26 May 2001

Još nešto o Hidžri

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

Osnovna tema ovog teksta jeste Hidžra, odnosno selidba muslimana iz Mekke u Medinu. Kada mi je predloženo da nešto napišem o tome, našao sam se u dilemi. Naime, pitao sam se šta reći o temi koja je za proteklih 14 stoljeća bila toliko puta komentarisana iz raznih uglova i to od strane ljudi i znanijih i mudrijih od mene, šta reći o tome a da bude svrsishodno i da ne bude prazna priča ili još jedno ponavljanje davno rečenog. 

Usudio sam se ipak da nešto napišem o ovome, svjestan sve odgovornosti koje pisanje o časnom Islamu donosi. Pokušao sam da napišem ono što se nalazi u mome srcu i u mome znanju; a koliko je ovo istina to samo Allah, dž.š., zna i Njemuje povratak i Njegovje sud. 

Uz molbu Milostivom da mi oprosti greške koje počinim, započeo bih sa osnovnom idejom da se Hidžra analizira kroz četiri nivoa i da se onda iz toga pokuša naći neka sinteza.

2. Vanjsko promatranje hidžre

Prvi nivo promatranja nazvao bih vanjskim (što ne znači da se ostala tri nužno moraju smatrati unutarnjim), a to bi bilo otprilike slijedeće: 

Hidžra jeste selidba muslimana na poziv Resulullaha Muhammeda, s.a.v.s., iz Mekke u Medinu. To je bila selidba na Allahovom putu i po Njegovoj naredbi i odredbi. Napuštao se dom, porodica, prijatelji i bližnji, napuštao se imetak (kuće, dućani i imanja), napuštao se zavičaj. Išlo se u drugu sredinu među ljude od istog naroda, ali ipak nepoznate. Išlo se u neizvjesnost, a sve to radi Allaha, dž.š., i Njegovog zadovoljstva. Veličinu ovog čina može donekle osjetiti onaj kome je suđeno da u proteklom ratu bude muhadžir. Ti Ijudi znaju šta znači "preko noći" ostati bez ičega i ići u novu sredinu, u potpuno novi početak. Zaista je ovo jedan značajan ispit imana, značajno iskušenje. 

Hidžra je u svim svojim dimenzijama prožeta džihadom. Na ovom nivou promatranja džihad je bio zastupljen u oba svoja oblika, i veliki i mali. Čovjeku (ashabu) dolazio je šejtan da mu govori: "Ostani u svom domu sa svojom porodicom. Ostani uz svoj imetak, kuću, dućan, stoku. Kuda da ideš? Zar u nepoznat kraj, a zavičaj da ostavljaš", itd. Koliko li je samo bilo takvih i sličnih šejtanskih spletki u dušama ashaba, ali su oni ipak čvrsto i nepokolebljivo predani Allahu, dž.š., i vjerni Njegovom Poslaniku, lomili i rušili sve prepreke unutarnjih džihada (borbom protiv šejtana u sebi) i odlazili na put hidžre, selidbe Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku. Njihov zavičaj ostao je iza njihovih leđa. Nije lahka ova borba! Čak je i Muhammed, s.a.v.s., kako se prenosi u nekim njegovim biografijama, pri odlasku iz Mekke okrenuo svoje lice tom svetom gradu, od Allaha posebno odabranom i rekao: "Allah zna da si mi od svih gradova na zemlji najdraži i da me ne izgone, nikada te ne bih napustio."

Dolaskom u Medinu, nastupila je nova situacija. Sada su muslimani imali "svoj" grad i ubrzo je uspostavljena tzv. "Medinska zajednica" tj. cjelovita islamska država. Tu, u Medini, koncentrisali su se muslimani, formirali i ustrojili vojsku mudžahida, a ubrzo kada je stigla objava sa naređenjem borbe, započeo je i tzv. mali džihad tj. oružana borba protiv kjafira i mušrika. Dakle vidimo da je ova dimenzija hidžre itekako bila prožeta džihadom, kako velikim tako i malim. 

Znamo da je ta borba, i unutarnji i vanjski džihad, odnosno i mali i veliki džihad, ostala stalno svojstvo ashaba pod vodstvom Muhameda, s.a.v.s., i pravednih halifa nakon njega. Tada su oni, boreći se protiv šejtana u sebi, svoje duše dovodili Allahovom milošću u stanje čistoće i predanosti Bogu, tako da su njihove duše sjale Allahovom svjetlošću. Ta svjetlost je sjala u njima i oni su tu svjetlost Islama širili svijetom putem malog džihada, ali i putem misionarstva (da'we), već prema prilikama, tako da su za svoga života postigli da na ogromnom prostranstvu od Atlantika na zapadu do Indije na istoku Allahova riječ bude gornja (da vlada Allahov zakon nad svim ljudima). Tako su oni, ashabi, najbolja generacija muslimana koja je odrasla i vaspitala se uz objavljivanje Kur'ana i pod vodstvom Muhammeda, s.a.v.s., postali prave "Allahove halife na zemlji" i "narod najbolji od svih koji naređuje dobro, a zabranjuje zlo", kako ih je sam Allah, dž.š., nazvao kroz Kur'an.

Prvi nivo promatranja nazvao bih vanjskim (što ne znači da se ostala tri nužno moraju smatrati unutarnjim), a to bi bilo otprilike slijedeće: Hidžra jeste selidba muslimana na poziv Resulullaha Muhammeda, s.a.v.s., iz Mekke u Medinu. To je bila selidba na Allahovom putu i po Njegovoj naredbi i odredbi. Napuštao se dom, porodica, prijatelji i bližnji, napuštao se imetak (kuće, dućani i imanja), napuštao se zavičaj. Išlo se u drugu sredinu među ljude od istog naroda, ali ipak nepoznate. Išlo se u neizvjesnost, a sve to radi Allaha, dž.š., i Njegovog zadovoljstva. Veličinu ovog čina može donekle osjetiti onaj kome je suđeno da u proteklom ratu bude muhadžir. Ti Ijudi znaju šta znači "preko noći" ostati bez ičega i ići u novu sredinu, u potpuno novi početak. Zaista je ovo jedan značajan ispit imana, značajno iskušenje. Hidžra je u svim svojim dimenzijama prožeta džihadom. Na ovom nivou promatranja džihad je bio zastupljen u oba svoja oblika, i veliki i mali. Čovjeku (ashabu) dolazio je šejtan da mu govori: "Ostani u svom domu sa svojom porodicom. Ostani uz svoj imetak, kuću, dućan, stoku. Kuda da ideš? Zar u nepoznat kraj, a zavičaj da ostavljaš", itd. Koliko li je samo bilo takvih i sličnih šejtanskih spletki u dušama ashaba, ali su oni ipak čvrsto i nepokolebljivo predani Allahu, dž.š., i vjerni Njegovom Poslaniku, lomili i rušili sve prepreke unutarnjih džihada (borbom protiv šejtana u sebi) i odlazili na put hidžre, selidbe Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku. Njihov zavičaj ostao je iza njihovih leđa. Nije lahka ova borba! Čak je i Muhammed, s.a.v.s., kako se prenosi u nekim njegovim biografijama, pri odlasku iz Mekke okrenuo svoje lice tom svetom gradu, od Allaha posebno odabranom i rekao: "Allah zna da si mi od svih gradova na zemlji najdraži i da me ne izgone, nikada te ne bih napustio."Dolaskom u Medinu, nastupila je nova situacija. Sada su muslimani imali "svoj" grad i ubrzo je uspostavljena tzv. "Medinska zajednica" tj. cjelovita islamska država. Tu, u Medini, koncentrisali su se muslimani, formirali i ustrojili vojsku mudžahida, a ubrzo kada je stigla objava sa naređenjem borbe, započeo je i tzv. mali džihad tj. oružana borba protiv kjafira i mušrika. Dakle vidimo da je ova dimenzija hidžre itekako bila prožeta džihadom, kako velikim tako i malim. Znamo da je ta borba, i unutarnji i vanjski džihad, odnosno i mali i veliki džihad, ostala stalno svojstvo ashaba pod vodstvom Muhameda, s.a.v.s., i pravednih halifa nakon njega. Tada su oni, boreći se protiv šejtana u sebi, svoje duše dovodili Allahovom milošću u stanje čistoće i predanosti Bogu, tako da su njihove duše sjale Allahovom svjetlošću. Ta svjetlost je sjala u njima i oni su tu svjetlost Islama širili svijetom putem malog džihada, ali i putem misionarstva (da'we), već prema prilikama, tako da su za svoga života postigli da na ogromnom prostranstvu od Atlantika na zapadu do Indije na istoku Allahova riječ bude gornja (da vlada Allahov zakon nad svim ljudima). Tako su oni, ashabi, najbolja generacija muslimana koja je odrasla i vaspitala se uz objavljivanje Kur'ana i pod vodstvom Muhammeda, s.a.v.s., postali prave "Allahove halife na zemlji" i "narod najbolji od svih koji naređuje dobro, a zabranjuje zlo", kako ih je sam Allah, dž.š., nazvao kroz Kur'an.

3. Hidžra - ostavljanje tradicionalno naslijeđenog nevjerovanja radi prihvatanja Islama

Hidžru možemo promatrati na još jednom nivou. Naime hidžra tj. seoba znači i ostavljanje tradicionalno naslijeđenog nevjerovanja (kufra i širka), a prihvatanje Islama. Svaki čovjek se rodi u Islamu, ali ga na dan rođenja šejtan dotakne (osim Isa a.s., sina Merjeminog koji nije dotaknut) i roditelji ga poslije odgoje kao muslimana ili kitabiju (sljedbenika Knjige tj. jevreja ili kršćanina) ili pak kafira ili mušrika (ateistu, sekularistu ili mnogobošca). Znači, velika je Allahova milost nad ljudima koji su rođeni i odrasli u Islamu. Ostali su dužni učiniti ovaj vid hidžre, seliti se od naslijedene tradicije nevjerstva ili krivovjerstva ka istini tj.Islamu. Jasno je da je ovdje itekako potreban unutarnji džihad. Koliko li se čovjek mora boriti sam protiv sebe da bi iz svog života izbacio ukorijenjene zablude, neistine, predrasude i prihvatio istinu Islama. Ta borba je dugotrajna, mukotrpna i puna iskušenja, ali onaj ko uistinu hoće može je uz Allahovu milost, pomoć i podršku itekako uspješno voditi. 

Mi znamo da smo stvoreni sa svrhom. Isto tako znamo da smo dovedeni na Zemlju da kroz iskušenja dunjaluka pokažemo hoćemo li uistinu ispunjavati naše zavjete date Bogu da ćemo samo Njemu robovati i slijediti Njegove Knjige i Poslanike. Eto to je svrha našeg boravka na Zemlji. Zato je uistinu od izuzetnog značaja šta smo mi sami sebi odredili za naš životni cilj na dunjaluku tj. šta mi hoćemo da postignemo u našem životu. Nažalost već tu, na prvoj stepenici većina ljudi se strmoglavljuje na šejtanski put, jer za svoj životni cilj uzimaju užitak na ovom svijetu. Oni čitav svoj život posvete tome da što više uživaju na ovom svijetu, pa se to pretvori u trku za zarađivanjem i gomilanjem novca (jer se svi ovosvjetski, materijalni užitci isključivo kupuju novcem). Oni malo i formalno, a najveći broj njih nikako ne izvršavaju svoje obaveze prema Bogu. Allaha zaboravljaju (kufr), a njihova božanstva postaju njihove strasti i novac (širk). Da strasti itekako mogu pojedincima biti njihov bog potvrđuje Kur'an gdje se na jednom mjestu kaže: "Zar nisi vidio onoga koji je svoju strast za svoga boga uzeo". Taj put dakle vodi samo u vatru. 

Vjernici, pak za svoj životni cilj uzimaju ispunjenje obaveza prema Bogu. Oni čitav svoj život hoće da posvete ka tome da što bolje i potpunije ispune svoja obećanja i obaveze data Allahu još prije rođenja. Jedan islamski učenjak je rekao: "Dunjaluk je ahiretska njiva". Koliko mnogo mudrosti u tako malo riječi...Istinskom vjerniku je to dovoljno. 

Dakle, ako hoću da budem predan i pokoran Bogu, a to je značenje riječi Islam, ja ne mogu sebi reći: “Ja hoću da na Zemlji živim kako je meni volja tj. po zakonu koji sam sebi donesem", jer je to put u vatru. Naprotiv, ako sam vjernik mogu samo reći: “Ja hoću da živim onako kako je Allah, dž.š., propisao". Dakle Islam je način života, a Kur'an je "udžbenik života". Muhammed, s.a.v.s., je primjer za vjernike, prvi učitelj i imam muslimanima. Ja obožavam Onoga prema čijoj volji uređujem svoj život. Ako uredim svoj život prema svojim strastima i prohtjevima oni su onda moji bogovi, a ako uredim svoj život prema Kur'anu i sunnetu Muhammeda, s.a.v.s., moj Bog je Allah, dž.š. 

Ako malo razmislimo možemo doći do zaključka da je zaista korijen svih grijeha u ljudskim željama za užitkom na dunjaluku. Koliko li je u historiji ljudske civilizacije na Zemlji samo namaza ostavljeno radi gomilanja novca ili sjedeljke, jela, pića, zabave ili pak spavanja? Koliko li je bilo zavisti, podlosti, spletki i urota pa i ubistava radi vlati?! A tek radi žena? Tu je čini mi se najbolje citirati dio poznate sevdalinke Hanka: “...Zbog nje je Zijo danima pio, zbog nje je Salko u vodu skak'o, zbog nje je Ibro hapsane rib'o, zbog nje je Meho u mezar leg'o..." 

Takvih primjera bi se moglo još mnogo nabrojati. Jednostavno može se reći da zaista nema grijeha, a da mu u korijenu ne leži neka ljudska strast i želja za užitkom. Zaista su strasti i prohtjevi ljudske duše najmoćnije oružje Iblisovo. Zato vjernici moraju lomiti i sputavati svoje strasti i prohtjeve. Moraju ih stavljati u lance. Strasti moraju biti robovi čovjeka, a ne njegovi bogovi. One moraju slušati njega, a ne on njih. To je sama suština Islama, osloboditi dušu od robovanja lažnim bogovima oličenim u kumirima i strastima, da bi ona robovala Allahu, dž.š. Ovdje je potrebna stalna borba i to unutarnji džihad protiv šejtana u sebi. Ta borba prestaje tek sa smrću. 

Naravno da nije cilj te borbe ubiti strasti u sebi, cilj ih je samo uklopiti u Allahove granice. Dakle, treba uživati u dunjaluku, ali samo onoliko koliko je Allah, dž.š., odredio i na način kako je On to odredio. Na ovaj način čovjek postaje Allahov halifa (namjesnik) u carstvu svoje duše. Tada Allahova riječ "biva gornja" u njegovoj duši i karakteru. Lišen je svih strasti i predan Bogu (musliman, mumin).

Hidžru možemo promatrati na još jednom nivou. Naime hidžra tj. seoba znači i ostavljanje tradicionalno naslijeđenog nevjerovanja (kufra i širka), a prihvatanje Islama. Svaki čovjek se rodi u Islamu, ali ga na dan rođenja šejtan dotakne (osim Isa a.s., sina Merjeminog koji nije dotaknut) i roditelji ga poslije odgoje kao muslimana ili kitabiju (sljedbenika Knjige tj. jevreja ili kršćanina) ili pak kafira ili mušrika (ateistu, sekularistu ili mnogobošca). Znači, velika je Allahova milost nad ljudima koji su rođeni i odrasli u Islamu. Ostali su dužni učiniti ovaj vid hidžre, seliti se od naslijedene tradicije nevjerstva ili krivovjerstva ka istini tj.Islamu. Jasno je da je ovdje itekako potreban unutarnji džihad. Koliko li se čovjek mora boriti sam protiv sebe da bi iz svog života izbacio ukorijenjene zablude, neistine, predrasude i prihvatio istinu Islama. Ta borba je dugotrajna, mukotrpna i puna iskušenja, ali onaj ko uistinu hoće može je uz Allahovu milost, pomoć i podršku itekako uspješno voditi. Mi znamo da smo stvoreni sa svrhom. Isto tako znamo da smo dovedeni na Zemlju da kroz iskušenja dunjaluka pokažemo hoćemo li uistinu ispunjavati naše zavjete date Bogu da ćemo samo Njemu robovati i slijediti Njegove Knjige i Poslanike. Eto to je svrha našeg boravka na Zemlji. Zato je uistinu od izuzetnog značaja šta smo mi sami sebi odredili za naš životni cilj na dunjaluku tj. šta mi hoćemo da postignemo u našem životu. Nažalost već tu, na prvoj stepenici većina ljudi se strmoglavljuje na šejtanski put, jer za svoj životni cilj uzimaju užitak na ovom svijetu. Oni čitav svoj život posvete tome da što više uživaju na ovom svijetu, pa se to pretvori u trku za zarađivanjem i gomilanjem novca (jer se svi ovosvjetski, materijalni užitci isključivo kupuju novcem). Oni malo i formalno, a najveći broj njih nikako ne izvršavaju svoje obaveze prema Bogu. Allaha zaboravljaju (kufr), a njihova božanstva postaju njihove strasti i novac (širk). Da strasti itekako mogu pojedincima biti njihov bog potvrđuje Kur'an gdje se na jednom mjestu kaže: "Zar nisi vidio onoga koji je svoju strast za svoga boga uzeo". Taj put dakle vodi samo u vatru. Vjernici, pak za svoj životni cilj uzimaju ispunjenje obaveza prema Bogu. Oni čitav svoj život hoće da posvete ka tome da što bolje i potpunije ispune svoja obećanja i obaveze data Allahu još prije rođenja. Jedan islamski učenjak je rekao: "Dunjaluk je ahiretska njiva". Koliko mnogo mudrosti u tako malo riječi...Istinskom vjerniku je to dovoljno. Dakle, ako hoću da budem predan i pokoran Bogu, a to je značenje riječi Islam, ja ne mogu sebi reći: “Ja hoću da na Zemlji živim kako je meni volja tj. po zakonu koji sam sebi donesem", jer je to put u vatru. Naprotiv, ako sam vjernik mogu samo reći: “Ja hoću da živim onako kako je Allah, dž.š., propisao". Dakle Islam je način života, a Kur'an je "udžbenik života". Muhammed, s.a.v.s., je primjer za vjernike, prvi učitelj i imam muslimanima. Ja obožavam Onoga prema čijoj volji uređujem svoj život. Ako uredim svoj život prema svojim strastima i prohtjevima oni su onda moji bogovi, a ako uredim svoj život prema Kur'anu i sunnetu Muhammeda, s.a.v.s., moj Bog je Allah, dž.š. Ako malo razmislimo možemo doći do zaključka da je zaista korijen svih grijeha u ljudskim željama za užitkom na dunjaluku. Koliko li je u historiji ljudske civilizacije na Zemlji samo namaza ostavljeno radi gomilanja novca ili sjedeljke, jela, pića, zabave ili pak spavanja? Koliko li je bilo zavisti, podlosti, spletki i urota pa i ubistava radi vlati?! A tek radi žena? Tu je čini mi se najbolje citirati dio poznate sevdalinke Hanka: “...Zbog nje je Zijo danima pio, zbog nje je Salko u vodu skak'o, zbog nje je Ibro hapsane rib'o, zbog nje je Meho u mezar leg'o..." Takvih primjera bi se moglo još mnogo nabrojati. Jednostavno može se reći da zaista nema grijeha, a da mu u korijenu ne leži neka ljudska strast i želja za užitkom. Zaista su strasti i prohtjevi ljudske duše najmoćnije oružje Iblisovo. Zato vjernici moraju lomiti i sputavati svoje strasti i prohtjeve. Moraju ih stavljati u lance. Strasti moraju biti robovi čovjeka, a ne njegovi bogovi. One moraju slušati njega, a ne on njih. To je sama suština Islama, osloboditi dušu od robovanja lažnim bogovima oličenim u kumirima i strastima, da bi ona robovala Allahu, dž.š. Ovdje je potrebna stalna borba i to unutarnji džihad protiv šejtana u sebi. Ta borba prestaje tek sa smrću. Naravno da nije cilj te borbe ubiti strasti u sebi, cilj ih je samo uklopiti u Allahove granice. Dakle, treba uživati u dunjaluku, ali samo onoliko koliko je Allah, dž.š., odredio i na način kako je On to odredio. Na ovaj način čovjek postaje Allahov halifa (namjesnik) u carstvu svoje duše. Tada Allahova riječ "biva gornja" u njegovoj duši i karakteru. Lišen je svih strasti i predan Bogu (musliman, mumin).

4. Hidžra kao prihvatanje Allahovog Zakona (šerijata)

Naredni nivo promatranja hidžre naslanja se na prethodni, a to znači hidžra kao seoba od džahilijeta (neznanja) ka ilmu (znanju). Vidjeli smo da čovjek, vjernik mora ostaviti življenje po svom nahođenju i prihvatiti življenje po Allahovom zakonu. Da bi to mogao nužno je poznavati Allahov Zakon (Šerijat). Ova hidžra naročito je aktuelna u današnjem vremenu. Naime u doba egzistencije hilafeta Šerijat je bio zvanični državni zakon i on se primjenjivao. Danas su međutim islamske zemlje i narodi u velikoj mjeri potlačeni i podjeljeni i na tom prostoru vlada prilična bujica laičkih, sekularnih zakona koji se intenzivno uvoze sa zapada. 

Međutim, zar činjenica da se danas objektivno teško može postići da se zakon čitave države temelji na Šerijatu (osim u nekim islamskim zemljama), može biti opravdanje vjernicima da lično i privatno ne proučavaju Šerijat i ne primjenjuju ga u svojim privatnim i međusobnim poslovima!? Zar dva vjernika koji imaju neki spor moraju ići na državni sud i trošiti vrijeme, živce i novac u maratonskim sudskim procesima, koji se mogu rastezati u vječnost kroz razne žalbe, vraćanje predmeta na viši ili niži sud, gdje profitiraju samo advokati i raznovrsna sudska birokratija? Zar nije bolje da oni odu do imama svog džemata da im on pravedno presudi po Šerijatu, a ako je nešto zamršeno mogu otići do šerijatskog pravnika, fakiha, pri muftijstvu?! Jasno je da se u ovim uslovima ne može izbjeći primjena državnih zakona u svim stvarima koje su zvanične po svojoj prirodi i u odnosima sa onima koji nisu muslimani, ali zar dva vjernika ne mogu u svojim privatnim, ličnim poslovima primjenjivati Šerijat koliko god je to u ovim okolnostima moguće...?! Jasno da se ovo ne odnosi na samo na fikh, već i na ostale islamske nauke. 

I ovaj nivo hidžre prožet je borbom. Treba izboriti pobjedu protiv raznih predrasuda (kao na pr. predrasuda da su islamski zakoni zaostali i neprimjereni za ovo vrijeme), zatim protiv lične lijenosti, protiv raznoraznih prepreka koje vrebaju čovjeka na tom putu i konačno izboriti pobjedu protiv jedne opasne šejtanske zamke na kraju kada čovjek dođe do nešto znanja, a to je oholost. Ta oholost se javlja obično u dva vida. Prvo, čovjek je ubijeđen da on "zna" pa je spreman ući u spor i raspravu i sa ljudima koji su mnogo znaniji i iskusniji od njega. Drugo, čovjek smatra da je on došao do znanja svojim trudom i sklon je hvalisati se time, smatrajući da su zasluge za to njegove, a zaboravljajući da se znanje stiče samo Allahovom milošću, jer je znanje samo kod Allaha i On ga daje kome On hoće. 

Znači, zahvala za znanje pripada samo Allahu dž., a za čovjeka je ono i ogromna obaveza jer se ono ne smije kriti od drugih niti ostavljati da se po njemu ne postupa.

5. Hidžra kao selidba od neaktivnosti, nerada, ka aktivnosti - radu

Upravo na ovo posljednje rečeno naslanja se još jedan nivo promatranja hidžre, a to je hidžra kao selidba od neaktivnosti, nerada, ka aktivnosti, radu. Jasno je da od znanja koje se ne primjenjuje nema ni koristi. Takvo znanje je promašeno i "mrtvo". Znači, onaj ko zna nešto o Islamu dužan je prvo to znanje primjeniti u svom životu i truditi se da ga proširi i upoznaje druge sa tim što god bolje i više može. I ovde je potrebna borba. Ne treba puno ni govoriti o tome koje i kakve su sve prepreke i iskušenja koja vrebaju mumina na ovom putu. Ovim se ponovo vraćamo na prvi, vanjski nivo promatranja hidžre kroz primjer ashaba. Naime kada čovjek učini hidžru od nevjerstva ka vjerovanju (islamu), od neznanja (džahilijeta) ka znanju, te od neaktivnosti (nerada) ka aktivnosti (radu) na primjeni tj. življenju Islama po Kur'anu - "udžbeniku Islama", tada čovjek uistinu slijedi primjer ashaba "naroda najboljeg od svih". Onoliko koliko istrajemo u ovoj"hidžri", koliko truda i napora uložimo, toliko sami sebi utječemo na naše mjesto na ahiretu. Ovo bi bila sinteza promatranja hidžre kroz ovdje spomenute dimenzije, čime i ovaj tekst privodimo njegovom kraju. 

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Ocjena: