurno, ispuniti." I Mi ćemo tad učiniti da se jedni od njih kao talasi sudaraju s drugima. I puhnuće se u rog, pa ćemo ih sve sakupiti, i toga dana ćemo nevjernicima Džehennem jasno pokazati, onima čije su oči bile koprenom zastrte, da o dokazima Mojim razmisle, onima koji nisu htjeli nista čuti. (18:83-101)

 

 

Ashabul-kehf (spavači u pećini)

 

 

Odgovor na prvo pitanje došao je u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:

 

Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim? Kada se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: "Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovome našemu postupku prisebnost", Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.

Ispričaćemo ti povijest njihovu, onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svog, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš, Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će milošću Svojom vas obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti."

I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kad se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kad zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći, kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali, i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.

I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?"; upita jedan od njih. "Ostali smo dan ili dio dana", odgovoriše. "Vaš Gospodar najbolje zna koliko ste ostali", rekoše. "Pošaljite, jednoga od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!"

I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje, kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: "Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni." A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: "Napravićemo na ulazu u nju Bogomolju!"

Neki će reći: "Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će govoriti: "Bila su peterica, pas njihov je bio šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: "Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi." Reci: "Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!"

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kad zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga."

A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina. Reci: "Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka." (18:9-26)

 

Vidimo kako nas navedeni ajeti Kur'ana, dajući odgovor na postavljeno pitanje, upoznavaju sa skupinom mladića, iskrenih muslimana koji su ostali odani jednome Bogu, Allahu dragome u vrijeme kada je narod njihov bio zapao u ponor višeboštva. Oni su se, srca osnaženih Allahovom pomoći, javno suprostavili narastajućoj plimi duhovne tmine mnogoboštva i idolatrije u njihovoj zajednici i tako došli u sukob sa zabludjelom većinom.

Kur'an nam dalje kazuje kako su oni odlučili da se sklone u jednu pećinu i tako se izdvoje od mnogobožaca, kako bi sačuvali svoju vjeru i sebe same od duhovnog i fizičkog zuluma kojemu su mogli biti izloženi. Allah dragi je učinio da i oni i njihov vjerni pas, koji ih je svuda pratio, utonu u duboki san u kojem su ostali čitavih tri stotine i devet lunarnih godina po zemaljskom računanju vremena. Dragi Allah je učinio još i to da Sunčeve zrake pri izlasku s desne strane zaobilaze pećinu u čijem su mračnom središtu oni i njihov vjerni pas spavali, a pri zalasku s lijeve. Tako neobično ponašanje Sunca bilo je očevidan znak, veličanstveno znamenje dragoga Allaha za svakoga ko je to mogao da uoči. Budući da to nije bila smrt, tijela im nisu bila mrtva, tako da su ih meleki povremeno okretali na desni bok, pa na lijevi, i tako redom, kako ne bi dobili povrede od dugoga ležanja.

Prizor izuzetno strašan za svakoga ko bi tu eventualno pristupio: tajanstvena pećina oko koje Sunčeve zrake ''plešu'' na neobičan i mističan način, na ulazu leži pas ispruženih prednjih šapa, ni živ ni mrtav, a u tamnome središtu skupina mladića, izgledaju kao da su budni, ali oni spavaju dubokim snom, a neka nevidljiva sila im okreće tijela čas na desni, čas na lijevi bok - sve bi to sledilo srce svakog očevica i on bi brzo utekao sa tog jezivog mjesta.

Za vrijeme njihovog sna nevaljale generacije njihovog naroda su pomrle i naslijediše ih čestiti potomci koji se, neizmjernom milošću dragoga Allaha, generalno vratiše istinskoj vjeri, ali je ipak među njima još uvijek bila prisutna jedna zabluda – nisu imali istinskoga uvjerenja u proživljenje tijela nakon smrti. I onda se otkriva još jedna plemenita savršena mudrost dragoga Allaha Koji je učinio da se spavači, nakon tri stotine i devet godina sna, baš tada probude da bi im bili očevidan dokaz proživljenja čovjeka nakon smrti, i njegove duše i njegova tijela, i da bi njihov narod istinski, bez imalo sumnje, posvjedočio istinitost Allahovog proživljenja mrtvih. I zaista, njihovo buđenje nakon tolikih godina provedenih u snu bilo je priličan šok i za njih i za njihov narod koji je izgleda ipak iz svega toga izvukao pouku i konačno shvatio da u proživljenje nakon smrti nema nikakve sumnje.

Budući da Kur'an ne kaže šta se dalje zbilo sa mladićima nakon njihova buđenja, mi o tome ne možemo ništa sasvim pouzdano reći. Izgleda da su oni ubrzo, ili ponovo zaspali čekajući eventualno ponovno buđenje, ili umrli. Dragi Allah najbolje zna. Njihov narod je, kako bi obilježili mubarek pećinu i sačuvali sjećanje na mubarek mladiće, na njenom ulazu izgradio mesdžid (Bogomolju) i na tom mjestu vjerovatno postavio kamenu ploču na kojoj su bila uklesana njihova imena.

Ovo bi bilo ono što možemo saznati o ovome znamenitome i poučnom događaju na bazi ajeta Kur'ana, onako kako ih mi sa našim ograničenim znanjem možemo razumjeti, a dragi Allah najbolje zna.

U želji da pružimo što više informacija, a obzirom da nismo bili u mogućnosti pronaći vjerodostojne hadise o ovoj temi, odlučili smo se konsultirati neka muslimanska predanja o ashabima kehfa (spavačima u pećini) do kojih smo došli, kao i neke izvore iz kršćanske tradicije, te da na bazi toga, moleći dragoga Allaha za oprost i uputu, pokušamo predočiti nešto širi opis ovoga znamenitog događaja.

Pomenuti izvori nas upućuju da ovaj događaj vremenski lociramo u vremenu između Isāa, alejhisselam, i Muhammeda, alejhisselam, a prostorno na teritoriju Rimskog carstva, i to jedinstvenoga carstva vjernog tradicionalnoj mnogobožačkom rimskoj vjeri u vrijeme ulaska mladića u pećinu, i kasnije, u vrijeme njihova buđenja, Bizanta (istočnoga carstva) kada je kršćanstvo već bilo prihvaćeno kao službena vjera.[7]

U vrijeme nedugo nakon prvog boravka Mesiha Isāa, alejhisselam, na Zemlji Rimska carevina bila je poprište mnogih burnih zbivanja između kojih nas ovom prilikom najviše interesuju vjerska gibanja unutar ovoga ogromnog prostora. U to vrijeme rimski vladajući krugovi kao i većina naroda baštinili su tradicionalnu mnogobožačku vjeru, u velikoj mjeri zasnovanu na vjerskoj tradiciji antičke Grčke. Ali, ogromni duhovni podsticaj istinske vjere Allahove izazvan djelom Mesiha Isāa, alejhisselam, izazvao je snažne vjerske procese čiji su talasi počeli podrivati vjersku osnovu Rima. Mnogobožački autoriteti Rima morali su se suočiti sa egzistiranjem tri izražene vjerske skupine, jevreja, kršćana i muslimana,[8] u svojoj državi, čijeg su se djelovanja ozbiljno plašili. Zavedeni od strane prokletoga Iblisa i njegovih vojski započeli su sa brutalnim progonima pripadnika svih ovih skupina. Tako su prve decenije i stoljeća nakon prvog boravka Isāa, alejhisselam, uglavnom bili obilježeni žestokim progonima svih monoteista na područjima pod rimskom upravom.

U tim teškim vremenima[9] živjeli su u maloazijskom gradu Efsusu[10] mladići, čestiti vjernici, muslimani, koji su predmet našega interesovanja. Izgleda da je u tom gradu živio značajan broj muslimana, Isāovih, alejhisselam, valjanih sljedbenika. Međutim, nad njima i njihovom vjerom stalno je visila prijetnja brutalnih rimskih progona. Stanje se naročito zakomplikovalo kad je u grad stigao vladar Dekjanus.[11] Dekjanus je odmah izdao naredbe o najstrožijoj zabrani prakticiranja Isāove, alejhisselam, vjere i o obaveznom prinošenju žrtava rimskim božanstvima. Pretpostavljamo da je jedan broj vjernika ostao dosljedan i radije, hvala dragome Allahu, odabrao šehadet (mučeničku šehidsku smrt) negoli javno prakticiranje mnogoboštva, dok su mnogi među njima morali prikrivati svoju istinsku vjeru i javno se prikazivati mnogobošcima. Naši mladići su, kako se prenosi, bili sinovi uglednih ljudi bliskih Dekjanusu i po tome su osnovu i oni sami bili dio Dekjanusove dvorske svite. Čak se prenosi i to da su oni bili neposredni Dekjanusovi savjetnici. Živeći u takvoj sredini i obavljajući takve funkcije, bili su prisiljeni da kriju svoju islamsku vjeru. Vremenom su, družeći se međusobno, otvorili svoja srca jedni drugima i, shvativši da su svi muslimani, postali su nerazdvojni. Kriomice su, možda čak i na skrovitim mjestima u Dekjanusovu dvoru, padali dragome Allahu na sedždu. Jedne prilike se, po Allahovu dopuštenju, desilo da ih je neki uhoda otkrio za vrijeme ibadeta i prijavio ih Dekjanusu. Silnik je bio prepun bijesa, ali je ipak osjećao izvijestan respekt prema njihovim porodicama i, nadajući se da će se ''urazumiti'', ostavio im je rok od tri dana da se vrate ''vjeri cara svoga i predaka svojih''. Pošto je u ta tri dana Dekjanus namjeravao da napusti grad radi obilaska nekih drugih područja, mladići su vidjeli u tome svoju šansu. I pored svih pritisaka i kontrola kojima su bili izloženi, uz pomoć dragoga Allaha, uspjeli su se tajno sastati i dogovoriti se da zajedno pobjegnu iz grada jer su svi bili čvrsti u vjeri i ni na kraj pameti im nije bilo da prihvate mnogoboštvo. Pomoć plemenitog Gospodara svih svjetova svuda ih je pratila, pa su se uspjeli neopaženo izvući iz grada i sastati se na jednome mjestu izvan gradskih zidina. Sa istinskim pouzdanjem u dragog Allaha mladići su pošli na svoj put hidžre čvrsto riješeni da se ne vraćaju kući sve dotle dok prilike ne postanu bolje. Iz straha da ne bi bili opaženi nisu mogli uzeti konje, pa su morali ići pješice. Hodili su kroz divljinu najbrže što su mogli u želji da izmaknu što dalje od grada. Međutim, budući da su znali da će ih, iako imaju tri dana prednosti, Dekjanusovi progonitelji na konjima lahko stići i pohvatati, jasno im je bilo da se negdje moraju sakriti, i to negdje gdje ih niko neće moći pronaći barem dok bijes Dekjanusova malo ne splahne i pažnja tragalaca ne popusti. Išli su što su mogli dalje od uobičajenih puteva pa nikoga nisu sretali. Tako je bilo sve dok nedaleko od sebe ne primijetiše jednoga pastira koji je napasao stado ovaca. Vjerovatno u želji da od njega kupe hrane i dobiju informacije, ne htjedoše ga izbjeći već sa njim malo porazgovaraše. Oštroumni pastir je odmah uočio da su njegovi sagovornici bjegunci, pa su oni, pouzdavši se u dragoga Allaha, odlučili kazati mu punu istinu o sebi i svome bijegu od Dekjanusovog zuluma. Ispravnost njihove odluke da se oslone na dragoga Allaha i pastiru otvore svoja srca odmah se potvrdila jer je i čestiti pastir otkrio da je musliman, predan dragom Bogu i sljedbenik Isāa, alejhisselam. Zamolio ih je da i njega prime u svoj džemat (zajednicu) odlučivši da do kraja bude s njima, a oni su, naravno, s radošću na to pristali. Posjedili su još malo na tom mjestu u savjetovanju šta da čine i u kome pravcu da idu. Pastir je imao najbolji prijedlog. Rekao im je za jednu pećinu, koja je bila nedaleko od mjesta na kome su se nalazili, gdje je on ranije znao sklanjati ovce za vrijeme jake grmljavine i kiše. Iako su još uvijek bili isuviše blizu Efsusa ipak su odlučili da prihvate pastirov prijedlog jer se pećina, vjerovatno, nalazila u brdima podalje od svih uobičajenih puteva u jednom slabo pristupačnom kraju, a i pastir je bio ubijeđen da osim njega možda niko drugi i ne zna za nju.[12] Mada neke predaje kažu da je pastir jednostavno ostavio ovce da se kasnije nakon ispaše same vrate svome vlasniku, nama izgledaju prihvatljivije one koje kažu kako su oni sačekali na zakazanome mjestu dok pastir ne vrati ovce vlasniku i potom im se pridruži. Ovog smo mišljenja prvo jer je riječ o čestitim vjernicima koji nikako nisu htjeli iznevjeriti povjerenje koje je vlasnik stada imao u pastira i drugo zato što bi povratak samih ovaca u grad mogao navesti progonitelje da pođu u tome pravcu i potraže nesavjesnoga pastira.

