28 Apr 2002

Zekat na papirni novac

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Wahbat ez-Zuhayli; prijevod - Samir Beglerović
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

Papirni i metalni novac jesu sredstva međusobne razmjene, upotrebljavana umjesto zlata i srebra, utvrđena bankovnom doznakom (Ĥawāla Maşrifiyya) koju određuje centralna banka neke države, kao protuvrijednost zalihe zlata, predstavljenom monetom u opticaju (Al-'Umla Al-Mutadāwala).

Većina zemalja zabranjuje upotrebu zlata, tolerirajući podizanje gotovine u papirnim ili metalnim novčanicama, koje se prave od pomiješanih metalā kao što su bronza, bakar i drugi, čuvajući (pritom) zlatne zalihe u državnome trezoru.

Ovakav sistem pojavio se u novome dobu, nakon Prvog svjetskog rata. O njemu ne raspravljaše naši stari pravnici.

2. Islamske pravne škole o zekatu na papirni novac

Suvremeni pravnici tragaše za propisima o zekatu na papirni novac (Al-Fiqh 'Alā Al-Madāhib Al-'Arba', tom I, str. 486.), te džumhur (većina) ustvrdi obavezu davanja zekata na njega (hanefijska, malikijska i šafijska pravna škola), navodeći kao dokaz - ili činjenicu da se ovaj novac tretira u svojstvu (Bi Matāba) ustvrđenoga duga prema državnome trezoru, ili mjenice, ili bankovne doznake gdje se njena vrijednost računa kao dug prema banci.

Sljedbenici hanbelijske pravne škole smatraju da se zekat na papirni novac ne daje sve dok se stvarno ne izvrši njegova zamjena za metal koji im je pokriće (zlato ili srebro), anologno isplati duga.

Ispravno je mišljenje da je obaveza davanje zekata na papirni novac. Papirni novac postao je vrijednost stvarī; odustalo se od upotrebe zlata i niti jedna država nije dozvolila preuzimanje zaliha bilo kojemu novcu u opticaju. Nije dozvoljeno ovaj novac kijasom (analogijom) porediti s dugom, jer obveznik ne crpi korist od duga - on je dužnik, a fekihi smatraju da se na taj novac ne daje zekat osim nakon isplate, a razlog nepostojanja obaveze plaćanja zekata na dug je (upravo) nepostajanje isplate.

S druge strane, osoba koja posjeduje papirni novac, od njega istinski crpi korist baš kao što se korist crpi od zlata kao izraza vrijednosti stvarī koje osoba stvarno posjeduje. Nije ispravno mišljenje kako postoji razlika u davanju zekata na ovaj novac. Tvrdnja da se zekat ne daje izraz je pogrešnoga idžtihada (samostalnoga prosuđivanja na osnovu Izvora) jer ta tvrdnja imala bi za posljedicu stav da zekat (na papirni novac) nije najznačajnija i njavažnija vrsta prihoda na kojih se daje zekat. Stoga je izričita obaveza davanje zekata na papirni novac u potpunosti, kao što je to ustanovljeno u šafijskoj pravnoj školi, što iznosi 2,5%.

 

3. Utvrđivanje nisaba

Kao što smo rekli, nisab (određena količina novca kao preduvjet za davanje zekata) određuje se na osnovu bankovnoga kursa u odnosu na šerijatski utvrđen nisab zlata, a to je dvadeset dinara ili dvadeset miskala (20 x 4,44 grama). Tako težina zlata (koja doseže nisab) jeste 85 grama, a srebra 595 grama, računano na osnovu arapskoga dirhema koji iznosi 2,975 grama zlata.

Najispravnije je nisab papirnoga novac računati po zlatu, jer to odgovara nisabu stoke (deve, krave i ovce i koze), a i zbog povećanja životnoga standarda (Mustawā Al-Ma'īša) i poskupljenja potrepština. (Ipak), većina suvremenih pravnika nisab računa po srebru iz predostrožnosti, i jer je srebro korisnije siromasima, a i zato što o tome postoji idžma (suglasnost), te što je to utvrđeno autentičnim Sunnetom. U prošlosti, 26 egipatskih rijala odgovaralo je 9 i 2/3 kirša, oko 50 rijala u saudijskoj Arabiji i u Emiratima, te oko 60 ili 55 pakistanskih i indijskih rupija.

Zekat na papirni novac postaje obavezom tek nakon dosezanja šerijatski propisanoga nisaba, nakon protoka godine, i nakon isplate duga, što je valjano i pošteno. Hanefijska pravna škola još dodaje da nisab mora biti računan na osnovu nužnih potrepština, dakle: izdržavanje, oblačenje, stanarina (Uğra Sakanī) i oružje za rat. (Ad-Durr Al-Muhtār Wa Radd Al-Muhtār, tom II, str. 5.-8.)

 

4. Mjenice i dionice

Mjenice (As-Sanadāt), množina je riječi mjenica (Sanad). Mjenica je napisani ugovor, vrsta duga (zajma - Al-Qarď), kojim korisnik za određeni vremenski period uživa određeni odgovarajući profit.

Dionica (As-Sahm) je dio glavnice udruženoga imetka (Ra's Māl Aš-Šarika). Njen vlasnik naziva se dioničar (Misāhim). A mjenica je dio zajma u udruživanju ili šteti (Duwala). Osoba koja izdaje mjenice naziva se kreditor (Muqriď), a osoba kojoj se izdaju mjenice naziva se dužnik (Dā'in).

Poslovanje dionicama dozvoljeno je Šerijatom. Poslovanja mjenicama je haram, budući obuhvata i kamatu.

Unatoč zabrani bavljenja mjenicama obaveza je na njih dati zekat (zabrana poslovanja mjenicama ne podrazumijeva oduzimanje prava punoga vlasništva nad imetkom, pa je obaveza na njega dati zekat; s druge strane, haram imetak, kao što je otimačina - Ġaşb, krađa, mito - Rišwa, obmana - Tazwīr, monopol - Iĥtikār, krivotvorenje - Ġašš, kamata i sl., ne podliježe obavezi davanja zekata jer taj imetak nije vlasništvo njegova posjednika; obaveza je povrat toga imetka istinskome vlasniku; ovo je zaključeno na osnovu Riječi iz sureKrava, ajet 188.: "I ne jedite svoje imetke među se na pogan način..."). Razlog ovome je što su mjenice poput duga osobe kojoj su izdate a što povlači davanje zekata za svaku godinu, na osnovu mišljenja džumhura (izuzetak je mailkijska pravna škola), jer je dug ono što se očekuje (čija je vrijednost fiksna, utvrđena), a na to je obaveza davati zekat svake godine. Što se tiče investicionih mjenica, na njih se daje zekat kao na novac, tj. 2,5% od njihove vrijednosti.

Dionice također podliježu obavezi davanja zekata, u skladu s njihovom stvarom kupovnom ili prodajnom vrijednosti, poput zekata na trgovačku robu (Al-'Urūď At-Tiğāriyya), gdje se zekat daje na glavnicu imetka i zaradu na kraju godine, ukoliko osnovica i zarada dosežu nisab, ili ako s imetkom vlasnika dosežu nisab. Najminimalnija dozvoljena granica (na koju se ne treba dati zekat) jeste ako dioničar nema drugoga izvora za život, kao što je slučaj sa siromasima, jetimima i sl. Ovo je što se tiče udruživanja u kupoprodaji. Pri udruživanju u proizvodnji, kao što je proizvodnja šećera, nafte i sl., poput štamparijā i fabrikā, dionice se određuju njihovom trenutnom vrijednošću odbijajući vrijednost građevinā, alatā i strojeva.

5. Zaključak

Obaveza je vlasniku dionica i mjenica, ako je protekla godina od njegovoga vlasništva nad njima, dati zekat u visini od 2,5% njihove vrijednosti zajedno sa zaradom na kraju godine; ili dati zekat sve odjednom na proizvode (Ġalla) od udruživanja i dobitak ('Īrād), u iznosu od desetine čistoga dobitka, analogno nisabu usjeva i plodova, s obzirom da udruženi imetak ima svojstvo povećanja proizvodnjom ili sl. U prvome slučaju, vlasnika dionica oslovljavamo trgovcem, dočim u drugome slučaju udruživanje dionica oslovljavamo proizvodnjom. 

Ocjena: