Ašura našega srca

Kategorija

Autor

 

Ašura jedan je od posebnih datuma u hidžretskom kalendaru i od svih ostalih izdvaja se po svojoj izrazitoj duhovnoj težini i ozbiljnosti. Za razliku od ostalih blagdana koji nose skoro pa isključivi pečat veselja i sreće, Ašura je dan koji u isto vrijeme podsjeća na britku realnost Univerzuma satkanu od boli, s jedne strane, i realnost sreće i nade koje ta bol nadnaravno prati, s druge strane.
 
Ašura je dan, trenutak uveden u vrijeme stvorenoga svijeta po Allahovoj Volji, Njegovome Sunnetu. Njezino metafizičko počelo još je u vremenu Bezmi-elesta, dana kada su sve duše sabrane pred Svojim Gospodarem i upitane E lestu bi-Rabbikum – „Nisam li Ja vaš Gospodar?!“ I taj dan imao je svoj trenutak Ašure, trenutak koji je utkan i u ovaj naš fizički svijet. U tom povijesnom vremenu Ašura je pratila i svakog Božijeg pejgambera na Zemlji, od hazreti Adema do hazreti poslanika Muhammeda, a.s.
 
Deseti je ona dan u prvom mjesecu lunarnog kalendara, kao deseti, zadnji prst na ruci duhovnoga vremena, kada vrijeme bude „odbrojano“, kada nešto krupno ima da se desi, a to „odbrojavanje“ započinje prvim danom, prvim danom tzv. Matema. Tako je to u našem fizičkom, pojavnom svijetu u kojem živimo, no, tako je i u nama samima, našim srcima. Kroz neke od naših prijašnjih tekstova vidjeli smo kako svaki muslimanski blagdan mi nosimo i u nama samima, kako svako ima svoj lični Bajram, noć Kadr, itd.
Isto je i sa Ašurom kao desetim danom Matema i uostalom sa svih deset njegovih dana, kada su „odbrojavani“ dani hazreti Poslanikovoj časnoj porodici na Kerbeli.
 
Hazreti Nuh pejgamber taj dan jeo je sa svojim ashabima ono što se na brodu moglo sabrati, mrvice hrane zametnute po brodskim palubama. Eto to im bijaše njihov obrok, njihov iftar toga dana a tradicija spremanja tog jela, kod nas poznata kao hašure, osta do danas. I drugi Allahovi vjerovjesnici kroz hiljade godina imadoše svoje Ašure i svoje hašure. Svakome njihova hašura bijaše kako na jeziku gorka tako u srcu slasna. I Musa pejgamber svoju hašuru sa svojim narodom jeo je toga dana, beskvasni hljeb i gorke trave, na dan kada mu je život visio o koncu, kada se i njemu kao i drugim pejgamberima taj dan vagalo između života i smrti. Hazreti Isaova hašura bila je njegova „Posljednja večera“, njegov zadnji iftar prije nego ga Allah uzdiže na Nebo.
 
Međutim, svoju konačnicu i svoje zrijenje Ašura će da dobije u vremenu hazreti Muhammedovu, a.s., vremenu koje najavi mu i hazreti melek Džibril pa on proli svoje mubarek suze i one obliše njegovo plemenito lice. To bijaše njegov izbor, izbor njegova Ehli-bejta, njegove časne porodice, njegova unuka hazreti Husejna, koji na Kerbeli izabraše one gorče, ono ljuće, ono poniznije, isto kao što i njihov djed hazreti Pejgamber kad je trebao da bira biti Poslanik i kralj ili Poslanik i rob on izabra ono drugo. Hazreti Husejnova hašura i hašura njegova evlada ne bijahu čak ni Nuh-pejgamberove mrvice. Njihova hašura bila je post a iftar toga posta rastanak sa ovozemnim životom i susret sa Uzvišenim.
 
Sve te pejgamberske Ašure i njihove hašure utkane su i u muminsko srce hazreti Pejgamberova ummeta. Svako ih na svoj način doživljava i obilježava a sunnet ili Poslanikova praksa je da se taj dan sa danom prije ili poslije isposti. Ove godine 1434. hidžretske ili 2012. godine ona pada u subotu 24. novembra.
 
AŠURA MUBAREK OLSUN!