26 Mar 2010

6. Šesto predavanje: Hadis-i šerif o onome što je propast za ummet

Objavio: Anonymous
Kategorija(e) tekstova: 

 

Prošli put smo govorili o važnosti izbora prijatelja jer svako utječe na svakoga. Vidjeli smo da hazreti Pejgamber, alejhisselam, dobroga prijatelja poredi sa prodavačem mirisa – ako se ne okoristimo od njegovih savjeta barem ćemo uživati u lijepome mirisu.

            S druge strane, loš drug je poput kovačkoga zanata – makar nas ne uguši svojom prljavštinom, sagorjet će, postepeno, odjeću koju nosimo, odnosno pokvarit će nam ponašanje, odvesti vremenom u činjenje pokuđenoga.

            U današnjemu predavanju koncentrirat ćemo se na govor o štetnosti ružnih djela koja će nas, makar ih smatrali neznatnim, odvesti u propast. Naslov predavanja je: „Propast za ummet“.

 

6.1. Tekst hadisi šerifa

 

 

عَنْ أُمِّ الْمُؤْمِنِينَ، رضى الله عنها، أَنَّ النَّبِىَّ، عليه السلام، دَخَلَ عَلَيْهَا فَزِعًا يَقُولُ: "وَيْلٌ لِلْعَرَبِ مِنْ شَرٍّ قَدِ اقْتَرَبَ. فُتِحَ الْيَوْمَ مِنْ رَدْمِ يَأْجُوجَ وَ مَأْجُوجَ مِثْلُ هَذِهِ – وَ حَلَّقَ بِأُصْبِعَيْهِ أَلإِْبْهَامِ وَ الَّتِى تَلِيهَا – فَقُلْتُ: يَا رَسُولَ اللهِ، أَنَهْلِكُ وَ فِينَا الصَّالِحُونَ؟ قَالَ: نَعَمْ، إِذَا كَثُرَ الْخَبَثُ.

Hazreti Ummi Mu'minin prenosi da je hazreti Muhammed, alejhisselam, došao jednoga dana kod nje, drhteći, pa rekao:

 

Teško li se Arapima od zla koje se prikučilo. Danas je zastor ispred Je'džudža i Me'džudža otvoren za ovoliko...

 

pa je hazreti Pejgamber, alejhisselam, napravio krug spojivši palac i prst koji je do njega.

Na to sam ga upitala (kaže hazreti Ummi Mu'minin):

„Allahov Poslaniče, zar ćemo propasti a među nama ima dobrih vjernika?“

Hazreti Muhammed, alejhisselam, odgovori:

 

Da, kada naraste broj ružnih djela.

 

(hadisi šerif bilježe Buharija i Muslim)

 

6.2. O časnome ashabu, prenosiocu ovoga hadisa

 

Prenosilac ovoga plemenitoga hadisa je hazreti Zejneba bint Džahš, supruga hazreti Muhammeda, alejhisselam. Primila je islam u skupini prvih muslimana te je učinila Hidžru sa hazreti Pejgamberom, alejhisselam. Mati joj se zvala Umejma bint Abdil Muttalib.

Prvo se udala za hazreti Zejda ibn Harisa, štićenika hazreti Muhammeda, alejhisselam, kojega je hazreti Alejhisselam posinio. Hazreti Zejd se rastavio od nje, a hazreti Muhammed, alejhisselam, pomisli je za sebe oženiti ne bi  li tako dao do znanja da u islamu ne postoji institucija, praksa, punoga usvojenja. No, strahovao je da će licemjeri prigovoriti, šireći vijest da je Poslanik, alejhisselam, oženio suprugu svoga posvojenoga sina.

Tako je Muhammed, alejhisselam, oklijevao sve dok uzvišeni Allah ne spusti objavu kojom je kategorično takav postupak odobren:

I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustručavali više da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu – kako Allah odredi, onako treba da bude.[1]

 

Hazreti Zejneba preselila je na ahiret nakon hazreti Muhammeda, alejhisselam, 20. godine po Hidžri. Ukopana je u mubarek Bekiji, a dženazu joj je kao hodža klanjao hazreti Omer.[2]

 

6.3. Opće značenje hadis-i šerifa

 

Ovaj hadis-i šerif govori nam o zastoru, perdi, koja čuva ljude od smutnje naroda Je'džudža i Me'džudža. Kako je poznato, tu perdu ili branu, zid, sagradio je hazreti Zulkarnejn, o čemu se govori pred kraj sure el-Kehf.

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, spavao je jednom te nešto usnio, na šta se prenuo iz sna i sav crven u licu došao do hazreti Zejnebe te ju obavijestio da je vidio na snu kako se perda malo podigla što znači da će muslimane uskoro pogoditi neka smutnja. Hazreti Zejnebi je to bilo začuđujuće jer je znala da su hazreti ashabi jako dobri vjernici, pa ju je čudilo kako to da mogu zapasti u smutnju. Shodno svojoj mubarek praksi, hazreti Muhammed, alejhisselam, veoma joj je koncizno, kratko a jasno, objasnio da od smutnje i nevolje, čovjeka ne može zaštiti samo njegova pobožnost. Jednostavno, ako se čini puno loših djela, vjernika veoma lahko pogodi smutnja.[3]

I stvarno, uskoro su sâmi muslimani ubili velikoga hazreti Osmana, a nakon nekoga vremena hazreti Muavija s vojskom je napao mubarek hazreti Aliju.

 

6.4. Težnja ka čišćenju duše

 

Bez obzira na uvjete, vjernik uvijek mora razmišljati, šta je to što je u nekome vremenu dobro, a šta je to što je loše. I makar živio usred zla, to ni u kojemu slučaju nije razlog da zaboravi na razliku između dobra i grijeha.

U Kur'anu časnome se kaže:

 

Reci: „Nije isto ono što je ružno i ono što je lijepo, makar što te iznenađuje mnoštvo onoga što je ružno. Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni, da biste ono što želite postigli.“[4]

 

Svaki put kada je nemaran, čovjek će sigurno uraditi nešto što ne valja, makar to djelo trenutno i ne bilo štetno, jer samo uz razmišljanje o uzvišenome Allahu čovjek može činiti trajno dobro. Ako su duhovni organi i duhovna stanja čovjeka čisti, samo tada će i djela koja radi biti čista, ispravna. Hazreti Ibn 'Adžība kaže:

„Sve što se odnosi na ljudsko srce, stanja, djela, imetak i karakter čovjeka, uzvišeni Allah tretira različito. Dobro koje čovjek uradi uzvišeni Allah prihvata i voli, a čovjekovo zlo dragi Bog odbija i prezire. Makar dobro bilo i neznatno, uzvišeni Allah će ga prihvatiti, a zlo, koliko god se činilo beznačajno, dragi Allah ga neće prihvatiti. Zato je u Kur'anu i rečeno: Pa makar ti bio opčinjen impozantnošću grijeha.

Treba voditi računa i o dobru i o zlu, bez obzira na njihovu veličinu, makar je život na ovome svijetu takav da skoro u svemu zlo ima količinsku prevagu nad dobrim. Oni ljudi čistih duša u svakome vremenu su u manjini. Zato im uzvišeni Allah i govori: 'Čuvajte se, o vi razumom obdareni...', kako bi se ustegli od grijeha, makar ih on okruživao, i kako bi prihvatili dobro, makar ono bilo naizgled neznatno.“[5]

Čovjeka trebaju oduševljavati čistote lijepih duhovnih stanja a ne veliki broj prljavština. A čista stanja su ona koja su u suglasju sa Šerijatom, sve ono što čovjekova neodgojena duša (nefs) ne voli.

 

6.5. Odgojni smisao hadis-i šerifa

 

Komentator ovoga djela es-Sābūnī kaže:

„I ovaj hadis-i šerif dokaz je istinitosti hazreti Muhammedovoga, alejhisselam, poslanstva. Njime je hazreti Alejhisselam najavio nevolje i smutnje koje će ubrzo nakon njega zadesiti muslimane. A razlog njihovoj pojavi je skretanje s pravoga puta i iskrivljavanje vjere. Prihvatanje ljudskih, ovozemaljskih, zakona, a odbacivanje božanskih, nebeskih. Tako muslimani zaslužuju Božiju kaznu, kadgod se namnože grijesi koje čine. A ubrzo smutnje zapadnu svi ljudi, i oni dobri vjernici jer, uglavnom, šute, ne reagiraju na činjenje grijeha i razvrata. Ovo je hazreti Muhammed, alejhisselam, pojasnio svojim odgovorom na hazreti Zejnebino pitanje.

Citirani časni hadis opisuje hâl, stanje, hazreti Alejhisselama, kada je drhteći unišao kod hazreti Zejnebe, sav uznemiren, sa dubokom tugom na licu, i kada joj je rekao: 'Lā ilāhe illallāh, teško li se Arapima od zla koje se prikučilo...'

Strah koji je bio očevidan odražavao je silnu tugu i bojazan koje je hazreti Muhammed, alejhisselam, osjećao u svojoj duši uslijed ogrijezlosti Arapa u grijehu. Skoru smutnju i nevolju hazreti Alejhisselma najavio je na jedan izuzetno prefinjen način, poredeći ju s podizanjem perde pred narodima Je'džudža i Me'džudža, koja ova dva divlja naroda spriječava da unište i pobiju sve na zemlji što im stane na put. Arapi, kao predvodnici muslimana, ovim su opomenuti na opasnost od smutnje i nevolje ako se grijesi umnože, i to nevolje koja će zadesiti sve ljude, ne samo počinioce grijeha.

Da nas dragi Allah sačuva toga. Amin.“

 


[1] Kur'an, sura el-Ahzâb, ajet 37.

[2] Vidi: Muhammed 'Alī es-Sābūnī, Min kunūzis-sunne, str. 44.

[3] Vidi: Abdur-Re'ûf el-Munâvî, Fejdul kadîr šerhul džâmi'is-sagîr, Kairo, el-Mektebetut-tidžârijetul kubrâ, 1356. godina po Hidžri, tom VI, str. 367.

[4] Kur'an, sura el-Mâida, ajet 100.

[5] Ibn Adžība, Bahrul medīd fī tefsīril Kur'ānil medžīd

 

Ocjena: