31 Dec 2018

Intervju Samira Beglerovića za magazin "Start"

Objavio: znaci
Napomena: 
Puna verzija intervjua koji je u nešto skraćenom obliku objavljen u magazinu "Start" broj 516-517, 28.12.2018.
Kategorija(e) tekstova: 

 

(Pitanja postavlja Asaf Bečirović)

1. Je li šutnja blagodet?

Bez ikakve sumnje – jeste. U muslimanskoj tradiciji šutnja (samt) ima svoja tri, rekao bih temeljna, značenja. U prvom se razumijeva kroz njenu izravnu vezu sa govorom (kelâm), kada višnji Bog ljudima dostavlja Svoj Govor, pa onaj ko ga kao takvog prihvaća, šuti pred njim, slušajući šta Govor kazuje. Tako je jedno vrijeme, naprimjer, prestao govoriti plemeniti Zekerija/Zakarije, svjedočeći dolazak na svijet blagoslovljenoga Jahjâa/Ivana. U drugome značenju, šutnja je posljedica nekog čovjekovog stava (kavl) definisanog isključivo uzročno-posljedičnim zakonima, lišenog odnošenja prema metafizičkim principima sadržanih u Božijoj Objavi, kao u slučaju čvrstoga uvjerenja da će nešto u budućnosti biti zasigurno izvršeno, naprosto, da drugačije ne može biti. Konačno, u odnosima među ljudima, šutnja je izravno vezana za istinu (hakk), pa ili se iz nje i o njoj govori ili se jednostavno – šuti. Od početka su me na Fakultetu islamskih nauka učili, da je mudrije istinu slušati, a tek ponekad o njoj govoriti, onoliko koliko je potrebno da kroz odnos s drugim spoznaja bude izvjesnija.

2. Komunicira li Bog još sa svijetom ili je vrijeme Njegove komunikacije s ljudskom civilizacijom okončano s Poslanikom islama?

Dragi Bog je uvijek s nama, gdje god da smo. Stup muslimanskoga vjerovanja upravo je predstavljen učenjem o višnjemu Bogu kao Održavatelju svega, kako je to u Objavi izraženo, „niti na tren ne obuzima Ga drijemež niti san“. Proces Božijega objavljivanja na način dostavljanja Knjige ljudima završen je s pečatnim poslanikom Muhammedom, alejhisselam. Međutim, Bog se objavljuje ljudima u svakome trenu, na način konstantnog, neprekinutog stvaranja, te slanjem nadahnućâ ljudskim srcima, koja se, opet, od osobe do osobe, pojavljuju u brojnim različitim formama. Drugim riječima, od početka stvaranja pa konstantno, pod različitim vidovima, Bog „govori“ pojedincima i narodima. No, insisitirajući na daru relativno slobodne volje, čovjek kreira civilizacije koje, posljedično, mogu a ne moraju, štaviše – rijetko kada su i bile, vjerna refleksija toga objavljivanja. Oni poslanici, pa tako i blagoslovljeni Muhammed, koji su kulturu uspjeli i materijalizovati, njihove civlizacije i danas su orijentir čovječanstvu. Sve druge ljudske tekovine, bez obzira kako ih oslovljavali, vazda su relativne te, prirodno, sadrže u sebi brojne nedostatke. Upravo uslijed zanemarivanja rečenog, konstruirani su koncepti vrednovanja među civilizacijama, pri čemu se, uglavnom, prednost daje onim uređenjima koja su čovječanstvu ostavila prebogato materijalno nasljeđe, a prenebregavaju se pitanja: moralnosti, originalnosti, jednakoga stepena važnosti baš svake zajednice i sl. Zaključujući, Bog se ne obraća ljudskim idejama, teorijama i konstruktima, već govori čovjeku, zbog čega uspon ili krah neke civilizacije ne mogu biti po sebi najava kraja svijeta, kraja nade.

3. Kakva bi, onda, Njegova poruka bila nama, danas?

Iako razumijem šta želite reći, a uvažavajući poruku do sada istaknutog, osjećam potrebu izbjeću jednu takvu vrstu odgovora, jer niko, pa ni Božiji vjesnici i poslanici, ne govore šta Bog misli već samo prenose šta Bog govori. Kako učimo iz istorije, a dovoljno je fokusirati se samo na našu evropsku regiju i to anticipirajući npr. sjajan pregled N. Dejvisa (Davies), čovječanstvo je prošlo nevjerovatna iskustva odnošenja prema sâmom sebi, Bogu i svijetu, gradeći i uništavajući beskonačan broj tekovina, pozivajući se na Boga, bježeći od Njega, ili pak, što je aktuelno danas, bîvajući prema Njemu indiferentan. Više je nego zorno da se kroz promovisanje one „gnoseološke svijesti“ u modernosti (M. Bahtin), zatvorio svaki put zdravom, kritičkom odnošenju prema vrijednostima koje se nalaze izvan našega nesavršenog razumijevanja svrhe. Tako je, i u onim teorijama koje se pozivaju na dragoga Boga, i sâma Istina zapravo definisan čovjekom, te, paradoksalno, trgajući za izlazom iz stupice u koju ga je dovela vlastita „autoritarnost mišljenja“, nerijetko i u religijskim odgovorima čovjek opet relativizuje i asimilira istinitost (odatle podjela na „naš Bog i vaš Bog“, nasuprot tradicionalnom: „naš Bog i vaš Bog – jedan je“). Riječju, Bog „govori“ svakoj osobi, ali Ga treba u šutnji slušati te u zajednici svjedočiti. Mada, kako bi rekao pokojni Vladeta Jerotić, imajući u vidu da je dragi Bog zapravo „apsolutna Ljubav“, te da, kao što On oprašta ljudima tako i ljudi trebaju jedni drugima opraštati, Višnji ujedno „očekuje“ da Mu se ljudi obraćaju, te je opravdano postaviti pitanje: „Ko, zapravo, ćuti, Bog ili čovjek?“

4. Onomad sam čitao „Pobune“, zbirku pripovjedaka Derviša Sušića. Parafraziram rečenicu: „Za ručak sjeo Ostoja, ustao Abdulah!“ Otkud, dakle, muslimani u Bosni i Hercegovini? Koliko je realna, i adekvatna, ona predaja o bogumilima koji su od Osmanlija primili islam?

Svako Vaše pitanje podrazumijeva stvarno veliku dinamiku odgovora, budući da obuhvataju cijeli niz problema. Tako je i sa ovim, pa mi dozvolite, ponovno, da se osvrnem na nekoliko potpitanja koja ste implicitno postavili. Ne aludirajući, ni u jednom trenu, na savremeno razumijevanje pojma „musliman“, u dobroj mjeri reducirano i ideologijski konstruirano, važno je naglasiti da je svaki sljedbenik bilo kojeg Božijeg poslanika, odnosno „poslanika svoga vremena“, ujedno i musliman, cijelim bićem predat višnjemu Bogu (odatle i dva dijela šehâdeta, svjedočenja pripadnosti islamu: jednoća Allaha te poslanstvo konkretnoga poslanika). Analogno, oni predani Bogu koji su živjeli slîjedeći poslanika koji je bio središte vremenskoga ciklusa koji je okončan, ostaju biti predani Bogu makar im se život nastavio i u narednom vremenskog ciklusu, naprosto tek mijenjajući, a u sadržaju zapravo proširujući, drugi dio svjedočenja, sada se prirodno vežući za narednoga poslanika (W. Chittick). Naprijed smo već rekli, svaki poslanik, pored onih nepromijenljivih vrijednosti (tevhîd-jedinost Boga, moralnost i sl.) učitava u kulturu i specifičnosti vezane samo za njega, tako da isti „predanî“ (muslimani) izražavaju svoju religioznost u drugačijim kulturno-civilizacijskim formama. Upravo na to se i aludira izrekom, s oblikom koji je meni poznatiji: „Do podne Ilija, od podne Alija“: niti su neki „novi“ potisnuli neke „stare“, niti je riječ o prihvaćanju nekih sinkretističkih formi religioznosti. Jednostavno, završetak jednoga vremenskog ciklusa, označio je početak slijedećeg vremenskog ciklusa, sa narednim „bazičnim“ poslanikom. Stoga, i islam jeste apstraktna kategorija, uslovno rečeno „proces“ kroz koji prolazi svaka osoba. Vrijednosti islama, kao skupa univerzalnih, metafizičkih principa, vazda su iste, no, realiziraju se u sasvim konkretnom povijesnom realitetu te su u znatnoj mjeri „bojeni“ (sibga) historijom. Zato, premda je to rašireno, islam nije materijalizirani predmet, posljedično, ne može „doći“, ne može ga se „primiti“ te se, što je, za naš kontekst možda i najvažnije, ne može koristiti, barem ne u strogom smislu i ne bez krajnje naglašene predostrožnosti, kao pridjev koji, u dominantnim ideologijskim konstruktima, ima funkciju predikata („islamski stav“, „islamski odnos“, i sl.). Što se tiče muslimana kao sljedbenika posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, odnosno muslimana koji su prihvatili posljednju Božiju objavu – časni Kur'an, i njihova prisutnost u Bosni krajnje je složen fenomen. S jedne strane, pozivajući se na usmene predaje, a bez njih je istorija Bosne u znatnoj mjeri nezamisliva, te na nekoliko artefakata, njihovo egzistiranje u našoj zemlji skoro koincidira vremenu u kojem je živio blagoslovljeni poslanik Muhammed, odnosno nekoliko decenija nakon njegovoga preseljenja na vječni svijet. Potom, znatan broj tragova njihovoga prisustva u Bosni sačuvan je u muzejskim zbirkama susjednih država odnosno država u bližoj regiji. Konačno, brojno su najprisutniji u periodu osmanske okupacije Bosne. Nisam siguran da je gore rečeno ono što je Derviš Sušić imao na umu. Naime, čitajući njegove knjige kao možda, po meni, jedan od najvažnijih izvora bosanskog nasljeđa u periodu od 15. do 19. vijeka, uočava se da, naprosto slomljen teškoćom bosanskoga života i nevjerovatnom nepravdom, kao jedan od rijetkih mislilaca nalazi hrabrost da otvoreno progovori o krajnje problematičnom mentalitetu Bosanaca, muslimana odnosno Bošnjaka napose, posebno poentirajući: veliku intelektualnu zapuštenost njenih naroda, oholost privilegovanih slojeva društva te, usljed toga razvijenu, prevrtljivu narav čovjeka svakodnevlja koja posebno dolazi do izraza u kontekstu govora o religiji. Tako predstavljen vjernik Bosne, kod Sušića, ponovit ću – po mome mišljenju, nije tuđin (za razliku od muslimana kod Andrića) ali i, jednako tako, ne može biti moderni ideologizirani, neprirodni musliman, već jednostavno rečeno, vjernik koji i u svojim unutarnjim duhovnim borbama doslovno živi svu pometenost uslijed nasljeđenoga identiteta.Iz toga razloga, a ne iz namjere vrijeđanja „svega islamskog“, muslimani u djelima Derviša Sušića spoj su nepomirljivih krajnosti („Dva dana plačem nad sudbinom Bošnjaka, plačem i pijem i pijan s rukom na Kur'anu se zakunem.“).

5. Kako biste opisali sadašnje stanje muslimana u Bosni i Hercegovini? Važi li za njih ono što je, govoreći o islamu, rekao rahmetli Alija Izetbegović: „islam je dobar, muslimani nisu“?

Ne želeći sada govoriti o relevantnosti Izetbegovićevog razumijevanja islama ili religije uopšte, naslućena dihotomija: „islam – musliman“, upravo je potvrda onoga odnosa: princip – realizacija, o kojoj sam prethodno govorio. Ova i slične „parole“ (npr. „na Zapadu sam vidio islam ali ne i muslimane, a na Istoku muslimane ali ne i islam“, i sl., kod Dž. Afganija, M. Abduhua, i dr.) zastaju na ravni uočavanja problema te završavaju u nekim formama insistiranja na moralitetu i time, ipak, suprotno osnovnim namjerama, izlaz iz očigledne krize duhovnosti nesvjesno smiještaju u subjektivnu svijest, dakle u čovjeka kao izvor, što, uostalom, i jeste karakteristika osnovnoga toka mišljenja u tome vremenu (idealizam), te izraz dominantnih učenja tada utjecajnih i atraktivnih filozofijskih škola, ezoterijskih društava i umjetničkih pokreta. Iako se jeste mnogo toga promijenilo do danas, ipak, situacija u kojoj sada žive muslimani u Bosni, dakle ne samo Bošnjaci, krajnje je složena i zabrinjavajuća. Posljedica je djelovanja brojnih unutrašnjih i vanjskih faktora (prof. A. Silajdžić), s tim da je od tih čiji su izvor sâmi bosanski muslimani, pitanje specifičnosti mentaliteta, o kojoj sam govorio, posebno važno, naročito imajući u vidu da je najmanje popularan u javnosti. Od vanjskih faktora važno je izdvojiti skoro svakodnevne promjene unutar ideologija geopolitičkih blokova što se, zakonom domino-efekta, odražava i na unutrašnju stabilnost države te, prirodno, i svih njenih građana. Dva najdominantnija bloka: evro-atlantski, naročito anglo-saksonska struja, i evro-azijski, u znatnoj mjeri su promovirani, nekada i građeni, na religijskoj pseudomitologiji što posljedično bez prestanka snaži proces redefiniranja i značenja „religije“ ali i sâmoga čovjeka.

6. Ne zamjerite, ali Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini funkcionira, u mnogome je takav dojam ljudi s kojima razgovaram, poput preduzeća koje ima direktora, službenike, vozni park, administraciju... Koliko se varaju oni koji imaju takav dojam? Liči li IZ na svoje vjernike?

Naravno da liči jer Islamsku zajednicu, i po njenome Ustavu a i stvarno, upravo čine vjernici te je neprirodno uopšte zamisliti da je, naprimjer sâmom činjenicom da se radi o jednoj takvoj instituciji, stanje unutar nje potpuno drugačije u odnosu na stanje u društvu. Međutim, smatram da je važno ovdje voditi računa o dva aspekta. S jedne strane, a o tome često govorimo i pišemo na našoj Katedri za akaid (dogmatiku), tesavvuf i uporedne religije, Islamska zajednica ima vlastito opravdanje isključivo ukoliko jeste servis vjernika, i ništa drugo! Kako smo u nekoliko navrata skrenuli pažnju, aktuelni proces potpisivanja ugovora sa državom, Islamsku zajednicu postavio bi, u idejnom smislu, u izuzetno nezahvalan položaj, među kojim bi se, pored brojnih drugih transformacija, Zajednica po prvi put pravno definisala u neku formu „crkve muslimana“. Moram sa žaljenjem konstatovati da se, kao i kod još nekih drugih važnih zaključaka, i pitanju pristupanja potpisivanju ugovora sa državom nije pristupilo kroz odgovornu javnu raspravu, već su dogovore, barem koliko sam mogao zaključiti iz različitih publikacija i medija, vodile grupice pojedinaca koje su takvim pristupom sebe definirale kao zasebna organizacijska tijela. Naravno, ne želim ovime reći da su sve osobe koje učestvuju u realizaciji toga projekta nestručne, međutim, ponovno se vraćajući na opšti pristup o kojem govorimo, obaveza je Islamske zajednice, i to već odavno, da se oslobodi funkcioniranja na način ustanovljenja neformalnih organizacijskih tijela, te da se otvori prema vjernicima, naročito prema intelektualcima. Ukoliko ovo izostane, razumljivo je da jedino što se može razvijati jeste velik i složen birokratski aparat, prisutan u njenom djelovanju već od sâmoga nastanka Zajednice krajem 19. vijeka. S druge strane, pored svega rečenog, funkcija Islamske zajednice „kao servisa“ upravo podrazumijeva da se, pored onih suštinskih stvari, treba intenzivno baviti i, uslovno rečeno „uslugama“, tako da, kako to lično razumijevam, praktični, operativni dio njenoga angažmana ne bi trebalo nikada zanemariti, poput brige za finansiranje održavanja džamija, tekija, fakulteta i škola, pa do organizovanja ukopa mrtvih. Naravno, ponovit ću to, on nikada ne bi smio postati svrha sâmome sebi.

  1. Liče li naše političke vođe, napose one kod Bošnjaka, na svoj narod? Jesmo li mi, narod, Bože me oprosti, mali sitni lopov, onaj koji traži veze za posao, spreman za korupciju i mito, nepotizam, licemjerje svake vrste? Zaslužili smo vlast koju imamo?

U jednome smislu, zasigurno ste u pravu jer je, kako se to popularno karakteriše, riječ o nekoj vrsti začaranoga kruga: iz „naroda“ izlaze „političari“, a potom ti „političari iz naroda“, dalje „odgajaju“ svoj „narod“, i tako bez prekida (gajr medžzûz, ad infinitum). Međutim, taj „prekid“, kur'anski pojam dobrano interpretiran u muslimanskoj tradiciji, vezan je za temporalnu dimenziju i karakterističan za čovjeka koji planira svoj život bez pozivanja na ranije spomenute metafizičke principe prouzročujući posljedice koje se samo čine kao „besprekidne“ a zapravo ih je jednostavno promijeniti. Drugim riječima, odstupanje od uobičajenih postupaka i snažnije fokusiranje na odgovornost, nužno će donijet promjenu. Prethodno sam govorio o velikim problemima u mentalitetu naših ljudi, koji se sasvim sigurno pokazuje i u djelovanju političkih predstavnika. Činjenice da u postratnom periodu nijedna, naglasit ću – nijedna, politička stranka, barem koliko znam, nije iznjedrila političara-mislioca, filozofa koji stanje građana misli, niti se javila bilo koja politička struja koja bi bila toliko odana vlastitoj ideji da bi u toj vjernosti odbila koaliranje s bilo kojim partijama kao jedinoj mogućnosti da dođe na vlast, dovoljno govore. 

  1. Više od dvije decenije prošlo je od rata. Dojam je, muslimanima je sve teže! Zašto je to tako? I kako da narod okrene stvari u svoju korist: demonstracijama, revolucijom ili da „dođe tôbe“? Stalno glasamo za iste...

Naravno da nije svejedno glasati za zorne antihumane ideologije i one koje to nisu, međutim, kako sam prethodno rekao, dugročno gledano, uvjeran sam da ne znači ništa suštinski drugačije ukoliko bi birači glasali i za te neke „drugačije“. Jednako tako, treba uvažiti i iz toga konteksta djelovati, da je, na moju silnu žalost, ideja Bosne kao „domovine svih ljudi“ ozbiljno ugrožena a politički motreći, blizu je poraza. Svjestan sam težine rečenoga ali smatram da nema nikakve koristi od zatvaranja očiju pred realnošću. A krivicu za to ne snose samo stranke koje promoviraju „ideje etnonacionalizma“, kako je to aktuelno oslovljavati. U ovoj fazi gušenje ideje Bosne, nestajanja bosanske političke filozofije, ključnu odgovornost snose sada posebno stranke lijeve orijentacije jer upornim isticanjem pomodnih termina (upravo poput „etnonacionalizma“, „nacionalnih oligarhija“ i sl.) a istovremenim paktiranjem sa snagama koje ih promovišu, iz jednog-jedinog razloga – da bi sâmi došli na vlast, te odnoseći se, kako sam naveo, skoro u potpunosti neodgovorno prema sudbinama ljudi koji u Bosni žive, predstavljaju idealnu podlogu koja građanima suštinski uvijek iznova veže ruke te ih tako nespremne izlaže udarcima svojih oponenata. Stoga mogućnost koju ste naveli kao posljednju „dolazak tôbe“ to jest vraćanje izvoru odnosno suštini, jeste jedini izlaz, budući da politički život doslovno vapi za korijenitom reformom i obnovom, u kojoj svaki pojedinac ne bi trebao prije svega štedjeti sâmoga sebe u borbi sa vlastitim ograničenjima (osobnim božanstvima). Bez toga, šta može koristiti bilo kakva revolucija?! Značila bi samo proljevanje krvi nevinih i paljenje simbola ionako, kako sam rekao, umiruće državnosti naše zemlje.

  1. Imate li dojam da se zvanična bošnjačka politika previše vezala za Republiku Tursku i Redžepa Tajiba Erdogana? Ako je to tačno, jesu li lideri u Bošnjaka napravili dobar odabir? Možda je bolje pitati: Turska, Amerika, Evropska Unija ili „merhaba čaršijo na sve četiri strane“?

Ukoliko je opravdano orijentirati se isključivo informacijama koje dolaze iz medija, a sigurno nije, naprotiv!, tada je više nego očigledno da je bošnjačka politika snažno vezana za Republiku Tursku. No, vezane su, izravno ili neizravno, i srpska i hrvatska koje imaju mnogo veću, barem trenutnu, korist od takvoga opredijeljenja. Konačno, savremeni geopolitički kontekst naprosto gura, naročito slabije države, da makar neformalno predaju dio svoga suveriniteta onim snažnijim zemljama. Stoga, da se dominantna bošnjačka politika nije vezala za Republiku Tursku, vezala bi se za neku drugu državu, a mislim da koju god od tih jakih da odabere, sigurno nije dobro. Moralno gledajući, ne znam zašto bi veza za Sjedinjenim Američkim Državama značila nešto dobro a povezanost sa Turskom, Rusijom, Iranom, Njemačkom, Japanom ili bilo kojom drugom zemljom nešto loše? Jednako tako, u jednome periodu ostavio sam sebi prostora da povjerujem u obećanja ključnih lidera zemalja Evropske Unije, naročito političarima Savezne Republike Njemačke, da će Unija iznaći snage i pronaći rješenje za već godinama očigledno otuđenje Evropske Unije od evropskih građana, pojačanu birokratizaciju i snaženje tehnokratije, što joj je, u jednome smislu, i opravdano donijelo status „otuđene države“ (V. Koronakis). Međutim, socio-ekonomsko milenarističko nasljeđe jednoga Žaka Atalija (Jacques Attali), neoliberalni ideali Emanuela Makrona, čak i prijedlozi rješenja Jirgena Habermasa (Jürgen Habermas) koji zapravo podrazumijevaju paktiranje s elitističkim svjetopogledom i daljnji razvoj supranacionalne političke unije, prije će Evropsku Uniju legitimisati kao jedan od najmoćnijih antihumanih geopolitičkih blokova negoli je transformisati u snažnu političku ideju nužnosti humanizacije aktuelnih međunarodnih političkih odnosa. O izostanku ozbiljne duhovne samorefleksije da i ne govorim. Umjesto toga, Evropska Unija najavljuje formiranje vlastite vojske, kako bi, valjda, ono duhovno, moralno, političko i svako drugo poniženje čovjeka, tako evidentno u historiji njenih najsnažnijih zemalja (A. Silajdžić), bilo izraženo u novome ruhu. Vjerovatno zvuči pesimistično ali za koga god da se bosanska politika, ne samo bošnjačka ili bilo koja druga nacionalna, veže, sigurno će pogriješiti. Jedini izlaz je, vjerovatno, u ponovnom kreiranju neke vrste nesvrstanog bloka, no, kako sam ranije rekao, takav projekt je nezamisliv bez sposobnosti kritičkoga, u ovome slučaju političkog mišljenja, koji kod nas uglavnom ne postoji.

  1. Kada u razgovoru sa prijateljima podsjetim da je Turska svojevremeno bila okupator, agresor na našu tadašnju državu, odgovor je: „Pa šta, donijeli su islam?!“

Takva reakcija potpuno je logična imajući u vidu ranije izloženi metodički problem odnošenja prema islamu kao nekom opredmećenom entitetu, koji može biti „donošen“, „širen“ i sl. Dovoljno je samo uzeti u obzir sačuvano materijalno nasljeđe Bosanaca nakon povlačenja Osmanlijske imperije. A o narodnom (posljedično i nacionalnom) identitetu da i ne govorimo.

  1. Imate li dojam da se 11. jula u Potočarima političari tamo samo slikaju a poslije dženaze navrate negdje na pečenje?

Tako nešto nisam nikada vidio, međutim, činjenica je da je, paradoksalno, čin dženaze otet od Srebreničana. Na prvim klanjanim dženazama, među grobovima su citirani stihovi iz nekih književnih djela, najdublja patnja malobrojnih preživjelih, kao krajnje intiman čin, snimana je i zumirana tv kamerama, a u natkrivenom dijelu kompleksa, koji služi kao zaštita od prejakoga Sunca ili kiše, i danas se zbijaju svi, osim ožalošćenih članova porodice. Još kada se te zvanice kao u nekome zanosu krenu skoro takmičiti u artikuliranju vlastitoga razumijevanja čina kojem prisustvuju, nerijetko tom takvom turobnom ambijentu učitavajući dodatni besmisao... ne bi me čudilo da i ne primijete da je ukop nevinih uopšte i počeo. Naprosto, Srebrenica je stvarno „lekcija iz koje ništa nismo naučili“ (R. Hafizović).

  1. Kako cijenite stanje muslimana u Srebrenici?

Na osnovu informacija koje imam, ono je očajno. Kada je u pitanju religijski aspekt, činjenica je da još uvijek ne postoji jasno defnisan program osiguravanja pojačane podrške imamima i muallimama, ne samo finansijski već i svaki drugi. Ranije sam o tome pisao, zašto ne bi u Srebrenici, i drugim povratničkim krajevima, bila smještena npr. neka rezidencija reisul uleme, ili neke uprave Rijaseta Islamske zajednice? Zašto bi sve morale biti smještene u Sarajevo? Mislim da bi, za početak, to bila snažna podrška.

  1. Koliko su stranke na vlasti, recimo SDA, instrumentalizirale islam? U njenom su rukovodstvu i hodže, baš kao što su u Saboru IZ u BiH visokopozicionirani ljudi iz SDA.

Mislim da je sprega više nego očita, međutim, nerealno bi bilo očekivati da je nema. Koliko god je logično očekivati da će svaka politička partija koja namjerava uzeti vlast nastojati biti prisutna u životu religijskih zajednica i crkava, jednako tako su neracionalne one političke struje koje spomenute zaista prevažne institucije jednostavno ignorišu. U određenom smislu, koncentrišući se na pozitivni aspekt takvoga pristupa, mislim da je, ono o čemu sam i ranije pisao i govorio, za Islamsku zajednicu pogubno „predavanje“ samo jednoj političkoj stranci, bez obzira o kojoj je partiji riječ. Ona bi se trebala otvoriti prema široj javnosti, što nužno podrazumijeva, takav je moj utisak, korijenitu promjenu procesa izbora članova Sabora (ni danas ne znam kako se to preko medžlisâ predlaže lista kandidata od kojih, opet, predstavnici džemata biraju konačni saziv) ali i definisanje njihovoga profila. Ne bih ni u kojem slučaju želio bilo koga potcijeniti ili uvrijediti, međutim, utisci koji prenose sâmi sabornici govore da nerijetko većina prisutnih krajnje letargično prati sjednice te skoro da ni ne raspravlja o razmatranim pitanjima.

  1. Šta bî sa „Arapskim proljećem“? Da li je ono porodilo ISIL?

Fenomeni tzv. „Arapskog proljeća“, ISIL-a i još nekih aktuelnih događaja, možda ponajbolje odslikavaju jednu potpunu dezorijentisanost muslimanskih društava te, nasuprot tome, odlučnost evro-atlantskog bloka da potpuno promijeni svijet kakvoga poznajemo, u svakome smislu: duhovno-religijskom, društvenom, političkom..., i to lomeći duh prije svega tradicionalnih zajednicâ. Sâm naziv, s kojim se Evropa susrela sredinom 19. vijeka, dostatno govori o njegovome porijeklu. Jedino što je u tzv. „Arapskom proljeću“ autentično jeste patnja Arapa pod krajnje zatvorenim režimima, što je i iskorišteno za širenje društvenog haosa u Africi i Aziji. Oprez naspram krajnje jednostrano prikazivanog i krajnje simplificiranog promovisanja ideologije koja stoji iz toga pokreta, izrazili su tek rijetki, poput prof. Adnana Silajdžića, prof. Rešida Hafizovića, prof. Zlatka Hadžidedića, analitičara Zlatka Dizdarevića i još nekih. I sâm sam dao nekoliko komentara, međutim, dominantna većina je naprosto prihvatila ono što su evro-atlanstki izvori prenosili, ne učitavajući u vlastite stavove čak ni nužni minimum opreznosti. Ponovit ću, većina Arapa jako dugo stenje pod diktatorskim režimima, međutim, pojava tzv. „Arapskog proljeća“ dodatno je pogoršala njihovo stanje, a sjajno poslužila, moram to otvoreno reći, geostrateškim interesima naročito anglo-saksonskog neoimperijalizma te pljačkaškim apetitima nekolicine evropskih političkih lidera. ISIL se u taj haos sjajno uklopio, skoro savršeno logistički vođen (što je zorno iz tekstova brojnih autora, poput brojnih radova Roberta Fiska, svjedočanstva novinara i aktiviste Vincenta Emanuelea, ili, pak, prestrašnoga izvještaja BBC-ja „Prljava tajna Rakke“ /Raqqa's Dirty Secret/ autora Quentina Sommervillea i Riama Dalatija, te dr.), i dobro vojno opremljen i obučavan, po uzoru na najelitnije trupe zemlja Sjedinjenih Američkih Država i Zapadne Evrope. Specifičan aspekt zavidno organizovanog ISIL-a posebno je vidljiv u psihološko-ideološkom djelovanju jer je unatoč svojoj plaćeničkoj naravi i brojnim javno počinjenim zločinima, ipak uspio privući veliki broj momaka i djevojaka iz naše zemlje, odnosno regiona, koji su u njemu stvarno vidjeli neku vrstu sredstva za ponovnu uspostavu pravde u današnjem svijetu. Ipak, ne treba izbjeći odgovornost, dobar dio krivice za popularnost ISIL-a među pojedincima snosimo i mi u Bosni budući da nikako ne uspijevamo ponuditi tako organizovanu interpretaciju religije koja bi savremenu kulturu oplemenila, vraćajući u nju narušenu ravnotežu a ne podstičući na dodatno povećanje nasilja, te vratila dostojanstvo čovjeku, toj vrhunskoj Božijoj kreaciji (A. Silajdžić, R. Hafizović, „Nasilje kao sopstveni proizvod moderne kulture“). Kao i ranije sa uvoženjem vehabijskoga pokreta na naše prostore, jednako tako i danas sa događajima tzv. „Arapskog proljeća“ i pojave ISIL-a, u javnome prostoru se izbjegava otvaranje pitanja njihovog istinskog porijekla te osude projekta neoimperijalizma koji je doveo ne samo do njihovog društvenog legitimiranja već i etabliranja brojnih drugih pojava unutar i nemuslimanskih zemalja (državni terorizam Izraela, Mijanmara, Kine i dr.). Cilj bi trebao biti  kritička analiza te osuda tih nehumanih projekata, a istovremeno otvaranje dijaloga i procesa resocijalizacije ljudi svakodnevlja koji jednostavno trenutno nemaju dovoljno razboritosti da prepoznaju suludost čina uključivanja u njihovu realizaciju. Nasuprot tome, na čemu je po pitanju vehabijskog pokreta naša Katedra za akaid od početka insistirala, zlo koje dolazi iz tih izvora uporno se ne oslovljava, posljedično i ne osuđuje, a udar je usmjeren na zajednice sljedbenika koji su svakako po svojim postupcima u konstantnom sukobu sa okolinom, a među kojim ima veliki broj dobrih ljudi.

  1. Muslimani desetljećima gledaju kako se progone, terorišu, na svaki način maltretiraju Palestinci. I ništa ne čine. Zašto? Uzgred, muslimani danas ratuju jedni s drugima. Čemu?

Uvažavajući sve prethodno rečeno, postavlja se pitanje: „A kako bi im i mogli pomoći?“ Smatram krajnje važnim Vašem pitanju ponuditi dvije odrednice. Prva je da osjećaj nemoći i stida uslijed višedecenijskog nasilja nad Palestincima i državnog terora Izraela ne bi trebali osjećati samo muslimani, već doslovno cijeli svijet. Imajući u vidu da su fenomeni Hollywooda i Holokausta dva najjasnija simbola degradacije modernoga čovječanstva (prof. A. Silajdžić), korak dalje u moralnom padu toga čovječanstva zasigurno su daljna ekranizacija i promocija najnižih ljudskih strasti te zloupotreba nezapmćene tragedije jednoga naroda zarad služenja, kako sam nekoliko puta istakao, jednome od najnemoralnijih programa neoimperijalizma. Pogledajte samo pismo osude politike Izraela i SAD-a s kraja mjeseca augusta 2014. godine, koje je potpisalo tri stotine dvadeset i sedam Jevreja koji su nažalost lično iskusili Holokaust ali i, dragome Bogu hvala, nekako ga preživili. I drugo, premda je tragedija Palestinaca nezapamćena u periodu nakon Drugog svjetskog rata, ona je, kako sam rekao, posljedica dehumanizovane politike globalnih sila te je, po toj matrici, za nas jednako važno ni za tren ne smentuti s uma krajnje poražavajuće stanje duha bosanskih muslimana i svih Bosanaca te umiranje bosanske političke filozofije. Drugim riječima, razumijevanje stanja u Palestini nemoguće je postiće bez konstantnog sagledavanja problema i kod nas, upravo imajući u vidu jedinstvenost izvora iz kojega te nevolje dolaze, u suprotnome, tragedija u Palestini ne samo da neće moći biti okončana već će čak služiti kao vrsta distrakcije koja omogućava realizaciju brojnih antihumanih programa kod nas, naročito negiranja ideje Bosne.

  1. Kako biste Vi, u političkom smislu, uredili Bosnu i Hercegovinu?

Nisam politolog, još manje političar, a čisto kao plod trenutno „pustih želja“, svakako bih insistirao na formi građanske države, sa rudimentarnim oblicima demokratije, nipošto neoliberalizma, i blagom formom dogovorne ekonomije. Međutim, treba imati u vidu da vođenje države uvijek polazi od realnoga stanja. Na moju žalost, trenutno stanje u Bosni i Hercegovini podrazumijeva krajnje složeno historijsko nasljeđe: visoko razvijeni nacionalni projekti Srba i Hrvata, nerazvijen nacionalni identitet Bošnjaka, brojni ratovi vođeni tokom praktično cijele historije, posebno nemilosrdna i destruktivna agresija na kraju 20. vijeka, potpisi ključnih političkih lidera sve tri najbrojnije nacije kojima je praktički ukinuta Republika Bosna i Hercegovina i transformisana u novu zajednicu te legitimisani: u znatnoj mjeri etnički jednonacionalna Republika Srpska, federacijski politički život Hrvata i Bošnjaka sa također velikim postotkom jednonacionalnoga sastava deset enklava; pored ovoga, Ustav Bosne i Hercegovine potpuno nedefinisano sadrži i kategorije „ostali“ te „građani“, međusobno nepovjerenje je enormno, a religijske zajednice i crkve dominantno služe nacioanalnim interesima odnosno velikonacionalnim projektima. Bez anticipiranja svega rečenog, nemoguće je voditi plodnu i odgovornu politiku. No, perspektiva ne mora nužno biti pesimistična, sâm Aneks I Ustava „Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini“ i Aneks 7 Opšteg okvirnog sporazuma omogućavaju kreiranje dijaloga i razvoj plodonosne politike.

  1. Možete li nam preporučiti nekih pet knjiga koje obavezno trebamo pročitati?

Imajući u vidu da se ne smatram toliko značajnim da bih široj javnosti mogao preporučivati šta bi se trebalo čitati, radije bih istakao nekih sedam knjiga kojima se, unatoč tome što sam ih pročitao, konstantno vraćam, opetovano ih čitajući barem jednom godišnje. To su: „Tuhfa“ Selima Samija Jašara, „Mesnevija“ Mevlane Dželaludina Rumija, „Islam u otkriću kršćanske Evrope“ Adnana Silajdžića, „Gertruda“ Hermana Hesea, „Vaskrsenje“ Tolstoja, „Pesme“ Vojislava Ilića, i zbirka „Jesenji cvat“ Derviša Sušića.

  1. Idete li na koncerte ilahija i kasida?

Da budem otvoren, ne idem! Bio sam dva puta na manjim koncertima, jer me silno interesovalo kako sve to izgleda. Naravno, uvažavajući trud ljudi koji iskreno pristupaju tim programima, upravo su koncerti ilahija i kasida dobar pokazatelj potpune otuđenosti i neprirodnosti našega, muslimanskog razumijevanja savremene kulture i odnošenja prema njoj. Jednostavno rekavši, mislim da usvajanje muzičkih obrazaca nastalih u sasvim specifičnim okolnostima, naročito novokomponovane i turbo-folk muzike, simplifikacija i neoriginalnost jezika ilahija i kasida, puko kopiranje turskih i arapskih izvedaba, i brojne druge karakteristike, jednostavno po sebi izdaju ono što bi ilahije, dostojanstvena slavljenja dragoga Boga izrečena u najdubljoj intimi i iz iskustva izravnoga svjedočenja Njegovoga manifestiranja u svijetu, po čemu je njihov izraz vazda originalan, zapravo trebale biti.

  1. Vama najdraži hadis?

Ne bih baš mogao napraviti takvo razlikovanje među hadisima, međutim, jedan od onih za koje bih volio da mi na um padaju svaki dan jesu riječi blagoslovljenoga Muhammeda: „Srce mi bîva prekriveno, te od Allaha tražim oprost svaki dan, po sedamdeset puta.“ Jednostavno, obaveza konstantnoga prisjećanja na cijeli niz koprena (perdi) koje čovjeka udaljavaju od spoznaje višnjega Boga i sâmoga sebe, počevši od, kako to objašnjava poznati Ruzbihan Bakli Širazi, sfere nepostojanja, preko strasti, zaljubljenosti u vlastite makar lijepe misli, pa do predanosti otkrovenjima i stanju smirenosti (sekîna) uslijed dosezanja spoznaje, svaki put čovjeka vraća na vlastito srce i izlaže cijelom nizu nedostataka koje bi trebao otkloniti a što bi ga, prirodno, udaljilo od želje da traga za nesavršenostima drugih.

  1. Kratka sufijska mudrost?

Prenosi se da je plemeniti Bajezid Bistami rekao: „Ukoliko bi mi bilo dozvoljeno da se zauzmem za ljude, prvo bih se zauzeo za onoga ko me je uznemiravao i bio grub prema meni, a tek onda za onoga ko mi je činio dobro i ukazivao mi čast.“

  1. Zašto muslimani intelektualci manje-više šute? Plaše li se ili...?

Mislim da sve što sam do sada rekao odgovara na ovo Vaše pitanje, počevši od prvoga odgovora, preko specifičnosti mentaliteta, pa do teških izazova u našem društvu. Ne treba se zavaravati, mehamizmi blokade slobode izražavanja premda su prikriveni, izuzetno su snažni. Sve bi to trebalo uzeti u obzir, a posebno ljudske slabosti.

  1. Džemaludin Latić odselio u Stambol. Jazuk ili...?

Djelovanje Džemaludina Latića jedno je od najsnažnijih iskustava koje su mi pokazale šta život može biti, sav paradoks i bol. Upoznao sam ga kao veoma prijatnog nastavnika na prvoj godini studija, na pedagoškom smjeru predavao je tumačenje časnoga Kur'ana, a potom sasvim korektno sarađivao s njime kao uposlenik Fakulteta. Tako da me, bez ikakvog pretjerivanja, količina boli koja je zadesila porodice nekih mojih profesora, prijatelja i poznanika, prije svega krajnje dobrih ljudi, a isporučena kroz njegove i tekstove njegovoga brata, naprosto ostavila bez teksta. Mogu razumjeti da dr Latić nije shvatio, pa čak i da nije mogao prihvatiti, toliki filozofsko-teološki napor koji je dio profesora našeg Fakulteta uložio kako bi, na koncu, izgradili jedan krajnje, slobodno sam tako reći – „moćan“, teologijski jezik, kako bi kritički adekvatno oslovili probleme moderne kulture, konačno, ponudili autentičnu i savremenu interpretaciju islama. Jednako tako, mogu prihvatiti i da je tragedija osuđenih u montiranom procesu iz 1983. godine toliko velika da se zaboravi da su i drugi, baš poput spomenutih profesora etabliranih ne samo kod nas već i u međunarodnim akademskim krugovima o čemu svjedoče njihova brojna priznanja, jednako tako hapšeni, mučeni i osuđivani, samo što su oni o tome uglavnom šutjeli. Ali sam, analogno svemu izloženom o pitanjima šutnje odnosno govorenja, dobrano uzdrman brojnim neargumentovanim optužbama i difamiranjima. Osjećao sam potrebu ovo reći da bih bio bolje shvaćen u odgovoru na Vaše pitanje. Naime, nemam nikakav poseban stav o mogućim posljedicama eventualnog odlaska dr Latića, jer, da budem iskren, nije mi do kraja ni jasno kakav je zapravo njegov trenutni status, niti na Fakultetu, niti u Republici Turskoj. Kako drugima, tako sam i njemu želio uvijek samo najbolje, a to osjećam i danas.

  1. Čini se, teško je, zahtjevno, biti musliman, ali i lijepo!?

Apsolutno se slažem s Vama, mada to nije slučaj samo strogo sa bîvanjem muslimanom, već uopšte, sa željom biti čovjek. Kako mi je nedavno rekao prof. Silajdžić, to i jeste život: egzistencija puna gorčine, a istovremeno i realnost sastavljena od velikoga broja prelijepih trenutaka, zbog čega čovjek u ovome životu i plače, i smije se. Prepreke na koje nailazi musliman na ovome svijetu, bile bi samo zamijenjene drugima, ukoliko bi neko prestao biti musliman. Kako sam već spomenuo, umjesto usvajanja tog modernog kocepta religije u kojem se sve tradicije, pa tako i islam, predstavljaju kao ideologijski konstrukti, pokoravanje Božijim uputama radije bi trebalo shvatiti kao neprekidni proces predavanja smislu postojanja svega stvorenog kojim čovjeka vodi višnji Bog.

  1. Ako ćemo poslije smrti u raj ili pakao, gdje smo danas?

Kako bih od samoga sebe otklonio neki pesismističan dojam ovoga pitanja, naglasio bih da smo, kako je rekao časni Alija, u jednome snu iz kojeg ćemo se kad-tad probuditi. No, za razliku od odnošenja prema uobičajenom iskustva sna, u kojem je čovjeku dodijeljena tek pasivna uloga, ovaj svijet je krajnje dinamičan, njime, kako uči tradicionalna teologija, ravna, pored Božije Volje i relativno slobodna ljudska volja, a punina čovjekovoga predavanja Bogu u ovom prolaznom svijetu, upravo se manifestira u historijskim procesima, koji, na temelju tekovina čovječanstva, najbolje svjedoče kakva je u kojem trenutku bila snaga svjedočenja Božije jedinosti i istinitosti poslanstva bazičnog poslanika. Što je čovjek bliži iskustvu autentičnog svjedočenja Istine (dragi Bog kao „el-Hakk“), to je bliži Njemu, odnosno, na vječnome svijetu, dimenziji Raja.

  1. Smiju li muslimani čestitati drugima Božić i Novu Godinu?

Imajući u vidu da čestitanje nije isto što i slavljenje, onda je odgovor na tu dilemu prije pitanje opšte kulture negoli nekog religijskog učenja.

  1. Šta muslimani uče o Isâu/Isusu?

Riječ je o jednome od najodabranijih Božijih poslanika, tzv. „poslanika čvrste odluke“ (ulul azm), posljednjem Božijem vjesniku koji će boraviti sa ljudima na ovome svijetu. Nakon prve etape svoga života, uznesen je na nebo a potom će ponovno biti vraćen na Zemlju, potvrđujuči i slijedeći časni Kur'an, Knjigu koja je data blagoslovljenome Muhammedu. Predaje od Muhammeda, alejhisselam, opisuju ga kao čovjeka srednjeg rasta, širokih prsa i nešto duže, valovite kose koja mu pada na pleća a koja se doima vlažna „kao da je iz vode izišao“. U jednoj situaciji navedeno je da je svojom divnom kosom „mahnuo... kao da je tek oprana“. Muslimani njeguju sjećanje na njega i njegovu majku, plemenitu djevu časnu Merjemu, konstnatno očekujući njegov ponovni dolazak, što svjedoči arhitekura naših brojnih džamija i tekija, o čemu je stvarno izuzetno upečatljivo pisao prof Mahmutćehajić (posebno treći tom djela „Hval i Djeva“).

  1. Muslimani u kršćanskoj Evropi?

Bez ikakvog pretjerivanja, ključno djelo napisano na ovu temu zasigurno je: „Islam u otkriću kršćanske Evrope: Povijest međureligijskog dijaloga“, prof. Adnana Silajdžića. Unutar njega nudi se iscrpan, kritički predstavljen pregled različitoga odnosa kršćanskih zajednice Evrope prema muslimanima i islamu, počevši od početnoga ignorisanja i nepoznavanja, preko arogantnoga odnosa razvijenog snagom crkvenoga kanona, pa do poziva na tolerantnost u modernom dobu. Naravno, o tome iskustvu moguće je govoriti, na temelju sasvim konkretnih činjenica, i krajnje negativno, kroz promjenu odnosa, i naglasaka unutar njega, između „imaginativne geografije Orijenta“ i „muslimanske interpretativne šutnje“, o čemu govori prof. Rešid Hafizović u knjizi sasvim polemičkog tona: „Islam u kulturnom identitetu Evrope“. No, smatram važnim dodati, pitanje odnosa muslimana, napose muslimana Bosne, među njima posebno Bošnjaka, prema Evropi, ali i obratno, dodatno je usložnjen nepostojanjem njenoga jasnog identiteta, štaviše, smatram relevatnim otvoreno postaviti pitanje, da li je, pored ostaloga, Evropa uopšte i „kršćanska“? Objektivno motreći, koliki utjecaj na profilisanje toga identiteta stvarno imaju kršćanske crkve, a u kojoj su mjeri njihova učenja ignorisana i zamijenjena ezoterijsko-okultnim vrijednostima, odnosno agnostičkom duhovnošću i kulturom? Mislim da je i to jedan od razloga zbog kojega, u nastojanju bježanja od sučeljevanja sa stvarnim problemom, konzervativni i radikalni pokreti svoj bijes usmjeravaju prema drugome koji, kao stranac, nudi dinamiku neophodnu razvoju kolektivnoga evropskog identiteta, a koji je nekada bio Vizantija, potom Osmanska imperija, zatim boljševička Rusija (Iver B. Neumann), a danas opredmećeni islam. Pojednostavljeno, lakše je izuzetno tešku moralnu, ekomonsku, političku i svaku drugu krizu evropskoga društva predstaviti kao posljedicu povećanja broja muslimana u Evropi (projekt u koji se, nažalost, uključuju, iz sasvim drugih razloga, i neki katolički te pravoslavni autori, i kod nas i vani), negoli se suočiti sa krajnje složenim problem višedecenijskog nepostojanja vizije kod narodnih i desno orijentisanih politika te, uporedo s time, nerazboritosti ideje lijevih političkih snaga o pripremanju čovjeka za projekat „potpunog oslobođenja“, a koji ga je doveo pred potpunu duhovnu i moralnu samonegaciju realizovanu preko različitih oblika moderne i savremene kulture (čime je ta filozofsko-politička opcija iscrpila razlog svoga postojanja te se sada, kako se to kaže, lijeve snage nalaze u krizi). Koliko su muslimani, naročito mi u Bosni, ovoga svjesni, veliko je i važno pitanje. O njemu vrijedi posebno govoriti.

 

Ocjena: