26 Nov 2004

Kazivanje o Zulkarnejnu III dio: Kazivanje prema Ismailu Hakiju i Ibn Arebiju

Objavio: Haris Čengić
Napomena: 
konačnu redakturu izvršio je Haris Čengić
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

Uvod
 
 
Jedan dio kur’anske sure Pećina (Kehf) posvećen je kazivanju o Zul-Karnejnu (Dul-Qarneyn), što u doslovnom prijevodu znači „onaj s dva roga“. Svi komentatori Kur’ana slažu se da Zul-Karnejn bijaše jedan od dobrih Allahovih robova, no nisu suglasni da li bijaše i vjerovjesnikom. Jedan dio njih, Zul-Karnejna identificira čak i s Aleksandrom Makedonskim, koji živješe u četvrtom stoljeću prije nove ere. No, većina mufessira (komentatora Kur’ana) s tim se ne slaže, ali ipak ostaje prilično štura u rasvjetljavanju njegove ličnosti i događaja koje Allah, Uzvišeni, opisuje u vezi sa Zul-Karnejnom.
Ono što uvećava značaj toga kazivanje jeste i njegov susret s narodom Je'džudž i Me'džudž (Ye’džūdž we Me’džūdž), narod čije pojavljivanje na Zemlji spada u tzv. velike predznake Sudnjeg dana.
Koristeći se tefsirom Fahrud-dīna Rāzīja, Samir Beglerović već je napisao jedan lijep tekst o Zul-Karnejnu. Zavirivši u poznati tesavvufski tefsir Ismaila Hakija (Ismā‘īl Haqqī) Rūhul-beyān, zamjetismo kako nam taj čuveni turski mutesavvif daje i neke nove informacije o Zul-Karnejnu, njegovu putovanju i susretu s narodom Je'džudž i Me'džudž. S druge strane, Ibn Arebi (Ibn ‘Arebī), k.s., poznat kao Šejhul-Ekber, ide još dalje. On sa svoje strane nudi nam jedno u potpunosti simboličko tumačenje, tumačenje koje polazi od ljudskih snaga koje se nalaze u čovjeku kao takvom. Uz Božiju pomoć, donosimo prijevod oba tefsira. 
 
 
Kur’ansko kazivanje o Zul-Karnejnu, sura Pećina
 
 
83. I pitaju te o Zul-Karnejnu. Reci: „Kazaću vam o njemu neke vijesti.“
84. Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi.
85. I on pođe.
86. Kada stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. „O Zul-Karnejne!“, rekosmo Mi – „ili ćeš da ih kazniš ili ćeš s njima lijepo da postupiš?“
87. „Onoga ko ostane mnogobožac“ – reče - „kaznićemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti.
88. A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio – nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti.“
89. I on pođe.
90. I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čim zakloni.
91. I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio.
92. I on opet pođe.
93. Kad stiže između dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao.
94. „O Zul-Karnejn,“ – rekoše oni – „Jedžudž i Medžudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li između nas i njih zid da podigneš, mi ćemo te nagraditi.“
95. „Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao“ – reče on. „Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići.
96. Donesite mi velike komade gvožđa!“ I kad on izravna dvije strane brda, reče: „Pušite!“ A kada ga usija, reče: „Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem.“
97. I tako oni nisu mogli ni da ga pređu niti su mogli da ga prokopaju.
98. „Ovo je blagodat Gospodara moga!“ – reče on. „A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se sigurno ispuniti.“...
 
 
Komentar Ismaila Hakija
 
 
... To bijaše Zul-Karnejn Najveći, imena Iskender (Aleksandar) sin Fīloqūsa Grka, vladara čitava dunjaluka. Mudžāhid kazuje kako vladarā čitave Zemlje bijahu četiri, dva vjernika i dva nevjernika. Vladari vjernici bijahu Sulejman i Zul-Karnejn, a nevjernici Nemrud i Nabukodonosor...
U šejhovu tefsiru stoji kako je Zul-Karnejn živio nakon Semuda (Temūd), a Hidr mu stajaše na čelu njegove vojske i bijaše njegovim savjetnikom... Ibn Kesir (Ibn Ketīr) drži kako je ispravno da on nije bio vjerovjesnikom... Umro je u gradu Šehrezūru. U Tibyānu stoji kako se nakon završetka radova na brani, vratio u Jerusalem (Beytul-Maqdis) i tamo umro, a prozvan je Zul-Karnejnom jer je dostigao oba Sunčeva roga, tj. obje strane, istočnu i zapadnu... U Qāmūsu, s druge strane, nakon što ih je pozvao Allahu, oni ga udariše u njegov desni rog i on pogide. Allah ga oživi ali ga oni opet udariše, ovaj put u lijevi rog i on ponovo umrije. No, i ovaj put Allah ga oživi; isto kao što je i hazreti Alija prozvan Zul-Karnejnom jer je imao dvije rane na glavi, desnoj i lijevoj strani, jednu od udarca ‘Amr ibn Wudda, a drugu od Ibn Muldžema...
Imam Suyūtī u svom Ewā’ilu govori kako je Zul-Karnejn bio prvi koji je na glavu stavljao ‘amāmu (turban) jer su mu na glavi izrasla dva rožića kao dva papka koja su se micala. Oblačio je ‘amāmu da bi ih prikrio. Jednom je ušao u hamam (banju) a sa njim bijaše i njegov pisar. Skide ‘amāmu a pisaru reče: „Ovo što vidiš niko osim tebe ne zna. Ako čujem da iko drugi osim tebe za ovo sazna, ubiću te!“ Pisaru tajna bijaše toliko teška da nije mogao nikako izdržati. Ode tako u pustinju, svoja usta prisloni uz zemlju, i reče: „Ej, naš vladar ima dva roga!“ Allah dade da iz njegovih riječi na tom mjestu niknu dvije trske. Naiđe čoban, otkide ih i napravi od njih frulu. Kad je u nju puhnuo prolomi se zvuk „ej, naš vladar ima dva roga!“ Vijest se raširi po gradu, pa Zul-Karnejn reče: „Allah je htjeo da se tajna sazna.“
Što se tiče drugog Zul-Karnejna, to je bio Aleksandar Makedonski (Iskender Rūmī), a koji je živio više od dvije hiljade godine nakon ovog Zul-Karnejna, oko 300 godina prije Isa'a, a.s., i čiji pomagač bijaše filozof Aristotel... Ovaj drugi bijaše nevjernikom, a živio je 36 godina. U Kur’anu se misli na prvog Zul-Karnejna. Mnoga ulema pogriješila je misleći kako se pod kur’anskim Zul-Karnejnom misli na Aleksandra Makedonskog, da im Allah oprosti!...
Ibn ‘Abbās, r.a., kazuje kako su Zul-Karnejnu koji je došao jedanput pred Mekku, u dolinu Ebtah, rekli kako se u gradu nalazi Ibrahim, a.s., Halīlur-Rahmān. Na to Zul-Karnejn reče: „Nema smisla da jašem u gradu u kojem je Ibrahim Halīlur-Rahmān.“ Na to on siđe s konja i pješice uđe u grad. Dođe Ibrahimu, a.s., nazva mu selam i zagrli ga. On bijaše prvi koji je zagrlio prilikom nazivanja selama... Zbog te njegove poniznosti Allah mu je upokorio oblake da njega, vojsku njegovu i opremu njegovu nose gdje god hoće kad bi krenuo da ratuje protiv nekog naroda...
U Tibyānu stoji kako je krenuo na zapad u potrazi za Izvorom Života kod mora tminā, jer mu rekoše kako se Izvor Života tamo nalazi. Ko se njegove vode napije neće umrijeti do Kijametskog dana. Tako je krenuo prema tminama nebili našao Izvor Života...
Kada stiže do mjesta gdje Sunce zalazi..., tj. do kraja Zemlje od strane zapada gdje niko ne može dalje preći, i stade na ivicu okeana. Šejh kaže: „Tj. došao je do naroda iza kojeg nikog više nema, jer dostići mjesto gdje Sunce zalazi ustvari nije moguće.“ U Tibyānu dalje stoji: Kad je Zul-Karnejn stigao do mjesta gdje Sunce zalazi, u potrazi za Izvorom Života, šejh mu reče kako se on nalazi iza zemlje tmine. Kad je htjeo zakoračiti u tminu upita koje jahalice najbolje vide u mraku. Rekoše mu da su to konji. Upita ponovo koji konji? Rekoše mu: kobile. Upita a koje kobile? Rekoše: djevice. Skupi Zul-Karnejn iz vojske šest hiljada takvih konja, uzjahaše kobile a ostatak vojske ostade. Uđoše u tmine i putovaše noć i dan. Hidr pogodi Izvor jer bijaše na početku vojske, bajraktar njegove najveće zastave, napi se vode i u njoj okupa, a Zul-Karnejn promaši. Nastaviše dalje ići po sitnom kamenju za kojeg ne znadoše kakvo je, pa upitaše Zul-Karnejna a on im reče: „Uzmite od ovog kamenja koliko god možete. Onaj ko bude malo uzeo kajaće se, a i onaj ko bude mnogo uzeo kajaće se.“ Oni tako uzeše tog kamenja i napuniše njime konjske bisage. Kad su izašli (iz tmine) pogledaše u bisage i ugledaše zelene smaragde. Svi se pokajaše što nisu uzeli još više...
...učini mu se, tj. vidio je Sunce kao da zalazi u jedan mutan izvor, a riječ je o crnoj glini... Jedni kažu da kad je stigao do mjesta iza kojeg nema više nastambi zapazio je da Sunce kao da zalazi u jedan mračni ponor, isto kao što mornar vidi Sunce kako zalazi u more, a ono ustvari zalazi iza mora. Istina je kako je Zemlja okrugla, nebo je okružuje a Sunce se nalazi na jednoj od sfera... Sunce je od Zemlje mnogo veće pa kako je onda moguće zamisliti da zalazi u jedan od zemaljskih izvora!?... U Te’wīlātu (šejh Nedžmud-dīna Kubrā'a) kaže se kako je Zul-Karnejn plovio dok nije stigao do mjesta gdje brodovi ne mogu dalje ići, pa je pogledao u Sunce i vidio ga u očima svojim kao da zalazi u jedan mutan izvor...
„O Zul-Karnejne!“, rekosmo Mi – „ili ćeš da ih kazniš ili ćeš s njima lijepo da postupiš?“ Ove riječi ukazuju da je on ipak bio vjerovjesnik, kao što je i poslanik Muhammed, s.a.v.s., rekao: „Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu lā ilāhe illallāh.“ Tako stoji u Te’wīlātu....
„Onoga ko ostane mnogobožac“ – reče -, „kaznićemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti.
A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio – nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti.“ ... U Qasasul-enbiyā’ (Kazivanja o vjerovjesnicima) kaže se kako je Zul-Karnejn krenuo prema zapadu, ne prošavši ni pored jednog naroda a da ga nije pozvao Allahu, Uzvišenom. Ako bi mu pozitivno odgovorili to bi od njih primio. U protivnom pokrila bi ih tmina zaogrnuvši njihov grad, sela, utvrde, kuće, očnji vid, i ušavši u njihova usta, uši, nozdrve i nutrine. Ostali bi tako smeteni sve dok se ne bi odazvali Zul-Karnejnu. Kad je došao do mjesta gdje Sunce zalazi zatekao je narod kojeg Allah spominje u Svojoj Knjizi. I sa njima je postupio kao i sa drugima. Nastavio je ići kroz mrak osam dana i osam noći, dok su drugovi njegovi čekali, sve dok nije došao do planine koja obujmljuje cijelu Zemlju (planina Qāf)...
I on pođe, tj. poče se vraćati sa zapada... I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čim zakloni, tj. bijahu goli. Niti su imali odjeće niti kuća. Živjeli su u jazbinama... Haddādī još dodaje kako na tijelu uopće nisu imali dlaka, pa čak ni obrva... I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio.
I on opet pođe, tj. krenu trećim pravcem, od juga prema sjeveru.
Kad stiže između dvije planine, planine koje se nalaze u zemlji Turaka, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao, tj. nisu razumijevali ničiji jezik, a i njihov jezik nije niko razumijevao... Taj narod su Turci. Povijesničari kažu kako su iza Nuha ostala tri sina, Sam, Ham i Jafes. Sam je praotac Arapa, Perzijanaca i Bizantinaca. Ham je praotac Abesinaca, Crnaca i Nubijaca, dok je Jafes praotac Turaka, Hazara, Slavena, te Jedžužda i Medžudža... Zul-Karnejn je mogao njihov govor razumjeti...
„O Zul-Karnejn,“ – rekoše oni – „Jedžudž i Medžudž čine nered po Zemlji...“ Je'džudž i Me'džudž, kao što neki kažu, nastali su od noćne polucije (ihtilām) Adema, a.s. Tako u knjizi ‘Aynul-Me‘ānī, ali i u drugim izvorima, stoji kako je Adem, a.s., jedanput doživio poluciju čije sjeme se izmiješalo sa zemljom, iz čega je nastao narod Je'džudž i Me'džudž. U Enwārul-mešāriqu se kaže da je ovakvo mišljenje izrazito čudno, bez ikakva osnova. Tako isto se kaže i u Bahrul-‘ulūmu: „Znaj kako je to suprotno s Poslanikovim, a.s., riječima: 'Vjerovjesnik nikad nije imao poluciju u snu (ihtilām).'“ Ja, siromah, čuo sam s usta moga šejha, Allah mu dušu njegovu razrahatio, kako kaže: „Prvi ko je kušan ihtilāmom bijaše naš otac Adem, a.s., iz jedne zatajne mudrosti, kao što je i naš Pejgamber, a.s., kušan s određenim zaboravom iz jedne uzvišene mudrosti, dok se spomenutim hadisom misli na sve druge osim njega. O tim stvarima, iz edeba, ne bi se trebalo govoriti. Zato dobro shvati!“
Kaže se kako su Je'džudž i Me'džudž imali običaj izlaziti u proljeće, praveći veliku štetu na imanjima naroda kojeg je sreo Zul-Karnejn. Što god je bilo zeleno, oni bi to pojeli, dok bi suho sa sobom ponijeli. Po svoj prilici jeli su čak i ljude u nedostatku stoke. Ni jedan od njih ne bi umro a da iza sebe ne ostavi hiljadu muških potomaka od kojih bi svaki nosio oružje... Na tijelu su imali dlake kao u životinja, krzno koje ih je čuvalo od vrućine i zime. Niti su šta preli niti šili... Na rukama su imali kandže a zube kao u divljih zvijeri... Svoje umrle bi jeli...
„... pa hoćeš li između nas i njih zid da podigneš, mi ćemo te nagraditi“, tj. izdvojićemo iz svojih imetaka koliko god je potrebno. „Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao“ – reče on. „Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići. Donesite mi velike komade gvožđa!“ Ljudi ga upitaše gdje da nabave željezo, pa ih Zul-Karnejn uputi na rudnik željezne rude i bakra... I kad on izravna dvije strane brda, reče: „Pušite!“ A kad ga usija, reče: „Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem.“ I tako oni nisu mogli ni da ga pređu niti su mogli da ga prokopaju, tj. da ga u visini njegovoj savladaju, niti da ga zbog velike čvrstine prokopaju...
Prenosi se kako je neki čovjek došao Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu kako je vidio Zul-Karnejnov zid, na šta ga je Pejgamber, alejhisselam, upitao: „Kako izgleda?“ Čovjek reče: „Poput prugastog ogrtača, linija crna, linija crvena.“ Na to Poslanik, s.a.v.s., reče: „Vidio si ga!“...
Predaja kazuje kako Je'džudž i Me'džudž svaki dan kopaju zid sve dok se ne smrači, Tada im zapovjednik govori da ostave posao i sutra nastave, bez da kaže „ako Bog da“, pa Allah preko noći zid vraća na prvobitno stanje. Kad Allah, dž.š., htjedne da oni izađu stvoriće među njima jednog vjernika. Kopaće tako jednog dana sve do naveče, a samo malo će im ostati. Tada će čovjek reći: „Vratimo se, a sutra ćemo, ako Bog da, nastaviti.“ Sutradan će ga zateći kakvog su ga i ostavili, prokopati ga do kraja i izaći među ljude. Koga god sretnu ubiće ga i pojesti. Neće ni pored čega proći a da ga neće pojesti, niti pored vode a da je neće ispiti. Ispit će rijeke Tigris i Eufrat, i sve iz njih od ribe pojesti. Potom će doći do Tiberijskog jezera u Šamu (Sirija) i svega ga ispiti do posljednje kapi... Čitavu Zemlju će obići ali samo četverema džamijama neće moći prići, onoj u Mekki, onoj u Medini, onoj u Jerusalemu, i onoj na gori Sinajskoj. Kad dođu na brdo hamr, koje se nalazi iznad Jerusalema, reći će: „Pobili smo one na Zemlji, pa pobijmo i one na nebu!“ Potom će svoje projektile usmjeriti ka nebu a Allah će ih na njih krvlju natopljene vratiti. Pejgamber Isa, a.s., bit će pod opsadom sa svojim ashabima na planini Tūr toliko dugo da će volovska glavuša vrijediti više od stotinu dinara (zlatnika) koliko danas vrijede. Isa, a.s., će protiv njih dovu učiti, pa će im Allah, Uzvišeni, poslati crve koji će im u jednom danu život oduzeti. Isa, a.s., će sići sa brda zajedno sa svojim ashabima, a Zemlja će biti krcata njihovim tjelesima i smradom. Ponovo će Allahu dovu učiniti pa će Uzvišeni poslati ptice poput vratova horasanskih deva. One će ih ponijeti i baciti gdje Allah htjedne. Od njihove opreme koja ostane iza njih muslimani će ložiti sedam godina...
Zejneb bint Džahš, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike sav preplašen ušao kod nje i povikao: ‘La ilahe illallah, teško Arapima od zla koje se već primaklo. Danas se od pre­grade Je'džudža i Me'džudža otvorilo ovoliko“ - te napravi krug kažiprstom i palcem. Zejneb tada reče: ‘Zar ćemo biti uništeni, a među nama bude dobrih ljudi?“ „Da, ako se poveća zlo!“, tj. zinaluk (razvrat, blud) - odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem...
 
 
Komentar Ibn Arebija
 
 
I pitaju te o Zul-Karnejnu. Reci: „Kazaću vam o njemu neke vijesti.“ Mi smo mu dali vlast na (u) Zemlji..., tj. u zemlji tijela (beden), mogućnošću skupljanja imovine univerzalnih i djelimičnih značenjā, te u hodu ka bilo kojem mjestu između istoka i zapada. I on pođe. Pođe putem uz tjelesno vezivanje i usmjerivši se ka nižem svijetu (‘ālem suflī). Kada stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, tj. do mjesta zalaska sunca duše (rūha), učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor, tj. izmiješan s muljem, a riječ je o tjelesnoj materiji prožetoj sutonskim tjelesima... i nađe u blizini njegovoj jedan narod. To su nefsanijjetske tjelesne snage i one ruhanijetske.
„O Zul-Karnejne!“, rekosmo Mi – „ili ćeš da ih kazniš, ukroćivanjem, kaharom i usmrćivanjem, ili ćeš s njima lijepo da postupiš?“, uređivanjem i raspodjelom svačijega udjela. „Onoga ko ostane mnogobožac (dosl. ko nasilje učini), pregonjenjem, neprepuštanjem i nepokoravanjem, kao što su strast, srdžba, uobrazilja i imaginacija, reče -„kaznićemo, ukroćivanjem, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, na Malom Kijametu, pa će ga i On mučiti, bacanjem u vatru prirode, teškom mukom, tj. mukom najžešćom od Moje kazne, ili na Velikom Kijametu... A onome ko bude vjerovao, u znanje i spoznaju, kao što su dvije spoznajne snage, promišljanje i vanjska osjetila, i dobra djela činio, trudeći se u stjecanju vrednota, pokornosti i poslušnosti, nagrada najljepša, od dženneta Svojstava, očitovanjā njezinih nurova (svjetlostī) i rijekā njezinih znanosti, i s njim ćemo blago postupiti (dosl. i njemu ćemo reći od našeg emra lahku stvar),...
I on pođe, putem uzdizanja i hođenja ka Allahu (es-sulūk ilaLLāh)... I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, tj. mjesta gdje izlazi sunce duše (rūha), on nađe da ono izlazi iznad jednoga naroda, a to su dvije spoznajne snage (‘āqiletān), potom razmišljanje (fikr), intuicija (hads), i sveta snaga (quwwe qudsiyye), kome Mi nismo dali da se od njega bilo čim zakloni, tj. perde, zbog njihove prosvijetljenosti njezinim svjetlom, i njhove spoznaje univerzalnih značenja...
I on opet pođe, putem hođenja u Allahu (es-seyr fiLLāh). Kad stiže između dvije planine, tj. dva univerzuma (kewneyn), a to je njegova merteba i stupanj počelni između dvije padine dva brda Božija, dok putovanje istokom i zapadom bijaše putovanje naniže i naviše, nađe ispred njih narod, a to su prirodne tjelesne snage i vanjska osjetila, koji je jedva govor razumijevao, jer oni ne razumijevahu značenjā, niti govoraše njima. „O Zul-Karnejn,“ – rekoše oni, jezikom hāla (stanja), „Jedžudž, impulsi i predodžbe uobraziljske (wehmiyye), i Medžudž, vesvese i sklonosti imaginarne (hayāliyye), čine nered..., u zemlji tijela, nagoneći na zloće, strasti protivne redu, i potičući na djela koja rezultiraju krahom hajr zakonā i pravilā mudrih, stvarajući tako nesreće, smutnje, hirove,..., pa hoćeš li između nas i njih zid da podigneš, mi ćemo te nagraditi,“..., granicu šerijatsku i branu srčanu... „Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao“ – reče on, od univerzalnih i djelimičnih značenjā koja se stječu iskustvom i sejrom (hodom) istokom i zapadom. „Nego, samo vi pomozite meni što više možete, djelom i poslušnošću, i ja ću između vas i njih zid podići, tj. mudrost djelatnu i zakon šerijatski. Donesite mi velike komade gvožđa!“, od formi djelatnih i konkretnih radnji. I kad on izravna dvije strane brda, ravnomjernošću i proračunom, reče, snagama hajvanskim (životinjskim), „Pušite!“, u te forme, upuhivanjem djelimičnih značenja i nefsāniyyetskih oblika od kreposnih ćudoređa. A kad ga usija (dosl. učini vatrom), tj. znanjem „glave“ njegove, od skupine znanostī, obuhvatajući objašnjenje kakvoće djelā, reče: „Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem“, tj. nijet i jasnu namjeru koja posreduje između znanja i djela, i tako se sjedinjuje duh znanja i tijelo djela (akcije), isto kao što je duh životinjski u sredini među duhom ljudskim i tijelom. Tako je podignuta brana, tj. temelj i građevina od komadā (zuber) djelā i upuhivanja znanostī i kreposnostī, te saljevanjem čvrstih odluka i nijeta. Duša (nefs) njime se smiri, promisli i uzvjerova.
I tako oni nisu mogli ni da ga pređu, i nadvise zbog visine njegove. Njegova karakteristika obuhvatanja znanjā i dokaza nije im omogućavala da ga savladaju, niti su mogli da ga prokopaju, zbog njegove čvrstine u vrlinama, djelima i zikrovima. „Ovo, ova brana, tj. zakon, je blagodat Gospodara moga!“ – reče on, prema Njegovim robovima, a koja iziskuje njihov spas i opstanak. „A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, Malim Kijametom, On će ga sa zemljom sravniti, učiniti ništavnim i urušenim, zbog sustezanja da se po njemu radi pri smrti, i propašću tjelesnih oruđa, a prijetnja Gospodara moga će se sigurno ispuniti.“...
 
 
Završna riječ
 
 
Eto, vidjeli smo kako nam Ismail Hakki i Šejhul-Ekber kazivaju o Zul-Karnejnu i njegovu putovanju! Običnog čovjeka i dalje ostaje da kopka kur’ansko kazivanje. Navikao na duh suvremene, Zapadne civilizacije, on očekuje ''konkretne'', egzaktne pokazatelje, jasno locirane geografske tačke Zul-Karnejnova putovanja, itd. Ako bi se kur’ansko kazivanje razumijevalo doslovno, tad čovjek postavlja četiri ključna pitanja:
 
- Gdje je danas taj zid kojeg je podigao Zul-Karnejn? U današnje vrijeme kada je praktički svaki dio Zemaljske kugle istražen, teško da bi jedna takva građevina mogla biti nezamijećena?
 
- Gdje su narod Je'džudž i Me'džudž, tim više što danas na Zemlji nema nijednoga naroda a da nije poznat, ni jednog dijela Zemlje a da nije u sastavu neke države?
 
- Ako Je'džudž i Me'džudž nisu mogli savladati visinu zida, niti ga prokopati, zašto ga ne pokušavaju zaobići?
 
- S obzirom da su Je'džudž i Me'džudž zatvoreni i izolovani u davna vremena kada nije bilo moderne tehnike i naoružanja, kako će onda naoružani samo sabljama i kopljima, kao što se u hadisima o velikim predznacima Sudnjega Dana govori, uspjeti da savladaju moderne armije opremljene avijacijom, artiljerijom, raketama i nuklearnim naoružanjem i osvoje čitavu Zemlju?
 
Pitanja se još više produbljuju nakon iščitavanja tefsira Ismaila Hakkija. Odgovore na ta pitanja moguće je dati na dva načina, zahirski (izvanjski, egzoterijski) i batinski (unutarnji, ezoterijski).
 
Ako bi željeli odgovoriti zahirski na prvo pitanje, onda postoji nekoliko prihvatljivih rješenja. Prvo od njih jeste da je zid vremenom prekriven naslagama zemlje, pijeska i sl., te ga nije ni moguće vidjeti, tj. razlikovati od okoline. Druga mogućnost jeste da je zid ipak vidljiv, ali je iz Allahova hikmeta (mudrosti) ostao ljudima nezamijećen. S obzirom da je dragi Allah svemoćan onda je svim istinskim vjernicima sasvim logično i prihvatljivo ovo drugo mišljenje da je zid sakriven ljudima isključivom Odredbom dragoga Allaha.
 
Zahirski odgovor na drugo pitanje daleko je teže dati. S obzirom da se o Je'džudžu i Me'džudžu govori i u Bibliji, takvih pokušaja bilo je i kod kršćana. Tako možemo naći da su se Je'džudž i Me'džudž u vrijeme komunizma vrlo rado poistovjećivali sa Sovjetskim Savezom. Na jednom srednjovjekovnom crtežu kojeg sam pronašao na internetu Je'džudž i Me'džudž se lociraju sjeverno od planinskog masiva Kavkaz. Neko će rado reći kako bi oni mogli biti Kinezi, itd. No šta je sa zidom? Kako se on u takva tumačenja uklapa?
Postoje i mišljenja da su Je'džudž i Me'džudž u stvari džinski narodi, tj. da su oni džini a ne ljudi, pa je tako sasvim jasno zašto ih mi ne možemo vidjeti.
No i ovdje se na kraju možemo pozvati na Allahovu savršenu mudru Odredbu da sakrije od ostatka čovječanstva egzistenciju ova dva naroda sve dok ne dođe vrijeme njihovoga izlaska iz izolacije, jer je Svemoćnome sve, pa i ovo, krajnje lahko učiniti – dovoljna Mu je samo jedna riječ: ''Kun (Budi) fe jekun (i ono bude)''!; kako je jasno navedeno na kraju sure Ja-sin.
 
Odgovor na treće pitanje još je ponajteži. No Kur’an sigurno nije slučajno ispustio mogućnost zaobilaženja. Šta je onda posrijedi? Jedno od tumačenja jeste da su Je'džudž i Me'džudž narod podzemlja koji prema vanjskome svijetu imao vezu samo preko jednog velikog i visokog špiljskog otvora kojeg je Zul-Karnejn zazidao. Onome ko je gledao film ''Trinaesti ratnik''[1] ova mogućnost djeluje prilično razumljivo. No opet je neizbježno pitanje kako toliki narod može živjeti pod zemljom, čime se hrani, itd., pogotovo kada znamo koliki će im biti apetit kad izađu? Druga mogućnost jeste da Je'džudž i Me'džudž žive na poluotoku koji je kopnom vezan samo preko klanca kojeg je zatvorio Zul-Karnejn, uz pretpostavku da oni ne znaju ploviti morem. Danas je ova mogućnost barem 99% isključena, jer bi za takav narod sigurno znali. Treća mogućnost je ta da je područje na kojem žive Je'džudž i Me'džudž jedna velika planinska visoravan iz koje u doline vodi samo jedan klanac, a baš na njegovu je izlazu Zul-Karnejn izgradio zid. Ova mogućnost nam izgleda najprihvatljivijom zbog toga što naprijed citirani ajet Kur'ana I kad on izravna dvije strane brda, reče: ''Pušite!''... sasvim jasno kazuje da je zid napravljen između dva velika brda i da u stvari zatvara prolaz jednim planinskim tjesnacem, klancem koji vodi u doline. Isto tako, 96. ajet 21. sure časnog Kur'ana ''El-Enbija' – Vjerovjesnici'': I kada se otvore Jedžudž i Medžudž, i kada se ljudi budu niz sve strmine žurno spuštali..., jasno upućuje na to da će se, po oslobađanju Je'džudža i Me'džudža, velike mase ljudi žurno spuštati niz strmine sa svojih boravišta na planinskim visoravnima. Najvjerovatnije, a dragi Allah najbolje zna, ti ljudi što će žurno silaziti niz strmine upravo su Je'džudž i Me'džudž, jer nam druga mogućnost da je tu riječ o ljudima što bježe od njihova zuluma, izgleda nelogičnom zbog toga što, osim veoma rijetkih izuzetaka, naša civilizacija boravi u nizinama gdje su uslovi za život i privređivanje neuporedivo povoljniji od planinskih visoravni. Iz navedenih razloga mi smatramo da je ova treća mogućnost najbliža istini,[2] a i ovdje se možemo samo da pozovemo na Allahovu svemoć i sveznanje koje je učinilo da Je'džudž i Me'džudž nikako ne mogu preći barijeru svoga boravišta niti na jednome drugom mjestu osim onoga kojeg je zagradio Zul-Karnejn svojim zidom.
Na kraju, da još pomenemo naše razmišljanje da bi se o pitanju lociranja sadašnjega staništa Je'džudža i Me'džudža moglo osnovano, na bazi ajeta Kur'ana, reći samo to da bi oni mogli biti locirani negdje u centralnom dijelu svijeta kojim je prošao Zulkarnejn, dakle negdje u centralnom dijelu, između krajnjeg istoka i krajnjeg zapada. Ako su krajnji istok azijska obala Pacifika a krajnji zapad evropska ili afrička obala Atlantika, tada bi oni mogli biti locirani u centralnoj Aziji. Dragi Allah najbolje zna.
 
Odgovor na četvrto pitanje, motreno iz perspektive ljudskoga razuma, nudi samo dvije mogućnosti.
Jedna mogućnost je da dragi Allah, bez obzira na to što je stavio Je'džudž i Me'džudž u izolaciju, njima nije oduzeo procvat nauke i tehnološki napredak, pa će i oni, kad izađu, biti tehnološki potpuno ravnopravni današnjim narodima, a pobjede će im donositi njihova ogromna brojčana nadmoć.
Druga mogućnost je da će dragi Allah dati da će, prije izlaska Je'džudža i Me'džudža, današnja civilizacija, moguće u nuklearnim ili sličnim ratovima ogromne razorne moći i katastrofalnih posljedica,[3] izgubiti današnju tehniku i tehnologiju i svo svoje naoružanje ponovo svesti na nivo luka i strijele, sablje i koplja. Onoga kome jedna ovakva mogućnost izgleda fantastičnom i nevjerovatnom, upozoravamo poznatim riječima Alberta Ajnštajna (Albert Einstein) koji je, upitan o tome kakvim bi oružjem ljudi vodili eventualni četvrti svjetski rat, odgovorio da bi to bili kamenice i štapovi. Ova mogućnost sasvim je, u zahirskom smislu, u skladu sa poznatim hadisima koji govore o ovim događajima gdje se jasno pominju koplja, lukovi i strijele kao naoružanje u tim ratovima. Da li su to samo simboli ili hadisi u direktnom smislu ovo kazuju? Nama ostaje o tome razmišljati, a dragi Allah najbolje zna.
 
Drugi način rješavanja postavljenih pitanja jeste batinski. Taj način odabrao je i Šejhul-Ekber, k.s., jedno simboličko tumačenje koje na prvi pogled nema veze s pojavnim svijetom i pozitivnom geografijom.
 
Reklo bi se kako je stvarnost negdje između, ona ne isključuje ni zahirski ni batinski obzir kazivanja o Zul-Karnejnu. Sjećam se, prije otprilike dvije-tri godine sjedio sam s prijateljima na Slatkom ćošetu na Baščaršiji, i onako uz kolač povela se priča o Zul-Karnejnu i Je'džudžu i Me'džudžu. Sjećam se da je Samir Beglerović kazao kako on misli da je taj zid probijen, i mi već osjećamo huku Je'džudža i Me'džudža koji nadolaze.Ovakvo razmišljanje uklapa se i u hadis kada je Poslanik, s.a.v.s., sav preplašen povikao kako se Zul-Karnejnov zid otvorio toliko koliko se spoji kažiprst i palac. A svjedoci smo zla i smutnje koji se danas dešavaju u svijetu, smutnje od koje, kako Kur’an kaže, neće biti pošteđeni ni nevini.
 

Da nas sve skupa dragi Allah sačuva smutnje ahiri-zemana, skloni u Svoje okrilje, uzme naše duše a On zadovoljan s nama i mi zadovoljni Njime, i proživi u društvu hazreti Pejgambera, alejhisselam! Amin ja Rabbel-alemin!    

[1] Holivudski film u kome je glavni junak muslimanski ratnik koji zajedno sa skupinom pravednih vikinga vodi rat protiv jednoga krvoločnog i nasilnog divljeg naroda čije je glavno stanište jedna velika i duboka pećina.
[2] Ovo bi također možda moglo da asocira na to da su Je'džudž i Me'džudž uistinu džinski a ne ljudski narodi pošto se prenosi da su vojske meleka prije stvaranja čovjeka vodile rat protiv pobunjenih džina na Zemlji i, naravno potpuno ih porazivši, protjerali ih na udaljenija i manje dostupna boravišta kao što su duboke šume, vrhovi brda i planinske visoravni. Dragi Allah najbolje zna.
[3] Možda bi ovo moglo biti u vezi sa predanjima o velikoj sveopćoj bici između Božije vojske i snaga zla koju kršćani zovu ''Armagedon'', a o njoj se može naći pomena i u nekoj islamskoj literaturi. Dragi Allah najbolje zna.

 

Ocjena: