18 Aug 2007

Fikhski problemi muslimanskih manjina na zapadu III DIO: Osnovne postavke fikha za manjine

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Jusuf El-Karadavi Sa arapskog preveo Ahmed Halilović.

Fikh koji se odnosi na manjine mora se više nego druge grane fikha bazirati na sljedeće osnovne postavke mada su ove postavke nužne za cijeli fikh.

 

1 - Nema fikha bez savremenog pravilnog idžtihada

Prva od pretpostavki je: da fikh za koji se zalažemo za muslimanske manjine - kako bi ostvario namjere i ciljeve zbog kojih nastaje je da bude rezultat vjerodostojnog idžtihada od stručnih ljudi i za ovo vrijeme.

Ako budemo propagirali priču da su vrata idžtihada zatvorena i razmišljali mozgovima onih koji se već pomrli a ne našim mozgovima, sa fikhom nećemo rješiti nijedan problem.

U onome što smo prije pisali objašnjavali smo da je idžtihad farz i nužnost. Farz na koji obavezuje vjera i nužnost koju nameće realnost. Kroz idžtihad se pokazuje produktivnost Šerijata i to da je njegova primjena moguća u svako vrijeme i na svakom mjestu. On je taj koji čuva vitalnost ummeta i čini ga sposobnim da živi sa svojom misijom i za svoju misiju.

Idžtihad za koji se zalažemo je: ili idžtihad kojim dajemo prevagu jednom mišljenju nad drugim i njega odabiremo ili idžtihad kojim izvodimo - oblikujemo novo mišljenje.

Idžtihad kojim se odabire jedno mišljenje, ili se daje prevaga jednom mišljenju nad drugim, sastoji se u tome da iz naše baštine bogate mnogobrojnim stavovima i mišljenjima odaberemo najprikladnije, ono kojim će se ostvariti nakane Šerijata i interesi stvorenja. Ako Ibnul-Kajjim navodi devet mogućih stavova (izlaza/rješenja) po pitanu žene koja primi islam a njen suprug ne primi islam, idžtihad koji je ovdje potreban ogleda se u tome da odaberemo najodmjereniji i najrazboritiji stav.

Nije namjera ovoga da nasumice odaberemo bilo koji stav pa da onda kažemo mi odabiremo ovaj stav i on po nama ima prevagu, nego je nužno odvagati stavove, argumente, uticaj i posljedice a zatim - na osnovu šerijatskih načela i obzira - odabrati najjači i najispravniji stav.

Idžtihad kojim izvodimo ili oblikujemo mišljenje je vezan za novonastale životne situacije i nužan je stoga jer u našem savremenom životu nastaju stotine pa i hiljade novih pitanja za koja ne možemo naći direktan odgovor u našoj veoma velikoj fikhskoj baštini.

To je normalna stvar jer je napredak koji je ostvaren u našem savremenom svijetu ogroman po svojoj količini i raznovrsnosti. Taj napredak nije mogao naumpasti nijednom od prethodnih imama kako bi mu on pretpostavio rješenje.

Između Ebu Hanife i njegove dvojice učenika postoje mnogobrojna razmimoilaženja koja učenjaci hanefijskog fikha tumače time da se radi o razmimoilaženju jer su oni živjeli u drugom vremenu, a ne zato što su imali drugačije argumente i dokaze, uprkos činjenice da je razlika u vremenu u kojem su živjeli Ebu Hanife i njegovi učenici bila veoma kratka (Ebu Hanife je umro 150 g. po Hidžri, Ebu Jusuf 180 g. po Hidžri a Muhammed 189 g. po Hidžri).

Šafija je revidirao neke svoje stare stavove novim mada nije živio duže od 54 mjesečeve godine. (Rođen je 150 h.g. a umro 294 h.g.).

Ako je cjelokupnom fikhu potreban idžtihad kojim izvodimo ili oblikujemo mišljenje fikhu za manjine je takav idžtihad još potrebniji zbog uslova života, jer manjina živi među većinom koja se od nje razlikuje u vjeri a time i u mnogim shvatanjima, načinu ponašanja i običajima.

Ovaj idžtihad je u stvari dio "obnavljanja" o kojem nam Vjerovjesnik, s.a.v.s., govori kada kaže: "Allah će slati ovom ummetu nakon svakih stotinu godina onoga ko će mu obnoviti vjeru".[1]

Obnova u vjeri obuhvata i obnovu fikha i njegovo razumijevanje, obnovu vjerovanja i pridržavanje učenja vjere te pozivanje primjereno vremenu i na jeziku koga će narod razumjeti kako bi im vjera bila jasna. Obnova fikha i razumijevanje vjere ne može se postići bez savremenog  pravilnog idžtihada.[2]

2 - Uvažavanje generalnih fikhskih pravila

Ovaj fikh, ili ovaj idžtihad mora voditi računa i oslanjati se na temeljna fikhska pravila koja su uzeta iz Kur'ana i Sunneta, mora imati argumente u njima i na njima se bazirati. Ta pravila su mnogobrojna i imaju svoju višestruku primjenu u različitim praktičnim detaljima i ograncima kao što su:

* Pitanja (stvari) se mjere po tome kakve imaju namjere (namjene).

* Običaj je sudnica.

* Ono bez čega se obaveza (vadžib) ne može realizovati i samo postaje obaveza.

* Ne oštetiti ni drugoga ni sebe.

* Štetu treba odbiti koliko je moguće.

* Štetu treba otkloniti koliko je moguće.

* Šteta se ne otklanja nanošenjem iste ili još veće štete.

* Podnositi ličnu štetu kako bi se otklonila opšta šteta.

* Podnositi manju štetu kako bi se otklonila veća šteta.

* Raditi ono u čemu je manja šteta.

* Otklanjanje onoga što kvari ima prednost nad onim što donosi korist.

* Manje zlo se prašta ako se time ostvaruje veći interes.

* Treba dati prednost dalekosežnijem interesu.

* Teškoća (tegoba) otvara prostor za korištenje olakšice.

* U škripcu je dozvoljena određena širina.

* Dozvoljeno je nešto prema (sljedstveno) nečemu drugom što u osnovi nije dozvoljeno.

* Dozvoljeno je ostaviti i proći se nečega što nije dozvoljeno utemeljiti i početi.

* Osnova u stvarima je da su dozvoljene.

* Osnova u običajima i ophođenju je da se gleda kakvi su povodi/isprike i interesi.

* Šteta ne smije biti veća od dobitka.

* Muslimani se drže svojih uslova.

* Ono što je u običajnom pravu poznato je kao i ono što je uslovom uslovljeno.

* Za ono što je rjetkost za to nema pravila.

* Ono što važi za većinu važi za sve.

* Allah svoja prava može oprostiti ako hoće, ali prema ljudima moramo izvršiti njihova prava.

* Pravo ummeta ima prednost nad pravom pojedinca.

* Lična obaveza (fardu-l-ajni) ima prednost nad opštom obavezom (fardu-l-kifaje) / podne namaz nad dženaze namazom, na primjer.

* Opšta obaveza koju niko ne izvrši ima prednost nad opštom obavezom koju neki izvrše.

* Nafila se ne prihvata dok se farz ne obavi.

* Onaj ko je strog Allah će prema njemu biti strog.

* Pouka se uzima iz toga kako djelo ima kraj.

* Djela srca su vrednija od djela ruku i nogu.

* Ne može se ono što je pokuđeno otklanjati onim što je pokuđenije.

* Pirhvatanje islama briše ono što je prije bilo i tevba (iskreno pokajanje) briše ono što je prije bilo.

* Ono što je blizu nečega potpada pod isti propis.

* Ono što je bazirano na onome je ništavno (neistinito) i samo je ništavno.

* Nevjerstvo je najveći grijeh.

* Novotarija je gora od griješenja.

* Mišljenje ne može oponirati jasnom dokazu, niti može imati nad njim prednost.

* Ono što je pouzdano ne može se odstraniti sumnjom.

I druga pravila koja je neophodno da zna muftija, kadija i istraživač šerijatskih znanosti.

3 - Fikh koji će tretirati živuću realnost

Ovaj savremeni idžtihad za kojim težimo ne može izvršiti svoju zadaću, ostvariti cilj i dati plod ako uz tekstove i argumente ne uključi životnu  realnost.

Jer učenjak fikha veoma liči na ljekara, a ljekar ne može propisivati lijek bolesniku ako ga ne vidi svojim očima, ne pregleda, ne pita šta ga boli, ne zna istoriju njegove bolesti, njen obim i koliko je uznapredovala. Samo tako može identifikovati bolest i propisati odgovarajući lijek.

Na ovu temu imam Ibnl-Kajjim u svom djelu "I'lam" kaže: "Muftija i vladar (sudija) mogu izdati pravilnu fetvu i sud samo ako: prvo: shvate i razumiju realnost i dođu do potpunih činjenica kroz indicije, signale i obilježja, idrugo: shvate šta je u toj realnosti nužno uraditi, to jest shvate Božiji propis koji je On propisao u svojoj Knjizi ili kroz usta Svog vjerovjesnika za tu relanost, a zatim primjene jedno na drugo. Stoga onaj ko uloži sav svoj trud ima dvije nagrade (nagradu za trud i nagradu za ispravan idžtihad) ili jednu nagradu (nagradu za trud, makar mu idžtihad ne bio ispravan).

Jer alim (učenjak) je onaj ko kroz spoznaju realnosti i proučavanje fikha spozna suštinu Allahova propisa i propisa Njegova poslanika kao što je svjedok koji je svjedočio u slučaju Jusufa, a.s., kada je vidio da mu je košulja razderana otpozada shvatio da je Jusuf nevin i da istinu govori, ili kao što je Sulejman, a.s., riječima: "Donesite mi nož da dijete podijelim između vas dvije" došao do saznanja koja je od dviju žena majka."[3] 

Istinski poznavalac fikha - kako to kaže Ibnul-Kajjim na drugom mjestu - je onaj ko uvezuje ono što je dužnost sa realnošću i ne živi samo u onome u čemu je obavezan da bude nego u relanosti koju i živi. Na taj način on shvata koje mu propise nameće realnost i stoga se često mora spuštati iz uzvišenih ideala u prezrenu stvarnost.

To je učinilo da Ibnul-Kajjim ustvrdi da je nužno mijenjati fetvu promjenom vremena, mjesta, shvatanja i stanja.

To je prije njega tvrdio i malikijski imam Šihabuddin el-Karafi.

A to je nakon njih dvojice tvrdio i jedan od kasnijih učenjaka hanefijskog mezheba Ibn Abidin, pisac poznatog superkomentara "Reddul-muhtar aled-durril-mukhtar".

Obaveza učenjaka fikha je da naučno i objektivno proučava realnost sa svim njenim dometima, elementima, činiocima, pozitivnim i negativnim stranama, prednostima i manjkavostima.

Proučavanje realnosti znači da je proučava u relanom životu a ne na papiru, bez preuveličavanja ili podcjenjivanja, jer najviše što utiče na pravilno naučno rezonovanje je pretjerivanje i preuveličavanje koje od zrna pravi tovar ili od muhe medvjeda, ili kada ide u drugu krajnost pa umanjuje, podcjenjuje i pokušava umanjiti značaj neke stvari mada je ona veoma opasna, kakav je naš odnos prema cionističkoj državi (Izraelu) i kakav je naš odnos prema zapadnoj civilizaciji.

Fikhski sudovi se prave na osnovu poznavanja realnosti. Ako učenjak fikha donosi fetvu po pitanju kao što je pušenje on će svoju fetvu bazirati na mišljenju ljekara i izvještaju laboranta. Ako ljekar kaže da pušenje šteti zdravlju i da predstavlja opasnost po zdravlje učenjak fikha nema drugog izbora nego da kaže da je pušenje haram, jer muslimanu nije dozvoljeno da nanosi štetu sebi svojim izborom shodno fikhskom pravilu po kome nema nanošenja štete ni drugome ni sebi. Da li nastaje šteta pušenjem ili ne nastaje mjerodavno je mišljenje ljekara i stoga je nužno donijeti fetvu da je pušenje haram.

Tako isto, ako eksperti za društvo i ekonomiju kažu da je posjedovanje stanova/kuća od strane muslimanskih porodica na Zapadu nužna potreba za pojedinca i za zajednicu i da većima muslimana nema načina da postane vlasnik tih stanova/kuća osim kupovinom putem banke, muslimanu poznavaocu fikha ne preostaje ništa drugo nego da izda fetvu da je dozovoljena kupovina putem banke, jer ta potreba doseže stepen nužde. Procjenjivanje potrebe ovdje nije stvar učenjaka fikha nego stručnih ljudi.

Obaveza ovog realističnog fikha, ili savremenog idžtihada je da shvati pravo stanje u kojem se nalazi muslimanska manjina kojoj daje fetvu, jer se bez sumnje stanja u kojima se muslimanske manjine nalaze muđusobno veoma razlikuju.

Manjina čiji najveći broj čine muhadžiri pridošlice se razlikuje od manjine čiji najveći broj čini domicilno stanovništvo.

Manjina koja je slabog stanja se razlikuje od manjine koja je u dobroj situaciji, koja ima sredstva, ugled i uticaj.

Manjina čiji je broj ograničen se razlikuje od velike manjine kao što je muslimanska manjina u Indiji (više od 150 miliona muslimana).

Manjina koja je nedavno nastala se razlikuje od manjine koja ima duboke korijene i koja egzistira stotine godina.

Manjina u liberalnim zemljama koja uživa u blagodatima sloboda i ljudskih prava se razlikuje od manjine koja živi u zemljama u kojima vlada diktatura i u kojima čovjek ne zna ni za pravo niti za slobodu i koje su nemilosrdne prema vjernicima.

Manjina koja je razbacana, međusobno izdjeljena, razjedinjena, koju čine različite rase i vjerski i idejni pravci se razlikuje od manjine koja je koherentna i organizovana i koja ima svoje vođstvo i vjerske, društvene, kulturne i političke ustanove.

Učenjak fikha koji tretira realnost u svjetlu Šerijata dužan je da uzme u obzir ovu promjenljivu ralnost, jer svaka realnost ima propise koji za nju važe.

4 - Pažnju treba koncentrisati na fikh koji se bavi pitanjima zajednice a ne samo pojedinaca

Ono što će pomoći u pravilnom usmjeravanju fikha koji se odnosi na manjine je posvećivanje pažnje pitanjima koja se odnose na manjinu kao specifičnu zajednicu koja ima svoj identitet, ciljeve i osobenosti koji se ne mogu zanemariti. Učenjaci fikha moraju gledati na to koji su to faktori koji jačaju ovo društveno biće, kakve ono ima potrebe i kako ta skupina može da živi po islamu u nemuslimanskom društvu kao snažna i koherentna zajednica uvjerena u mogućnost suživota različitosti u jednom društvu.

Primjetio sam da oni koji se bave fikhom, kada govore o tome da je u nuždi dozvoljeno ono što inače nije dozvoljeno i o tome da potreba ponekada može dosezati nivo nužnosti, da uglavnom misle na muslimana pojedinca i njegove potrebe, i da ih često ne zanima ono što je nužno potrebno zajednici muslimana.

Smatram da je veoma važno i neophodno za učenjaka fikha, kako bi njegova fetva bila pravilna, da obrati pažnju na zajednicu i to kakve su njene neophodne materijalne i duhovne potrebe u datom trenutku i koje je očekuju i da ne zanemari uticaj tih potreba na hod zajednice, njenu ekonomsku moć, društvenu koheziju, moralno ponašanje, naučni i kulturni napredak a prije svega na njen identitet kao zajednice vjernika.

Kur'an i Sunnet vode računa o zajednici te se stoga Kur'an kada govori o propisima Uzvišenog Allaha obraća zajednici; "O vjernici" bilo da se radi o obavezama koje se odnose na ibadet "O vjernici propisan vam je post ..." (el-Bekare, 183), ili poslovanju (ophođenju) "O vjernici, kada jedan od drugog posuđujete do određenog roka, zapišite to ..." (el-Bekare, 282), ili po pitanjima vezanim za porodicu "Kada pustite žene i one ispune svoj razvodni rok ('iddet) tada ih ili na lijep način zadržite ili velikodušno otpremite. I ne zadržavajte ih nanoseći im štetu jer ćete neprijateljstvo počiniti ..." (el-Bekare, 231), ili o kaznama i krivičnom zakonodavstvu "O vjernici propisuje vam se poravnanje za ubijene ..." (el-Bekare, 178).

Ne samo to, nego se Kur'an obraća zajednici ili cjelokupnom ummetu i kada govori o onome što realizuju namjesnici i vladari kao što su sporazumi sa neprijateljima i kao što je izvršenje kazni nad prijestupnicima / zločincima "Osim onih mnogobožaca sa kojima ste ugovore zaključili ..." (et-Tevbe, 4), ili riječi Uzvišenog "A kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove kao kaznu za ono što su zaradili i kao opomenu od Allaha ..." (el-Maide, 38).

Ovi i drugi tekstovi potvrđuju značaj zajednice i njenu solidarnu odgovornost u uspostavi Allahovog zakona i primjeni Njegovih propisa na zemlji.

Poslanikovi hadisi potvrđuju i naglašavaju ovu orijentaciju: "Allahova ruka (moć) je uz zajednicu a onaj ko se izdvaja ide u vatru."

Islamski fikh blagosilja sklonost ka zajedništvu mnogim propisima od kojih su neki vezani za društvenu sferu, neki za ekonomsku a neki za političku.

Dovoljno je kazati da pravo zajednice ima prioritet nad pravom pojedinaca. Tako da kada neprijatelj napadne domovinu cijela zajednica se uključuje u otpor i tada sin ide u borbu bez odobrenja roditelja, žena bez izuna supruga, podređeni bez izuna nadređenog jer tada više nema pokornosti stvorenju u onome što je grijeh prema Stvoritelju, niti pojedinac ima prava pred onim što su svetinje ummeta.

Imam Gazalija po ovom pitanju navodi pitanje živih štitova koji se ogledaju u tome da neprijatelj uzme neke muslimane kao žive štitove kako bi se njima zaštitio dok druge muslimane izlaže opasnosti. Imam Gazalija i drugi učenjaci fikha dozvoljavaju žrtvovanje onih koji su u živom štitu ako će nepucanje na njih dovesti u opasnost cijelu zajednicu, jer je opstanak cjeline važniji od opstanka jednog dijela.

Stoga fikh za koji se zalažemo mora voditi računa o interesima muslimanske zajednice i ne može svu svoju brigu usmjeriti ka očuvanju interesa pojedinaca jer je jedinka kao jedinka nemoćna ali je snažna kada je dio zajednice.

Muslimanska zajednica na Zapadu i drugdje ima pravo da bude snažna, obrazovana, koherentna i sposobna da izvrši svoju ulogu, da se drži svoje vjere, čuva svoj identitet i odgaja svoje sinove i kćeri istinskim islamskim odgojem i da misiju islama prenese u svoju sredinu jezikom svoga vremena.

5 Rukovođenje principom: Olakšavaj a ne otežavaj

Među odlike fikha koji se odnosi na manjine spada i rukovođenje principom: olakšavaj kada god za to ima puta, jer se na taj način slijedi uputstvo Poslanikovo koje je dao Ebu Musau i Muazu pred odlazak u Jemen oporučivši im: "Olakšavajte (vas dvojica) a ne otežavajte i radosne vijesti donosite a ne odbijajte."[4] Enes od Ebu Musaa prenosi ovaj hadis u kome se naredba upućuje u množini (svima)."Olakšavajte (vi) a ne otežavajte i radosne vijesti donosite a ne odbijajte.[5]

Nema sumnje da se ljudske naravi razlikuju. Ima ljudi koji su po svojoj prirodi lahki i ima ih koji su posvojoj prirodi strogi. Naša fikhska baština poznaje strogost Ibn Omera i olakšice Ibn Abbasa.

Poznato je da su ashabi - gledajući generalno - bili skloniji ka olakšicama od njihovih učenika tabiina, kao i to da su tabiini bili skloniji ka olakšicama od onih koji su došli iza njih.

Poznavaoci fikha u doba ashaba i onih koji su došli iza njih bili su skloniji da prihvate ono što je lakše, dok su oni koji su došli iza njih bili skloniji da prihvate ono što je teže iz opreza. Kako idemo iz stoljeća u stoljece ta količina opreza se povećavala. Kada se ti oprezi namnože i nagomilaju formiraju nešto što liči na teret i okove, a Vjerovjesnik, s.v.a.s., je poslat da otkloni od ljudi teret i okove: "...koji će ih tereta i teškoća (okova) koji su ih pritiskali osloboditi ..." (el-E'araf, 157).

Ashabi su odabrali put olakšavanja i ublažavanja jer su uvidjeli da je to put Kur'ani Kerima i put ove vjere koja propisuje olakšice u bolesti i na putovanju, dozvoljava jedenje onoga što je haram u gladi i nuždi, dozvoljava tejemmum onome ko nema vode i druge olakšice koje se nalaze u Allahovim propisima. Stoga Kur'an propise o čistoći završava sa rječima: "... Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas očisti i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni." (el-Maide, 6), a ajet o propisima posta završava riječima: "... Allah hoće da vam olakša a ne da teškoće imate ..." (el-Bekare, 185), a propise o ženidbi završava riječima "Allah želi da vam olakša a čovjek je stvoren kao nejako biće." (en-Nisa, 28).

Ashabi su uvidjeli takođe da je Vjerosvjesnik, s.a.v.s., bio taj koji je od ljudi bio najskloniji ka olakšavanju i koji je najviše bio protiv pretjerivanja i cjepidlačenja u vjeri. Ibn Mesud prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Propali su (u helać su otišli) oni koji cjepidlače"[6] i to ponovio tri puta. Ibn Abbas prenosi da je vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Čuvajte se pretjerivanja u vjeri jer su oni koji su bili prije vas propali (helać bili) sa pretjerivanjem u vjeri."[7]

On (Vjerosvjesnik, s.a.v.s.,) je ukorio onoga ko pretjeruju u ibadetu oponašajući na taj način kršćanske kaluđere, redovnike i druge kako je to učinio sa Abdullahom b. Amrom b. el-Asom[8] i sa onima koji su pretjerivali tako da je jedan govorio: ja postim svaki dan, drugi: ja cijelu noć činim ibadet i uopšte ne spavam, treći: ja sam se potpuno odrekao žena i neću se uopšte ženiti[9]. On nije odobrio Osmanu b. Maz'unu povlačenje od svijeta[10] i ukorio je Muaza b. Džebela kada je oduljio namaz kao imam rekavši mu: Jeli ti Muaze dovodiš ljude u iskušenje?, ponovivši to tri puta[11], a veoma se naljutio na Ubejja b. Keaba kada je čuo da odulji namaz kada klanja kao imam rekavši: "Uistinu među vama ima onih koji odbijaju (od namaza u džemaatu). Onaj ko klanja kao imam neka skrati (obavi najnužnije)."[12]

Ukorio je ashabe koji su dali fetvu ashabu koji se kada je bio ranjen odžunupio (imao poluciju) da se treba okupati, a koji je nakon toga umro rekavši: Ubili su ga. Ubio ih Allah. Zašto nisu pitali ako nisu znali. Jer je lijek za neznanje upitati. Bilo mu je dovoljno da uzme tejemmum."[13]

Iz ovoga su ashabi naučili da treba olakšavati. Oni su bili napojeni poslanikovom uputom.

Ovdje treba osluhnuti i riječi imama Sufjana b. Seida es-Sevrija, r.a., koji kaže: "U pitanjima fikha treba prihvatiti olakšicu na koju ukaže da postoji onaj ko je pouzdan, a strog zna biti svako[14]

Ovo su riječi čovjeka koji je bio imam (predvodnik) u tri područja: u fikhu jer je imao svoj mezheb koji je bio slijeđen jedan vremenski period, u hadisu jer su ga nazivali emirom (vladarom) pravovjernih u hadisu i u pobožnosti i čednosti jer je bio jedan od šejhova koji je imao svoje sljedbenike.

Da spomenemo ovdje i stav kasnijih učenjaka fikha koji bi govorili kada bi vagali između jednog stava i drugog: - Ovaj stav je blaži / lakši za svijet. 

6 - Voditi računa o pravilu po kojem se fetva mijenja kada se promijene okolnosti koji su doveli do fetve

Ono zbog čega se najviše pristupa davanju olakšice je teško stanje / situacija u kojoj se nalazi onaj ko traži fetvu. Vodeći računa o njegovom lošem stanju daje mu se olakšica koliko je moguće. Tako se bolesniku daje olakšica koja se ne daje onome ko je zdrav, daje se putniku olakšica koja se ne daje onome ko nije na putu, daje se olakšica onome ko je u teškoćama koja se ne daje onome ko je u dobroj situaciji, daje se olakšica onome ko nema drugog izbora / ko je prisiljen na nešto koja se ne daje onome ko može da bira, daje se olakšica onome ko ima neku manu koja se ne daje onome ko je zdrav.

Za sve to imaju argumenti u tekstovima i pravilima Šerijata.

Musliman u nemuslimanskom društvu je u slabijoj situaciji od muslimana u muslimanskom društvu pa je stoga u potrebi više nego drugi muslimani da mu se ublaži i olakša.

Smatram da se svi slažu po pitanju pravila po kojem se fetva mijenja sa promjenom mjesta, vremena i običajnog prava. O tome su govorili: hanbelijski imam Ibnul-Kajjim, još prije njega malikijski imam el-Karafi i hanefijski učenjak koji je kasnije došao Ibn Abidin u svojoj risali "Nešrul-'urf fi bejani enne minel-ahkami ma bunije alel-'urf".

U ovo se može ubrojati i predaja po kojoj je Omer b. Abdulaziz donosio presude dok je bio namjesnik u Medini po osnovu tvrdnje jednog svjedoka i zakletve, ali kada je došao u Šam nije prihvatao tvrdnje bez dva svjedoka, jer je vidio da se svijet u Šamu razlikuje od svijeta koga je on poznavao u Medini.

On je izrekao poznatu misao: "Ljudi proizvedu onoliko oblasti (kadiluka, distrikta, kantona) koliko proizvedu poroka."

U ovom smislu se navodi da je Ebu Hanife u svoje vrijeme - vrijeme onih koji su došli iza tabiina - dozovoljavao donošenje presude po osnovu svjedočenja jedne čestite osobe jer je čestitost / pravednost bila opšta pojava, ali su njegovi učenici Ebu Jusuf i Muhammed to zabranili jer se laž raširila među ljudima.[15]

Učenjaci hanefijskog fikha po pitanju ovog razmimoilaženja između Ebu Hanife i njegovih učenika kažu da je razlog tog razilaženja "drugo vrijeme" a ne drugi dokazi i argumenti!!

Kasniji učenjaci hanefijskog fikha se nisu slagali sa mišljenjima svojih prethodnika u izvjesnom broju pitanja po osnovu toga što se promijenilo vrijeme i sitaucija. Jedan od kasnijih znamenitih hanefijskih učenjaka šejh Bin Abidin napisao je poznatu risalu pod naslovom "Nešrul-'urf" u kojoj kaže: "Mnogi propisi se razlikuju sa promjenom vremena jer dolazi do promjene običajnog prava jednog mjesta ili se desi nešto što nužno dovodi do njihove promjene, ili dođe do kvarenja ljudi u određenom vremenu tako da ako bi ostali propisi koji su prije važili bilo bi poteškoća i svijet bi trpio štetu što je u suprotnosti sa propisima Šerijata koji se baziraju na olakšavanju i otklanjanju štete i smutnje. Stoga nalazimo da poznati učenjaci jednog mezheba imaju drugačiji stov od onoga koji je imao mudžtehid (utemeljitelj mezheba) u mnogim pitanjima, jer je on svoju fetvu bazirao na situaciji koja je bila u njegovo vrijeme. To njihovo zastupanje drugačijeg mišljenja bazira se na uvjerenju da je mudžtehid (utemeljitelj mezheba) živ u njihovo vrijeme da bi i on rekao ono što oni kažu u skladu sa temeljima hanefijskog mezheba."[16] 

U malikijskom mezhebu znameniti učenjak Šihabuddin el-Karafi u svojim djelima "el-Furuk" i "el-Ahkamu fi temjizil-fetava minel-ahkam" upozorava da je nužno da dođe do promjene fetve ako se bazira na običaju koji se promijenio i običajnom pravu koje više ne egzistira.

U primjere koji se na ovu temu navode spada i kazivanje o šejhu imamu Ebu Muhammedu b. Ebu Zejdu el-Kajrevaniju (umro386h.g.), piscu poznatog djela iz malikijskog fikha "er-Risala" koje je komentarisalo više znamenitih učenjaka malikijskog mezheba. Kazuju da se srušio zid u njegovoj kući i da se on bojao za sebe da ga neki ljudi ne napadnu pa je uzeo psa da ga čuva i vezao ga u kući. Kada mu je neko rekao da je to mekruh po malikijskom fikhu on mu je odgovorio: Da Malik živi u tvom vremenu uzeo bi za čuvara krvožednog lava."[17]

U svakom mezhebu nalazimo ovakve stavove - sa međusobnim razlikama što nas upućuje da postoji određeni obim širine i elastičnosti koji je Allah ugradio u ovaj Šerijat i tako ga učinio da može važiti u svakom vremenu i na svakom mjestu.

Neosporno je da je najveća razlika kada se radi o mjestu razlika koja postoji između kuće islama (muslimanske države) i kuće u kojoj ne vlada islam (nemuslimanskih društava). Ta razlika je veća nego razlika između grada i sela ili sjedilačkog stanovništva i beduina, ili između onih koji žive na sjeveru i onih koji žive na jugu.

Jer kuća islama - čak i kada u njoj neki ne izvršavaju propise, ili kada u njoj neki skrenu - pomaže muslimanu da izvršava farzove islama i da se kloni onoga što je islam zabranio kao haram za razliku od nemuslimanske države u kojoj te prednosti nema. Stoga učenjaci fikha smatraju da onaj ko ne poznaje propise islama u kući islama nema opravdanja koje mu za to može poslužiti kao olakšica jer je u kući islama omogućeno onome ko hoće da propise nauči, za razliku od neznanja u nemuslimanskoj državi za koje se, ponekada, može imati opravdanje.

7 - Vođenje računa o metodu postupnosti

Fikh koji se odnosi na manjine treba da vodi računa o metodu / zakonu postupnosti i da ima u vidu okolnosti manjina i to da žive u tuđini a ne u muslimanskom društvu. Postupnost je - kao što znamo metod / zakon Univerzuma i metod / zakon  Šerijata.

Da je to metod Univerzuma vidimo iz toga što je Uzvišeni Allah stvorio čovjeka od biti zemlje, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavio, pa onda kap sjemena ugruškom učinio, zatim od ugruška grudu mesa stvorio, pa od grude mesa kosti stvorio, onda kosti mesom zaodjenuo a zatim ga kao drugo stvorenje oživio. To u fazi dok je još plod, a onda nakon rođenja čovjek se rađa kao novorođenče (beba), zatim prelazi u fazu dojenčeta, zatim prestaje da doji i počinje da jede drugu hranu, zatim prelazi u fazu dječaka, zatim pubertetlije, zatim punoljetne osobe, zatim mladića, zatim zrela čovjeka, zatim starca .. itd.

Ovo se dešava i u svijetu životinja i u svijetu biljaka takođe.

Allah Uzvišeni je stvorio takođe nebesa i zemlju u šest dana - čiju stvarnost zna samo On - a nije ih stvorio u jednom trenutku što upućuje na metodu / zakon postupnosti.

Da je postupnost metod / zakon Šerijata vidimo po tome što je prvo što je Uzvišeni Allah propisao u islamu, bilo: osnovi vjerovanja, zatim osnovi vrlina, a zatim je postupno počeo propisivati ibadete / obrede. Namaz je u početku bio propisivan po dva rekata i tako je ostalo kada je musliman na putu, a zatim je povećan broj rekata kada musliman nije na putu, - kako to prenosi Aiša, r.a.

Kada je post tek propisan bila je mogućnost izbora: "... A oni koji mogu otkup je da siromaha nahrane. A ko drage volje da više to je za njega bolje. A znajte, bolje vam je da postite." (el-Bekare, 184). A zatim je došla obavezujuća neredba da se posti: "... Pa ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka posti ..." (el-Bekare, 185).

I harami su zabranjeni postupno, kakav je slučaj sa alkoholom.

Stoga nema zapreke da u našem ophođenju sa muslimanima, ako su oni u situaciji koja ih ne prodržava, da slijedimo postupnost.

Ovdje je lijepo navesti primjer Omera b. Abdulaziza, petog od hulefai rašidina. On je bio od onih koji su vodili računa o ovom metodu / zakonu i kome su pridavali važnost.

Došao je na vlast nakon što je došlo do devijacije vlasti (onih koji su bili na vlasti), nakon što su se nepravde raširile i nakon što su mnogi iskvareni postupci postali konstantna praksa i ustaljeni red.

Na ovom vjerniku vođi bila je dužnost da se ovom skretanju suprotstavi sa vraćanjem na ono što je ispravno, da ovo iskrivljavanje ispravi i da stvari vrati na ono kakve su bile u doba hulefai rašidina.

I stvarno je počeo da se suprotstavlja nepravdama, da otklanja iskvarenosti ne bojeći se, za ono što radi u ime Allaha, ničijeg prigovora, ali pametnom politikom, smirenom dušom i mudrom postupnošću. Po shvaćanju nekih fanatika / zanesenjaka ili brzopletih ljudi takvo postupanje Omera b. Abdulaziza predstavljalo je jednu vrstu popustljivosti ili ravnodušnosti u čišćenju države od naslaga iskvarenosti (fesada). Takvo rezonovanje su imali i neki od onih koji su bili najbliži Omeru b. Abdulazizu kao što je njegov sin Abdulmelik b. Omer koji je bio jedan od pobožnih čestitih mladića, ali mu mladalačka pobuna i zagrijanost kakvu imaju pobožni nije pomogla da promotri stvari iz ugla oca. Ibn Dževzije nam prenosi dijalog između sina mladića i njegova oca koji traži da otac ne spava dok onima kojima je pravo nasilno oduzeto ne bude vraćeno neovisno što se broj onih kojima je nasilje bilo učinjeno bio namnožio i stoga budi oca iz popodnevnog odmora (kajlule) i kaže mu: - Kako možeš mirno spavati kad imaš da rješiš nepravde na koje su ti se ljudi žalili a ti nisi presudio po Allahovom pravu vezano za te nepravde?

Otac mu odgovara:

"Sine moj, moja duša je moje sredstvo. Ako ne budem prema njoj blag neće me služiti. Ako izmorim sebe i moje saradnike moći ću kratko raditi i pašću i ja oni. Ja i za san računam na nagradu (kod dragog Allaha) kao što računam kada sam budan i kada radim dobro! Da je Uzvišeni Allah htio da odjednom objavi Kur'an on bi ga objavio, ali je objavljivao jednu aje, dva ajeta dok se iman nije učvrstio u njihova srca!"[18] Ovaj odgovor sadrži najdublje i najšire shvatanje metoda islama.

Imam Šatibija u djelu "el-Muvafekat" navodi sličnu situaciju u kojoj sin Omera b. Abdulaziza govori ocu: Zašto ne provodiš ono što je naređeno. Tako mi Allaha, uopšte mi nebi bilo teško kada bi i ja i ti bili kuhani u loncu zbog Istine!

Omer mu na to odgovara:

Ne žuri sine, jer je Allah pokudio alkohol dva puta i treći put ga zabranio. Bojim se da ne natovarim svijet sa istinom odjednom i da je oni odjednom ne odbace i da tako ne dođe do smutnje.[19]

On je imao mudru politiku u realizaciji učvršćivanja vrijednosti vjere.

Omer bi govorio: Tako mi Allaha, ne mogu im iznijeti ništa od vjere a da u tome nema i dunjalučka strana sa kojom im omekšavam srca. Bojim se da na mene ne sruče ono čemu se nemam snage oduprijeti.[20]   

8 - Uvažavanje ljudskih potreba

Ono o čemu fikh za manjine treba voditi računa je da realno gleda na probleme ljudi, a ne idealistički lebdeći u visinama do kojih svijet ne može doletjeti. Ovo gledanje je u skladu sa odlikama ovog Šerijata jer je Šerijat, bez sumnje, realističan.

U realističnost Šerijata spada uvažavanje nuždi kojima su ljudi izloženi (kada su primorani i nemaju drugog izbora); bilo da se radi o pojedincu ili kolektivu. Za ta nužna stanja Šerijat ima posebne propise kojima dozvoljava da se čini ono što je zabranjeno u slučaju kada postoji izbor po pitanju jela, pića, odjeće, ugovora, poslovanja. I ne samo nužda nego i  potreba u nekim slučajevima - bilo lična ili kolektivna - ima tretman nužde kako bi se ummetu olakšalo i kako bi bio pošteđen neugodnosti.

Kada Kur'an govori o zabranjenim jelima na četiri mjesta kaže da nije zabranjeno da ih jede onaj ko je prisiljen, ali da to ne radi sa zadovoljstvom / požudno i da ne jede više nego što mu je neophodno ..

"... A onaj ko bude primoran, a ne iz zadovoljstva i da ne jede više nego što mu je neophodno, on nema grijeha. Allah zaista prašta i milostiv je." (el-Bekare, 173).

I sunnet priznaje potrebu i kada ima potreba onda su propisi blaži. Tako u vjerodostojnoj predaji stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon zabrane oblačenja svile muškracima, dozvolio Abdurrahmanu b. Avfu i ez-Zubejru b. el.Avamu koji su se žalili poslaniku da imaju svrbež da nose svilu uvažavajući njihovu potrebu.

U uvažavanje realnosti od strane Šerijata spada i izražavanje lojalnosti (prihvatanje) slabijeg vođe (imama) iako postoji bolji ako je on izabran, kako bi se spriječili neredi i očuvao interes ummeta.

Šerijat naređuje da se bude u pokornosti vladaru makar on imao mrlje kako bi se sačuvalo jedinstvo ummeta od cijepanja i kako bi se izbjeglo uzaludno prolijevanje krvi "osim ako vidite otvoreno nevjerstvo, u tom slučaju kod Allaha argument .." Islam ne dozvoljava istupanje protiv vladara tiranina i griješnika ako će to dovesti do veće smutnje nego njegov ostanak, jer se na taj način čini manja šteta i sprečava veće zlo. Stoga islam dopušta da se ne uklanja ono što je pokuđeno ako će to dovesti do onoga što je još više pokuđeno. Podloga za to je vjerodostojan hadis od Aiše, r.a., koja kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: "Da tvoj narod nije nedavno izašao iz džahilijjeta izgradio bih Kabu na temeljima Ibrahima."

To znači da je on vodio računa o stanju stanovnika Meke i o tome da su oni tek ušli u islam, da su blizu širka i da je imao bojazan da ne izazove njihovu odbojnost ako sruši Kabu i ponovo je izgradi kako je prvotno bila. On to ne čini iz navedenih razloga. Ovaj slučaj je poslužio učenjacima fikha da utvrde pravilo po kome "vlast pripada onome ko nadvlada" mada je osnova u vlasti odobravanje, izbor šurom i davanje vjernosti (bej'at).

Ibnul-Kajjim u djelu "I'lamu-l-muki'ine" kaže: "Ako vladar ne nađe nikoga koga će postaviti za sudiju do onoga ko nema uslova da sudi, neće određeno mjesto ostaviti bez sudije nego će imenovati onoga koji je najprimjereniji za to."

Paralelno ovome: "Kada poroci zavladaju među stanovništvom nekog mjesta, ako se svjedočenje jednih protiv drugih ili jednih u korist drugih ne prihvati dolazi do nefunkcionisanja i gubljenja prava. Stoga se u takvim sredinama prihvata svjedočenje ljudi i polazi se od onih koji su manje poročni."

Paralelno ovome je da: "Ako ono što je haram / zabranjeno i njemu slično nadvlada toliko da se ne može naći ono što je potpuno halal treba prihvatiti ono što je manji haram."

Paralelno tome je da: "Ako žene svjedoče ženama po pitanju tijela, imovine i časti kada se radi o mjestima gdje su one same i gdje sa njima nema muškaraca kao što su hamami (javna kupatila za žene) i mjesta gdje se mlade pripremaju za svadbu  svakako će se  prihvatii svjedočenje žena počevši od onih koje su čestitije.

Allah ne dopušta da propadne pravo onoga kome je nepravda učinjena i da se ne sprovodi Njegova vjera u ovakvim slučajevima. Allah u poslednjoj suri koja je objavljena skreće pažnju da je dozvoljeno prihvatiti svjedočenje nevjernika muslimanu koji se nađe na putu i hoće da napiše oporuku. Ovaj propis nije derogiran niti Kur'anom niti sunnetom, niti idžmaom niti je nešto drugo primjereno Šerijatu, jer je Šerijat postavljen radi zaštite interesa ljudi koliko je to moguće. Kakav bi oni imali interes u tome da dođe do gubitka prava zato što nisu kod utvrđivanja određenih ugovora bila prisutna dva slobodna, pravedna muškarca? Ako kažemo da prihvatamo svjedočenje žena, ako nema muškarca i sprovodimo presudu sudije griješnika ako nema pravednog i učenog sudije kako možemo da ne prihvatimo svjedočenje nevjernika jednih drugima ako tu nema muslimana?[21]

9- Osloboditi se slijeđenja mezheba

Posebno je neophodno da kada je u pitanju fikh za manjine - i uopšte savremeni fikh - da muftija (onaj ko izdaje fetve) ne ograničava ljude na pridržavanje određenog mezheba od koga niukom slučaju neće odstupiti, pa i onda kada to predstavlja svojevrsni pritisak na Allahove robove. Dešava se da se provjerom ustanovi da je izvor onome ko daje fetvu slab i argument nezadovoljavajući.

Savremenom muftiji je bolje da izvodi svijet iz zatvora uske pripadnosti mezhebu u širine Šerijata koje obuhvataju i postojeće mezhebe i one mezhebe koji su izumrli kao i stavove onih imama koji nisu imali poseban mezheb a kojih je veoma mnogo. A povrh svih ovih da ih uči onome što su rekli učeni ashabi koji su svjetla u mraku, predvodnici upute i učitelji svima bez konkurencije jer su oni izašli iz škole poslanstva, odgajani u okrilju objave potpuno prirodni, čistih duša i srca koje je obasjalo svjetlo imana. Oni su intuitivno razumijevali jezik Arapa te stoga nije čudo što su bliži istini i onome što je ispravno od onih koji su došli kasnije, mada nisu bezgriješni jer je jedino bezgriješan Allahov poslanik, s.a.v.s.

Ponekad vidimo da neki mezhebi imaju strog stav prema određenom pitanju, dok drugi mezheb ili drugi mezhebi imaju blaži stav. Neki po nekom pitanju imaju veoma usko gledanje dok drugi gledaju veoma široko, što nam daje mogućnost da odvagamo, da damo prednost jednom mišljenju i da odaberemo ono koje je uputnije i koje ima bolje argumente. U argumente koji se uvažavaju spada i to da je određeno mišljenje ili mezheb bliži da ostvari nakane Šerijata i interese ljudi, a Šerijat je uspostavljen sa ciljem ostvarenja onoga što je dobro po Allahove robove na ovom svijetu i na Ahiretu.

Stoga je neopodno da učenjak fikha, muftija ili istraživač Šerijata dugo plovi po obzorjima fikha, po različitim školama i orijentacijama (pojilištima) i da se na zaustavi kod vladajućeg ili poznatog mišljenja, jer postoje mnoga ispravna mišljenja skrivena u njedrima knjiga za koja samo zna mali broj ljudi ili do kojih se može doći istraživanjem i pretragom. Ima mnogo napuštenih stavova koji zaslužuju da budu iskazani i mišljenja koja su kada su se pojavila izgledala slaba a koja bi sada bilo vrijedno aktualizirati. Koliko ima mišljenja koja je prekrila prašina jer ih nije imao ko podržati i braniti ili su se pojavila prije vremena i vjerovatno nisu odgovarala tom vremenu ali odgovaraju ovom našem vremenu.

Najočitiji primjer za to su mišljenja šejhul-islama Ibn Tejmije po pitanju razvoda braka i druga pitanja vezana za brak koja je većina njegovih savremenika odbila i zbog kojih ga je na razne načine optuživala. Ulema njegova vremena ga je zbog ovih mišljenja sudila tako da je više puta išao u zatvor.

Sada vidimo da mnoga današnja ulema donosi fetve po tim mišljenjima jer u njima vidi spas muslimanske porodice od urušavanja usljed toga što se razvod braka dešava veoma često, mada supružnici žele da očuvaju bračnu zajednicu.

Ako bi htio navesti primjere za to ima ih različitih.

Među takve primjere spadaju:

- Mnogi koje Allah uputi Islamu i oni uđu u Allahovu vjeru, kako muškarci tako i žene, kada im umru očevi i majke koji iza sebe ostave nasljedstvo, koje je često puta veliko, postavljaju pitanje da li musliman i muslimanka mogu naslijediti tu imovinu od svog oca ili majke? Građanski zakoni takvoj osobi daju pravo da naslijedi svog oca ili majku i ta imovina je porodici te osobe potrebna ili je potrebna njegovoj braći muslimanima.

Onaj ko se zadovolji sa četiri poznata mezheba ehli sunneta pa i onaj ko se zadovolji sa sedam ili osam mezheba (džaferijski, zejdijski, ibadijski i zahirijski) vidjeće da je po tim mezhebima razlika u vjeri jedna od poznatih zapreka u nasljeđivanju. Oni taj stav temelje na poznatom hadisu: "Musliman ne nasljeđuje kafira, niti kafir muslimana."[22] i drugom hadisu: "Nema nasljeđivanja između sljedbenika dva milleta."[23]

Ali onaj ko istražuje van četiri mezheba naići će na prihvatljiv stav po kome je dozvoljeno da musliman nasleđuje nemuslimana. Taj stav su imali neki ashabi i tabi'ini kao što su Muaz b. Džebel i Muavija b. Ebi Sufjan od ashaba i Muhamed b. el-Hanefijje, Muhammed b. Ali b. el-Husejn, Seid b. el-Musejjeb, Mesruk b. el-Edžde', Abdullah b. Mugaffel, Jahja b. Jeamer i Ishak bin Rahevije od tabi'ina.

Ovo mišljenje je smatrao ispravnim šejhul-islam Ibn Tejmije i njegov učenik Ibnul-Kajjim, da im se Allah smiluje. To mišljenje ima svoju težinu i vrijednost u naše vrijeme.[24]

Oni koji zastupaju ovaj stav kažu da se riječ nevjernik (kafir) navedena u hadisu "Musliman ne nasljeđuje kafira, ..." odnosi na nevjernika sa kojim su muslimani u ratnim odnosima, analogno tumačenju hadisa od strane jednog dijela uleme "Nad muslimanom koji ubije nevjernika neće biti izvšen kisas (poravnanje)", koji tumače da se to odnosi na nevjernika sa kojim su muslimani u ratnim odnosima. Ibnul-Kajjim kaže da je razumijevanje riječ kafir u značenju nevjernika sa kojim su muslimani u ratu primjerenije.

Tri mezheba imaju strog stav po pitanju nečistoće psa dok Malik ima blaži stav. On smatra da je svako živo stvorenje čisto, čak i pas i svinja. Argumenat Maliku za to je da je Uzvišeni Allah dozvolio ono što ulovi pas: "... i ono što ulove životinje koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas podučio. Jedite ono što vam one uhvate ..." (el-Maide, 4).

Ljudi na Zapadu su na kušnji zbog pasa koji ih posvuda okružuju. Kazati da su psi nečist (pogan) dovodi ih u nepriliku u vjeri i stvara im neprijatnosti na ovom svijetu.

Tri mezheba uslovljavaju za valjanost braka odobrenje staratelja i brak sklopljen bez staratelja smatraju ništavnim. Ebu Hanife smatra da se punoljetna, pravovjerna žena može sama udati pod uslovom da je suprug odgovarajući. Ovo je veoma često potrebno na Zapadu.

Imam Ibn Kudame u djelu el-Mugni, nakon što daje prednost stavu po kome se valjan brak ne može sklopiti bez staratelja kaže: Ako brak sklopi vladar (vlast) ili onaj ko je odgovoran za sklapanje braka takav brak nije dozvoljeno poništiti jer se radi o pitanju oko koga postoje različita gledanja i po kojem je dozvoljen idžtihad kao što je dozvoljeno pravo prvokupnje komšiji.[25]

Jedan od takvih primjera je kada islam primi sljedbenica božanske objave - kakve su kršćanke na Zapadu - a njen suprug ne primi islam s njom. Mišljenje koje preovladava u fikhskim izvorima sva četiri mezheba i svih osam mezheba je da je nužno da dođe do rastave braka između supružnika; bilo odmah ili nakon isteka iddeta, ili nakon što suprugu bude ponuđeno da primi islam i on odbije.

Takvu fetvu izdaje većina uleme u naše vrijeme u Evropi i drugdje, što bez sumnje stvara problem ako je supruga vezana za supruga, ako joj on nije učinio ništa loše, ne smeta mu njen islam a posebno ako imaju malu djecu.

Ako izađemo iz kruga priznatih mezheba i širokogrudnije pogledamo generalno u fikh, u ono što su nam ostavili ashabi i oni koji su iza njih došli naći ćemo da ima prostora za koji uopšte nismo pretpostavljali. Ibnul-Kajjim po ovom pitanju iznosi devet stavova koje prenosi od ashaba i tabi'ina koja pouzdani izvori kakva su djela Abdurrezzaka, Bin Ebu Šibe, Šerhul-Asar od Tahavija, Sunen od el-Bejhekija i njima slična. Među mogućnosti koje Ibnul-Kajjim daje takvoj osobi spada:

- da žena ima pravo da ostane sa suprugom bez održavanja polnih odnosa ...

- da ima mogućnost da ostavi supruga ili da ostane sa njim,

- da ostane sa njim, ako ne ide iz svog kraja,

- da njihov brak ostaje da važi dok ga vlast ne razvrgne.[26]

U ovim stavovima ima dovoljno prostora da savremeni učenjak fikha odabere ono što smatra prikladnijim, uputnijim i poticajnijim udatim ženama na Zapadu da ulaze u Islam bez bojazni da će doći do razvoda braka sa supružnicima koje vole i od bojazni da će doći do rasipanja djece nakon rastave oca i majke.

U svemu ovome imaju velike olakšice pa zašto onda da otežavamo ono što nam je Allaha učinio lahkim i sebi sužavamo prostor time što ćemo slijediti određeni mezheb ili mezhebe a Allah nam ostavio prostora i želi da nam olakša a ne da nam oteža.

Istina je da nas ne obavezuje ništa drugo osim onoga na što nas obavezuju Allah i Njegov poslanik. Oni nas ne obavezuju da slijedimo tog i tog od ljudi makar njegovo mjesto u nauci i idžtihadu bilo visoko.

Hvala Allahu čijom dobrotom se završavaju dobra djela. 

***

 


[1] Ovaj hadis koga prenose Ebu Davud, el-Hakim i el-Bejhekija od Ebu Hurejre u el-Mearifi veliki broj uleme smatra vjerodostojnim.

[2] Pogledaj: Obilježja idžtihada u našoj knjizi "el-Idžtihadu fiš-šeriatil-islamijje / Idžtihad u islamskom šerijatu" i knjizi "el-Idžtihadul-muasiru bejnel-indibati vel-infirati / Savremeni idžtihad između regulative i deregulative (raspuštenosti).

[3] I'lamul-muki'ine, prvi tom, strana 87 i 88, izdanje es-Seade.

[4] Ovo je potpuno pouzdan hadis (muttefekun alejhi) a prenosi ga Ebu Musa kako se to navodi u djelu "el-Lu'lu' ve-l-merdžanu fima ittefeka alejhi-š-šejhani" (Hadis broj 1130).

[5]Potpuno pouzdan hadis (muttefekun alejhi) koga prenosi Ebu Enes. Nalazi se u prethodno navedenom izvoru.

[6] Prenose Ahmed, Muslim i Ebu Davud od Ibn Mesuda. Vidi Sahihu-l-džami'-s-sagiri (hadis br. 7039).

[7] Prenose Ahmed, Nisaija, Ibn Madže i el-Hakim od Ibn Abbasa. Vidi Sahihu-l-džami'-s-sagiri (hadis br. 2680).

[8] rekavši mu: "Tvoje tijelo prema tebi ima svoje pravo, tvoje oko prema tebi ima svoje pravo, tvoja porodica prema tebi ima svojje pravo." Postoji potpuna suglasnost u vjerodostojnost ovog hadisa (muttefekun alejhi). Pogledaj djelo el-Lu'lu' vel-lmerdžan.

[9]Postoji potpuna suglasnost u vjerodostojnost ovog hadisa (muttefekun alejhi)  a prenosi ga Enes, r.a. Pogledaj djelo el-Lu'lu' vel-lmerdžan, hadis broj 885.

[10]Postoji potpuna suglasnost u vjerodostojnost ovog hadisa (muttefekun alejhi) koga prenosi Sead. r.a. Prethodni izvor hadis broj 886.

[11] Prenose Buharija i drugi..

[12] Prenose Buharija i drugi..

[13] Prenosi Ebu Davud od Džabira a prenose i Ahmed, Ebu Davud i el-Hakim od Ibn Abbasa. Pogledaj Sahihul-džami's-sagiri 43 i 4362

[14] Prenosi Ebu Neim u djelu el-Hilje 6/367, Ibn Abdulbirr u djelu Džamiu bejanil'-ilm 2/26, Ibn Tahir u djelu es-Semma', str. 90 i en-Nevevi u djelu Muakddimetul-medžmu' 1/42.

[15] Pogledaj djelo Usulut-tešri'il-islami od prof. Alija Hasbullaha, str. 84  i 85.

[16] Medžmuatu resail od Ibn Abidina, 2/125.

[17] Komentar er-Risale koji je napisao glasoviti učenjak Zerruk, 2/414. Izdavačka kuća el-Džemalijje, Egipat.

[18] "Siretu Omer b. Abdulaziz od Ibn Dževzije, str. 106.

[19] el-Muvafekat od Šatibije 2/94.

[20] "Siretu Omer b. Abdulaziz od Ibn Abdulhakima, strana 60.

[21] Vidi djelo el-Fevakihl-mufide fil-mesailil-lmufide 2/182 i 183 i našu knjigu Medhalun lidirasetiš-šeriatil-islamijje, str, 123-125.

[22] Prenosi više prenosilaca od Usame kako stoji u Sahihul-džami'is-sagiri hadis broj 7685.

[23] Prenosi Tirmizija od Džabira u Nisaija i el-Hakim od Usame. Prethodni izvor, hadis broj 7613.

[24] Pogledaj djelo Ahkamuz-zimme, priredio Dr Subhi es-Salih. Izdanje Univerzitet Damask.

[25] Pogledaj el-Mugni od Ibn Kudame 9/346 i 347. Priredili Dr. Abdullah b. Abdulmuhsin et-Turki i Dr. Abdullah el-Fettah Muhammed el-Hulv.

[26] Pogledaj djelo "Ahkamu ehliz-zimme od Ibnu-l-Kajjima 1/317 i dalje.

 

Ocjena: