Akademik Hamdija Kreševljaković i profesor hadži Mehmed-efendija Handžić: tri značajne godišnjice

Protekli mjeseci obilježeni su, između ostaloga, i sa tri datuma, za nas veoma značajna. Riječ je o pedestpetogodišnjici smrti Hamdije Kreševljakovića (09. august 1959.), sedamdesetpetogodišnjici njegovoga imenovanja za člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (06. juni 1939.), čime je prof. Kreševljaković postao prvo muslimanski akademik iz Bosne, te sedamdesetgodišnjici smrti hadži Mehmeda-efendije Handžića (29. juli 1944.).

Rahmetli akademik Kreševljaković rođen je 18. septembra 1888. godine, a rahmetli profesor Handžić 16. decembra 1906. godine. Iako je akademik Kreševljaković bio mnogo stariji od profesora Handžića, ipak, jedan veoma intezivan period od nepunih dvanaest godina (od kraja 1932. godine do proljeća 1944. godine) sarađivali su veoma blisko te su se smatrali radnim kolegama i bliskim prijateljima. Po riječima akademika Kreševljakovića, on, hadži Mehmed Handžić i hafiz Džemaludin-efendija Hadžijahić („Hatib-efendija“) bili su: „jedno tielo, jedna duša“ (Kreševljaković, str. 69.). Njih trojica činili su jezgro užeg kruga prijatelja koji su se redovno međusobno sastajali ponedjeljkom (Kreševljaković, str. 80.).

I rahmetli akademik Kreševljaković i rahmetli prof. Handžić važan su dio intelektualnog nasljeđa bosanskih muslimana. Njihov rad dio je naše tradicije, koju, kao i intelektualno nasljeđe svakoga naroda, sačinjavaju različiti stavovi i analize (diskursi) čiji je zadatak da svakoga praktikanta usmjeri ka odgovarajućoj formi i poentira svrhu konkretne prakse utemeljene u historiji. Ti različiti stavovi odnose se na prošlost, kada je neka praksa ustanovljena i od kada se prenosi adekvatno znanje o njoj, i budućnost, kako osigurati prijenos i konzervaciju suštine prakse te da li bi je, i zašto, trebalo modificirati ili napustiti, a sve kroz sadašnjost, u kojoj se ukazuje na vezu tê s drugim praksama, savremenim institucijama, i društvenim uslovljenostima (Asad, str. 14.). Naša želja je ponuditi kratki komparativni presjek njihovoga odnosa prema intelektualnom nasljeđu bosanskih muslimana.

Prvi podatak važan za razumijevanje profila naučnog i istraživačkog rada akademika Kreševljakovića i prof. Handžića odnosi se na činjenicu da su rođeni i odrasli u Sarajevu. Premda su obojica članovi porodica koje su uživale veliki ugled u društvu, ipak, s obzirom da je riječ o srednjoj društvenoj klasi, odrastali su duboko svjesni teških prilika u kojima su se nalazili stanovnici Bosne u to vrijeme, a posebno muslimani. Sasvim je moguće da je i ljubav i interes za naše intelektualno nasljeđe ustvari posljedica želje za njegovim očuvanjem budući da mu je uslijed teških društvenih, političkih, i sigurnosnih prilika u prvoj polovini XX st. prijetilo uništenje. Jednako tako, što će posebno biti vidljivo u djelima koja su pisali, teme koje su odabirali za istraživanje nisu se koncentrirale samo na kulturološke segmente njegovane ekskluzivno u krugovima bogatijih porodica već su naprosto sagledavane u okviru općeg kulturnog izraza bosanskih muslimana. Ovakvo opredjeljenje imat će za posljedicu, slobodni smo reći, jedan objektivniji pristup i autentičnije razumijevanje bosansko-muslimanskog intelektualnog i kulturnog nasljeđa. Taj metod se, što je posebno interesantno, u jednoj mjeri razlikuje od danas prevladavajućega odnosa u kojem se radije ističu svojevrsni „reprezentativni obrasci“ ili, jasnije rečeno, kada se istraživači koncentriraju samo na djela, objektivno gledano, visoke vrijednosti, te na osnovu njih izražavaju karakteristike koje, po takvome tumačenju, zapravo predstavljaju opću narav društvenog ambijenta iz kojega su proizašla. Ovo, sasvim prirodno, uveliko utječe i na prezentiranje i profiliranje savremenog bosanskog intelektualnog i kulturnog izraza koji je, veoma često, skoro pa „rezerviran“ samo za jedan manji (ekskluzivni: politički, ekonomski, religijsko-interpretativni...) dio društva.

Pored toga, i jedan i drugi intelektualac u srednjim školama koje su odabrali obrazovali su se izvan ustanova koje su namijenjene posebnim slojevima društva, bilo onih koje su pohađala djeca iz materijalno bogatijih porodica (akademik Kreševljaković završio je Učiteljsku srednju školu), bilo onih namijenjenih obrazovanju budućih vjerskih službenika (prof. Handžić završio je Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu). U oba slučaja, sasvim izvjesno, odabir škola bio je posljedica utjecaja koji su dolazili i iz porodice (Hadžijahić, str. 31.), ali i plod vlastitog odabira, rezultat ličnoga interesa (Fočak, str. 48.).

No, razlozi međusobnog različitoga pristupa razumijevanju i interpretaciji intelektualnoga naslijeđa mogu se pronaći u načinu studiranja. Dok se akademik Kreševljaković obrazovao pod punim mentorstvom nekoliko učitelja: Silvija Strahimira Kranjčevića, Ljudevita Dvornikovića i Josipa Milakovića, s jedne strane, te dr Karla Patscha i Vjekoslava Klaića, s druge strane (Hadžijahić, str. 32.), što se, kasnije, odrazilo na njegovu specifičnu metodologiju naučnoistraživačkog rada, dotle je, moglo bi se ustvrditi, svoje obrazovanje prof. Handžić uglavnom stjecao bez mentorstva takve vrste. Premda je poštovao sve svoje učitelje i od sâmih početaka postao veoma poznat u akademskim krugovima na slavnom kairskom Al-Azharu (Šabanović, str. 43., 44.) te dobio i nekoliko posebnih diploma (idžâzetnâma) za neke stručne vjersko-teološke discipline (Dobrača, str. 56.), ipak, metodologija koju je usvajao više se sastojala od samostalnog „prepoznavanja“ općih metodoloških karakteristika prisutnih u djelima tadašnjih muslimanskih vjerskih učenjaka iz arapskih zemalja.

Vjerovatno je to i bio razlog pa su se akademik Kreševljaković i prof. Handžić znatno razlikovali i u pogledu odnosa prema procesu poduke koju su izvodili u ustanovama u kojima su predavali, naročito u Gazi Husrev-begovoj medresi. Akademik Kreševljaković je bio u cijelosti otvoren za svakoga učenika, i naprosto je studentima „usađivao“ znanje, makar je tome prethodilo mnogobrojno ponavljanje pojedinih nastavnih cjelina ili, pak, kompletnih nastavnih jedinica. U njegovome radu su, sasvim očigledno, primjenjivane metode iz tada aktuelnih pedagoških i didaktičkih teorija, koje je, konačno, također i predavao, a na časovima je insistirao na pažnji učenika, naglašavajući da sve ono što se ne zapamti može biti pronađeno u preporučenoj literaturi. Stoga je često ponavljao: „el-ʻilmu fiṣ-ṣudūri, lā fiṣ-ṣuṭūri – znanje je u glavi, a ne u knjizi“ (Šabanović, str. 27.). Nasuprot tome, prof. Handžić nije bio zainteresiran za pedagoške teorije, štaviše, smatrao je da: „pedagogija nije nikakav ilum“ (Kreševljaković, str. 69). Sasvim sigurno, hadži Mehmed-efendija Handžić u toku svoga obrazovanja nije imao priliku upoznati se s različitim pedagoškim disciplinama, te je pod „vještinom odgoja“ podrazumijevao nešto drugo. No, činjenica je da se u svom nastavnom radu uglavnom koncentrirao na studente koji bi sâmi iskazali interes za materiju kojoj predaje. Naprosto, imao je brilijantna predavanja ali i ne toliko uspješan metod prenošenja gradiva, naročito mlađima (Kreševljaković, str. 69.). S druge strane, učenici koji su mu pristupali doživljavali su ga kao „drugoga oca“, s nestrpljenjem očekivali novo predavanje, te u izlaganom sadržaju uživali posebno iz razloga što je bilo popraćeno kompariranjem i kontekstualiziranjem kroz navođenje sličnih događaja aktuelnih u tome periodu (Hadžibajrić, str. 91.).

Zanimljivo je da su obojica svoj spisateljski rad započela objavljivanjem narodnih priča i popularnih povijesnih anegdota (Hadžijahić, str. 31.; Šabanović, str. 45.), što nam potvrđuje na početku istaknuti zajednički interes za intelektualno naslijeđe muslimana, naročito muslimana Bosne. Međutim, uporedo sa sazrijevanjem izražavali su različitu zanimaciju za pojedine oblasti toga nasljeđa.

Akademik Kreševljaković je svoj interes uglavnom usmjerio ka istraživanju materijalnoga aspekta kulturnoga nasljeđa, i to onoga nastalog u vremenu Osmanlijske uprave Bosnom. Pored toga, nadovezujući se na onu na početku rada oslovljenu tendenciju tretiranja općeg intelektualnog i kulturnog izraza bosanskih muslimana, akademik Kreševljaković se posebno interesirao za, u to vrijeme, najbrojniju društvenu grupu – zanatlijsku, koja je skoro po pravilu pripadala nekoj srednjoj klasi a koja je, pored toga, i bila stvarni nosilac društvenoga života. Stoga praktično do kraja svoga naučnoistraživačkoga rada nije se prestao interesirati i pisati o esnafima i obrtima. Osim toga, pored strogo znanstvenog metoda, Kreševljaković je uvijek uspijevao zadržati i jedan do kraja humani pristup temi koju analizira, o čemu dovoljno svjedoči podatak da je pored historijske obrade Austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine znatan broj stranica posvetio doslovno nabrajanju imena poginulih prilikom pružanja otpora (Hadžijahić, str. 33.).

Ova posljednja spomenuta karakteristika jednako se odnosi i na prof. Handžića, za kojeg je također važilo da je zadaću profesora, bibliotekara i društvenoga radnika uvijek tonirao „ljudskošću“, odnosno, da je: „u svim njegovim mogostrukim djelatnostima snažno izbijao čovjek“ (Busuladžić, str. 62.). U ostalim segmentima, iskazivao je drugačiji interes za istraživanje intelektualnog i kulturnog nasljeđa Bosne. Bio je duboko zainteresiran za bibliotekarstvo i rad na rukopisima, ali ga arhivalije nisu uopće interesirale. Međutim, rado je pomagao drugima koji su obrađivali arhiv, i u tome radu je bio posebno precizan i tačan (Kreševljaković, str. 68.). Čini se da je u početku bio pod snažnim utjecajem procesa „arabiziranja vjere“, što je, vrlo vjerovatno, bio dodatan razlog zbog kojeg je i u radu na rukopisima pažnju usmjeravao samo na vjersko-teološka djela. Stoga je tekst poput onog: „Džamija hodže Kemaludina prema Zemaljskoj banci u Sarajevu“, prava rijetkost. No, s obzirom da je već za vrijeme studija na Al-Azharu počeo raditi i na kulturnoj te općoj povijesti Bosne, vremenom je iskazivao sve veći interes za našu kulturu, naročito one njene segmente koji su se prepoznavali kao autentični i specifični. Tako je, naprimjer, nakon svog početnog prilično restriktivnog pristupa tumačenju vjerskih sadržaja, što je praćeno objavljivanjem uglavnom prijevoda i svojevrsnog parafriziranja vjersko-teoloških djela napisanih na arapskom jeziku, u velikoj mjeri promijenio odnos prema tumačenju Izvora, postavši, npr., naročito zainteresiran za tesavvuf. Tako je bio redovan slušalac privatnih kućnih predavanja koje je održavao hadži Mujaga Merhemić, posebno se interesirajući za djela: „Divan“ i „Beharistan“. Na njegov nagovor hadži Mujaga Merhemić otpočeo je tumačenje djela „Mesnevija“ autora Mevlâne Dželâluddîna Rûmîja, a njene uvodne stihove, jedine koji su izraženi na arapskom jezikom i koje je svojeručno napisao sâm Mevlâna, preveo je i na bazi njih održao predavanje upravo hadži Mehmed-efendija Handžić. Bibliografija radova koje je objavio u posljednje četiri godine svoga života bitno je drugačija u odnosu na ranije tekstove (hafiz Traljić, str. 111.-115.). Uporedo sa ovim, nakon dolaska na mjesto prvoga čovjeka Organizacije Ilmijje „El-Hidaje“, skoro sav svoj rad usmjerio je baš Bosni i njenim građanima, napose muslimanima.

Završavajući ovo sjećanje na tri značajne godišnjice vezane za dvojicu intelektualaca izuzetno važnih za naš bosanski kontekst, akademika Kreševljakovića i prof. Handžića, napomenut ćemo da im je, barem u onom materijalnom segmentu, savremeno bosansko društvo posvetilo pažnju. Naime, neke ulice i osnovne škole nose njihova imena. Jednako tako, u vremenu prije posljednje Agresije na Bosnu i Hercegovinu kao i u poslijeratnom periodu, objavljeni su izbori iz njihovih djela. No, smatramo jednako važnim da se u dogledno vrijeme uradi i objavi ozbiljna kritička studija o njihovim životima, djelu i javnome djelovanju. Time bi se, po našem dubokom uvjerenju, ne samo otklonili brojni stereotipi vezani za njihov rad, a koji predstavljaju snažnu prepreku u sagledavanju pune vrijednosti njihovoga angažmana, već bi se, jednako tako, otvorila mogućnost realnijega sagledavanja sadašnjega stepena zrelosti domaćih muslimanskih intelektualaca te djelovanja brojnih društvenih i obrazovnih ustanova. Naprosto, kako smo u uvodu naznačili, radi angažiranoga odnosa prema sadašnjosti, nužno je imati što objektivniji uvid u našu prošlost. A spomenute kritičke analize mogu biti sasvim dostatna osnova za rad na planiranju našeg daljnjeg ličnog i institucionalnog razvoja.


 

Korištena literatura:

  • Fejzulah Hadžibajrić, „Gajenje islamske obrazovanosti kod nas i Hadži Mehmed ef. Handžić“, El-Hidaje, br. 2-3, god. VIII, 19. rujna 1944./1. ševvala 1363., str. 88.-92.

  • Hamdija Kreševljaković, „Naše prijateljovanje“, El-Hidaje, br. 2-3, god. VIII, 19. rujna 1944./1. ševvala 1363., str. 68.-80.

  • Hazim Šabanović, „Kreševljaković kao nastavnik i uzgajatelj“, Novi Behar, br. 1-6, god. XIII, 15. septembar 1939., str. 27.-29.

  • Hazim Šabanović, „Šems-ul-ulema Hadži Mehmed ef. Handžić“, El-Hidaje, br. 2-3, god. VIII, 19. rujna 1944./1. ševvala 1363., str. 42.-48.

  • Kasim Dobrača, „Handžić kao vjerski učenjak“, El-Hidaje, br. 2-3, god. VIII, 19. rujna 1944./1. ševvala 1363., str. 53.-58.

  • Mehmed Handžić, „Džamija hodže Kemaludina prema Zemaljskoj banci u Sarajevu“, Jugoslovenski list, br. 280, 25. XI 1939., str. 7.

  • hafiz Mehmed Traljić, „Bibliografija radova H. Mehmeda Handžića (1941.-1944.)“, El-Hidaje, br. 2-3, god. VIII, 19. rujna 1944./1. ševvala 1363., str. 111.-115.

  • Muhamed Fočak, „Srednjoškolski i studentski život Hadži Mehmed ef. Handžića“, El-Hidaje, br. 2-3, god. VIII, 19. rujna 1944./1. ševvala 1363., str. 48.-53.

  • Muhamed Hadžijahić, „Pabirci iz života i rada Hamdije Kreševljakovića“, Novi Behar, br. 1-6, god. XIII, 15. septembar 1939., str. 31.-35.

  • Mustafa Busuladžić, „Handžić kao profesor“, El-Hidaje, br. 2-3, god. VIII, 19. rujna 1944./1. ševvala 1363., str. 61.-67.

  • Talal Asad, The Idea of an Anthropology of Islam, separat, Center for Contemporary Arab Studies, Washington, 1986.