Kad su se ponovo sreli na zakazanom mjestu i krenuli, svi zajedno se iznenadiše kad ugledaše kako ih slijedi pastirov vjerni pas, čuvar ovaca. Pobojali su se da ih pas lavežom ne oda progoniteljima pa su ga više puta pokušavali otjerati sve dok se nije desilo čudo, jasno znamenje dragog Allaha, kad je plemenita životinja progovorila ljudima razumljivim govorom. Mubarek pas[13] ih je upitao zašto ga uporno od sebe tjeraju kada je i on, kao i oni, spoznao dragoga Boga, svoga Gospodara, i kad želi da bude zajedno s njima na putu istine. Ushićeni i neizmjerno obradovani ovim veličanstvenim znamenjem prihvatili su psa u svoje društvo i brzo krenuli u pravcu pećine. Stigavši tamo, smjestili su se ispred pećine i malo se odmorili i okrijepili. Kad je pala noć ostavili su psa da stražari na ulazu u pećinu kako bi ih mogao na vrijeme upozoriti ako bi se neko počeo približavati, a oni se uputiše dublje ka njezinoj unutrašnjosti. Vjerna životinja je zalegla na mjestu gdje joj je rečeno ispruživši svoje prednje šape i čuvajući stražu, dok su oni pronašli jednu pogodnu odaju u sredini pećine i tamo se smjestili. Budući da su bili umorni brzo su zaspali. Dragi Allah je Onaj koji uzima duše onih koji umru kao i onih koji spavaju, pa zadržava duše umrlih kod Sebe, a vraća duše usnulih da se bude i borave na ovom svijetu do ispunjenja određenog im roka,[14] a kako u ovome slučaju uzvišena volja Njegova bi da mubarek mladići i njihov pas ostanu u snu tri stotine i devet lunarnih zemaljskih godina, oni utonuše u san koji će potrajati čitava tri stoljeća.

U međuvremenu se u gradu saznalo za njihov bijeg. Dekjanus je sakupio veliki broj konjanika i poslao ih da detaljno pretražuju okolinu kako bi ih što prije pronašli.

Kršćanska tradicija i jedan dio muslimanskih predanja kažu da su Dekjanus i njegovi progonitelji pronašli pećinu i zatekli ih u snu, a onda je zločinac odlučio kazniti ih tako da zazida ulaz u pećinu i žive ih zatrpa. Zlurado je razmišljao o njihovoj boli i očaju sutradan kada se probude i ustanove da su osuđeni na polaganu smrt u blokiranoj pećini, ali on ni zamisliti ne mogaše kakvo je samo veličanstveno znamenje u njima plemeniti Gospodar svih svjetova odredio čovječanstvu dati. Dvojica vjernika iz Dekjanusove pratnje koji su sakrivali svoju vjeru duboko pogođeni sudbinom mladića odlučiše ostaviti skriveni haber (vijest) o njima za buduće generacije. Inkognito urezaše njihova imena, rodove i opis svih događaja na jednu olovnu ploču koju su stavili u olovni kovčezić i tajno uzidali u jednom kraju zida kojim je zatvoren ulaz u pećinu. Pećina je ostala zazidana i njezini stanovnici zaboravljeni sve dotle dok, voljom dragoga Allaha, neposredno prije nego je došlo vrijeme buđenja mladića, jednom čovjeku nije na srce spuštena misao da kamenje iz zida iskoristi za gradnju vlastite štale ili drugoga objekta. Srušio je zid, ali ne i onaj njegov dio gdje je bio uzidan kovčezić sa pločom, i tako otvorio ulaz u pećinu. Nije imao nikakva interesa da ulazi unutra pa u tmini pećine nije primijetio niti psa koji je ležao sasvim blizu, a kamoli mubarek mladiće koji su bili dublje unutra. Kratko nakon toga mladići su se, Allahovom voljom, probudili. Uglavnom ovako o ovome govore kršćanske tradicije i uz njih jedan dio muslimanskih predanja.

Ali, iako naprijed pomenuti tok događaja manje više nalazimo u svim muslimanskim predanjima do kojih smo mogli doći, osim jednoga, nama je ipak logičnije i prihvatljivije mišljenje koje pronalazimo u tome preostalome izvoru, a po kome ni Dekjanus, ni bilo ko drugi, nije mogao naći pećinu i mubarek stanovnici pećine su bili skriveni sve do vremena njihovog buđenja. Naime, ovakvoga smo mišljenja, naravno ne negirajući sve ono što su čestiti i plemeniti Allahovi robovi uistinu o tome govorili, zbog toga što nas ono neobično kretanje Sunca asocira na to da otvor pećine nije bio zazidan, jer ako je zazidan onda se uopće ne vidi pećina i začudno kretanje Sunca nikako se ne bi moglo za nju vezati, dok je međutim, Kur'anom je časnim jasno[15] rečeno:

 

... I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći ... (18:17)

 

Dakle, Kur'an časni kaže da bi eventualnom promatraču bilo sasvim vidljivo da Sunce zaobilazi pećinu sa desne strane pri izlasku i lijeve pri zalasku. Mi ovo razumijevamo kao znak da je pećina bila prepoznatljiva, kao i začudno kretanje Sunca oko nje, a to nikako nije mogla biti sa zazidanim ulazom, jer bi tada izgledalo da Sunce kruži oko neke stijene, a ne oko pećine. Isto tako, Kur'an nam govori i o jezovitome prizoru koji bi srce napunio strahom bilo kojemu eventualnom posjetitelju pećine, što opet može asocirati na to da se u pećinu moglo ući i otvor joj, prema tome, nije mogao biti zazidan.

Sve ovo je, ponavljamo, naše shvatanje i naše mišljenje koje imamo bez ikakve želje da, ponavljamo i to, negiramo ono što su velikani među muslimanima uistinu o tome rekli, a dragi Allah najbolje zna.

U svakom slučaju, mubarek mladići i njihov pas su snili mirnim i neometanim snom u jednome ''zamrznutom'' ambijentu koji je remetio samo povremeni dolazak meleka koji su okretali tijela spavača.[16]

Prolazile su godine, decenije i stoljeća. Vrijeme progona i patnji u Rimskom carstvu neumitno je prolazilo i sve više je Isāova, alejhisselam, vjera dolazila do izražaja, sve dok se na kraju, u doba imperatora Konstantina, nije dogodilo da njezina iskrivljena kršćanska varijanta, bude proglašena za zvaničnu i službenu vjeru Rimskog carstva. Nažalost, desilo se da iskrivljena varijanta Isāove, alejhisselam, istinske vjere, imenovana kao kršćanstvo, bude nametnuta za državnu vjeru čitavog carstva (dragi Allah zna svu savršenu mudrost i ljepotu Njegovog dopuštenja da se tako desi), pri čemu je istinska Isāova, alejhisselam, vjera iskrene i potpune predanosti jednome i jedinome uzvišenom Bogu (islam) zvanično bila potisnuta. Ali, i pored ovih i ovakvih historijskih činjenica, ipak je izvorni islam, čista vjera Mesiha Isāa, alejhisselam, bio prisutan u Rimskom carstvu.[17] Ajeti časnoga Kur'ana koji ljude iz grada Efsusa u vrijeme buđenja spavača prikazuju kao vjernike[18] daju nam, ako smo ih dobro razumjeli i protumačili, neoboriv dokaz da je u toj provinciji Bizanta bio pretežan broj pravih Isāovih, alejhisselam, sljedbenika, dakle muslimana. Moguće je čak možda i to, a dragi Allah najbolje zna, da je tadašnji vladar Bizanta[19] ispravno shvatao Isāovu, alejhisselam, vjeru i tako i sam bio jedan od istinskih vjernika, muslimana.[20]

U svakom slučaju predanja nam kazivaju kako je u to vrijeme među vjernicima bila poprilično raširena sumnja u proživljenje ljudi nakon smrti, odnosno njihovih tijela, jer se smatralo da je onosvjetski život samo život duša i da će tako samo duše, a ne i tjela, biti proživljene. To je svakako brinulo ispravno upućene vjernike i po svemu sudeći mnogi su od njih svesrdno i ustrajno upućivali dove dragome Allahu da milošću Svojom vjernike uputi na ispravno vjerovanje i po ovom pitanju. Dragi Allah, Svemilosni (Rahman), Milosni (Rahim) odredio je da te dove budu ispunjene i tako se desilo da su se naši mladići nakon proteka tolikih godina ponovo pojavili u ovosvjetskome toku historije čovječanstva.

Kad su se probudili, vjerovatno su po izvijesnom stepenu utrnuća i blagoj ukočenosti njihovih udova zaključili da su neuobičajeno dugo spavali. Razgibavajući se pokušavali su odgonetnuti koliko dugo su spavali. Naravno, nisu ni pomišljali da bi im san mogao trajati više od par desetaka sahata, pa su sva njihova razmišljanja išla ka dužini sna iskazanoj u sahatima. Uglavnom procijeniše da su spavali jedan dan, ili možda jedan dio dana. Jedan od njih bi zadužen da inkognito ode u grad i donese im čiste (halal) hrane. Kada je izašao iz pećine, ono što je vidio izuzetno ga je zbunilo. Planine i doline su istina bile iste onakve kakve ih je oduvijek pamtio, ali su svi detalji bili na neobjašnjiv način poremećeni. Hodeći ka gradu, neizrecivo zbunjen, vjerovatno je sam sebi u mislima postavljao pitanja kao što su na primjer: gdje je nestalo ono veliko drvo pored kojeg smo jučer prošli, kako je samo za jednu noć mogao biti iskopan ovoliko velik bunar, odakle onaj palminjak tamo kada ga još jučer nije bilo, i tome slično. Stigavši u grad njegova narastajuća zbunjenost dosegla je šokantni vrhunac kad je na ploči postavljenoj iznad ulazne kapije jasno pročitao natpis: La ilahe illallah ve Isā rūhullah.[21] Nije mogao da povjeruje, protrlja oči i opet pogleda, i uvjeri se da natpis uistinu stoji. Zbunjen uđe u grad pitajući se u sebi kako je to moguće kada bi jučer bio ubijen svako ko bi tako nešto samo i pomenuo, a kamoli postavio ploču sa takvim natpisom na javnome mjestu. Idući dalje bivao je sve više zbunjen jer je uočio da jegrad bio totalno drugačiji: zgrade, ulice, raspored objekata - sve se izmijenilo, i to samo za jednu jedinu noć. Nikoga od ljudi nije mogao prepoznati, a i njihov jezik je imao neki čudan akcent. Kada je kupljenu hranu pokušao platiti novcem koji je imao kod sebe suočio se sa začuđenim pogledima trgovca i pitanjem da li je to on pronašao kakvo blago iz starih vremena. Ništa mu nije bilo jasno. Kakvo blago, pa to su samo uobičajeni srebrni dukati, ništa neobično. Govorio je trgovcu da su srebrnjaci njegovi, da ih je jučer iz svoje kuće uzeo, ali trgovac je samo ponavljao pitanje i uporno ga ubjeđivao da kaže gdje je to blago, ujedno ga fiksirajući pogledom sa očitim nastojanjem da pronikne da li je njegova mušterija luda, ili je prepredenjak, ili ga pak pravi budalom. Sve ovo je privuklo pažnju i drugih ljudi koji su zbunjeno i znatiželjno gledali u srebrnjake iz davno minulih vremena i u čudnoga neznanca koji je uporno ponavljao da je novac njegov i da ga je još jučer uzeo iz svog doma. Na kraju, moguće pozvani od nekog od prisutnih, stigoše i gardisti. Trgovac im reče da je ovaj neznanac našao blago sa zlatnicima i srebrnjacima iz davnih vremena, ali uporno to negira ili zato što je lud, ili što je lukavi prepredenjak koji imitiranim ludilom želi izbjeći prijavljivanje blaga vlastima i plaćanje obaveznoga zekata (poreza) na njega. Gardisti su odlučili da ga sprovedu u palatu pred gradskoga vladara, da on donese odluku o ovome čudaku. Kada ga vojnici povedoše sa sobom, mladić se u sebi jako uplašio jer je znao da će ga Dekjanus sigurno prepoznati. Strah mu je navirao, ali su mu snažna vjera i tevvekul (pouzdanje) u dragoga Allaha učvrstili srce i u njeg ulili hrabrost. Bio je spreman na šehadet, ali su mu prizori koje je mogao vidjeti dok ga vojnici provodiše kroz gradske ulice davali išaret da možda mučenička smrt i nije neizbježna. Naime, i dalje sa čuđenjem i ogromnom zbunjenošću, ustanovio je da nigdje ne vidi niti jednoga jedinog idola, a još jučer grad ih je bio pun, tamo gdje je jučer stajao veliki idolopoklonički hram sada je bila sasvim druga zgrada. Razmišljao je da nije možda Dekjanus otišao u svoju prijestonicu, a da lokalni vladar, kojega je on postavio, nije idolopoklonik. Da se nešto veliko, izuzetno veliko zbilo, nešto što daje objašnjenje svim ovim čudnim stvarima koje je vidio još od izlaska iz pećine, već mu je prilično bilo jasno, a u to se potpuno uvjerio kad su ga vojnici uveli u palaču. On, koji je toliko boravio u Dekjanusovoj palači i znao svaki njezin kutak, osvjedočio se da to niti izbliza nije ista palača. Strah je prestao i sada je samo sa velikim interesovanjem posmatrao šta će se zbiti, u srcu osjećajući da će mu dragi Allah vrlo brzo dati sva objašnjenja. Doveli su ga do gradskoga vladara, i naravno to nije bio Dekjanus. Vojnici su objasnili vladaru kako postoje ozbiljne indicije da je taj mladić pronašao blago iz davnih vremena, ali ga želi prikriti praveći se da o tome ništa ne zna. Čestiti vladar ga je blago pogledao i umirujućim riječima mu se obratio rekavši mu da je Allahov propis da država mora uzeti dio od svakoga blaga na ime zekata, te da ih interesuje samo taj dio, a ostatak mu niko neće oduzeti. I dalje zbunjen, ali sada već umiren budući da očevidno pred sobom ima čestitog i blagog upravitelja koji vjeruje u dragoga Boga i slijedi istinsku Mesihovu vjeru, čovjeka toliko različitog od zlog i pokvarenog nasilnika Dekjanusa, mladić je potanko ispričao svoju priču i priču svoje braće po vjeri. Veliko interesovanje sa kojim su upravnik grada i svi prisutni u njegovoj palati slušali izlaganje nepoznatoga mladića, pretvorilo se u istinsku vjersku oduševljenost kad se neko[22] dosjetio davne pripovijesti o nestalim mladićima iz Dekjanusovog doba i predanja da će se oni, voljom dragoga Boga, vratiti. Trnci su im svima prošli kroz srca i tijela. Uvjerili su se da je to veliko čudo dragog Boga i očevidno znamenje njima, jer pred njima stajaše mladić koji je živio i nestao prije tri stotine i kusur godina, a sada bijaše tu pred njima, mogli su ga gledati vlastitim očima, slušati njegov govor vlastitim ušima, mogli su ga rukama svojim opipati - pa ko bi onda uopće mogao posumnjati u proživljenje nakon smrti!?

U gradu je nastala velika pometnja. Svi su žurili da što prije dođu ispred upravnikove palate i vide mubarek mladića. Gradski vladar i vjerski učenjaci pitali su ga o njegovim drugovima i on je odlučio da ih sve skupa povede do pećine. Upravitelj, vjerski i ostali dostojanstvenici jahali su lagahno u društvu mladića putem kojim ih je on vodio, a velika masa svijeta je išla za njima. Ako je još kod njih i bilo kakvih sumnji one su se raspršile kada im je mladić putem potanko objašnjavao šta se sve izmijenilo protokom vremena, a nekih stvari o kojima je on govorio mogli su se sjećati najstariji stanovnici grada.

Kada su se primakli pećini, mladić ih je zamolio da ga puste da on sam ode do svojih drugova jer bi oni mogli pomisliti da su ih pronašli Dekjanusovi vojnici, pa su svi ostali malo dalje a on sam je pošao ka pećini, naravno noseći hranu i piće za njih i njihova psa.

Kada je ušao unutra svi su se obradovali jer su se već počeli brinuti za njega, a i već su počeli osjećati glad i žeđ. Dao im je vremena da se malo okrijepe i onda im je polahko objasnio šta se zbilo. Srca su im bila prepuna ljubavi (aška) i suze su im kvasile lica kada su, padajući na sedždu u nutrini pećine, zahvaljivali dragom Allahu na neizmjernoj milosti i blagodarnoj pažnji koja im je pružena. Zaista bijahu oduševljeni saznanjem kakvu im je samo počast Uzvišeni podario i kakvo je veličanstveno znamenje ljudima u njima dao, ali onda osjetiše zebnju u srcima jer se vjerovatno sjetiše veoma sličnog slučaja sa Allahovim miljenikom, vjerovjesnikom Uzejrom, alejhisselam, koji je u davna vremena bio usmrćen u vremenu od stotinu godina i nakon toga proživljen.[23] Dobro su znali kako su neki ljudi, nažalost, pogrešno protumačili čudo dato Uzejru, alejhisselam, i počeli ga, neuzubillah, smatrati sinom dragoga Allaha, a identično zastranjenje mnogih u pogledu Mesiha Isāa, alejhisselam, bilo je dio njihove (nažalost danas je i naše) svakodnevice. Zato se uplašiše da se nešto slično ne desi i u njihovom slučaju - da ih ljudi u neznanju ne počnu smatrati Božijim sinovima ili slično tome, neuzubillah. U takvome stanju svi su zajedno uputili dovu dragome Allahu da ih od toga sačuva i uzme ih sa ovoga svijeta. Milostivi im se odazvao, pa su im meleki ponijeli duše njihovu Gospodaru, a tijela su im ostala, koliko je nama poznato, u pećini.[24] Naravno, jaki su razlozi da se nimalo ne sumnja u to da je i njihov plemeniti pas skupa s njima dosegao one stepene milosti i ljubavi dragoga Allaha koje mu priliče prema savršenoj odredbi Gospodara svih svjetova.

Prema tome, poznato je da ih je dragi Allah, nakon što su Mu uputili dovu, ponovo uzeo sa ovog svijeta na rok koji je On odredio. Međutim, ne zna se tačno kad se to zbilo, tj. ne zna se, barem koliko mi znamo, koliko su oni vremena proveli sa svojim narodom nakon njihova buđenja pa do ponovnog nestanka.

Predanja su različita. Tako jedni vele da su nestali odmah čim se njihov drug vratio, tako da svijet nikoga od njih, osim jednoga, nije vidio. Drugi vele da su gradski vladar i vjerski mudraci ušli u pećinu, pronašli uzidanu olovnu kutijicu sa pločama na kojima je bio natpis o njima,[25] susreli se s njima i popričali, i kada su ih napustili, i pećina i mladići su ponovo skriveni da ih niko više nije mogao naći. Treći opet kazuju kako je sve njih narod vidio i da su oni boravili neko vrijeme u gradu, pa je čak i dobri car Tendosis[26] stigao iz Konstantinopolisa da se s njima sretne i porazgovara, i da su se oni tek nakon svega toga vratili u pećinu i bili ponovno skriveni.

Dragi Allah najbolje zna, a nama se čini da oni ipak nisu tek tako naprasno nestali nakon buđenja zbog toga što ajeti časnog Kur'ana jasno kažu kako je njihov slučaj jasno i očevidno Allahovo znamenje ljudima i pouka da je proživljenje nakon smrti istina u koju nema sumnje.[27] Odatle smo mišljenja, a dragi Allah najbolje zna, da su oni doista boravili sa svojim narodom jedan period vremena, vjerujemo dovoljno dugačak da bi većina ljudi primila pouku, prije nego im je ispunjena dova da budu ponovo uzeti sa ovoga svijeta.

Nakon njihovoga ponovnoga povlačenja u pećinu i nestanka, kako nam časni Kur'an kaže, ljudi su bili u dilemi kako da obilježe to mubarek mjesto Allahova znamenja i pouke. Tako su jedni predlagali da se na samom ulazu u pećinu podigne ograda, ali je prevladalo mišljenje onih koji su govorili da se tu sagradi mesdžid, kuća u kojoj se dragome Allahu na sedždu pada, u kojoj se Njega spominje, hvali, slavi i veliča. Tako je na ulazu u pećinu podignut mesdžid, a mislimo da je tom prilikom postavljena i kamena ploča sa uklesanim imenima mladića i pripovijesti o njima za pouku budućim generacijama. Dragi Allah zna najbolje. Njemu neka je svaka slava i hvala.

 

* * *

 

Nakon ove digresije vraćamo se kazivanju o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam.

Kada su sljedbenici Knjige bili informisani o onome što je Muhammedu, alejhisselam, objavljeno kao odgovor na njihova pitanja, kao što ranije rekosmo, nisu mogli ništa drugo do potvrditi punu istinitost i sklad sa onim što oni imaju, ali, i pored još jednog očevidnog znaka, Kurejšije opet odbiše povjerovati.

Vezano za ovaj događaj, Židovi su nekom drugom prilikom Poslaniku prebacili da se ajet Kur'ana koji kaže o tome da je čovjeku dato o duši malo znanja na njih ne odnosi, jer se kod njih nalazi Knjiga Tevrata u kojoj je dato znanje o svemu, što pokušaše potkrijepiti citiranjem sljedećeg kur'anskog ajeta:

 

Mi smo Mūsāu Knjigu dali da učinimo potpunom blagodat onome koji će prema njoj postupati i kao objašnjenje svemu i kao uputu i milost, da bi oni povjerovali da će pred Gospodara svoga stati. (6:154)

 

Ali, Objava ih je demantirala i objelodanila njihovo pogrešno tumačenje pomenutoga ajeta, naglasivši da su Riječi Božije nepresušno vrelo savršene i neograničene mudrosti i ljepote koje ne može biti obuhvaćeno ničim, pa ni objavljenom Knjigom:

 

Allahovo je sve na nebesima i na Zemlji! Allah je, uistinu, nezavisan i hvale dostojan. Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kada presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (31:26,27)

 

Muhammed, alejhisselam, im je tada objasnio da se ajetom u kome se kaže da je u Tevratu pouka o svemu, u stvari hoće kazati kako je u Tevratu, kao i u Zeburu, Indžilu i Kur'anu, sadržana pouka o svemu što je ljudima potrebno za spasenje na onome svijetu, a da se time ne želi kazati kako je cjelokupno neograničeno Znanje dragoga Allaha sažeto u ograničenoj knjizi, pa makar riječ bila i o Njegovoj objavljenoj Knjizi, jer je to apsolutno nemoguće i nezamislivo. Na kraju je Resulullah, alejhisselam, završio diskusiju podsjetivši Židove da oni svakako u Tevratu imaju sve što im treba da budu upućeni, samo ako se htjednu pridržavati onoga što tamo piše.

[1] U Evanđelju po Barnabi smo na jednome mjestu pročitali da je, navodno, Isā, alejhisselam, izjavio da bi bilo idealno, kada bi to čovjek mogao, zahvaljivati dragom Bogu za svaki dah koji udahne i izdahne. Mislimo da je ovo istinita mudrost, zaista ispravno prenešena od Mesiha Isāa, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

[2] Čini nam se da je razlog malog i ograničenog znanja čovjeka o duši, kao i velike tajnovitosti glede toga, u činjenici da bi veće čovjekovo znanje dovelo do očevidnosti fenomena koji spadaju u gajb i u koje treba vjerovati. Dakle, vjera podrazumijeva da dragi Allah bude skriven, kao i meleki i drugo što spada u gajb. Mislimo da se isto odnosi i na dušu i da je stoga o njoj dato ljudima malo znanja. Naravno, ovo je samo jedno razmišljanje ograničenog i slabog pojedinca sa malo znanja, a dragi Allah najbolje zna.

[3] Vjerujemo da je riječ o starome svijetu, tj. o Arabiji, Africi i Evroaziji, budući da u ta drevna vremena tzv. novi svijet (dvije Amerike i Australija) nije bio poznat, a dragi Allah najbolje zna.

[4] Saglasno prethodnoj fusnoti mišljenja smo da su te dvije tačke afrička ili evropska obala Atlantika, odnosno azijska obala Pacifika, a dragi Allah najbolje zna.

[5] U judeo-kršćanskoj tradiciji ova dva naroda su imenovana kao Gog i Magog.

[6] Pred Sudnji Dan oni će, Allahovim dopuštenjem, izaći i načiniti veliku pustoš na Zemlji. To je jedan od velikih predznaka Sudnjeg Dana o čemu nam govore vjerodostojni hadisi, a to čak ističe i časni Kur'an tako da o tome sumnje nema.

[7] Ova vremenska i prostorna lokacija izvedena je, kako rekosmo, iz ovih dodatnih izvora, pa, pošto časni Kur'an o tome ne govori, nije isključena ni mogućnost da se ovo sve desilo u nekom drugom vremenu i na nekom drugom mjestu. Kako god bilo, mišljenja smo da vrijeme i mjesto ovih događanja nisu ni bitni (na to nas upućuje kur'anska šutnja o tome), bitna je pouka koja se iz njih da izvesti. Dragi Allah zna najbolje.

[8] Pod izrazom ''muslimani'' ovdje se misli na valjane sljedbenike Mesiha Isāa, alejhisselam, koji su, priznajući da je Mesih Isā Allahova riječ spuštena Merjemi i da je on ''Ruh (Duh) od Allaha'' (vidjeti Kur'an, 4:171), u tome vidjeli samo veliku ljubav dragog Allaha prema Isāu, alejhisselam, samo velike stepene bliskosti i počasti kojom ga je Gospodar svjetova počastio, te su ga smatrali samo Allahovim miljenikom i poslanikom, čvrsto i beskompromisno negirajući da je on Božji sin, neuzubillah. O svim ovim vjerskim skupinama opširnije smo govorili u kazivanju o Mesihu Isāu, sinu Merjeminu, alejhisselam.

[9] Kršćanska tradicija govori da su mladići pobjegli u pećinu u doba rimskog imperatora Decijusa (vladao oko 250. godine nakon Mesiha Isāa, alejhisselam), a da su se probudili u doba bizantskog imperatora Teodozijusa II (vladao nad Bizantom od 408. - 450. godine nakon Isāa, alejhisselam). Dakle, prema njihovoj tradiciji mladići su spavali oko 150 do 200 sunčevih godina, a mi znamo da su spavali 300 sunčevih (solarnih) godina, odnosno 309 mjesečevih (lunarnih) godina, što nam Kur'an sasvim precizno kaže. Ako pretpostavimo da su se oni zaista probudili u doba Teodozijusa II, to znači nikako nisu mogli zaspati u doba Decija, već negdje u periodu od 110. do 150. godine nakon Isāa, alejhisselam. Zbog toga smo mi njihov ulazak u pećinu vremenski locirali otprilike u ovome periodu, a dragi Allah najbolje zna.

[10] I ovdje postoje neslaganja. Kršćanska tradicija govori da su oni živjeli u gradu Efesu (bio je smješten u zapadnom dijelu današnje azijske Turske, nedaleko od grada Izmira). Mi smo međutim preuzeli mišljenje muslimanske tradicije po kojoj su oni živjeli u gradu Efsusu (u jugoistočnoj Turskoj, nedaleko od grada Tarsusa, obale Sredozemnog mora i granice Sirije). Interesantno je spomenuti i to da se u muslimanskoj tradiciji javlja i mišljenje da oni uopće nisu živjeli u Maloj Aziji već u Jordanu nedaleko od antičkog grada Petre. U svakom slučaju pravu istinu samo dragi Allah zna.

[11] Mada bi ovo ime moglo navesti na pomisao da je to bio imperator Decije (Decijus), mi ipak ostajemo na našem stavu koji smo istakli u prethodne dvije fusnote, tako da mislimo da nije riječ o njemu, odnosno da se to nije zbilo oko 250. godine, već oko 110. - 150. godine nakon Isāa, alejhisselam. Interesantno je reći da u muslimanskoj tradiciji ima jedna predaja koja navodno potječe od hazreti Alija ibn Ebi Taliba, prema kojoj Dekjanus uopće nije bio rimski već perzijski vladar. Međutim, pošto većina muslimanskih predaja do kojih smo mi došli navodi da je Dekjanus ipak rimski vladar mi smo tako ostavili, naravno nimalo ne sumnjajući u istinitost onoga što je hazreti Ali zaista govorio, a samo dragi Allah istinu zna.

[12]Ovo je samo pretpostavka. Moguće je i to da su prosto bili nadahnuti da se upute ka pećini. Kako je uistinu bilo dragi Allah najbolje zna.

[13] U predanjima se navodi da je pas bio crno šaren i da mu je ime bilo Kitmir. Dragi Allah zna najbolje.

[14] Kur'an, 39:42.

[15] Misli se na jasnoću prijevoda Kur'ana, a da li bi se originalni kur'anski ajeti mogli i nekako drugačije prevesti - to prevazilazi naše znanje. Zaista smo ove pameti mišljenja koje smo i naveli, a dragi Allah zna najbolje.

[16] Mada to nije nigdje, barem prema našem znanju, eksplicitno rečeno, ipak nam se čini da je i tijelo psa na isti način čuvano od povreda zbog dugog pritiskanja stalno iste površine. Dragi Allah najbolje zna.

[17] Možda bi i učenje Arija (Arijanizam) moglo biti dobar primjer prisutnosti izvornoga Isāovog, alejhisselam, islama u oba rimska carstva u većoj mjeri nego što se to inače smatra, a dragi Allah najbolje zna. O ovome je govoreno u kazivanju o Mesihu Isāu, alejhisselam.

[18] Koliko je nama poznato za njih se ne koriste izrazi ''jehudija'' (jevrej) ili ''nasranija'' (kršćanin), a i Bogomolja koju su podigli imenovana je kao ''mesdžid'' – dakle kao mjesto činjenja sedžde, tj. mjesto obavljanja namaza. Sve ovo, prema originalnom izražaju Kur'ana, upućuje ne na jevreje ili kršćane, već na muslimane. Dragi Allah najbolje zna.

[19] Pretpostavljamo, kao što je i ranije navedeno, da je to car Teodozije II (Teodozijus II), a dragi Allah najbolje zna.

[20] U muslimanskim predajama na bazi kojih ovo govorimo nalazimo ovakvu informaciju o njemu, pa smo tako i naveli, a dragi Allah najbolje zna.

[21] Značenje je: ''Nema boga osim Allaha, i Isā je Rūh (Duh) od Allaha''. Mada nekome na prvi pogled ovaj izraz može izgledati Bogohulnim, ipak je on kur'anski (4:171) i prema tome sasvim istinit. Naravno da to apsolutno isključuje bilo kakvu, neuzubillah, božanstvenost Mesiha Isāa, alejhisselam, već je samo izraz velike Allahove ljubavi i veoma visokog stepena koji kod Njega rob plemeniti Mesih Isā, sin Merjemin, alejhisselam, uživa. Već smo u jednoj od prethodnih fusnota o ovome govorili, ali nije naodmet svaki put to jasno i ponoviti, budući da je širk izuzetno velika opasnost. Slavljen neka je dragi Allah, Bog osim Koga drugoga boga nema.

[22] Ko su bile osobe koje su se dosjetile drevnoga predanja o nestalim mladićima koji će se opet pojaviti, da li je to bio sam upravitelj, da li prisutni učenjaci i svećenici, da li je to bio, kako jedna od predaja veli, mladićev pra-pra unuk kada mu je on pokucao na vrata (grad se ipak nije bio toliko izmijenio da mladić ne bi mogao znati kvart gdje je kuća u kojoj je nekada stanovao i pronaći njezino mjesto) – to dragi Allah zna, a za nas sada to zaista i nije bitno znati.

[23] Ovaj je veličanstveni događaj pomenut u Kur'anu (2:259), a više je o njemu rečeno u kazivanju o Uzejru, alejhisselam.

[24] Postoji jedna interesantna muslimanska predaja da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, jedne prilike poslao (putem Sulejmanovog, alejhisselam, vjetra nad kojim mu je dragi Allah dao privremenu vlast) hazreti Alija, Ebu Bekra, Omera i Ebu Zerra, Allahova milost nad svima njima i ostalim plemenitim dragome Bogu poslušnim stvorenjima, u pećinu da se susretnu sa ''ashabima kehfa'' tj. mladićima spavačima. Oni su se susreli i mladići su pred ashabima izgovorili šehadet i tako još jednom potvrdili svoj islam. Ovo predanje, dakle, kaže da mladići još nisu umrli, već su ponovo uspavani uz odredbu dragoga Allaha da se probude još dva puta: tada kada su im došli četverica ashaba, i još jednom pred Sudnji Dan kada će se susreti sa hazreti Mehdijem, i umrijeti nakon toga. Mada ova predaja možda nekom može izgledati čudnom i neprihvatljivom, mišljenja smo da je niti treba a priori odbacivati, niti slijepo prihvatati. Prema tome, da li im je pećina već sada postala kaburom, ili su ponovo u snu očekujući ponovno buđenje i onda smrt u budućnosti – to dragi Allah najbolje zna.

[25] Već smo rekli da je uziđivanje olovne kutije sa olovnim pločama samo jedno od predanja.

[26] Ovo ime bizantskog cara koje nalazimo u ovoj muslimanskoj predaji može asocirati da je to doista bio Teodozije (Teodozijus) II, a Allah dragi najbolje zna.

[27] Kur'an, 18:21.