10 Jul 2003

Između imameta i hilafeta (II dio)

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

Prije nego što pređemo na konkretnu raspravu o šiijskom i sunnijskom poimanju imameta/hilafeta, korisno bi bilo, ako ne i nužno, osvrnuti se na ključne povijesne momente i dešavanja prilikom izabira prvog halife nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.s., Ebū Bekra, r.a.. Detaljan prikaz tih povijesnih događanja je smiren u koricama mnogih klasičnih djela čuvenih islamskih učenjaka. U ovom poglavlju ćemo dati okviran prikaz tih dešavanja.

Dešavanja prilikom izabira prvog halife

        Časni Poslanik, s.a.v.s., umire 12. rebī‘u-l-ewwela 11. godine po h. Problem oko vlasti je iskrsnuo još prije nego što je Poslanikovo, s.a.v.s., tijelo opremljeno i ogasuljeno. Jedna grupa Ensarija, na čelu sa svojim velikanom Sa‘d ibn ‘Ubādetom, r.a.,, se sastaje na mjestu zvanom Seqīfe benī Sā‘ide, s ciljem da istog proglase halifom. Čuvši šta se dešava, na mjesto događaja dolaze Ebū Bekr, r.a., Omer, r.a., i još neki ashabi, no Ensarije kao svog kandidata opet proturaju Sa‘d ibn ‘Ubādeta, r.a., koji tom prilikom drži i govor (Sa‘d ibn ‘Ubāde je tada bio bolestan, te nemogavši direktno da se obrati skupu ashaba ophrvan bolešću, njegov govor povišenim glasom prenosi jedan od posrednika). Međutim, stvar se nije mogla lahko riješiti. Ensarije su isticali svoje zasluge u pružanju pomoći i utičišta kako samom Poslaniku, s.a.v.s.,, tako i svim muhadžirima iz Mekke. Ensarija El-Hubāb ibnu-l-Munzir izlazi s prijedlogom koji na prvi pogled rješava spor: ''Neka vođa bude jedan od nas, a i jedan od vas!'' U tom trenutku ustaje Ebū Bekr, r.a., te nakon pohvale upućene Ensarijama, isticanja njihovih zasluga i ljubavi Allahova Poslanika, s.a.v.s., prema njima, reče: ''Međutim, kod Arapa se podrazumijeva da ova stvar pripada Qurejšijama,...'', te uzevši (Ebū Bekr, r.a.) za ruku Omera, r.a., i Ebū ‘Ubejdeta, r.a., reče: ''Ja sam vam zadovoljan sa ovom dvojicom, pa izaberite koga hoćete!'' Nakon kraće rasprave Ensarije odgovaraju: ''Pa dobro, ako danas izaberemo vašeg čovjeka, kada on umre, onda dolazi naš čovjek, pa nakon njega opet vaš čovjek, i sve tako.''Diskusija se nastavlja, te nakon što muhadžiri citiraju hadise Allahova Poslanika, s.a.v.s., u kojima se daje naputak da vodstvo pripada Qurejšijama, kao što je hadis: ''Imami (vođe) su od Qurejšija!'', Ensarije se polahko ''hlade'' i priklanjaju mišljenju svoje braće muhadžira. No, stvar još nije bila riješena. Ensarija El-Hubāb, r.a., i dalje ustrajava u svom stavu da je najbolje izabrati dva šefa države, jednog od Ensarija, a drugog od muhadžira. Ebū ‘Ubejde ibnu-l-Džerrāh, r.a.,  ustaje govoreći: ''O Ensarije, vi ste prvi koji su pomoć i utočište dali, pa nemojte biti prvi koji u krivu stranu skreću!'' Ustaje i Ensarija Bešīr ibn Sa‘d, r.a., govoreći: ''... Muhammed, s.a.v.s., je od Qurejšija, pa je i njegov narod preći ovoj stvari.'' Takvom mišljenju se priklanja i Ensarija Usejd ibn Hadir, r.a., govoreći da bi prepuštanjem vlasti Ensarijama moglo doći do nesuglasica između El-Ewsa i El-Hazredža, kao dva najveća plemena među Ensarijama. I Ensarija Zejd ibn Sabit, r.a., ustaje govoreći: ''Poslanik, s.a.v.s., je bio od muhadžira, pa i imam treba da je od njih, a mi će mo biti njegovi pomagači (ensāruhū), kao što smo bili i pomagači Poslanikovi, s.a.v.s.,'' No, problem je što su neki od ashaba već dali svoju prisegu Sa‘d ibn ‘Ubādetu, r.a., Izgleda da je u tom trenutku bila presudna Omerova, r.a., odlučnost, koji staje uz stranu Ebū Bekrove, r.a., kandidature, obračajući mu se ovim riječima: ''Nitko nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti  nema prednost nad tobom o Ebū Bekre! Ti si onaj koji je spomenut u Qur'anu kao ''sāhibu-l-ġār'', i ti si u Poslanikovoj, s.a.v.s., bolesti predvodio u namazu džemat,...'' Omer, r.a., ustaje i samouvjereno uzima za ruku Ebū Bekra, r.a., čineći mu time prisegu na vjernost. Isto čine i Usejd ibnu-l-Hadir, r.a., i Bešr ibn Sa‘d, r.a.,, a nakon njih i ostali prisutni ashabi prilaze Ebū Bekru, r.a., čineći mu prisegu. Jedini od tada prisutnih na Seqīfi benī Sā‘idi koji nije prisegu učinio je bio Sa‘d ibn ‘Ubāde, r.a., prvak Ensarija, koji smatrajući sebe prečim na tu funkciju, ljutit napušta mjesto sastanka. No, po nekim povjesničarima, razlog tog njegovog čina jeste bolest kojom je bio ophrvan, ali i on nakon izvjesnog vremena čini prisegu Ebū Bekru, r.a.,, da bi nedugo zatim poginuo kao mudžahid u zemljama Šama. Time biva izabran prvi halifa/imam. No, strasti se, reklo bi se, još nisu bar neko vrijeme stišale. Naime, tog dana, na Seqīfi nisu bili nazočni neki od uglednih ashaba, prije svega Poslanikova, s.a.v.s., porodica koja biva zauzeta gasuljenjem i opremanjem Plemenitog Poslanika, s.a.v.s., Tu se prije svega misli na h.Aliju i ‘Abbāsa, r.a.. Dešavanjima na Seqīfi nije prisustvovao ni ugledni ashab Ez-Zubejr, r.a.. Alija, r.a., će prisegu Ebū Bekru, r.a., učiniti tek šest mjeseci kasnije, tj. nakon smrti svoje supruge Fatime, r.a.,, kćerke Allahova Poslanika, s.a.v.s., H.Alija je tih šest mjeseci uglavnom proveo u svojoj kući, ne izlazeći, i ne kontaktirajući sa Ebū Bekrom, r.a..Ima mišljenja da je Alija, r.a., prisegu dao odmah nakon smrti Poslanika, s.a.v.s.,, a da je ova druga prisega nakon šest mjeseci bila samo potvrda one prve. Međutim, ovom mišljenju nisam našao valjano utemeljenje. Činjenica je da je bilo ashaba koji su preferirali h.Alijino prvenstvo na imamet, kao što su bili ‘Abbās, r.a., Džābir ibn ‘Abdullah, r.a., ‘Ammār ibn Jāsir, r.a., Selmān El-Fārisī, r.a., i još neki. Tako je zabilježena i izjava ‘Abbāsa, r.a., koji se u tim odsudnim trenucima obraća Aliji, r.a., ovim riječima: ''Pruži ruku da ti prisegu učinim!''

Razlozi h. Alijinog kašnjenja u davanju prisege

 

        U literaturi se susrećemo sa tri osnovna tumačenja h.Alijinog kašnjenja u davanju prisege Ebū Bekru, r.a. To su:

1)     Razloge treba tražiti u Alijinoj, r.a., zauzetošću opremanjem i ukopom Allahova Poslanika, s.a.v.s., te njegovom zauzetošću njegom supruge mu Fatime, r.a., i brigom oko nje u bolesti koja ju je ophrvala nakon smrti oca joj. Ovo mišljenje zastupa jedan broj sunnijskoh učenjaka.

2)     Uzroci leže u sporu koji se desio između hazreti Fatime i Eb Bekra, r.a., a po pitanju nasljedstva iza smrti Allahova Poslanika, s.a.v.s., Naime, nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti, h.Fatima dolazi Ebū Bekru, r.a., tražeći od njega svoj nasljedni dio, a koji se sastoji od zemlje u Fedeku i Hajberu. Ebū Bekr, r.a., odbija njen zahtjev, govoreći da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Mi, Vjerovjesnici se ne nasljeđujemo. Ono što ostane iza nas je sadaka.'' Po šiijskom učenju, ovaj drugi dio hadisa nije autentičan, već je dodat iz političkih razloga. Bilo kako bilo, činjenica je da h.Fatima nezadovoljna odgovorom, ljutita odlazi, i sve do svoje smrti ne progovara ni riječi sa Ebū Bekrom, r.a., (El-Buhari). Sve to ukazuje da situacija nije baš bila bezazlena. Međutim, po šiijskom naučavanju, ovo je samo primjer Ebū Bekrove, r.a., nepravednosti, a ne i osnovni razlog h.Alijinog odbijanja da prisegne Ebū Bekru, r.a., na vjernost. A šta samo znači naljutiti Fatimu, r.a., pokazuje hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Fatima je dio mene, ko nju rasrdi, rasrdio je i mene.''  Mišljenje da je upravo ovaj spor po pitanju nasljedstva iza Poslanika, s.a.v.s., bio osnovnim uzrokom h.Alijinog kašnjenja u davanju prisege zastupa većina sunnijskih učenjaka. To biva razlogom zašto h.Alija iz ljubavi prema h.Fatimi, tek nakon njene smrti, a gledajući na opći interes muslimanske zajednice, daje prisegu na vjernost Ebū Bekru, r.a.. Na to upućuju i hadisi koje prenosi El-Buhārī pod rednim brojevima 4240 i 4241.

3)     Po ovom, trećem mišljenju, Alija, r.a., ne daje prisegu Ebū Bekru, r.a., jer sebe smatra prečim na imamet. O mogućim uzrocima zbog kojih se h.Alija mogao osjećati i smatrati najdostojnijim za vodstvo muslimanskog ummeta, ćemo progovoriti nešto kasnije. Ovdje ćemo se osvrnuti samo na neke od povijesnih momenata koji ukazuju da je ovaj razlog h.Alijinog kašnjenja u davanju prisege Ebū Bekru, r.a., zaista fungirao.

Ibn Qutejbe, koji se inače smatra jednim od najranijih i najpouzdanijih autoriteta o tom razdoblju, donosi sljedeći prikaz dešavanja nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti, a u vezi s Alijom, r.a.:

H.Alija biva doveden pred Ebū Bekra, r.a., da mu prisegu učini, što h.Alija ne čini, već se Ebū Bekru, r.a., obraća ovim riječima: ''Ja imam više prava od vas na ovu stvar (imamet), i prisegu neću učiniti. Ako bi ko kome trebao davati prisegu, onda ste to vi meni. Nadvladali ste Ensarije argumentacijom da ste po srodstvu bliži Vjerovjesniku, s.a.v.s., a od nas, ehlu-l-bejta (Poslanikove, s.a.v.s., uže porodice), istu stvar grubo otimate. Mislili ste (o muhadžiri) da ste preči na imamet od Ensarija jer je Muhammed, s.a.v.s., bio od vas (iz istog naroda/plemena), pa su vam oni dali uzde vodstva i prepustili upravljanje. E sad ja protiv vas dokazujem na isti način kojim ste i vi protiv Ensarija dokazivali – Mi smo najpreči i najbliži Poslaniku, s.a.v.s., bio on živ ili mrtav,...'' Utom mu Omer, r.a., reče: ''Nećemo te ostaviti sve dok prisegu na vjernost ne daš!'' A Ebū Bekr, r.a., reče h.Aliji: ''Ako ne želiš prisegu dati, ja te neću siliti.'' Diskusija je još kratko nastavljena, no bez rezultata.

Jedne noći izlazi h.Alija iz kuće, vodeći sa sobom suprugu mu Fatimu, r.a., na jahalici, uputivši se ka nastambama Ensarija, s ciljem da od njih zatraži pomoć, a Ensarije se, između ostalog, obraćaju h.Fatimi ovim riječima: ''O kćeri Allahova Poslanika, s.a.v.s., mi smo već dali našu prisegu tom čovjeku (Ebū Bekru, r.a.,). Da nam je tvoj suprug došao prije Ebū Bekra, r.a., mi bi se njemu priklonuli.'' A h.Alija na to odgovara: ''Pa zar sam mogao ostaviti Poslanika, s.a.v.s., u kući ne okupavši ga, i izaći da se prepirem sa svijetom oko vlasti!?,...''

Bilo je i ashaba koji su stali uz stranu h.Alije, ne želaći učiniti prisegu Ebū Bekru, r.a., (uglavnom od Benū Hāšima, ogranka plemena Qurejš, kojem je pripadao i sam Poslanik, s.a.v.s.,). Većina njih se bila sklonila u h.Alijinu kuću. Ebū Bekr, r.a., takvima šalje Omera, r.a., koji ih, došavši pred kuću, zove da izađu, što ovi odbijaju. Omer, r.a., nakon toga naređuje da mu se donese granje i pruće, govoreći: ''Tako mi onoga u čijoj ruci je Omerova duša, ili će te izaći, ili ću kuću spaliti sa svim što je u njoj!'' Na to mu neko reče: ''O Ebū Hafs (Omere), u kući je i Fatima, r.a.,!'', a on reče: ''Pa šta!'' Ljudi na to izađoše i prisegu na vjernost Ebū Bekru, r.a., dadoše, osim h.Alije koji reče da se zekleo da neće iz kuće izlaziti sve dok s kompilacijom Qur'ana na završi, tj. njegovim sabiranjem u cjelovit mushaf. Utom se na vratima pojavi i h.Fatima, i reče: ''Nemam ništa s onim od vas koji su se tako loše ponijeli! Ostavivši neukopana Poslanika, s.a.v.s., vi ste među sobom stvar počeli rješavati, ne savjetujući se sa nama, te uskrativši nam naše pravo!'' Došavši vijest o tim dešavanjima Ebū Bekru, r.a., on šalje po h.Aliju Qunfuda, no, h.Alija se ne odaziva na poziv, već odgovara Qunfudu: ''Kakoli ste samo brzo na Poslanika, s.a.v.s., počeli lagati!'' Ebū Bekr, r.a., i po drugi put šalje Qunfuda, s ciljem ''iznuđivanja'' h.Alijine prisege, a h.Alija mu ovaj put odgovara: ''Subhānallāh, on traži i prisvaja ono što nije njegovo!'' Spor se ne rješava, pa se Alijinoj, r.a., kući ponovo upućuje Omer, r.a., sa još jednom skupinom ljudi, te kucaju na vrata. Čuvši kucanje h.Fatima uzvikuje povišenim glasom: ''O moj oče, o Allahov Poslaniče, šta nas je samo zadesilo nakon tebe od Ibnu-l-Hattāba (Omera) i Ibn Ebī Quhāfe (Ebū Bekra)!'' Čuvši ove njene riječi, i njen plač, ljudi se raziđoše. No, Omer, r.a., i još neki sa njim, ostadoše, te nasilu iz kuće izvedoše h.Aliju, i dovedoše ga pred Ebū Bekra, r.a., Nakon bezuspješne rasprave, Ebū Bekr, r.a., reče Omeru, r.a., i onima oko njega: ''Neću ga ni na šta siliti sve dok je Fatima uz njega!'' Sličan prikaz istih dešavanja daje i većina ostalih klasičnih muslimanskih historičara.

Na kraju, osvrnimo se na nekoliko izjava h.Alije, zabilježenih u Nehdžu-l-belāġi, a koje je on izrekao u periodu između Poslanikove, s.a.v.s., smrti i svog kraja ovosvjetskog života:

-         Kada je, nakon smrti Poslanika, s.a.v.s., do Zapovjednika vjernih (Alije, r.a.,) dopro glas o zbivanju u Seqīfi beni Sā‘idi, upitao je: ''Šta kažu Ensarije?'' odgovoriše mu: ''Kažu: 'Neka bude od nas jedan zapovjednik, a od vas jedan zapovjednik.''' Alija, r.a., na to reče: ''Zašto niste iznijeli dokaz protiv njih, budući da je Poslanik Božiji, s.a.v.s., oporučio dobro postupanje sa svakim od njih koji bude dobar i opraštanje svakom od njih koji bude loš?'' Prisutni rekoše: ''U tome nema dokaza protiv njih!'' Alija, r.a., odgovori: ''Da je upravljanje bilo njihovo, ne bi bila potrebna oporuka nikakva u vezi s njima.'' A onda reče: ''Šta su zagovarali Qurejšije?'' Prisutni rekoše: ''Dokazivali su da pripadaju ispravnom stablu Poslanika, s.a.v.s..'' A onda Zapovjednik vjernih (Alija, r.a.,) reče: ''Dokazivali su stablo, a zanemarili plod'' (Opaska: Sunnijski učenjak mu’tezilijske provenijencije Ibn Ebi-l-Hadīd kaže da ovaj govor upravo dokazuje da nije postojao nikakav izričit Nass (Tekst) od strane Zakonodavca, ili Poslanika, s.a.v.s., kojim bi se propisivao legitimitet h.Alije na imamet/hilafet. Da je takav Nass postojao, h.Alija bi ga upotrijebio. Međutim, argumentacija h.Alijina se ovdje svodi na vrednote i srodstvo).

-         ''Kako je začudno?! Zar je hilafet mogao biti preko drugarstva, a ne preko drugarstva i srodstva?!''

-         Kada Savjetodavno vijeće nakon Omerove, r.a., smrti odlučuje dati prisegu Osmanu, r.a.,, h.Alija drži kraći govor, kojeg počinje riječima: ''Doista znate da za hilafet imam više prava od svih drugih,...''

''Boga mi, neprestano je oduzimano pravo moje od dana kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., umro, pa sve do danas.''

Ocjena: