1. predavanje: Hadis-i šerif o fitretu, vjerovanju urođenom u čovjeku

Kategorija

 

عَنْ أَبِي هُرَيْرَة، رَضِيَ اللهُ عَنْهُ، أَنَّ رَسُولَ اللهِ e قَالَ:

 

كُلُّ مَوْلُودٍ يُولَدُ عَلىَ الْفِطْرَةِ، فَأَبَوَاهُ يُهَوِّدَانَهُ، أَوْ يُنَصِّرَانَهُ، أَوْ يُمَجِّسَانَهُ، كَمَا تُنْتَجُ الْبَهِيمَةُ بَهِيمَةً جَمْعَاءً، هَلْ تُحِسُّونَ فِيهَا مِنْ جَدْعَاءٍ؟

 

ثُمَّ يَقُولُ أَبُو هُرَيْرَة، رَضِيَ اللهُ عَنْهُ:

وَ اقْرَءُوا إِنْ شِئْتُمْ:

 

فِطْرَتَ اللهِ الَّتيِ فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا. لاَ تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللهِ. ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَ لَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لاَ يَعْلَمُونَ.

 

Od hazreti Ebu Hurejre prenosi se da je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao:

Svako novorođenče rađa se sa fitrom, a njegovi ga roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom. Kao kada stoka nosi svoje potomstvo čitavo, bude li kada sakato?!

Nakon što je prenio ovaj hadis, hazreti Ebu Hurejre, reče:

„A ako hoćete, pročitajte ovaj ajet:

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu prema kojoj je On ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.[1]

(hadisi šerif bilježi Buharija)

 

1.1. Opće značenje hadis-i šerifa

 

Tumačeći ovaj plemeniti ajet, Ibn Adžiba kaže:

„Posveti se vjeri u cjelosti, ne samo djelimično. Ustraj u njoj, vodi računa o svemu što utječe na kvalitet tvoje vjere. Od vjere zavisi čovjekova konačna sudbina, pa ona uvijek u životu mora imati prednost.“[2]

U vremenu Ezela, dok naše duše još uvijek nisu dobile tijela i rodile se na ovome svijetu, svako od nas dobio je od dragoga Boga svojstvo tevhida – vjerovanja da dragi Bog postoji i da je jedan jedini. To je ta fitra. Naše duše znale su samo za tevhid, nikakvo drugo vjerovanje. Eto tako nas je uzvišeni Allah čistima učinio. O tome nam govori i hadis-i kudsi u kojemu nam hazreti Muhammed, alejhisselam, prenosi Božije riječi:

 

وَ إِنِّي خَلَقْتُ عِبَادِي حُنَفَاءً كُلُّهُمْ، وَ إِنَّهُمْ أَتَتْهُمُ الشَّيَاطِينُ فَإِجْتَالَتْهُمْ عَنْ دِينِهِمْ وَحَرَّمَتْ عَلَيْهِمْ مَا أَحْلَلْتُ لَهُمْ وَ أَمَرَتْهُمْ أَنْ يُشْرِكُوا بِي مَا لَمْ أُنْزِلْ بِهِ سُلْطَانًا.

 

Sve Moje robove stvorio sam s apsolutnim vjerovanjem u Moju jedinost (hunefā'), sve njih. Ali prilaze im šejtani, odvraćaju ih od njihove vjere, zabranjuju im ono što sam Ja dozvolio, naređuju im da Mi pridružuju partnera, mada za to nikakav argument nemaju.[3]

 

Onaj ko se, stalnim ibadetom i razmišljanjem o Božijim ajetima, znakovima u nama i oko nas, sjeti vremena Ezela, sjetit će se da je lično dao svjedočenje da mu je dragi Allah jedini gospodar.

Kako zaključuje hazreti Ibn Adžiba, fitra je ustvari spoznaja da je samo dragi Allah gospodar, jedini stvoritelj. Svako od nas, svaki čovjek, ima ovu spoznaju usađenu u svoju dušu. No, kod nekoga je prašina od zaborava na Ezel i od nepokornosti dragome Bogu manja, pa mu do srca dopire jače svjetlo fitreta. Kod drugoga, taj talog od prašine je deblji, pa je i svjetlo fitreta slabije.[4]

Kod svakoga je fitret skriven. Ako bi se do njega došlo nespremno, a budući da je u njemu položena tajna Allahovog gospodarenja nad svime (sirrur-rubûbijja), naglo pojavljivanje te tajne spržilo bi sve prirodne zakone koje poznajemo, na koje smo se navikli, na ovome svijetu. Zato se ta tajna otkriva postepeno, malo po malo, i to samo izgrađenim, svjesnim, pravim vjernicima.

 

1.2. O časnome ashabu, prenosiocu ovoga hadisa

 

Prenosilac ovoga hadis-i šerifa je poznati plemeniti ashab, Poslanikov, alejhisselam, drug i suvremenik, hazreti Ebu Hurejre. Ovaj nadimak dao mu je hazreti Pejgamber, alejhisselam, a ima značenje: „onaj koji voli igrati se s mačkama“.

Pravo mu je ime Abdurrahman ibn Øahr ed-Devsī. Jedna je od prvaka hazreti ashaba koji su kasnijim generacijama muslimana sačuvali ovaj izuzetno bitan dio Šerijata – Poslanikov, alejhisselam, Sunnet. Hazreti Ebu Hurejre prenio je više hadisa od svih drugih ashaba jer je stalno bio uz Poslanika, alejhisselam, i slušao njegove riječi pa mu je na kraju hazreti Pejgamber, alejhisselam, i potvrdio da je izuzetno zainteresiran za hadis.

Nakon toga, proučio je dragome Allahu dovu da podari hazreti Ebu Hurejri dobro pamćenje, jaku memoriju, pa bi, nakon toga, hazreti Ebu Hurejre, šta god da čuje to odmah i zapamtio, zahvaljujući berićetu te dove.

Islam je primio sedme godine po Hidžri, u godini kada se desila Bitka na Hajberu. Preselio je na ahiret u presvijetloj Medini, 57. godine po Hidžri. Pokopan je u poznatome mezaristanu kraj Alejhisselamove džamije – Bekija. Neki ljudi mu i danas znaju pronaći mezar.[5]

 

 

1.3. O značenju riječi hanîf

 

Hazreti Ruzbehan Bakli Širazi kaže:

Hanîf je pravi vjernik, koji je okrenuo leđa oslanjanju na stvorenja, te je svoju bît okrenuo od svega. Nakon iščeznuća svoga ega (fenâ), u potpunosti se okrenuo Ezelu jer samo pogledajući u Ezel može se vidjeti vlastita bît, svrha vlastitog postojanja.“[6]

Ovaj svijet je prolazan a sve što je prolazno, kao da ga i nema. Stoga onaj spomenuti „pravi vjernik“ na stalnom je putovanju od ovoga prividnog postojanja ('adem) ka oduvječnosti (kidem). Kada dođe do svoga cilja, pravi vjernik u svome odnosu prema uzvišenome Allahu neće imati nikakvog posrednika. Do tada, čovjek, makar nesvjesno, uzima posrednika, u dva smisla.

Prvi, da misli kako će robovanjem nekom postići da se taj neko zauzme kod uzvišenoga Gospodara.

Drugi smisao govori o čovjeku koji robuje da drugi saznaju za njegov stalni post, namaz, dijeljenje sadake... Pa iako su ovo načini približavanja uzvišenom Allahu, ukoliko ta sredstva postanu cilj, kao da im je sâm taj vjernik dodijelio kod sebe status božanstava. Robuje im kako bi preko njih zadobio i zadovoljstvo svoga Gospodara ali i pohvale od ljudi.

Zato je važan nijet, namjera. Pomoću njega čovjek iz ibadeta izdvaja svoje, često skriveno, svojstvo ljubavi prema dobivanju pohvala od drugih ljudi. Pomoću nijeta, kada čovjek naprimjer hoće postiti, postom će svoje biće i stvarno okrenuti prema uzvišenom Allahu, a zaboraviti na sva stvorenja.

Ovo je postignuće istinskoga tevhida koje se naziva et-tedžrîd fit-tevhîd, kada čovjek postigne stanje u kojemu mu je srce prazno od svega drugoga osim dragoga Boga. To je njegova posebna tajna.[7]

 

 

1.4. Odgojni smisao hadis-i šerifa

 

U ovome plemenitom hadisu, osjeća se jedan dašak od dašaka Apsolutne ljepote (el-Džemâl), svjetlo od svjetlosti poslanstva. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, pojasnio je na jedan pitak način, veoma istančano, jedno izuzetno bitno znanstveno pitanje, koje svi učenjaci istražuju, kojim su se zaokupili filozofi i mislioci, a koje glasi: Da li je vjera nešto urođeno u čovjeku? I da li je dobro ono što je osnova čovjeka, ili je zlo ta osnova?

Analogno, da li dijete s rođenjem dobiva duhovnost koja ga nadahnjuje na dobro i na pravi put?

Plemeniti Poslanik, alejhisselam, ovime je postavio jedan od temelja ispravnoga odgoja, skrećući svjetlom svojih plemenitih riječi pažnju svakom odgajatelju, svakome tragaocu i misliocu koji traže spoznaju i istinu. Taj hazreti Pejgamberov, alejhisselam, naputak glasi: dobro je nešto što je usađeno u čovjeka, a zlo je izvedene, ne usađene, vrijednosti, nešto što se naknadno u životu stječe. Čovjek stvoren je sa zdravom vjerom u Božiju jedinost (fitret), čist i nepomućen. Posjeduje potpunu podobnost prihvatanja dobra. No, društvo je to koje čovjeka kvari, okolina u kojoj čovjek živi iskrivljuje taj fitret, kvari čovjekovo ponašanje i njegovu vjeru.

U ovome naročito je bitna uloga roditelja, koji mogu vrlo lahko biti uzrok čovjekove propasti i štete, odnosno uzrok ili čovjekovog kvarenja ili čovjekovog dobra, čovjekovog hoda pravim putem, ili skretanja na stranputice.

Kada se rodi, dijete biva spremno izrasti u zdravoga člana društva. Ukoliko se ništa ne bi ispriječilo između toga djeteta i njegovog fitreta, izraslo bi s imanom, živjelo u dobru i zadovoljstvu. Ali pokvareno, nezdravo, društvo, loša okolina, a u tome su najbitniji roditelji, činioci su koji kvare dušu djeteta: izvrću mu logiku i fitret, okreću ga od upute ka zabludi, od sreće ka nesreći, od vjere ka nevjerstvu. Ukoliko nije kvarna porodica, nezdravo društvo i zalutali roditelji, dijete će ostati u svome fitretu, čiste duše, zdravoga uma, usmjereno plemenitom i savršenom životu.

Treba naročito obratiti pažnju, kako je samo hazreti Muhammed, alejhisselam, usporedio dijete s janjetom, kojega je uzvišeni Allah stvorio u potpunom, zdravom obliku, lijepe građe i finog izgleda. A ljudi su ti koji kvare ljepotu janjeta – otkidaju mu nos ili uho, sakate ga na razne načine sve dok ne postane ružno za vidjeti.

Zar se ovo ne događa i sa svakim čovjekom – uzvišeni Allah stvara ga u savršenome obliku, a sva šteta dolazi mu ustvari od drugih ljudi?!

 

 

1.5. Zaključak

 

Svako od nas je odgajatelj (murabbi), i svako od nas svojim svakodnevnim ponašanjem, ophođenjem prema ljudima koje susrećemo ovdje na namazu, u svojim džematima, u svojoj kući, na ulici, na poslu, utječe na drugoga.

Kada nas je troje, a dvoje među se nešto šapuću, zar ne poručuju trećemu da je trenutno nepoželjan?! Pa hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:

 

إِذَا كُنْتُمْ ثَلاَثٌ فَلاَ يَنْتَجِي اثْنَانِ دُونَ صَاحِبِهِمَا، فَلاَ يَتَنَاجَى اثْنَانِ دُونَ الثَّالِثِ فَإِنَّ ذَلِكَ يُحْزِنُهُ.

Kada vas je troje, neka se ne došaptavaju dvoje, bez svoga prijatelja, neka se ne došaptava dvoje, bez trećega. Jer, to ga može rastužiti.[8]

 

Kada odaberemo da se samo sa nekim poselamimo, naprimjer samo sa onima koje bolje poznajemo, zar ne govorimo drugima da su za nas manje vrijedni?!

Svako od nas zna kako je to kada neko ima „loš dan“, kada je tužan, neraspoložen. Treba razmisliti: „Možda je ova osoba pored mene osjetljiva a Allah dragi kao da ju je baš na mene uputio; zato joj se moram javiti, upitati kako je, nasmiješiti joj se.“

Kako smo vidjeli, na svjetlo fitreta kod sebe ali i kod drugoga svi utječemo. Stoga nam valja lijepim ponašanjem to svjetlo u svima nama rasplamsati. A Allah dragi jedini upućuje.

[1] Sura er-Rûm, ajet 30.

[2] Ibn Adžība, Bahrul medīd fī tefsīril Kur'ānil medžīd

[3] Hadis u cjelosti glasi: „Uistinu, moj Gospodar naredio mi je da vas podučim onome što ne znate, a od onoga što me je On danas podučio: 'Sve što smo dozvolili robu, to je i dozvoljeno. Sve Moje robove stvorio sam s apsolutnim vjerovanjem u Moju jedinost (hunefā'), sve njih. Ali prilaze im šejtani, odvraćaju ih od njihove vjere, zabranjuju im ono što sam Ja dozvolio, naređuju im da Mi pridružuju partnera, mada za to nikakav argument nemaju.'

Te da Allah pogleda na stanovnike Zemlje, prezirući ih, i Arape i nearape, izuzev onih koji su preostali od Ehli Kitabija. I reče: 'Poslao sam te da bih te iskušao a i da bi druge tobom iskušao. Spustio sam ti Knjigu, koju ne može voda isprati, koju učiš i dok spavaš i dok si budan.'

I naredio mi je Allah da uništim Kurejšije. Rekoh: 'Gospodaru, razbit će mi glavu i pozvati da je i drugi udaraju.' A Allah mi reče:

'Istjeraj ih, kao što su oni tebe izgnali, i bori se protiv njih kao što su se oni protiv tebe borili. Dijeli, pa ćemo Mi dati da ti bude naknađeno. Pošalji vojsku, Mi ćemo poslati pet takvih. S onima koji su ti pokorni, bori se protiv onih koji su ti nepokorni.

Dženetlija je tri vrste: vladari koji su pravedni, iskreni i upućeni; milostiv čovjek, nježnog srca prema svakome ko mu je blizak; i čedan musliman koji je suzdržljiv a ima mnogobrojnu porodicu. A džehenemlija je pet vrsta: onaj koji ne može trpjeti, oni koji vas slijede ali ne vode brigu o trošenju imetka niti o svojoj rodbini, pronevjernik čija se pohlepa ne može sakriti, makar bila i neznatna stvar, pronevjerit će je; čovjek koji te svakoga jutra i svake noći obmanjuje u vezi s tvojom porodicom i tvojim imetkom.'

Također je naveo i škrtca, lažova, pokvarenjaka i čovjeka koji govori prostote.“

Hadis bilježe imami Muslim i hazreti Ahmed ibn Hanbel, prenoseći ga od hazreti Ijāda ibn Himāra.

[4] Vidi: Ibn Adžība, Bahrul medīd fī tefsīril Kur'ānil medžīd

[5] Vidi: Muhammed 'Alī es-Sābūnī, Min kunūzis-sunne, Bejrut, el-Mekteba el-'Asrijja, 2002., str. 15.

[6] Rūzbihān Baklī Šīrāzī, 'Arā'isul bejān fī hakā'ikil Kur'ān

[7] Ibid.

[8] Hadis bilježe Buharija, Muslim, hazreti imam Ahmed, i Ibn Madže, prenoseći ga od hazreti Abdullaha ibn Mesuda.