Ovu hikaju (priču) pripovijeda nam hazreti Ibn Arebi iz vlastitoga iskustva. Ne znamo kada i gdje se radnja desila. Događaj je zabilježio u 369. poglavlju svoga čuvenog Futūhāta („Mekkanskih otkrovenja“), a poglavlje nosi naslov „Ključevi riznica dobrote“.
- Bijaše jednom jedan vaiz (propovijednik) koji kad god bi se ispeo na minber, počeo bi da uči dove i moli za drumske razbojnike.
„Na dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi, od koristi biti,
samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.“
Nećete postići dobro sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.
I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite.
Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti zeliš uputiti, - Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći.
Događao se jedan od mojih najomiljenijih danâ.
“Reci:
‘Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi prema bližnjima.’
Prije mnogo godina, pješačio sam visovima potpuno nepoznatim turistima, u ovom starom predjelu gdje se Alpe strmoglavljuju u Provansu. Zaputio sam se u tu dugu šetnju ovim napuštenim, ogoljenim i monotonim predjelima, na 1200 i 1300 metara nadmorske visine. Ništa tu nije raslo, osim divlje lavande.
Kad u noći napet čekaš,
neku pomoć, bilo kakvu,
kad osim tebe tu je samo sjena
