19 Jan 2005

Iščekujući Bajram

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

Ja sebe ne pravdam, jer duša je, doista, zlu naklonjena, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje! A Gospodar moj, zbilja, grijehe prašta i samilostan je.[i]

         Nekako se čovjek nakon jacije osjeća opušten, slobodan, pun povjerenja prema drugome. U to vrijeme mnogi osjećaje koji je/ga ispunjavaju nastoje s drugim podijeliti, "otvoriti dušu". Nekako čovjek tada drugome vjeruje, ubijeđen je da ga osoba kojoj se "otvara" neće iznevjeriti.

          Tako susretoh svoga ahbaba, "umjetnika". Velikog mu'mina. No, bí mi čudno: ne bijaše u našemu džematu na jaciji, ali kada ovaj namaz obavismo, on stajaše u haremu. Napolju bijaše mirno, tišina smirivaše svaki zvuk. "Esselamu alejkum", reče, "viđoh te, e taman da te nešto upitam!" Radoznalost porođena čudnom situacijom ali i zebnja koja tinjaše u grudima upotpunosti nasrnuše na moju pažnju. Za tren zaboravih na sve drugo. Bijaše uobičajeno da mi pojedinci postavljaše pitanja, valjda uvažavajući Instituciju koja mi dade idžazu. Ali, ovo bijaše drugačije. Ne znam, duša nešto slutiše.

          "Danas sam bio na fakultetu, dobro je, ima naših stvarno finih momaka koji klanjaju..." Učini mi se da se bori s rječima, ali duša je znala da bitku vode srce i razum. Kada skupih snage za sučeljenje, pogledah ga direktno u oči - bijahu vlažne.

          Povjerio mi se. Povjerio mi nešto što dušu muslimana razdire. Ponovo potvrdih svoja saznanja koja prethodno stekoh. Osvjedočih se opet u, modernim rječnikom rečeno, virus od kojega oboljeva muslimansko biće. Užas doživljaja priječi srce da puninu tegobe iskaže, stoga ću strahotu samo predstaviti - jedan naš džematlija, brat, inače veoma pobožan insan, od sabah-namaza ga niti sam Iblis prokleti ne može odvojiti - valjda ga Allah posebnom milošću zaodjenuo, dakle taj naš brat ne voli selam da mu naziva, neće s njim da se rukuje - ne sviđa mu se njegovo prakticiranje islama.

          Zamanta mi se u glavi, duša razape grudi, misli odlutaše. U trenu napustih duhom mjesto, i vratih se u drugi vakat, u osjećaj drugoga posebno mubarek vremena - period nakon sabaha.

* * *

          Dogovorih se s našim efendijom, Mehmedom Šljivom, da me nakon sabaha, kada Sunce još malo odskoči, odveze autom do pijace, trebadoh kupiti boju za molovanje. Sabahski hal još se osjećao. Valjda zato nisam ni primijetio čudan sjaj u Mehinim očima. Krenušmo ka odredištu. Allah dragi dade, i cesta nekako bijaše prazna pa misli lutaše li lutaše. Pri povratku, zatekavši se sami na putu, Mehmed ef. uspori, okrenu mi se i reče: "Sinoć pročitah jedan hadis. Bijah na njega potpuno zaboravio. Malo je 'neobičan', pa želim da ti ga prenesem." Meho i ja čitašmo, uglavnom, istu literaturu. Rijetko kada bi se odlučio da mi "autoritativno" prenese nešto što je prethodno pročitao. Stoga mi pažnja postade zarobljena. Reče: "Ovako glasi hadis:

'Nema dana da nebo ne kaže: - Bože, dozvoli mi da u komadima padnem na čovjeka jer on kuša Tvoja dobra, a odbija da ti se zahvali... Nema dana da Zemlja ne kaže: - Bože, dozvoli mi da progutam čovjeka jer on jede Tvoje blagodati, a odbija da Ti se zahvali... Nema dana da more ne kaže: - Bože, dozvoli mi da potopim čovjeka jer on jede Tvoje blagodati, a odbija da Ti se zahvali... Nema dana da brda ne kažu: - Bože, dozvoli nam da smrvimo čovjeka jer on jede Tvoje blagodati, a odbija da Ti se zahvali...

A Allah im svima odgovara: - Da ste ga vi stvorili vi biste mu se smilovali. Pustite vi mene i moje sluge... Ako se pokaju ja sam im prijatelj, a ako se ne pokaju ja sam im liječnik!...' "

          Silina poruke pogodi me direktno u srce. Začutah. Do kuće nismo ništa progovorili. Riječi koje čuh konstantno pogađaše moj duh: Ako se pokaju Ja sam im prijatelj, a ako se ne pokaju Ja sam im liječnik!

Ako se pokaju, Ja sam im prijatelj!       

Premda od svega neovisan, premda jedini moć ima, Bog dragi Sebi propisa da premda stvorenje svojim, prije svega, osorim ponašanjem stvarno zasluži izljev Božanske srdžbe, ipak će On na insana prije srdžbe milost izliti: "Kada Allah odredi stvorenja stvoriti, Sebi u Knjizi Svojoj propisa, a ona se nalazi kod Njega: 'Uistinu, Moja milost preteže nad Mojom srdžbom!' "[ii]

Bog dragi i dalje je nastavio čovjeka častiti pa mu, kao jednu od temeljnih garancija ulaska u Džennet, preporuči, štaviše, naredbu dade preko Poslanika Svoga, alejhisselam, da voli rod čovječiji: "Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli. Želite li da vas uputim šta da činite pa da se međusobno volite: širite selam među sobom!"[iii] Dakle ne samo ljubav prema Allahu, već ljubav prema svim muslimanima jedan je od osnovnih uvjeta za ulazak u Džennet!

"Na sudnjem danu će Allah reći: 'Gdje su oni što su se voljeli u ime Moje uzvišenosti? Danas ću ih uvesti u Moj hlad, kada nema drugog hlada osim Moga!' "[iv]

Zato prvo svojstvo kojim se osoba mora okititi jeste biti prijatelj svim muslimanima. Svjesni smo, koračajući kroz život, da nam jednostavno neke osobe "više leže" a neke manje. No to je jedno, ali je posve drugo nevoljeti nekoga muslimana, a pogotovo je nezamislivo mrziti ga.

   Iz svoje mudrosti, koju neki od nas mogu s Allahovom dozvolom razumjeti, Bog dragi je pojedine duše učinio bliske jedne drugima, istodobno učinivši druge udaljenijim: "Duše su regrutovana vojska, pa one koje se upoznaju - zbliže se, a one koje se ne poznaju - raziđu se."[v] S druge strane, ovo ne znači da je muslimanu dozvoljeno živjeti život ne pokušavajući zavoljeti i one osobe koje mu "ne leže". Naime, želeći okusiti slast imana (vjerovanja) musliman, između ostaloga, mora voljeti drugoga muslimana i to u Allahovo ime, odnosno, kako to hadis veli, zbog Allaha: "Tri stvari koje se nađu kod nekoga ta osoba osjetit će slast vjerovanja: da Allaha i Njegovoga Poslanika voli više od bilo čega drugoga, da neku osobu voli samo zbog Allaha, te da prezire povratak u nevjerstvo kao što ne voli da bude bačen u Vatru."[vi]

Analogno rečenome, nevoljeti muslimana znači ne samo ne osjetiti slast vjerovanja, već, ukoliko se netrepeljivost nastavi širiti duhom te osobe, vodi ravno u nepokornost Allahu uzvišenome, jer je slijedeća stepenica grđenje muslimana kojega ne volimo, kao i ubistvo drugih muslimana, a čega je, nažalost, naša povijest puna: "Grđenje muslimana je nepokornost Allahu (Fusuq), a ubistvo muslimana je nevjerovanje (Kufr)!"[vii]

Kod nas je uobičajeno, nažalost, da muslimane koji islam prakticiraju na način drugačiji od našega ne volimo, omalovažavamo, ignoriramo, što je šikaniranje. Također, veoma često naše stavove pravdamo "zalaganjem za istinski islam", često pri tome započevši tumačenja svoga stava ajetom ili hadisom, no pronalazeći "potvrdu" svojih argumenata u stavovima "priznate uleme". Mada nismo svjesni da je jedno započeti aksiomom (navodeći ajet ili hadis) a nešto sasvim drugo zaključiti izlaganje teorijom (mišljenje "priznate uleme"), ovakav put ne samo da vodi cjepanju džemata, već i nas same okreće Džehennemu. Poslanik, alejhisselam, je rekao: "Ko na mene namjerno slaže neka sebi pripremi boravak u Vatri!" Poruka nam je sasvim jasna, ali ono što bi sebi trebali posvijestiti jeste da postoji granica do kada možemo biti zaštićeni činjenicom da "nismo svjesni". Temelji islama su samo Kur'an i hadis, ali ne u smislu našega tumačenja već u smislu jasnih i preciznih poruka koje nam ovi Izvori nude. Karakterizacija muslimana, vjerovanja, džihada itd., jasno je zacrtana. Svako ko od toga odstupi prelazi granice zacrtane Božijom mudrosti. Može se reći da nije musliman ili vjernik onaj ko npr. neće da posti ili koji negira obvezatnost posta, ali ne može niko tvrditi da je sufija nevjernik jer prakticira zikr stojeći i u grupi, da je selefija plaćenik jer neće da klanja sunnete u džamiji ili, npr., što izgovara glasno "amin" za imamom. Nije šiija nevjernik pošto vjeruje u nepogriješivost Imamā, niti je tradicionalista na putu za Džehennem budući tespiha na tespih ili što ući Fatihu podignutih ruku. Sve su ovo samo pretpostavke i sumnjičenja, ništa od ovoga nema potvrde u Osnovama. Dakako, ovo ne smije priječiti razgovor učenih o grješkama i zabludama koje su raširene među muslimanima, ili o nedopuštenim novotarijama, ali ta rasprava mora biti prepuštena učenima a učeni, opet, moraju savladati svoj ego i shvatiti da kvalificiranje vlastitoga mišljenja kao, ne daj Bože, osnove islama, ne samo da toga "učenjaka" okreće Džehennemu već i svakoga ko se za njim slijepo povede. Rasprava učenih - da, ali slijeđenje sumnji i pretpostavki - ne! Slijeđenje sumnji i pretpostavki je put u propast. Kaže Uzvišeni: "O vjernici! Klonite se mnogih sumnji! Zbilja, neke sumnje jesu grijeh! I ne uhodite jedni druge, i ne ogovarajte jedni druge! Zar voli neko od vas jesti meso svoga mrtvog brata?! - a to je vama gnusno, i Allaha se bojte! Doista, Allah prima pokajanja i samilostan je!"[viii] Poslanik, alejhisselam, ovo naglašava: "Čuvajte se sumnjičenja, pretpostavki. Usitinu je sumnjičenje/pretpostavka najveća laž."[ix]

 

Ako se ne pokaju, Ja sam im liječnik!

          Držimo da se veliki broj nas susreće sa međumuslimanskom netrepeljivošću. Zato smo ubijeđeni da svako razumije bol koju duše evo ovdje izražava. Šta učiniti u datome trenutku? Kako, konkretno, postupiti?

          Prvi odgovor je - sabur. Ni za tren ne smijemo zaboraviti da razgovaramo s čovjekom Allahu pokornim. Osobom koja nastoji dolaziti na namaz u džamiju. Ne smijemo zaboraviti da razgovaramo s našim bratom/sestrom. Stoga treba biti nježan, pažljiv. Poput kur'anskih ajeta koji nam predočavaju Božansku suptilnost: "Strpljiv budi s onima koji mole jutrom i večerom svoga Gospodara, želeći naklonost Njegovu, i s njih ne skidaj svojih očiju u želji za uresom života ovosvjetskoga, niti slijedi onoga čije smo srce da Nas spominje nemarnim učinili Mi, i koji strast svoju slijedi i čije je djelo od Istine daleko."[x] Nikakva galama, vika, ne daj Bože napad. Samo ljubav. Allah dragi kaže: "... i s njih ne skidaj svojih očiju..." Dakle neka ti srce s njim ostane. Sjeti se da i on ima dušu, da i on pati kada ga se napadne. Sjeti se da i on uči Kur'an, čita hadis. Ne zaboravi da i njemu smeta što se ti s njim ne slažeš. Ali pogotovo ne zaboravi vrijeme kada jedan od vas ili, pak, obojica ne vjerovaste - bijaste neprijatelji pa vam Allah uzvišeni srce poveza u džennetu džamijskome: "Svi se čvrsto vežite za Allahovo uže i razilaziti se nemojte. I Allahove blagodati prema vama se sjetite, kad nepriatelji bili ste, pa vam je on povezao srca vaša i blagodati njegovom postali ste braća! I bili ste na rubu jame od Vatre, i On vas je spasio od nje. Eto, tako vam Allah razjašnjava Znake Svoje da biste na Pravoj stazi našli se!"[xi]

          Drugi korak sam će doći. Shvatit ćeš da te je sabur spriječio da postaneš nasilnik. Nasilnik od sebe odgoni pobožne ljude, dok mu'min voli biti u društvu s pobožnim. A pobožnost se javlja u više različitih vidova pa je teško pronaći takvu osobu koja identično tebi ljubav prema Allahu ispoljava. Ono osnovno što svako mora savladati jeste da nakon prolaska prvoga kruga (sabur) sebe izliječi od loših misli, naročito prema svome bratu / sestri muslimanu / muslimanki. Ne treba nas kopkati da li neko kući klanja namaske sunnete, da li neko kući klanja nafile i pored sunneta klanjanih u džamiji. Nismo mi ti koji račun sviđamo: "I ne odgoni od sebe one koji se Gospodaru svome mole jutrom i večerom, za naklonosti Njegovom čeznući! Ti njihov račun nećeš sviđati, a ni oni račun tvoj neće sviđati. I, ako bi ih odgonio, ti bi tad silnik bio."[xii]

* * *

          Sve ovo mi prođe kroz glavu. Moj dragi brat tužan preda mnom stajaše. Ja ga ne mogah više u oči gledati. I sam se osjećah krivim. Kao da sam istovremeno i onaj koji povrijeđuje ali i povrijeđeni. Osjećah se nemoćnim.

          Knjiga koju mi Mehmed ef. pokloni, a u kojoj je naišao na spomenuti hadis, jeste Humanost Muhammeda, a.s., autora Halid Muhammed Halida. Dok je otvarah pomislih: ko li imaše tako nježnu dušu pa ga ovo djelo uspjede privući? Kada otvorih knjigu duša se stegnu - prevodilac je rahmetli naš profesor Mesud ef. Hafizović. Zamislih se: rahmetli profesor više nije s nama, Allah mudri uze plemenitu dušu između nas. Džemat nam ostade bez imama, vlastitom nebrigom izgubišmo dragog prijatelja. Muslimani se međusobno ne vole. Prvo je direktno volja Allahova, drugo je naš nemar a treće naša oholost. Prvo nam teško prihvatiti, drugim se kitimo a treće nam drago. Sjetih se ajeta kojega Preporod konstantno istice: "Allah ne mijenja ono na čemu jedan narod jeste, sve dok taj narod ne izmijeni sebe!" [xiii]

 


[i] Kur'an, sura Jusuf, ajet br. 53. (U radu korišten je prijevod Kur'ana na bosanski jezik, kojega načini profesor Enes Karić, a objavi Bosanska knjiga, u Sarajevu, 1995.)

[ii] Hadis bilježi Muslim, prenoseći ga od Ebu Hurejre. Bilježe ga još i Buharija, Nesa'i i Ibn Madže. Vidi: 40 kudsi hadisa, El-Kalem, sarajevo, 1997., str. 11.

[iii] Hadis bilježi Muslim, prenoseći ga od Ebu Hurejre. Vidi: Muhammed Mustafa el-E'azami, Rijadus-salihin, Vrtovi pobožnih, Organizacija za pomoć projektima podizanja džamija, Travnik, 1994., str. 120.

[iv] Hadsi biježi Buharija, prenoseći ga od Ebu Hurejre. također, hadis bilježi i Malik. Vidi: 40 kudsi hadisa, str. 32.

[v] Hadis bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti 'Aiše. Vidi: Sahihu-l-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, El-Kalem, 1991., tom IV, str. 414.

[vi] Hadis bilježi Buharija, prenoseći ga od Enesa. Vidi: Mūsā Šāhīn Lāšīn, Al-Minhal Al-Ĥadīt, Ğāmi'a Al-Azhar, bez god. izd., tom I, str. 11.

[vii] Hadis bilježe Buharija i Muslim, prenoseći ga od Ibn Mes'uda. Vidi: Aş-Şan'ānī, Subul As-Salām, Ğam'iyya Iĥyā' At-Turāt Al-Islāmī, tom IV, str. 291.

[viii] Kur'an, sura Sobe, ajet br. 12.

[ix] Hadis bilježe Buharija i Muslim, prenoseći ga od Ebu Hurejre. Vidi: Aş-Şan'ānī, Subul As-Salām, tom IV, str. 293.

[x] Kur'an, sura Pećina, ajet br.28.

[xi] Kur'an, sura Imranova porodica, ajet br. 103.

[xii] Kur'an, sura Stoka, ajet br. 52.

[xiii] Kur'an, sura Grmljavina, ajet br. 11.

Ocjena: