24 Oct 2009

3. Treće predavanje: Hadis-i šerif o onome što se događa do Sudnjeg dana

Objavio: Haris Čengić
Kategorija(e) tekstova: 

U prošlome hadisu, slušali smo o sretnicima drugoga svijeta. Vidjeli smo da je naš život na ovome svijetu poput sjene: prvo ga nema, potom ga nastane, uspravlja se, stagnira, smanjuje i na kraju ga nestaje.

Ono što nas uopće drži na životu jeste naš Stvoritelj, uzvišeni Allah, baš kao što Sunce daje život sjenama predmeta. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, obavijestio nas je da ko se ubroji u jednu od sedam kategorija ljudi, tome će uzvišeni Allah na Sudnjemu danu podariti posebnu pažnju jer je taj čovjek, ukoliko je pripadao jednoj do sedam kategorija, živio život svjestan da jedino uzvišeni Allah ima stvarnu, originalnu, egzistenciju.

Tih sedam kategorija su: pravedan imam, pobožan mladić ili djevojka, čovjek vezan za džamiju, dvoje koje se vole u ime uzvišenoga Allaha, čovjek koji se kloni bluda, čovjek koji dijeli sadaku i čovjek koji u osami zaplače kada se sjeti uzvišenoga Allaha.

Naredni hadis-i šerif govori nam o načinu življenja na ovome svijetu, govori nam o prolaznosti i nestabilnosti kroz koje ljudi bez izuzetka prolaze. Naslov predavanja je: „O onome što se događa do Sudnjega dana“.

 

3.1. Tekst hadisi šerifa

 

عَنْ أَبيِ مُوسيَ أَلأَشْعَريِ، رَضِيَ اللهُ عَنْهُ، أَنَّ رَسوُلَ اللهِ e قَالَ:

إِنَّ بَيْنَ يَدَيِ السَّاعَةِ فِتَنًا كَقِطَعِ اللَّيْلِ الْمُظْلِمِ، يُصْبِحُ الرَّجُلُ فِيهَا مُؤْمِنًا وَ يُمْسيِ كَافِرًا، وَ يُمْسيِ مُؤْمِنًا وَ يُصْبِحُ كَافِرًا. يَبِيعُ دِينَهُ بِعَرَضِ مِنَ الدُّنْيَا قَلِيلٍ.

 

Od hazreti Ebu Muse Eš'arija se prenosi da je hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao:

 

Pred Sudnji dan bit će takva smutnja, poput dijela mrkle noći. Čovjek će osvanuti kao vjernik, a omrknut će kao nevjernik. Omrknut će kao vjernik, a osvanuti kao nevjernik. Prodavat će svoju vjeru za neznatne ovozemaljske koristi.

 

(hadis-i šerif bilježi Tirmizi)

 

3.2. O časnome ashabu, prenosiocu ovoga hadisa

 

            Prenosilac ovoga hadisa je plemeniti ashabi, hazreti Ebu Musa Eš'ari. Puno ime mu je Abdullah ibn Kajs. Porijeklom je iz plemena ešarijâ, koje je hazreti Muhammed, alejhisselam, pohvalio rekavši:

 

إِنَّ اْلأَشْعَرِيِّينَ إِذَا أَرْمَلُو فيِ الْغَزْوِ أَوْ قَلَّ طَعَامُ عِيَالِهِمْ بِالْمَدِينَةِ، جَمَعُوا مَا كَانَ عِنْدَهُمْ ثُمَّ اقْتَسَمُوهُ فيِ إِنَاءٍ وَاحِدٍ بِالسَّوِيَّةِ. فَهُمْ مِنِّي وَ أَنَا مِنْهُمْ.

Ešarije, kada osiromaše uslijed ratovanja, ili kada nekome od njih nestane hrane u gradu, sakupe sve što imaju a onda to podijele među sobom, svakome jednaka posuda. Oni su od mene i ja sam od njih.[1]

           

Hazreti Ebu Musa je prihvatio islam i vratio se u grad gdje mu je bila rodbina, a onda se doselio u Medinu, povevši sa sobom Ešarije brodom, a bilo ih je oko pedeset ljudi. No, vjetar odnese brod do kralja Njegusa, u Abesiniju (Etiopiju). Tako se podudarilo da njihov odlazak iz Abesinije za Medinu bude u isto vrijeme kada se vratio i hazreti Džafer ibn Ebi Talib sa svojim prijateljima (Prva Hidžra). Tako su oba broda istodobno došla do hazreti Muhammeda, alejhisselam, nakon Bitke na Hajberu.

            Hazreti Muhammed, alejhisselam, postavio je hazreti Ebu Musu kao starješinu nekih gradova u Jemenu. Potom ga je hazreti Omer postavio za upravitelja Basre, pa je hazreti Ebu Musa osvojio el-Ehvāz i Isfahan. Za vrijeme hilafeta hazreti Osmana, hazreti Ebu Musa je bio upravnik Kufe.

Imao je predivan glas pri učenju Kur'ana. Jedne noći ga je čuo hazreti Pejgamber, alejhisselam, kako uči, pa mu reče:

 

لَقَدْ أُوتِيتَ مِزْمَارًا مِنْ مَزَامِيرَ آلِ دَاوُد.

Dât ti je jedan od psalama porodice Davuda.

 

Kada bi ga hazreti Omer (nakon toga) vidio, rekao bi mu:

„Podstakni nas da se sjećamo našega Gospodara.“

 

pa bi mu hazreti Ebu Musa učio Kur'an.[2]

 

            Hazreti Ebu Musa bio je najbolji poznavalac vjere u Basri, i najbolje je učio Kur'an. Ibn el-Medīnī kaže: „Četiri su sudije (kadije) ummeta: hazreti Omer, hazreti Alija, hazreti Ebu Musa i hazreti Zejd ibn Sabit.“

            Ashab Ebu Musa Eš'ari preselio je na ahiret 42. godine po Hidžri, u svojoj šezdeset i trećoj godini života.

 

3.3. Opće značenje hadis-i šerifa

 

U časnome Kur'anu se kaže:

 

وَمَا جَعَلْنَا لِبَشَرٍ مِّنْ قَبْلِكَ الْخُلْدَ.أَفَإِن مِّتَّ فَهُمُ الْخَالِدُونَ.كُلُّ نَفْسٍذَائِقَةُ الْمَوْتِ. وَنَبْلُوكُم بِالشَّرِّ وَالْخَيْرِ فِتْنَةً. وَإِلَيْنَاتُرْجَعُونَ.

 

Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.[3]

 

Božiji zakon koji vlada svim stvorenim (Sunnetullah) ustanovljen je tako da svemu, kad-tad, dođe kraj. Čovjek je veseo do određenoga trena, potom je tužan, ali, opet, samo određeno vrijeme. Ovaj svijet je nestalan, privremen, pa i sve što je na njemu prolazi, kratkotrajno je.

Niko, od nastanka svijeta pa do vremena Muhammeda, alejhisselam, i do danas, nije vječno živio. Pa zašto, onda, čovjek misli da će vječno na ovome svijetu biti?! Daje obećanja drugima, dugoročna, a zna da možda neće dočekati da dato obećanje, obavezu, ispuni. Koristi svoju trenutnu prednost da istakne da je od drugoga bolji a možda već sutra gubi taj svoj položaj. Ako je uzvišeni Allah dao da hazreti Muhammed, alejhisselam, napusti ovaj svijet, zašto bilo ko misli da će njega uzvišeni Allah na ovome svijetu vječno ostaviti?!

Svako živo biće kušat će smrt, a prije povratka uzvišenome Allahu, svako je kušan raznim stvarima: dobrim i lošim, lijepim i ružnim, uživanjem i patnjom. Hazreti Ibn Adžība kaže:

„Sigurno će ovaj život, s obzirom na ono što je u njemu, podići svoje potporne stupove, povući svoje blagodati koje se u njemu nalaze. nema druge već seliti – s ovoga prolaznoga na vječni svijet, s ovog umarajućeg na svijet spokoja, s ovoga svijeta na kojemu se radi na svijet na kojemu se dobija plaća.

Onaj ko je pametan, u potpunosti će okrenuti leđa ovome svijetu, a usmjeriti se prema drugom, postojanom, svijetu. Sav će se predati spremanju popudbine za put, spremanju stvari za selidbu. Taj ne želi vječni boravak na dunjaluku. A i što će mu: s ovoga svijeta su otišli, i odlaze, poslanici, alejhimusselam, dobri ljudi i vjerski prvaci.

Ako je čovjek budan, svjestan, shvatiti će da su različita stanja kroz koja prolazi na ovome svijetu, Allahova, dželle šanuhu, blagodat za njega. Šta god da ga zadesi, uvijek će to biti uvod u njegov povratak uzvišenome Allahu: zadesi li ga teškoća (bolest ili siromaštvo), vratiti će se dragome Allahu kroz strpljenje i zadovoljstvo s Božijom odredbom (kader); a ako ga zadesi nešto lijepo, vratit će se uzvišenome Allahu kroz zahvalnost. Tako se čovjek konstantno kreće i uspinje prema Božijoj blizini.

Zato se kaže: 'Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti', vratiti kroz kušanje toga zla i dobra. Vraćanje uzvišenome Allahu, kroz kušanje zla i dobro, to je rukn (obaveza, sastavni dio) duhovnoga puta (tarikat).“[4]

Jedne prilike hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je:

 

مَنِابْتَلَيفَصَبَرَ، وَأُعْطيَ فَشَكَرَ، وَظُلِمَ فَغَفَرَ، وَظَلَمَ فَاسْتَغْفَرَ: أُولَئِكَ لَهُمُ اْلأَمْنُ وَهُمْ مُهْتَدُون.

Ko bude kušan pa se strpi, kome bude šta dato pa bude zahvalan, kome bude učinjeno nasilje pa oprosti, i ko učini drugome kakvo nasilje pa zatraži oprosta: „Njima pripada sigurnost, i oni su upućeni“[5].[6]

 

 

3.4. Duhovni život kao lijek od svake teškoće

 

            Čovjek uglavnom nastoji živjeti razmišljajući samo o ovome svijetu, ne razmišljajući o svijetu koji dolazi, na koji svima valja seliti. Zato nam svaka bolest, svaka nevolja, svaka smrt, teško padaju.

Nevolja je nevolja, boli, ali ako čovjek zna da je to samo jedna od stanica na njegovome putu prema ljepoti Božije blizine, stanica koju mora proći, bude mu lakše. Nekada se zaboravi, pa je zato važno društvo – rodbina, prijatelji i džemat, da ga na to na lijep način podsjete, da mu pomognu, da mu se „nađu pri ruci“. Hazreti imam Gazali zabilježio je u svome djelu „Ihja“, da je neko od dobrih čuo da je uzvišeni Allah rekao:

 

الْفَقْرُ سِجْنِي وَالْمَرَضُ قَيْدِي أَحْبِسُ بِهِ مَنْ أُحِبُّ مِنْ خَلْقِي.

Siromaštvo je Moj zatvor, a bolest je Moj okov, njima zarobljavam one od Mojih stvorenja koje volim.[7]

 

            Hazreti Ruzbihan Bakli Širazi kaže:

„U Kur'anu je rečeno da će 'duša smrt okusiti', ali to nije rečeno za srce niti za ruh jer oni ne umiru, kroz njih teče život, Božiji dar. Kada se odvoji ruh od tijela, tjelesni svodovi propadnu, a ruh se vrati riznicama gajba (skrivenoga), kako bi posvjedočio uzvišenoga Allaha.

Hazreti imam Džunejd je rekao:

'Ko živi u vjerovanju u nestanak, taj i hoće nestati.'“

A također je rekao:

'Ko je živio slušajući svoju nisku dušu (nefs), za toga stvarno i nastupa smrt kada se duh odvoji od tijela. A ko je živio slušajući svoga Gospodara (u sjeni svoga Gospodara), za toga je smrt preseljenje iz prirodnoga svijeta u temeljni, osnovni, svijet.'

To je pravi život – ovo dobro shvati!“[8]

 

 

3.5. Odgojni smisao hadis-i šerifa

 

            U ovome plemenitom hadisu leži jedna od književnih ljepota kazivanja, izuzetno visoko stilsko i alegorijsko izražavanje. Jer, čovjek osjeća nevolje koje se na njega spuštaju, i smutnju koja ga okružuje, pa kao da ih fizički ćuti, sučeljen je s njima kao što je sučeljen s tamom u mrkloj noći, odražavaju se na njega kao što se odražava strah na srce preplašenoga čovjeka. A koji se čovjek i ne bi plašio toga prizora, te slike pune straha?!

            Riječ je o prizoru smutnje koja nastupa kao što nastupa vojska, sve jedna za drugom, pa sve više i više steže, kao što se steže tama, počinje polahko, polahko, pa se sve više i više zgušnjava, dok sve ne obuhvati, dok u potpunosti ne zavlada mrkla noć u kojoj čovjek uopće ne vidi šta se oko njega nalazi:

 

أَوْ كَظُلُمَاتٍ فِي بَحْرٍ لُّجِّيٍّ يَغْشَاهُ مَوْجٌمِّن فَوْقِهِ مَوْجٌ مِّن فَوْقِهِ سَحَابٌ. ظُلُمَاتٌ بَعْضُهَا فَوْقَ بَعْضٍإِذَا أَخْرَجَ يَدَهُ لَمْ يَكَدْ يَرَاهَا. وَمَن لَّمْ يَجْعَلِ اللَّهُ لَهُنُوراً فَمَا لَهُ مِن نُّورٍ.

ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedni za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi, – a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati.[9]

 

Onaj ko promatra, skoro da može opipati tu zlu smutnju, gorku tegobu, unutar velikoga prevrata koji se dešava u dušama ljudi, kada se čovjek okreće, u periodu tek između noći i svitanja, od vjere (iman) ka nevjeri (kufr), kada se okreće od upute (hudâ) ka zabludi (dalâl); od svjetla ide u tamu gdje ga zatiče bolest koja se uvijek vraća, najteža od svih nevolja. Zar postoji neka druga bolest od te teža za čovjekovu vjeru i vjerovanje?! Zar se ijedna druga nesreća može s ovom mjeriti?!

Riječ je o robovanju materijalnome bogatstvu (mâdija tâgija), o kojoj nam govori najiskreniji od svih iskrenih, onaj koji ne govori po svome hiru, alejhisselam. Smutnja materijalnoga bogatstva smješta se u bolesne duše ljudî koji žive „radi punjenja svojih stomaka“ i „radi zadovoljenja svojih strasti“, koji daju prednost ovome u odnosu na drugi svijet. Tako budu iznevjereni, obmanuti prolaznim dobrima dunjaluka, do te mjere da na kraju prodaju i ono najvrednije što imaju – svoju vjeru:

 

أُوْلَـئِكَ الَّذِينَاشْتَرَوُاْ الضَّلاَلَةَ بِالْهُدَى فَمَا رَبِحَت تِّجَارَتُهُمْ وَمَا كَانُواْمُهْتَدِينَ.

Umjesto pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade.[10]

 

Materijalno bogatstvo, kao idol, prekriva ispravnu duhovnost, čovjekovo ponašanje i vjerovanje, te čovjek ne razmišlja ni o čemu drugome osim o bogatstvu, samo radi bogatstva živi. Pa, shodno tome, zar postoji bolest gora od te?!

 

رَبَّنَالاَ تُزِغْ قُلُوبَنَا بَعْدَ إِذْ هَدَيْتَنَا وَهَبْ لَنَا مِن لَّدُنكَ رَحْمَةً. إِنَّكَ أَنتَ الْوَهَّابُ.

„Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!“[11]

 


[1] Hadis bilježi Bejheki, prenoseći ga od hazreti Ebu Muse Ešarija.

[2] Hadis bilježi Ibn Hibban, hazreti Omer

[3] Kur'an, sura el-Enbijâ', ajeti 34., 35.

[4] Ibn Adžība, Bahrul medīd fī tefsīril Kur'ānil medžīd

[5] Kur'an, sura el-En'âm, ajet 82.

[6] Hadis bilježe Taberani i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Sahbere.

[7] Vidi: Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din – Oživljavanje vjerskih znanosti, Sarajevo, Bookline, 2007., tom VIII – Mundžijat, str. 296 .

[8] Rūzbihān Baklī Šīrāzī, 'Arā'isul bejān fī hakā'ikil Kur'ān

[9] Kur'an, sura en-Nûr, ajet 40.

[10] Kur'an, sura el-Bekara, 16.

[11] Kur'an, sura Âlu 'Imrân, ajet 8.

 

 

Ocjena: